Ako ta turska djevica iz Širaza osvoji moje srce, i Samarkand i Buharu dat’ ću za mladež što krasi joj lice.
Vinotočo! Daj ono vječno vino, jer nećeš naći ni u raju, obale potoka Roknabada i cvjetno šetalište Mosallu .
Jao, ove ljepotice prpošne, što u grad nemir unesoše, mir iz moga srca, kao Turci opljačkanu robu odniješe.
Ne treba ljepoti drage ljubav moja nedostojna. Čemu surmom, bojom, mladežom lijepo lice krasiti?
O pjevaču i vinu kazuj, tajnu svijeta ne traži, , jer nitko je mudrošću svojom nije, niti će otkriti.
Od mnogih ljepota i vrlina Jusufovih , znao sam, da iza vela nevinosti, ljubav će Zulejhu odati.
Grdiš li me il’ proklinješ, ja te uvijek blagoslivljam, tim će rujnim usnama slatkim, gorak odgovor pristajati.
Poslušaj dušo, jer više od života samog, vrli mladići vole savjet starca mudrog.
Ispjevo’ si gazel, probušio biser , pjevaj još Hafize! jer po tvojoj će pjesmi nebo ogrlicu Plejade nizati.

Šemsudin Muhamed, Hafiz, persijski pjesnik, 14 vijek, Širaz, Persija.

Probudio sam se u zoru. Spavao sam u predgrađu Širaza, u Islamskoj republici Iran. Ustao sam, ljubazno se zahvalio Forough na svemu i pobjegao glavom bez obzira. Dan je tek započinjao i nisam želio da se opet upuštam u odnose koji će mi crpiti energiju. Sinoć me ta ista žena potpuno slomila pričom. Sjetio sam se Borjaninih riječi: Ne daj im da ti uhvate pogled, Srđane. 

U vagonu voza širaskog metroa, predviđenog za muškarce stigao sam u centar ovog grada i uletio u prvi hotel. Soba u hotelu bila je veoma jeftina i bez razmišljanja sam je uzeo, sa namjerom da u njoj ostavim torbu, a po povratku iz Persepolja i odmorim. Ono što je sjajno kod couchsurfinga je nepredvidivost. Upoznao sam more predivnih ljudi i stekao sjajna poznanstva i prijateljstva. Sve te blagodeti nisam plaćao novcem. Cijena koju sam platio za to bila je nekolicina teških smarača koji su mi iscrpili ogromnu količinu energije. Jedna od njih bila je i draga Forough. Dok se ne regrupišem i ne povratim energiju ostaću u hotelu, uljuljkan u svoju predivnu i šarenu samoću i slobodu.

Nošen uvjerenjem da je ružičasta džamija jutrom daleko ljepša, ekspresno sam došao do nje. To uvjerenje se ispostavilo kao racionalno i opravdano.

Ljepota enterijera Nasir ol Molk džamije oduzimala je dah i ostavljala čak i jači utisak od onog koji sam juče doživio dok sam ležao na udobnom tepihu u njenoj unutrašnjosti i divio se svodu. Iako sunčeva svjetlost nije bila pretjerano jaka, u džamiji su se šareni ssvjetlosni snopovi presijecali i po prelijepim zidovima ostavljali tragove najljepših boja i oblika. Izrevoltiran zbog činjenice da niti jedan dio njene ljepote ne mogu ponijeti sa sobom, izašao sam iz džamije i krenuo kod dobrog Jonoba.

Jonob je jedan stari lik iz Širaza koji pravi najbolju i najskuplju kafu u gradu. Kod njega možete popiti arapsku, tursku, persijsku i mnoge druge tradicionalne kafe, ali i vrhunski moderni kapućino ili espreso. Unutrašnjost njegove malene radnje obložena je bijelim pločicama na kojima su crnim flomasterom ispisane poruke na svim jezicima svijeta. Brojni putnici godinama posjećuju Jonobovu malenu radnju i ostavljaju poruke na svojim jezicima, u kojima prije svega hvale Jonobovu vještinu pripreme kafe. Kako koji gost uđe u Jonobovu radnju, meni ljubazno klimne glavom u znak pozdrava, a Jonobu se obrati sa širokim osmijehom. Očito se radi o cijenjenom čovjeku koji uživa veliko povjerenje i poštovanje svojih mušterija.

