Sa prozora i krova zgrade u kojoj boravim vidim čitavu Hurgadu. Kada kažem “čitavu” ne mislim naravno na čitavu površinu ovog poprilično velikog grada, nego na njegova dva primarna, drastično različita lica. Uz samu obalu i glavnu ulicu načičkana su luksuzna ljetovališta za bogate bijelce, a samo nekoliko metara dalje zapažate nestvarnu bijedu običnog čovjeka, lokalca.

Društvo im je uređeno po nekom robovlasničkom sistemu, u kojem se tamnoputi radnici u tim rizortima eksploatišu do granica izdržljivosti i tretiraju kao stoka. Većini nije dozvoljeno da naprave pauzu ni da razgovaraju sa gostima, od kojih većina zapravo i ne želi da gleda tu bijedu.

Čini mi se da je u narodima našeg govornog područja još uvijek ostao dio ljudskosti, budući da se, prema riječima istih tih “robova”, jedino Jugosi (prije svega Srbi) odnose prema njima kao prema ljudima.

Inače, u nedovršenoj zgradi preko puta hotela u kojem boravim žive neki ljudi. Spavaju na betonskoj ploči, gledaju vas nekim napaćenim ali ponosnim pogledom i većinu dana se kriju. Viđam ih u zoru i kasno uveče. Danju vjerovatno spavaju, čuvaju vid, nastojeći da ne rasipaju ono malo duše na spoljašnje utiske.

Nikada ne traže novac (što je za Egipat nevjerovatno). Samo vas gledaju tim blijedim očima boje nemoći.

Kalina

Oko 22h stiže mi poruka: Hej, navrati ako si blizu. Na isto ono mjesto gdje smo se upoznali. Čekamo te. Izvinjava se zato što mi dosađuje i nastavlja: Stalno te spominje. Obećao sam joj da ću te zvati.

Ahmed, Kalinin otac. Odgovaram mu kako nema potrebe da se izvinjava i da ću rado navratiti. I ja bih volio vas da vidim – odgovaram – planirao sam da se javim. Eto me.

Tek pet minuta hoda od zgrade u kojoj sam smješten nalazi se trg na kom smo se upoznali. Tu stoji Ahmed i maše mi. Pozdravljamo se i pitam ga gdje je Kalina. Tu je – odgovara – protrčala je upravo pored tebe. Okrećem se i shvatam da je dijete koje je protrčalo pored mene ustvari ona, s tim da večeras ima svezanu kosu, a i iscrtani ožiljci kojima joj je lice bilo prekriveno prije dvije noći više nisu tu.

Odjednom taj maleni zvrk počinje da trči prema meni i baca mi se u naručje. Podižem je, a ona me grli i kikoće se. Zatim me hvata za ruku i vodi ka Hektoru i Kingu koji leže u blizini. Počinje da mi priča o Hektoru. O tome kako je bio u Njemačkoj kod usvojitelja, ali su ga ubrzo i vratili. Ahmed mi prevodi segmente priče koje maleno dijete ne može da verbalizuje na engleskom. Slušamo je i smijemo se dok je posmatramo kako izvodi najluđe akrobacije sa psima lutalicama.

Znaš, ne želim stvarno da je sputavam, volim da je vidim srećnu i nasmijanu, ali malo me brine. Gotovo se i ne druži sa vršnjacima. Najviše vremena provodi sa ovim psima, ali i pored toga, najviše je zanimaju stariji ljudi i psi, prije svega čudni psi. Razmišljao sam o tome da joj kupim psa, ali pas će jednoga dana da umre i pitanje je kako će ona to da podnese.

Gledamo je kako vuče pse za noge i razmješta ih po trgu onako kako ona misli da treba. Zatim opet liježe između njih, pa im nešto govori. Potom pokušava da pomiri Hektora i Lili, po ko zna koji put. Ahmed i ja joj mašemo i nastavljamo razgovor.

