Bademi

Negdje iznad Zaječara pravim pauzu od čitanja knjige, odnosno priče o tome kako smo kao vrsta pripitomili badem. Pomenuta knjiga pokušava da odgovori na pitanje kako smo došli ovdje gdje smo sada, kako smo evoluirali, istrebljivali druge, “slabije” vrste i kako smo pripitomljavali razne životinje i biljke, među ostalim i badem. Taj dio oko badema je posebno zanimljiv, te mi je potrebno malo vremena da sve to vizualizujem i procesuiram.

Tu kratku pauzu provodim duboko u mislima, zagledan u oblake kroz prozor aviona. Na krilu aviona zapažam logo avio kompanije koji do sada nisam vidio. Razmišljam o tome kako taj jednostavni logo koji se sastoji od jednog slova “A” vjerovatno predstavlja kompaniju “Aca Tours” iz Čelinca, budući da nisam mogao ni da čekiram kartu, jer im sajt ne radi. Ipak, Tamara me dobacila do aerodroma relativno rano, te sam stigao da obavim sve i uspješno se ukrcam na let za Istanbul.

Na aerodromu u Istanbulu čitam jednu drugu knjigu – Tesonovu “U šumama Sibira”. Malo koji primjerak malo koje knjige može da se pohvali time da je vidio toliko svijeta kao ovaj. Nošenje ove knjige u džepu i boravak u Istanbulu obično je dobra vijest. Obično znači da krećem na daleki put, negdje na istok, kući.

Vraćam se samom sebi.

“Konačno ću saznati posjedujem li unutrašnji život”

U šumama Sibira
Silvan Teson

Trigeri

Ukrcavam se na let za Oš. Mislim tako se zove grad. Odustao sam od Afganistana 15 dana prije samog puta te sam morao naći neku alternativu. Najjeftinije što sam našao na gugl flajts sajtu bio je let upravo za ovaj, drugi po veličini grad u Kirgistanu.

A u avionu graja, galama. Ljudi pozdravljaju jedni druge, mašu i dovikuju se s jednog na drugi kraj aviona. Mijenjaju se za sjedišta. Svako bi želio da sjedi sa nekim koga već poznaje, sa rođakom ili prosto pored neke žene koju će potom smarati nekoliko sati. Samim time, niko ne sjedi pored mene, budući da me, moš mislit, niko ne poznaje. To mi pruža mogućnost da se izvalim i zauzmem sva tri sjedišta.

Nedostajala mi je neposrednost i ta neka djetinja radost ljudi iz centralne Azije. Ne jebu oni živu silu, ne obaziru se na ograničenja avio – kompanija koje vam dodijele mjesto u avionu i sad vi kao morate baš tu da sjedite. Ne mogu njima kapitalizam i globalizacija ništa. Kikoću se, oduševljeni avionom i samom idejom leta.

I ja ih savršeno razumijem. Ne znam kada smo i kako počeli ideju leta kroz vazduh uzimati zdravo za gotovo. Buraz, sjediš u avionu i letiš na 10000 metara visine, poput Grčkog Boga. I stigneš u Kirgistan za 5 sati. Suštinski na drugu planetu. Prije pojave aviona ovo putovanje je trajalo cirka 40 godina. Čitav let proveo sam oduševljavajući se ovim iznova stečenim uvidima.

Ovo nedoživljavanje od strane istih tih ljudi mi takođe mnogo prija, posebno nakon Maroka u kojem konstantno neko nešto očekuje od vas.

Volim ove ljude.

Predugo nisam spavao niti jeo. Pored toga, telefon mi polako umire, odnosno ne može da se napuni. Sve to mi omogućava da bolje mislim i da sam prisutniji u trenutku. Na Everestu sam shvatio kako to gladovanje i tišina jako prijaju mom tijelu ali i umu.

Iznenada u nekom polusnu kristalno jasno mi se ukazuje čitav koncept knjige o putovanju u centralnu Aziju oko koje se natežem evo već tačno pet godina. Budim se i u stari telefon zapisujem okvirno teze tog koncepta.

Sve sam skontao. Pretenciozni, arogantni koncept koji sam ranije imao u potpunosti odbacujem. Nekada sam kao započeo sa pisanjem i stao tu negdje kod momenta kada sam upoznao Kasiopeju. Htio sam da riječima obuhvatim tu ženu i taj susret, što je nemoguće, prije svega zbog toga što ja ne znam ništa o pisanju.