Sjeo sam na malenu stolicu koja je stajala na trotoaru ispred Jonobove radnje. Potegao sam gutljaj kafe, zapalio prvu jutarnju cigaretu i uživao u predivnom jutru u centru Širaza. Iako je Širaz daleko popularnija turistička destinacija od Teherana, i ovdje su ljudi klimali glavom u znak pozdrava i smješkali se. Iznad mene visio je kavez sa malenom Jonobovom pticom, a trotoarom na kojem sam sjedio i usporeno postojao prolazila je masa Iranaca, krećući se prije svega ka Vakil bazaru. Sjedio sam tu, uživao u trenutku i mislio o tome koliko sam srećan čovjek. Koliko god ludih putničkih podviga učinio u životu, najljepše što mi se dogodilo je to što nisam izgubio svijest o nesrazmjeru veličina moje malenkosti i moga puta. Ja sam jedan mali čovjek koji je, nošen vjerom da može učiniti sve što naumi autostopom stigao do Irana i danas sjedi i pije kafu u Širazu, umjesto da to radi u svom gradu, ili još gore, da 8 sati sjedi u kancelariji.

Završio sam sa kafom i preko aplikacije Snapp, iranske verzije Ubera naručio prevoz. Kao polaznu tačku putovanja unio sam svoju lokaciju, a za krajnju tačku naveo 70 kilometara udaljen Persepolj. Aplikacija je izračunala da će me vožnja koštati tačno 250000 rijala, što bi bilo oko 4 evra. Savršeno, pomislio sam. Snapp je potom prikazao niz persijskih brojeva koji su označavali registarsku oznaku vozila, a nedugo potom vozač me nazvao. Prvom prolazniku koji je naišao uvalio sam telefon u ruke i gestikulacijom i osmijehom mu rekao pričaj. Čovjek je za par trenutaka objasnio vozaču moju tačnu lokaciju i nedugo potom našao sam se u automobilu koji je pojurio ka Persepolju. Tokom čitavog boravka u Iranu koristio sam Snapp na taj način. Snapp je daleko jeftiniji čak i od veoma jeftinih iranskih taksija. Nakon vožnje možete ocijeniti vozača, tako da će ostali putnici moći vidjeti njegovu ukupnu ocjenu. Te ocjene čine Snapp inteligentnim sistemom koji vam pruža bezbjednost i vrhunsku uslugu, jer svi ti vozači će sve učiniti samo da zasluže dobru ocjenu. Slučajni prolaznici u Iranu će biti više nego radosni kada shvate da vam mogu pomoći i sa zadovoljstvom će obaviti kratki razgovor sa vozačem.

Ušao sam u taksi svjež i odmoran. Vozač nije razumio engleski, ali ga to nije sprječavalo da započne sa mnom razgovor na persijskom. Uljudno i sa osmijehom sam mu gestikulacijom pokušao objasniti da ga ne razumijem, ali nije se dao zbuniti. Trabunjao je nešto sa osmijehom, očito objašnjavajući kako su Iran i Širaz divna mjesta. Nezainteresovano sam odvraćao yes, yes, povlačeći se iz razgovora koji je bilo nemoguće voditi i koji nisam ni želio ranim jutrom. Ni taj gest nije shvatio kao znak da nisam raspoložen za njegov gotovo izvjestan duži monolog. Stavio sam slušalice u uši, a on je pojačao muziku, kao da mi pokušava pomoći da bolje čujem. Pustio sam Winery dogs, a on je i dalje pričao i udarao rukama o svoja koljena, pokušavajući, sa potpunim odsustvom talenta za sviranje bubnja, da uhvati ritam i simulira takt ovog instrumenta.

Pomislio sam da je sigurno u pitanju skrivena kamera i da me lik zajebava. Iako ga više nisam mogao čuti, on je i dalje pričao, pjevao na sav glas i udarao rukama po koljenima. Nakon sat vremena iscrpljujuće vožnje zaustavili smo se ispred Persepolja, arhitektonskog i kulturološkog čuda izuzetno napredne persijske civilizacije. Zgrabio sam gomilu novca rukama i stavio mu u ruku, a potom se iskotrljao iz taksija.