Na moju molbu, počinje da mi priča o Kairu i tome šta treba tamo da vidim, čega da se pazim, kako da se odnosim prema lokalcima i koja mjesta da izbjegavam. U jednom momentu zapažam malenu Kalinu kako zajedno sa tri velika psa sjedi na obližnjem automobilu.

Prekidam Ahmedovo izlaganje i pitam ga da li je to njegov automobil. Okreće se u pravcu mog pogleda i tada mu se otima jedno glasno oh fuck. Trči prema automobilu, tjera Kalinu i pse sa njega, ona ga zadirkuje, kikoće se i bježi od njega, dok ja doslovno plačem od smijeha.

Čovječe, stvarno ne znam šta da radim sa njom. Ona je zaista posebno dijete. Ne znam šta je s njom, ali znam da je od Boga.

Hotel

U povratku u hotel u liftu zatičem dvoje simpatično napušenih ljudi. Bjelkinja i crnac. Započinjemo neku priču i ubrzo shvatamo da smo na istom spratu u hotelu. Štaviše, oni su u sobi pored mene. Zapravo, iz njihove sobe je dopirala ona buka od sinoć. Pitam ih koliko ih je bilo na žurci. Odgovaraju kako su samo njih dvoje bili u sobi, ali su se urokali i pravili haos. Izvinjavaju se zbog buke i govore mi da slobodno navratim kada ih drugi put čujem kako divljaju. Zapravo – nastavlja ona – hajde ti odmah sada do nas, brate. Imamo gomilu alkohola i nešto domaćeg hašiša.

Mladić, inače suprug u ovoj veseloj relaciji, porijeklom je iz Sudana, ali odavno već živi u Kairu. Ona je Njemica. U Hurgadi su se našli da bi, po njenim riječima, izbjegli naporan boravak sa 30 poprilično tradicionalnih članova njegove porodice u malenom stanu u Kairu.

Odbijam hašiš, ali ostajem neko vrijeme sa njima, slušajući neobične priče o životu u susjednom Sudanu. Tek u tom trenutku shvatam – jebote, ja sam zapravo u Africi, po prvi put. Da, Africi, iako Egipat i ne doživljavam tako. Egipat je samo formalno u Africi. Ili ipak ne!?

Uglavnom, dok je govorio o Sudanu, osjetio sam kako se u meni budi onaj putnički crv. Gotovo sam siguran da su mi se zjenice proširile dok sam upijao svaku njegovu riječ. Putovanje u Sudan? Hm, zvuči dovoljno glupo.

Pitam ga za Kairo. Kairo, prijatelju moj, ima 34 miliona stanovnika. To je jedna paklena i prljava džungla. Ali vidjećeš, sjajan je grad. Ako ti bilo šta bude trebalo, piši mi.

Provjeravam na Vikipediji – petnaest miliona. Ibrahim mi je, ipak, rekao kako se radi o broju od 20 miliona. Logično – zaključujem – za sve gradove tog kalibra ove brojke variraju po nekoliko miliona. Jedno je sigurno – radi se o gigantskoj, veličanstvenoj naseobini. Uostalom, ko bi to izbrojao. Posebno u jednom haotičnom Egiptu.

Marina

Tokom istog tog dana nije se desilo ništa posebno. Kao i svakog drugog dana, obilazio sam grad. Danas je na red došla Marina – definitivno najpristojniji dio Hurgade, šetalište uz more, načičkano skupim restoranima i luksuznim jahtama. U ovdašnjim restoranima plaća se 14 posto taksa na svaki račun, a na ulazu u ovaj prostor traže vam masku. Jedino zapravo mjesto u Hurgadi na kojem je maska obavezna.

Obilazim i Eldahar bazar, bizarnu gradsku vijećnicu, ali i koptsku crkvu, koju kao i svaku drugu bogomolju čuva egipatska vojska i policija.