Ali zapravo mi ne treba nikakva struktura, nikakva sofisticiranost. Samo je trebalo da sazri i da prosto napišem svoju priču svojim jezikom.

To je to, napisaću tu knjigu.

Mislim, vjerovatno i neću. Predomislim se ja brzo. Obično u ovim trenucima citiram Basaru: “brzina prevazilaženja sopstvenih stavova ispunjava me neobičnom radošću”. Ali svakako je dobra stvar to što nakon pet godina najzad znam kako treba da izgleda ta knjiga.

Na pisti u Ošu u 6 izjutra prvi prizor koji zapažam je avion na kom piše Ural Airlines. To je to, takvi natpisi su mi potrebni nakon Maroka u kom su me smorili svojim francuskim i arapskim. Smorila me i vrućina u Maroku. To konstantno ljeto, ta seljana koju ljeto i vrućina sa sobom neizbježno nose. Hoću da mi je hladno. Zima je mudra, duboka, nekako zajebana. To su takođe uvidi sa Everesta.

Iz aviona ulazimo direktno u autobus, nekakvu dotrajalu najobičniju sovjetsku kršinu koja djeluje kao da će me direktno odvesti u Šargovac. Unutra smrad, narod, gužva, kese. Djetinjstvo.

Nekakav blatnjavi traktor vuče prikolicu sa našim torbama, kao na banjalučkom aerodromu.

Viza

Stojim u dugom redu na pasoškoj kontroli i posmatram ljude oko sebe. Zasad sam najviša osoba u zemlji.

Strogi stav i izraz lica vojnika jasno daju do znanja da treba da se ćuti, miruje, čeka svoj red i nikako ne prelazi linija na podu. Postoji ta linija i na zapadu i uglavnom se poštuje, s tim da tamo ne stoji nadrkani vojnik pored linije i samo čeka da se neko usudi.

Posmatram drota za pultom. Bože kakva faca, ne djeluje mi da je mnogo toga u životu vidio, a srpski pasoš definitivno nikada nije vidio. Jedva čekam dramu koja će se ubrzo odigrati čim dođem na red.

I dođoh ja na red.

Kaže lik viza. Reko i dont need visa. To u bukvalnom prevodu znači “ne treba mi viza”, kao da ustvari komuniciram svoj lični, subjektivni izostanak potrebe za vizom, a ne jednu diplomatsku činjenicu.

Srećom lik ne razumije ništa. Umjesto toga zagleda moj pasoš i ponovo govori viza buraz. Reko ne treba mi viza brate, mogu da uđem bez vize. Sve mu to govorim na nekom esperantu.

Lik nastavlja da insistira i ja. šta ću, povežem se na net, nađem vikipedija stranicu koju obično čekiram na kojoj piše da mi ne treba viza. I lik uze moj telefon i gleda tu sliku i vidi označeno nešto zelenom bojom, nema šta. Mislim, lik ne razumije engleski a vjerovatno i ne kapira latinicu uopšte. Pored toga, u pitanju je jebena random viki stranica na internetu. Realno mogao sam i ja da je uređujem ili da napravim takvu sliku.

Uglavnom, zadovolji njega to. Uze lik svoj telefon i uslika displej mog telefona sa tom stranicom, bez ikakvog konteksta, pohrani to kao dokaz da mi ne treba viza i na osnovu toga pustiše me u zemlju.

Bukvalno ne znam da li je luđi on ili ja.

Oš

Ispred aerodroma salijeće me jato taksista. Niko ne govori engleski. Jedan od njih zove telefonom svog sina, budi ga i daje meni telefon. Dogovaram sa nepoznatim mladićem preko telefona sve. Njegov otac će me odvesti do centra grada za 5 evra (14km), ali prije toga će mi stati kod bankomata, budući da nemam novca.

Tokom vožnje sin je opet nazvao oca i tražio mene. Raspričao se sa mnom lik, u fazonu gdje si, šta ima, kakav je plan, gdje si konto. Joj reko buraz ne pitaj ništa.

Sovjetska estetika, atmosfera napuštenosti, skraćenice koje sadrže trećinu azbuke, napadne boje, kič, brutalistička gradnja, gorivo 60 – 70 centi, na pustim ulicama parkirano mnoštvo starih lada i tek pokoji vojnik ili policajac. Djeluje kao najdepresivnije mjesto na svijetu.

Ali ima dosta lijepih brda okolo.

