Nakon dvije noći u Dingbocheu, vrijeme je da se krene dalje, u Lobuche, na 4900.

Budim se u zoru i po dogovoru ostavljam 90% stvari na recepciji lodgea. Vratiću se kroz par dana ovdje i pokupiti ih. Budući da se ne perem danima, gotovo ništa mi i ne treba. Treba mi duks i pamučna majica u koje ću se presvući nakon treka, dva para čistih čarapa i donjeg veša, vreća, punjači i knjiga. Vodu nosim u džepovima pantalona, kao i kapu i rukavice. Ništa više mi ne treba.

Plaćam račun nekih 50 evra za dvije noći, što je dosta ok za ovu visinu i polako krećem.

Ipak, torba je i dalje teška. Uz ovu hladnoću, bolove, umor i težak teren po kojem se krećem mislim da neću moći izgurati današnji uspon do kraja. Mislim, hoću, ali po koju cijenu!?

Nakon sat vremena hoda nailazi tip sa konjima koji vuku neki teret. Pogađam se sa njim da mi za 1500 kinti odvuče torbu do Lobuchea. Tip tovari moju torbu na kobilu, uzima kintu, daje mi ime lodge – a u kojem će ostaviti torbu i odlazi.

Vjetar mi struji između rebara i zglobova, zavlači se sve do koštane srži. Dišem kroz maramu koja već danima upija sline i znoj. Imam osjećaj da su mi očne jabučice natekle. Ne osjećam ništa, ali kada zatvorim oko i dodirnem kapke, osjećam bol.

Zadnja dva sata cijepa me i glavobolja. Ipak, ubrzo zaključujem da je ipak do cvika i slušalica koje mi pritišću uši i sljepoočnice. Nije do visinske bolsti. Prije da je do Revoltovog “istok sa visine” koji već peti put trešti iz slušalica.

Negdje daleko ispred mene okovano bijelim vrhovima kojima ne znam ime nasukalo se zeleno jezero.

Prolazim kroz riječno korito isto tako zelene rijeke, prelazim most i najzad stižem u odmaralište Dughla, koje se sastoji od dva restorana i jednog lodge – a. Nakon njega slijedi izuzetno strm uspon. Jedan od onih o kojima ne treba razmišljati niti ga gledati. Samo treba krenuti i planirati stvari od trenutnog do narednog koraka.

Tu zatičem bijelu kobilu u položaju koji mi nagovještava da se srušila i da je mrtva. Na njenim leđima još uvijek stoji natovarena moja torba. Ne daje znake života. Njen partner, takođje bijeli mužjak stoji pored nje i blijedo je gleda. Prilazim joj i vidim da još uvijek diše, ali jako teško. Djeluje kao da će svakoga časa zauvijek da se ugasi. Isuse Kriste, šta sam to uradio!?

Pojavljuje se vlasnik i uvjerava me kako je ok. Ja želim da uzmem svoju torbu, ali on insistira na tome da ostane kod njega. Uzeo je novac i završiće posao. Tvrdi da ona to može, a ako ne bude mogla on će donijeti torbu na svojim ledjima.

Skida joj teret donosi joj hranu i vodu i ona se polako oporavlja.

Nakon dužeg uvjeravanja ipak nastavljam put i ostavljam njega sa konjima i mojom torbom iza sebe.

Uspon savladavam za ne znam ni sam koliko vremena. Ne gledam na sat. Ne znam koji je datum, dan ni sat. Ne zanima me ništa od toga. Ne zanima me ni dolazak na cilj.

Samo hodam.

Osjećam svako napinjanje svakog mišića u tijelu. Osjećam napinjanje duha. Hladnoću. Znoj ispod slojeva odjeće. Osjećam pritisak u ušima usljed promjene visine. Osjećam duboku vanjsku i unutrašnju tišinu.

Na kraju uspona nailazim na brojne spomenike preminulim planirlnarima, šerpama, ljudima kojima je ova planina oduzela živote. Gomila spomenika.

Upravo tu na groblju nailazim na najbizarniju svar. Kroz groblje na 5000 metara nadmorske visine, na debelom minusu nailazim na otjelovljenje izvrsnosti za koju sam se nadao da je ostala daleko iza mene po evropskim gradovima – jebeni ultra maratonci, najopasniji ljudi na planeti.

Trče po jednom od najekstremnijih terena na planeti i nose brojeve na leđima. Lijepo onako poput zatvorenika svako svoj broj nosi , udišu ovaj pakleno hladan vazduh i izvrću gležnjeve po stijenama.

Svi mi ponekad od nečega bježimo, ali polako, dostojanstveno bježimo. Ovi ljudi doslovno trče od svojih sranja.

To je na toliko načina pogrešna i glupa ideja da bih vjerovatno istu stvar i ja radio, samo da mogu.

Ovo je moj posljednji ekstreman trek. Svjestan sam toga. Sutra popodne popeću se do tačke do koje želim da se popnem i zatim se vratiti. Nadam se na 0 metara nadmorske visine. Ili barem na banjalučkih 157. Povući se u neku prirodu, u neku šumu, u sebe.

Tijelo mi se već u potpunosti naviklo na ove uslove. Hodam neprestano i nakon napornog dana, istezanja, spavanja i doručka, sutradan sam spreman da hodam koliko god treba. Snage imam i više nego dovoljno za hiljade ovakvih trekova. Ja sam najznažnija osoba koju poznajem (i najslabija). Ali kukovi su me izdali. I ok sam sa tim, forsirao sam ovo tijelo i dovodio ga do krajnjih granica tokom čitavog života. I dovelo me do samih svojih i mojih granica. Na sve krajeve svijeta. Ako sve bude po planu, sutra će me dovesti do samog kraja, do zida.

Dosta me umiruje činjenica da sam uplatio osiguranje koje mi pokriva evakuaciju helikopterom. Bilo bi kul odfejkati da ne mogu dalje, pa da se provozam u helikopteru do Lukle. Ali nije fazon. Fazon je popeti se do vrha. I potom sam sići sa vrha, prepustiti ga drugima. Ne dozvoliti da vas neko skine ili evakuiše sa njega.

Uglavnom, tijelo se naviklo na ove uslove. I dalje nije pokazalo niti jedan simptom visinske bolesti, osim povremenih neobičnih snova.

Ili mozda ipak jeste.

Ne znam da li je do visinske ili do čega je, ali negdje u trenutku kada sam ugledao Lobuche jednosavno sam se raspao i počeo nekontrolisano da plačem. Ni sam ne znam zašto. Možda me ganuo arhitektonski izražaj Lobuchea ili možda teški uslovi u kojima je nastajala i razvijala se lokalna metal – scena, ne znam.

Mislim znam, ali nema veze sa ovim kontekstom ni sa Sagarmathom. Gledam je svakodnevno, već danima.

Nije mi ni prvi put ove godine, sigurno, ali pretežno se to dešavalo na nekim nižim altitudama, najčešće onoj beogradskoj.

I ništa, sjedim na nekom toplom kamenu na ulazu u Lobuche i plačem već neko vrijeme. Niko i ne konta, budući da imam cvike i da svi stalno šmrcaju.

Prolazi vrijeme, prolaze karavani. Prođoše i ona dva konja sa mojom torbom.

Nemam pojma sta ce dalje biti.

Jedva čekam da vidim šta će dalje biti.