U povratku pozivam Uber. Vozač se zaustavlja tačno ispred crkve, na mjestu koje sam ja odabrao. Odjednom počinje galama. Vojnici trče ka njegovom automobilu sa puškama uperenim ka vozaču Shvatam šta se dešava i prilazim vojnicima, objašnjavajući im kako je sve u redu i kako sam JA tražio da stane tu. Smiruju se, sjedam u kola i odlazimo ka centru.

Da, jebote. Totalno sam zaboravio na to da je fotografisanje i zadržavanje u blizini čuvanih objekata strogo zabranjeno. Da ih nisam smirio, ja, bijeli turista, ko zna šta bi bilo sa jadnim čovjekom. Pozitivni rasizam u praksi. Spasio sam čovjeka. Doduše, ja sam ga i uvalio u sranje.

Svraćam u kafanu u kojoj svake noći pijem pivo sa jednim Švabom, redovnim gostom, čovjekom koji već neko vrijeme živi u Egiptu. Govori mi kako je Njemačka zatvorila granice i kako je svijet potpuno poludio zbog virusa. Svaku noć vodimo manje – više isti razgovor. Do ponoći, naravno. Tada sve staje. Sve osim žurki koje se svake noći organizuju u drugom rizortu, a čije mjesto održavanja poznaje izvjesni Fox, tip kojeg sam upoznao na ulici i koji me svake noći obavještava o lokaciji žurki.

Luksor

Sigurno bih zaboravio na to da sam u povratku kući kupio kesicu čipsa, da se nisam umalo udavio od žeđi usred noći. Voda iz česme u Egiptu nije za piće. I stvarno je sjebano kada se probudite usred noći žedni kao Sahara i nemate načina da dođete do pitke vode.

Srećom, ta agonija traje do 4 izjutra, kada ustajem i izlazim na cestu, na kojoj me već čeka vozač koji će me potom odvesti do autobusa za Luksor.

U to vrijeme u Hurgadi čuje se samo šum mora i bizarni zvuk ljubavne igre mačketina. Tu i tamo iz one napuštene zgrade preko puta hotela izviri neko lice i blijedo vas posmatra. Psi se ne oglašavaju. Ni tada niti bilo kada tokom dana.

U autobusu, najzad, nekoliko Srba. I naravno, Rusi. Petosatnu vožnju do Luksora provodim uglavnom u poslu i nekada oko 9 izjutra najzad izbijamo iz pustinje i dolazimo do jednog od kanala Nila. Pejzaž se u potpunosti mijenja. Kroz ovu pustinjsku zemlju proteže se dugi pojas vegetacije oko ove čarobne i za Egipćane od vitalnog značaja rijeke. Sve van ovog pojasa, čitav ostatak zemlje – apsolutna je pustinja.

Ubrzo počinje zatrpavanje informacijama i spektakularnim, ali istovremeno i dosadnim brojkama.

138 piramida, oko 560 kraljeva, 5100 godina stara civilizacija, hiljadu statua oko Karnaka, 735 Bogova, 2 miliona kamenih blokova 140 metara visoke Keopsove piramide, koja je građena tokom perioda od 20 godina.

Interesantno je to da je Keopsova piramida ipak građena tokom samo 3 mjeseca godišnje (u sezoni poplava, kada robovi nemaju šta drugo da rade), što otprilike znači da je izgrađena za pet godina.

Mislim, zanimljivo je sve, da me ne shvatite pogrešno. Ali budući da se čitava jedna grana nauke (i ne samo ona) bavi istorijskim, kulturološkim i brojnim drugim aspektima Luksora i drugih lokaliteta u Egiptu, mislim da je suvišno da bilo šta pišem o tome.

Moje je da kažem da se radi o fantastičnom mjestu, i da za taj cjelodnevni izlet treba da izdvojite oko 50 evra, što je zaista mizerija, imajući u vidu kakvim stvarima svjedočite.