U 7 sam stigao u hostel, 5 sati prije checkina, tako da moram da ubijem nekako tih 5 sati. Izlazim i besciljno lutam po potpuno pustom gradu. Pusti široki bulevari, Lenjinova ogromna statua preko puta velike zgrade sa zastavom. Parlament možda, nemam pojma. Kasnije sam skontao da je city hall. Parlament bi trebao biti u prestonici, Srđane, koji ti je kurac.

Uz Lenjinovu statuu naravno nekakva mješalica nešto melje, blatnjavi radnici nešto betoniraju. Sovjeti bi planetu zabetonirali. Slavorum.

Pomalo haluciniram od nespavanja i gladi.

Užasan je vajb, osjećam se grozno. Donio sam dosta svog ličnog mraka, ali sam ga donio na očigledno sasvim pogrešno mjesto, budući da ga ovdje sigurno ništa neće osvijetlili. Moraću opet sam da se peglam sa tim. Srećom, imam spotify sa kog trese Obojeni Program:

“Podnositi samog sebe nije uvek U, ugodno”

Vraćam se u hostel i spavam nekoliko sati. Budim se i odlučujem da opet malo prošetam svoju melanholiju po gradu. Na izlasku iz hostela mazim maleno mače, staro tek nekoliko nedjelja. Djevojka koja radi u hostelu i koja ne zna ni riječi engleskog jezika dolazi i uvaljuje mi komad hljeba i mesa u ruku. Govori nešto na svom jeziku i gestikulacijom mi poručuje nešto u fazonu: “ajd sad razguli, nemoš gladan ići”.

A možda je zapravo rekla: “buraz, to sam mački donijela, jesi normalan”.

Po izlasku sam malo i pokosio oko hostela. Sramota stvarno kako izgleda.

Šalim se naravno. Ispred hostela sam zatekao tipa koji odmara od kosidbe. Sjedi na malenoj stolici dok pored njega stoji ručna kosa i nekoliko razbacanih snopova svježe pokošene trave.

Klima mi glavom u znak pozdrava. Zagledam njegovu kosu (spravu za košenje trave, nikako ne izrasline na njegovoj glavi). On me pita nešto u fazonu “interesnaja”. Ja odgovaram “da”.

Tridesetak sekundi kasnije kosim travu. Pravilni dugi snopovi trave padaju oko mene, sunce prži, brišem znoj sa čela, pijem vodu zagledan u nebo.

Mislim, slagao sam ovo sve. Zapravo sam zamahnuo 3 – 4 puta, ali bilo je od srca.

Ubrzo smo se pogledom obojica složili oko toga kako to nije za mene i kako je to sasvim ok, ima toliko stvari u kojima sam sigurno daleko vještiji i nema zaista potrebe da očajavam sada, sigurno ni on ne vlada nekim vještinama koje ja držim u malom prstu.

Eto, riječi nisu uvijek potrebne.

Tako se otprilike odvija moja komunikacija sa ovim ljudima.

Malo sam se naspavao i nešto pojeo. Ima čak i nekih ljudi koji cirkulišu po gradu, te se osjećam malo bolje.

Mislim, koliko uopšte može biti loše čovjek koji šeta Lenjinovim bulevarom u Ošu!?

Jako loše, ok.

Kupio sam i SIM karticu koju mi je djevojka iz hostela aktivirala pomoću svoje lične karte. Najveći je problem bio iskomunicirati sve to. Inače, ljudi su i više nego susretljivi. I što je najvažnije, niko vas ne smara kao što je to slučaj u Maroku. Ne samo da Kirgistan nije kontaminiran masovnim turizmom. Zemlja je potpuno divlja i u njoj i dalje možete naći zaista netaknutu prirodu. Mislim da se masovni turizam nikad ovdje neće ni primiti. Previše je ovo divlja i negostoljubiva priroda.

Prolaznici mi uglavnom klimnu glavom u znak pozdrava, što je dosta neobično jer mislim da se uglavnom ne poznajemo. Mada ko zna.

Žene su uglavnom odjevene kao bosanske neke nane, kao neke bake, sa maramama oko glave, u vunenim čarapama i nečemu što liči na opanke. Ima naravno i onih sa malo slobodnijim stilom odijevanja.

Lijepe su. Uglavnom me podsjećaju na onu jednu, najljepšu.

