Dobra je stvar to što sam tokom noći ipak nekako uspio da se utoplim, ispod dva debela jorgana, zamotan u vreću za spavanje i nekoliko slojeva odjeće, uključujući i zimsku jaknu. To mi je omogućilo da se dobro naspavam i odmorim tijelo. Objektivno, u Phakdingu uopšte nije toliko hladno, ovo je tek prva stanica treka. Ali ja sam eto uspio da se prehladim već tokom prvog dana hodanja, te mi jako teško polazi od ruke da se ugrijem.

Manje dobra stvar, pa evo reći ću i poprilično loša stvar je to što sam danas dosta sjebaniji nego juče. Prehlada se polako intenzivira i čak mi ni 10 sati dobrog sna nije pomoglo. To je ta početna faza prehlade, tokom koje se sjebanost kreće uzlaznom putanjom. Svakako mi ne ide u prilog ni to što danas treba da savladam najtežu dionicu puta, onu do Namche Bazaara.

Ipak, nakon buđenja u 6 sati, jakog doručka i toplog čaja odlučujem da krenem dalje, pa dokle stignem. Usput ću nastojati da osluškujem tijelo i donosim odluke u hodu. Ako uspijem da se nekako dovučem do Namchea, tamo ću ostati dvije noći i pokušati da se oporavim. U Namcheu se inače ostaje dvije noći, zbog aklimatizacije. Ako ne uspijem, staću u nekom selu usput i tu provesti neko vrijeme. Ne moram ni stići do Baznog kampa. Dovoljno je lijepo i izolovano i ovdje. Ja suštinski i nemam neki poseban cilj. Ovo putovanje nema neki poseban cilj. Ne postoje imperativi. Ja zaista ništa ne moram.

Oko pola 7 izlazim na stazu i zapažam da sam zasad jedini na njoj. Očigledno je da sam ustao i krenuo prije svih ljudi u Phakdingu. To mi je i bio cilj. Zbog kukova, prehlade i činjenice da nemam portera i tešku torbu nosim na leđima krećem se daleko sporije od ostalih. Neophodno je da krenem ranije, da bih stigao na vrijeme u Namche i eventualno našao nekakav smještaj, budući da nemam ništa rezervisano.

Prizor Himalaja obasjanih prvim zracima sunca i potpuna tišina i samoća kroz koje prolazim daju mi nadu i guraju me naprijed. Lijepo je, nestvarno je lijepo. Zvuk žubora planinskih potoka ubrzo počinju da remete zvona okačena na vratove jakova i konja. Pojavljuju se prvi karavani lokalaca sa jakovima. Porteri i šerpasi uglavnom kreću prije svojih klijenata, poslodavaca. Nisam siguran kako se to tačno kaže.

Hodam odlučno ali polako. Ljudi ubrzo počinju da me prestižu. U jednom trenutku pojavljuju se Mladen i Irena. Zaustavljamo se i pijemo topli čaj. Prva pauza danas. Otvaram jednu konzervu sardina i doručkujem. Mladen mi govori da večeras dođem u njihov smještaj i da će mi dati ljekove. Nudi se i da ponese dio stvari iz moje torbe. Zahvaljujem se na toj ljubaznoj ponudi, ali odbijam. Ima on dovoljno i svog tereta, a ja sam se malo olakšao. Pa pojeo sam jednu limenku sardina.

Nastavljamo dalje, ali ubrzo zaostajem daleko iza njih. Ponovo ih srećem nakon nekoliko sati na samom ulazu u Sagarmatha Nacionalni park. Stojim u redu satima. Ispred mene je samo nekoliko portera, ali svaki od njih vodi desetak ljudi sa sobom. Za svaku osobu koja ulazi u Nacionalni park službenik popunjava identičan formular, nekakvu propusnicu, nemam pojma. Nije im palo na um da naprave nekakav šablon ili da barem koriste onaj papir pomoću kojeg se kopira tekst na drugi formular. Ne, sve se unosi ručno. I traje jebeno satima. Kao da je uostalom bitno. Poenta je da nam se uzme novac. Ne razumijem zašto je onda neophodno da nas se toliko maltretira. No dobro, Nepal je svjetska prestonica besmislenih birokratskih procedura.

Isuse, koliko su neefikasni.

Najzad dobijam svoju propusnicu na kojoj u principu ne piše ništa, ali košta nekih 30 evra. Nastavljam da se krećem brzinom koja graniči sa mirovanjem sve do Hilary mosta. Tu započinje nemilosrdan višečasovni uspon tokom kojeg samo nastojim da preživim svoju tešku torbu, prehladu i oštećene kukove. Negdje nasred tog uspona nalazi se i vidikovac, odakle se pruža pogled na Everest. Prvi vidikovac sa takvim pogledom. Pravim pauzu i odatle posmatram krov svijeta. Bože, koliko je daleko. Ćak i vazdušnom linijom nas dijele stotine kilometara, čini mi se.

Na samom kraju uspona, odnosno na samom ulazu u gradić Namche Bazar nailazim na još jedan čekpoint, na kojem se srećom čeka dosta kraće nego na prethodnom. Najzad, nakon 9 sati hodanja savladavam najtežu dionicu puta i ulazim u Namche Bazaar, najveće naselje na čitavom ovom treku. Tu čak postoje i bankomati, mada su rijetko u funkciji.

Ulazim u prvi hotel i pregovaram cijenu noćenja. Pet stotina rupija, ali pod uslovom da jedem i pijem tu. Nema problema, odlično. Pa to je neka 4 evra za krevet. Pored toga, hotel je opskrbljen internet vezom, a punjenje uređaja je takođe uključeno u tih 500 rupija. Namche je posljednje mjesto na treku u kom postoji eketrodistributivna mreža. Sva mjesta nakon Namchea uglavnom koriste solarne panele.