Velika izolovanost iranskog društva dovela je do toga da, kada upoznaju zapadnjake, Evropljane često ne prestaju da pričaju sa vama. Juče mi je Forough prepričala događaje iz svakog svog dana kojeg je provela na Zemlji. Danas ovaj lik.

Shvatam da pokušavaju biti ljubazni, shvatam da sam grozna osoba, da je druga kultura, ali ja ne mogu ovo. Premoren sam. Ne mogu stvarno.

Cijenite svoju samoću.

Persija

Persepolj, danas šuma kamenih stubova, nekada je bila veličanstvena prestonica ogromnog carstva Ahemenida koje se prostiralo na tri kontinenta. Izgrađen je na depresiji koja je popunjena zemljom i kamenim blokovima, koji su spajani metalnim spojnicama. Ispod grada pronađeni su kanali za kanalizaciju, a u blizini je pronađena i uzdignuta kamena cisterna u kojoj se skupljala kišnica korištena za piće i kupanje. Na reljefima koji se mogu vidjeti u Persepolju prikazani su pripadnici 31 poraženog naroda kako odaju počast persijskoj moći.

Kir Veliki, osnivač Persijskog carstva, potomak Arijevskih plemena koja su sa Kavkaza došla i osvojila ovaj predio, osvojio je Medsko kraljevstvo, došavši čak do današnjeg Afganistana, a za njim Lidiju, kraljevinu koja je vladala grčkim naseljima u Maloj Aziji, pa čak i sam Vavilon, zahvaljujući nadmoćnosti persijskih strijelaca i jakoj konjici. Kir, međutim, nije bio sasvim običan surovi diktator, jer je svojim podanicima, pripadnicima raznih naroda, dozvoljavao da zadrže svoje običaje i vjerske ustanove. Umjesto masakra i proterivanja, uveo je trpeljivost. Poslije njegove smrti, carstvo je prolazilo kroz krizu pod slabijim vladarima, ali ubrzo je došlo do učvršćivanja i osnaživanja carstva, kada je na vlast stupio još jedan Ahemenid, Darije I (522.-486. g.p.n.e.). Da bi istakao svoju veličinu, sebe je proglasio Kraljem nad kraljevima.

Upravo ovaj tip započeo je izgradnju Persepolja 515. godine prije nove ere, sa ciljem da postane obredno središte njegovog ogromnog carstva. Istoričari tvrde kako je gradnja nove metropole, imala najviši prioritet u Persiji i tokom nje su obustavljene sve gradnje u Pasargradu i Suzi. Nova prestonica trebalo je da simbolizuje ponovno rađanje Persijskog carstva. Za razliku od mnogih drugih monumentalnih građevina antičkog doba poput Partenona u Grčkoj, ili koloseuma u Rimu, Persepolj nisu gradili robovi već plaćeni radnici iz svih zemalja koje je u sebi sadržavala Persija.

Središte Persepolja činio je kompleks dvorana i palata, napravljen na velikoj terasi, dugačkoj 450 i širokoj 300 metara. Ulaz u Persepolj vodio je (a i danas vodi) preko širokog ceremonijalnog stepeništa, koje dalje vodi do impozantne Kapije svih naroda. Sa obije strane kapije stajao je po jedan krilati bik sa ljudskim likom, visok više od 5 metara, od uglačanog crnog kamena, sa zlatom pokrivenim rogovima i papcima. Kapija je vodila ka prijemnoj dvorani, ispred koje su se nalazili ogromni stubovi, stepenice ukrašene reljefima i figure dvoglavih bikova. U glavnu dvoranu se ulazilo kroz 15 metara visoka pozlaćena i srebrena vrata. U njoj se nalazila čitava šuma stubova debelih 2 i visokih 18 metara, čiji su kapiteli, takođe u obliku bikova pridržavali krovne grede od čempresa i kedrovine. Sve ovo na posjetioca je vjerovatno ostavljalo veoma snažan utisak, čiji bi intenzitet dostigao vrhunac dolaskom pred samog cara u dvorani za prijem, koja je mogla da primi čak 10000 ljudi.

U pozadini ove dvorane nalazila se mala palata, Tripilon, gdje su primani persijski i medski plemići. Presto u ovoj dvorani na kojem je sjedio car bio je poduprt statuama predstavnika pokorenih naroda. Iza Tripilona nalazio se carski harem i riznica blaga stečenog u velikim osvajanjima.