Zapazio sam i nekoliko pijanica. U nekoliko navrata svjedočio sam prizoru nošenja neke pjandure od strane drugara. Moram priznati da me to obradovalo, budući da sam mislio da je ovdje alkohol zabranjen. To mi daje nadu u to da ću i ja dio svojih problema moći ugušiti u alkoholu.

Mislio sam da nema alkohola jer ovi ljudi su uglavnom muslimani. Mada suštinski su pomalo i Rusi.

Taj kombo mi je bio zanimljiv i u Kazahstanu, ta ćirilica i Islam, za mene dijametralno suprotne filozofije. Međusobno poništavajuće na našim prostorima, dok ovdje koegzistiraju i čine sastavne dijelove identiteta ovog naroda.

Penjem se do muzeja uklesanog u stijeni, poput nekog Ostroga. Put vodi kroz duboku travu i groblje sa metalnim nadgrobnim spomenicima, nepravilno razbacanim po komplikovanom lavirintu gasovodnih cijevi. Ovakve stvari sam viđao i u Gruziji j skapirao da ako ih pratite do kraja stići ćete u Valhalu vjerovatno.

Muzej mi se dopao, prikazuje dosta detalja iz istorije ovog naroda, kao i mnoštvo zoroastrijanskih artefakata, što me podsjetilo na Iran. Nisam imao pojma da je Zoroastrizam i ovdje prisutan.

Elem, ljudi imaju fensi muzej u stijeni, ali nemaju osnovne uslove za život. Klasični Sovjetski Savez.

Iako nisam religiozan čitav dan zahvaljujem Bogu na tome što Sovjeti ipak nisu pobijedili nego je umjesto njih svijetom zavladao kapitalizam naš nasušni. Neka ga, nek’ je živ i zdrav.

Ovo sve izgleda jezivo. Ne ponovilo se. Sovjetski Savez? Ma dabogda se raspao.

Ipak, iako zaista sve djeluje nestvarno tužno, sumorno i bijedno, činjenica je da je SSSR zapravo izgradio svu infrastrukturu ovih zemalja i da bi bez istog tog Sovjetskog Saveza ovi ljudi vjerovatno i danas živjeli svoj tradicionalni nomadski život, bez ikakvih civilizacijskih tekovina.

Možda bi tako bilo i bolje.

Uglavnom, u svakom gradu glavna ulica i danas se zove Lenjinova, a statue sa njegovim likom i dalje ponosito stoje svuda po ovoj zemlji. Lokalci uglavnom tvrde da je za vrijeme Sovjeta bila gotiva.

Sunce

Sutradan je najzad sunčan dan, te se i osjećam daleko bolje. U to ime, idem na bazar. Na bazaru slučajno srećem i Zorana, Srbina koji putuje po svijetu biciklom, mog cimera u sobi.

Prije toga doručkujem i pijem kafu u nekom luksuznom restoranu. Vrhunski ručak me obično košta do 6 evra. S tim da nemaju kafu. Kaže lik nema. Kako bolan nema!? Nema kaže, samo ljeti pravimo kafu.

Ok. Uzimam kafu iz malene radnje preko puta i vraćam se u restoran sa kafom.

Po gradu uglavnom hodam ili se krećem trolom. Uđem u trolu iako nemam pojma kuda ide. Sigurno do kraja.

Javni prevoz je ja mislim najstrože čuvana tajna Sovjetskog Saveza. Nema šanse da to iskomuniciram, da skontam kako, kuda, zašto.

Umjesto toga kretanje mi se odvija na način da uđem u trolu koja očigledno ide u smijeru koji mi odgovara. Potom pratim kretanje vozila na mapi i u momentu kada skrene sa moje putanje panično izlazim iz vozila na prvoj sljedećoj stanici. Postupak se ponavlja dok ne stignem na odredište.

Na isti način sam se kretao i po Ukrajini.

Iskreno, plaši me malo sve ovo. Valjda sam potisnuo traumu iz Mongolije, pa sam se opet uputio u isti taj dio svijeta i to bez ikakve pripreme, naravno. Što kaže Slobodan, čovjek koji mi sve vrijeme pomaže savjetima i preporukama, valjda se oslanjamo na bogato putničko iskustvo.

Vajb koji Oš emituje ja tumačim i osjećam kao zastrašujuć. Hladno je, depresivno i oblačno. Zoran mi priča o hladnoći kirgistanskih planina.

A meni pred očima mongolska pustoš, životinjski leševi, nepregledna stepa, samoća i strah koji mi se tada uvukao u kosti i koji me izgleda nikada nije ni napustio.