Naručujem čaj i nekoliko tanjira vrele čorbe od bijelog luka i liježem u krevet već u 17h.

 

Namche Bazaar

Izjutra se malo bolje osjećam. Tokom noći sam se ušuškao u vreću i nekoliko slojeva odjeće i sve vrijeme udisao isti, vreli vazduh. Čak mi više i nije toliko užasno hladno.

Ali hladno jeste.

Hladnoća je jedno trajno stanje duboko usađeno u krv, tijelo i dušu ovog mjesta i ovih ljudi. Jedno stanje opšteprihvaćeno od strane lokalaca. Oni čak i ne lože vatru u hotelima i kućama svaki dan. Najčešće to rade kada im dođemo mi slabići iz jugoistočne Evrope. Ljudi jednostavno žive pomireni sa tom jezivom hladnoćom. Čak i na 5000 metara nadmorske visine ovi ljudi već vijekovima žive. I danas, uz sva tehnološka čuda potrebno vam je 10 dana da stignete iz Lukle do najzabačenijih sela u kojima žive ovi gorštaci koji danas uglavnom žive od toga što nose desetke kilograma tereta na leđima, dok su objeveni u lagane košulje i jeftine patike.

Mlađini ljekovi izgleda djeluju. Čisti je blagoslov što sam ih sreo ovdje na planini. Čovjek je medicinski tehničar i poznaje brdo nekih trikova. Pored toga strava je što imam nekoga ko me poznaje i ima moj broj telefona i povremeno pripazi na mene. Na ovim visinama tijelo se potpuno drukčije ponaša, a mozak nešto svoje krlja, meni ništa nije jasno. Mislim, meni i inače treba neko da se stara o meni, da me malo pripazi, svašta može da mi padne na um, a posebno na 3300 metara nadmorske visine. Redovno se srećemo i jedni drugima provjeravamo opšte stanje. U ovom kontekstu to vam mnogo znači.

Kako sam? Ne znam ni sam kako sam. Malo me glava zaboli s vremena na vrijeme. Zbog toga se tjeram da konzumiram što je moguće više vode. Prsti mi povremeno trnu i sanjam dosta sjebane stvari. Uglavnom se probudim zadisan, što zbog jezivih scena, što zbog rijetkog vazduha. Osim potrebe za povremenim uriniranjem, u toalet uopšte ne idem.

Prva tri dana treka više se bavim svojim zdravljem, prehladom, prezivljavanjem, ne uživam baš u ovim prizorima onoliko koliko bih trebao i mogao. Nekako nemam kad. Moraću angažovati portera, da bih se mogao više fokusirati na ono zbog čega sam došao, a ne samo na puko preživljavanje.

 

Uglavnom jutrom oko 8 krećem ka Everest View Hotelu. To mjesto je smješteno na nekih 4000 metara nadmorske visine i obično svi ljudi drugi dan u Namcheu provedu hodajući do njega, u svrhu aklimatizacije.

To radim i ja. Budući da se nisam pripremao za ovaj trek, jednostavno pratim šta rade drugi.

Usput srećem i one Britance koje sam sreo prvi dan. Žena priča svoja jeziva iskustva sa prvog treka ka Everestu. Kaže da je jedva živa ostala i da je negdje pred samim Baznim kampom počeo mozak da joj otiče. Odatle su je vratili do Lukle na konju. NIčega od tog povratka se ne sjeća. I evo opet je došla, da pokuša još jednom. Nevjerovatna je sila kojom vas ova planina privlači. Ljudi već u Namcheu počinju masovno da odustaju. Ostaju neko vrijeme u ovom gradiću ili ih jednostavno evakuišu helikopterom ili konjima. Malo me tješi to što sam uplatio osiguranje koje navodno pokriva spuštanje helikopterom.

A uspon do Everest view hotela je nemilosrdan, posebno prvi dio. Namche je smješten na nekoj strmini i jako je teško kretati se po ovom gradiću. Konstantno se penjete nekim stepenicama. Sinoć sam dušu ispustio dok sam stigao do Mladenovog hotela, kada sam išao po ljekove.

Tokom tog prvog dijela treka vučem se kao prebijen. Krećem se brznim bliskoj nuli. I čim postanem svjestan brzine kretanja usporim za duplo. Jednostavno moraš tako, zbog napora i niske gustine vazduha.

Oko 11 časova najzad izbijam na nekakvu visoravan odakle mi se ukazuje Everest. Posljednja dionica puta je poprilično blaga i omogućava mi da zapravo uživam u pogledu. Ubrzo stižem i do samog hotela na 4000 mnv, tačno u vrijeme nečije evakuacije. Tu srećem Mladena i Irenu. Pravimo nekoliko fotografija i ubrzo počinjem da se vraćam nazad, budući da već osjećam blagu glavobolju. Oni nastavljaju dalje, do nekog sela udaljenog nekoliko kilometara. Ne znam otkud im snaga za sve to.

Spuštam se ponovo u Namche, uzimam 15000 rupija sa bankomata. Trebaće mi da platim portera kojeg mi je Mladen našao za naredna dva dana treka. Ugovorio sam to sve za nekih 5000 rupija, a čitava ova dva dana u Namcheu koštala su me 3500 rupija. Mnogo sam radostan zbog toga što najzad imam portera. Sutra ću sigurno biti bolje u smislu prehlade i neću morati da nosim torbu. Sutra ću samo da uživam u pogledu i laganom hodanju.

Sutra ću da budem ovdje i sada.

Danas ne mogu da se bavim ničim pa ni sa “ovdje i sada”.