U blizini se nalazio i carski ratni štab, čiji je krov podupiralo 100 stubova, a gdje je car istupao kao vrhovni vojskovođa i zapovjednik oružanih snaga carstva.

Sjaj Persepolja obasjavao je čitav tadašnji svijet sve do 330. godine, kada je Aleksandar Makedonski preko Dardanela poveo 40000 vojnika i ušao na persijsku teritoriju. Iako su ovaj grad gradila čak trojica careva, dolaskom Aleksandra nekih 200 godina nakon njegovog osnivanja, Persepolj i dalje nije bio završen. U nizu veličanstvenih pobjeda Aleksandar zauzima Malu Aziju i priobalne zemlje Sredozemnog mora. Persijska vojska biva smrvljena i čitava Persija pada pod njegovu vlast.

Vođen bijesom zbog toga što je persijska vojska u prošlosti palila grčke veličanstvene hramove i gradove, a navodno pijan i motivisan od strane jedne prostitutke, Aleksandar odlučuje da spali čitav Persepolj, jedan od najveličanstvenijih gradova koji je ikada postojao. Prije spaljivanja, Aleksandar je na 20000 magaraca i 5000 kamila natovario blago Perspolja i odnio ga sa sobom. Persija je bila osvojena i opljačkana.

Iako potpuno spaljen, Persepolj je i dalje imao ulogu glavnog grada jednog od kraljevstava pod Aleksandrovom vlašću. Još neko vrijeme ovaj grad predstavljao je simbol moći i sjaja nekadašnje Persije, ali stari sjaj nikada nije povratio. Svoj konačni kraj doživljava nakon arapskih i mongolskih osvajanja i početkom 13. vijeka pada u potpuni zaborav.

Vijekovima su lokalci ostatke ovog grada nazivali mjesto 40 stubova, sve do 17. vijeka, kada je otkriveno da se zapravo radi o zaboravljenom i izgubljenom Persepolju. Iskopavanja su započeta 1931. godine, a 1979. godine Persepolj je uvršten za UNESCO – vu listu svjetske kulturne baštine.

Naqsh – e – Rostam

Nošen jakim utiskom koji je sva ta Persija ostavila na mene, ubrzo sam taksijem stigao do 13 kilometara udaljene grobnice kraljeva, mjesta poznatog i kao Naqsh – e – Rostam. Na ovom mjestu nalazi se velika stijena, na čijem zidu su urezane grobnice persijskih careva. Jedna od tih grobnica posljednje je počivalište persijskog kralja Darijusa prvog. Na fasadi Darijeve grobnice uklesana je ravna ploča na kojoj je prikazan Kralj nad kraljevima koga na ogromnoj platformi nose svi narodi na zemlji. Pored toga, na fasadi su prikazani i zoroastrijski simboli, poput Ahura Mazde, Mudrog gospodara, oličenja božanske dobrote. Religija Ahemenidske dinastije bila je posvećena ovom božanstvu. Verovali su, između ostalog, u pročišćavajuće dejstvo vatre.

U podnožju stijene nalazi se i građevina poznata kao Kaʿbeh-ye Zardusht (“Kaaba of Zoroaster”). Zgrada visoka 12 metara i široka 7 metara igrađena je početkom 6. vijeka prije nove ere. Uloga ove zgrade i dalje nije jasna, a vjeruje se da je u pitanju grobnica ili oltar. Na njoj su takođe urezani zoroastrijski simboli.

Ta drevna religija, zoroastrizam, i danas živi u Iranu, a stara Persija bila je samo njeno ishodište.

Eram park

Vratio sam se u Širaz pod jakim utiskom koji je na mene ostavila stara Persija i zaputio se u Eram park. Ovaj predivni park izgrađen je u 13. vijeku, iako neki njegovi dijelovi datiraju još iz 11. vijeka. Ovaj park poznat je i kao carska bašta, a neko vrijeme je i on bio u posjedu uticajne Qavam familije iz Širaza. Unutrašnjost centralnog objekta u ovom parku prekrivena je pločicama na kojima su ispisani Hafizovi stihovi.

