Zbog velike visine kojoj mi je izloženo tijelo i mozak sanjam sulude stvari. Nemam još uvijek niti jedan simptom visinske bolesti, ali sam prehladjen od prvog dana i sanjam gluposti.
Svake noći.
Sanjam kako me vrlo milo i drago biće, neodredjenog pola, vrlo mile pojave doziva da krenem za njim do nekog jezera. I dolazimo do jezera i ono ulazi u vodu i sa nekim primamljivim osmijehom me doziva da udjem za njim, iako je jasno da je neka močvara, nekakvo živo blato u pitanju. Sve dublje tone i na kraju se utapa i davi ali i dalje me na neki nejasan način doziva da podjem za njim i da mu vjerujem.
Tu se budim.
Ne znam zbog čega imam problem sa tim da platim portera, odnosno lika koji će da mi nosi stvari. Suštinski, time mu obezbjedjujem zaposlenje i pomažem mu da prehrani porodicu. Oni od toga žive i nevjerovatno je koliko su snažni i žilavi, koliko tereta mogu ponijeti, onako okačenog na neku traku koju ovi kače na čelo. Ne znam, nešto mi je tu problematično. Lova nije u pitanju.
Znam zato što sam sinoć konačno odlučio da ipak angažujem portera, šerpu i dogovorio sa njim cijenu za dva dana. Budući da sam već u Namčeu, cijena je znatno veća nego u nižim krajevima. Ipak, dva dana će da tegli moja sranja po Himalajama, 7 – 8 sati dnevno za lovu koja otprilike predstavlja trećinu moje dnevnice. Koju ja zaradim sjedeći za kompom.
Možda mi je upravo to problematično, nemam pojma, ne razmišljam baš najjasnije.
Budim se prije 6 izjutra, zaključujem kako prehlada polako popušta i odlučujem da krenem dalje. Doručkujem tibetan bread, pijem čaj od limuna, meda i đumbira i negdje oko 7 sati krećemo.
Tebra me čeka, prati me u stopu. Govorim mu da slobodno ide naprijed i da ću ja zaostajati. Ipak, poput Ćaće ukazuje mi na prečice i vodi me.
Budući da imam portera i da me prehlada popušta mogu zapravo da uživam u prizorima i po prvi put budem fokusiran na nešto drugo osim na puko preživljavanje.
Savladavam teški uspon na samom startu znatno sporije od portera. Da bih smanjio opterećenje na noge, sve više koristim ruke i pomoću štapova se odgurujem i dižem tijelo na jednu po jednu stepenicu. Zbog svega toga se jako sporo krećem i imam stravične upale mišića gornjih ledja. Joga mi umnogome pomaže da se nakon teškog hodanja dovedem u red.
Medjutim, sporo kretanje i jeste poenta. Da bi vam se tijelo lakše nosilo sa velikim visinskim razlikama kojima se konstantno izlažete, potrebno je usporiti kretanje.
Krećem se brzinom koja gotovo graniči sa mirovanjem. Imam dosta puta da predjem, ali imam i dosta vremena. Imam svo vrijeme koje mi je potrebno.
I kada pomislim kako se jako sporo krećem, tada usporim još više. Umirujem kretanje, disanje, pa i same misli. Ne mislim više ni o čemu. Samo hodam, osluškujem disanje i gledam u Sagarmathu okovanu snježnom prašinom ispred sebe.
Ovo je apsolutna predaja kontrole. Ovdje nemam kontrolu ni nad čim. Samo hodam danima po nezamislivoj ogromnosti Himalaja, prepušten na milost i nemilost njenoj ćudi. Nemam kontrolu nad vanjskim ali ni unutrašnjim svijetom.
Najzad.
Ne mogu da kontrolišem čak ni vlastito tijelo, pa ni um. Zbog smanjenog dotoka kiseonika, mozak počinje čudno da se ponaša, donosi neobične odluke i generiše neobične snove.
Zato i jeste dodatno zajebano to što sam se u ovo upustio potpuno sam. Mozak može vrlo lako da mi da signal da sam dobro u momentima kada apsolutno nisam dobro. Dešava se stalno ljudima. Evakuacije i odustajanja se takodje masovno dešavaju.
Zato ovo i jeste vjerovatno najesktremnija stvar koju sam ikada uradio. Dok god se mogu pouzdati u svoj um, ne moram da brinem. Ovdje to baš i nije slučaj. Ovo je sasvim novi tip izazova.
Hodam. Ćutim. Hodam. Hodam. Ćutim.
Osjećam svaku kap znoja i njen put od izlaska iz pore sve do momenta kada se razlije i raširi nitima tkanine i konačno do trenutka kada zauvijek ispari a tkaninom se razlije neka nova kap.
Ne mislim ni na šta, potpuno sam prisutan u trenutku i vremenu u kom se nalazim, bez kontaminacije bilo kakvim mislima i stvarima iz prošlosti ili budućnosti. Potpuna predaja kontrole. Mjesecima bezuspješno pokušavam to da postignem kroz jogu.
Čak se i ne nerviram zbog napornih uspona. Nerviranje i misli o tome troše mnogo energije. Čak i disanje troši jako mnogo energije, a prije svega tečnosti. Zato umirujem disanje i misli. Mirno prihvatam sve ono što mi ovaj Put stavlja pred noge.
“Prepušten samom sebi tačno je da se hranim sopstvenom biti, ali ona je neiscrpna” – Silvan Teson, u šumama Sibira