Dakle, umjesto da vas zatrpavam podacima, još jednom bih se osvrnuo na način na koji putujem i kakve sve posljedice on nosi sa sobom. Budući da u Egiptu prolazim kroz stvari bez ikakvog plana i učešća inteligencije, iste te stvari imaju tendenciju da se zakomplikuju. To može da se manifestuje na razne načine. U mom slučaju, zbog komplikacija na poslu, desilo se to da sam usred Karnak hrama, okružen hiljadugodišnjim stubovima ispisanim hijeroglifima morao da odradim čitav sastanak sa timom u Beogradu, ali i onim u Americi i Indiji. Garantujem da se takvo nešto u dugoj tradiciji ovog hrama nikada nije desilo. Gola neprijatnost. Ljudi razgledaju stubove i hijeroglife, fotkaju se, slušaju šta im vodiči govore, a ja držim laptop u ruci, slušalice na glavi i hodam ukrug oko istih tih stubova, nastojeći da istovremeno ne izgubim iz vida grupu sa kojom sam došao.

No vratimo se samom izletu. Za samo pedeset evra, obišli smo Karnak hram, Dolinu kraljeva, Dolinu kraljica, nekoliko grobnica faraona (u nekima su se krili hrišćani, o čemu svjedoče brojni natpisi na grčkom jeziku), krstarili smo Nilom, posjetili plantažu banana naseljenu majmunima i krokodilima, a u sve to je bio uključen i više nego dobar ručak.

Naravno, pored hrpe brojki kojima vas vodič zasipa, dosta zanimljivih stvari govori o mumijama, procesu mumifikacije, hijeroglifima i načinu na koji mogu da se čitaju. Pokušao je i da nas nauči da pročitamo neke od natpisa, ali ja sam na jednom od stubova uspio da prepoznam samo “nigdje toliko algi, kao u uvali moga djetinjstva”.

Objasnio nam je i zbog čega su na brojnim slikama prikazani likovi sa ogromnim falusima, kao i značaj vijagre u egipatskoj kulturi.

I da, u cijenu je uključena i policijska pratnja. Luksor je opasno mjesto i svaki izlet u ovaj grad odvija se pod policijskom pratnjom. Presretanja i otmice turista u ovom gradu nisu rijetkost, a egipatska Vlada čak plaća lokalcima da ih ostave na miru i tako omoguće nesmetano odvijanje turizma.

Srbi

Ostao sam u kontaktu sa Srbima koje sam upoznao na putu za Luksor, te sam im narednog dana poslužio kao vodič kroz Hurgadu. Kao i većina turista i oni ne izlaze iz svojih rizorta, tako da i ne poznaju grad.

Jedne noći smo izblejali na Marini. Pričali su mi o tome kako izgleda njihov odmor. U potpunosti se razlikuje od mog, ali uopšte im nije loše. Čitavo ljetovanje ih je koštalo 550 evra (10 dana). U tu cijenu uključeno je putničko osiguranje, Kovid test, avionska karta i smještaj. U sam smještaj uključena je neograničena količina hrane i pića. Konkretno u njihovom hotelu postoji nekoliko restorana i sva hrana i piće (uključujući i alkohol) iz tih restorana uključeno je u tih 550 evra. To objašnjava veliki broj pijanih Rusa.

Iste te noći u njihovom rizortu je organizovana žurka, pa smo zajedno upali na istu. Tu sam se uvjerio u fantastičnost mjesta u kojem borave i koje u svom sastavu ima bazene ali i čak četiri plaže. Teoretski, ne moraju niti jedan dinar da potroše tokom boravka u Egiptu.

Egipat je nekada važio za elitnu destinaciju. Danas je mnogo širi krug ljudi koji sve ovo mogu da priušte. I sve u svemu – Hurgada je super.

Ipak, shvatio sam da bih umro od dosade, da nisam većinu vremena proveo radeći. Pakleno je dosadno ustvari. Vrijeme je da krenem dalje.

Vrijeme je za Kairo.