Zbog genijalnih inžinjerskih rješenja persijskih graditelja, poput sofisticiranog sistema distribuisanja vode u ovom parku, nevjerovatne arhitekture okarakterisane geometrijom i simetrijom, raznovrsne flore i faune, ovaj park spada u jednu od 9 persijskih bašti koje su dio UNESCO – ve svjetske baštine. Persijske bašte su pravljene sa namjerom da podsjećaju na rajske vrtove na zemlji. Sama riječ Eram u svom izvornom smislu označava raj. Zbog svoje ljepote, persijske baste inspirisale su brojne pjesnike, slikare, književnike, muzičare, majstore proizvodnje persijskih tepiha i brojne druge umjetnike, kojih je stara Persija bila prepuna.

Drvoredi u ovom parku sačinjeni su od stabala narandže, bora i čempresa, a najstarije stablo je staro oko 3000 godina.

Brojna stable šimšira i čempresa šišana su tako da tvore oblik neke od životinja. Eram park prepun je ljudi, koji nerijetko bosi trče ili sjede na lijepoj i mekoj zelenoj travi.

Hafiz

Otišao sam u svoju hotelsku sobu da odmorim i da u njoj dočekam veče. Čim je sunce zašlo krenuo sam ka Hafizovom grobu, jednoj od najpoznatijih turističkih destinacija ovog grada. Ovo mjesto se posjećuje noću, zbog navodno nevjerovatno romantične vibre koja ga krasi tokom i nakon zalaska sunca. Radi se o mjestu na kojem je sahranjen najpoznatij i navodno najbolji pjesnik kojeg je Persija imala, Šemsudin Muhamed, veličanstveni Hafiz.

Hafiz je pisao gazele (u zapadnoj književnosti gazelama odgovaraju soneti), a teme su uglavnom bile ljubav, vino i užitak u životu

Hafiz je poznat kao najsjajnija zvijezda među sedam zvijezda koje sjaje na nebu klasične perzijske poezije. Rođen je u 13. vijeku u Širazu, čije su mu kulturne prilike omogućavale da stekne odlično obrazovanje iz filozofije, vjerske dogmatike, misticizma, književnosti i lingvistike, što vam nakon čitanja njegovih stihova postane i više nego očigledno.

Hafizove pjesme, sabrane u najpoznatijoj njegovoj zbirci Divan, sastavljenoj najvjerovatnije nakon njegove smrti veoma su popularne u Iranu, Pakistanu, Indiji, Afganistanu i Iraku. Iako je u njegovim stihovima očigledan jak uticaj Islama, njihova genijalnost dovela je do toga da je njegova poezija postala veoma prisutna i u hinduizmu i hrišćanstu.

Iako je velika nepoznanica da li Hafizovi stihovi govore o ovozemaljskoj ili božanskoj ljubavi, činjenica je da su bezvremeni, genijalni i primjenjivi na sve sfere života. O ljubavi i tome kako racio nema šta tu da traži kada je ona u pitanju, Hafiz je, između ostalog zapisao:

„Teškoća ljubavi je izvan dometa našeg znanja,
tu delikatnost ne rješava naša nesavršena misao.“

„Na putu ljubavi logikom i razumom pokušavah,
ali to bješe kao želja rose da na okeanu trag svoj ostavi.“

Pored toga, smatrao je da je ljubav jedini put ka apsolutnoj sreći, a na tom putu razum ne može biti vodič. Tu ulogu Hafiz prepušta srcu. Slično su, doduše, život i ljubav percepirali i junaci našeg doba poput Jašara Ahmedovskog ili Cece.

„Veo na licu Drage je od praha moga tijela,
ah, kako će radostan trenutak biti kad s tog Lica veo zbacim.“

„Svako žudi za Voljenim, bio trijezan ili pijan,
svugdje je dom Ljubavi, bila džamija ili crkva.”

„U Ljubavi nema razlike između tekije i krčme,
gdje god je Ljubav, tamo je sjaj lica Drage.“

 

I na Hafiza su kao i na mnoge druge mistike s podozrenjem gledale zvanične crkve ili oni slojevi društva koji su zaduženi za odbranu i zaštitu opšteprihvaćenog tumačenja morala i vjere. Hafiz o tim braniteljima Božjeg zakona, koji su najčešće u medresama, kaže:

Zbrka riječi u medresi
Ubija mi razum zdravi,
Zato hoću da se malo
Odam piću i ljubavi.

Hafizova grobnica

Jedno od najpopularnijih mjesta među turistima kao i među lokalcima u Širazu je Mussale bašta, mjesto koje je Hafiz nerijetko spominjao u svojim pjesmama kao mjesto ašikovanja. Od dana njegove smrti pa sve do danas, njegov grob se nalazi upravo na ovom mjestu.

Mussale park noću izgleda nevjerovatno. Blaga, melanholična svjetlost obasjava čitav prostor, ispunjen brojnim baštama prepunim šarenog cvijeća i ispresjecanim brojnim pješačkim stazama, fontanama sa zlatnim ribicama i stablima narandže. Maleni paviljon unutar kojeg se nalazi mermerna ploča kojom je pokriven sami Hafizov grob, pokriven je krovom u obliku derviševog šešira, a na mermernoj ploči, koju posjetioci dodiruju rukama ispisani su Hafizovi i stihovi iz Kuraana.

Ovo mjesto naprosto oduzima dah. Dok sam se gubio u lavirinstu staza koje vode kroz vrtove oko Hafizovog groba, do mene su dopirali nježni zvuci klasične gitare i glasovi prepuni sjete. Mladići su pjevali neke bolno ljubavne pjesme, a ispod gotovo svakog stabla sjedili su bosonogi parovi. Mladići su svojim djevojkama čitali poeziju (Hafizovu, vjerujem), sjedeći pored njih ili držeći glavu u njenom krilu, a djevojke obučene u šarene haljine posmatrale su ih očima punim sjaja. Zapazio sam da se momci na ovom mjestu, prilikom susreta sa svojom dragom poklanjaju.

Činilo mi se kao da je na ovom magičnom mjestu vrijeme potpuno stalo. Mladići su nosili košulje i cipele, kakve su se nosile u bivšoj Jugoslaviji, u vrijeme mojih roditelja. Primijetio sam, takođe, da sam ja gotovo jedini lik koji na ovom mjestu čačka po telefonu i pravi milione fotografija. Činilo mi se kao da su svi ostali fokusirani na ljubav, poeziju i sadašnji trenutak.

Zapazio sam i nekoliko grupica djevojaka koje su se šetale istim tim stazama. Ne mogu zaista da tvrdim da li su lijepe ili ne, s obzirom na to da su gotovo u potpunosti pokrivene. Mogu samo reći da, kada vam Iranka pokloni pogled onim tamnim očima ispod šarenog hidžaba tokom onog jednog kratkog trenutka prije nego što ga opet sakrije pod taj isti hidžab, taj pogled koji savršeno balansira između stidljivosti i odvažnosti, krv vam se sledi u žilama.

…

Da bih održao balans u životu, uporedo sa pisanjem Seksističkog manifesta, radnog naziva Sve ste iste, naporno radim i na svojevrsnom Savjetniku za žene. Mislim, Savjetniku za muskarce. S tim u vezi, evo jedan besplatan savjet:

Momci, zajebite sve skupe aranžmane u bilo kojem Parizu, Barseloni i glupoj Veneciji, milanske Skale i ostala pseudo – romantična zapadno – evropska sranja. Ako mislite da ste je najzad pronašli, ako mislite da je volite, ako želite da je oborite s nogu i da vas nikada ne zaboravi – vodite je u Širaz.

Vodite je sada, odmah. Zahvalićete mi se kasnije. Širaz je prestonica ljubavi, umjetnosti, ljepote i romantike. Moj vokabular pred ovim gradom ostao je potpuno nemoćan, a tokom čitavog boravka u ovom gradu patio sam od Stendalovog sindroma gušenja pred ljepotom. Iako su me upozoravali da se suzdržim od sličnih izjava dok ne vidim Isfahan, ja sam več tada znao da je Širaz najljepši grad koji sam ikada vidio. Tolikoj ljubavi, ljepoti, umjetnosti, vjeri, filozofiji, poeziji i mudrosti, tolikim bojama u tako kratkom vremenu nikada nisam svjedočio. Zbog Širaza sam zaboravio na sve bolove, iščašena ramena, žuljeve i debele slojeve neispavanosti.

Vodite je odmah. Ne morate joj ni reći da ste foru pokupili na nekom putničkom blogu. A i možete. Jednom kada vidi Širaz, ništa vam više neće zamjeriti.

I nema na čemu, stvarno.