Spuštam se ka Gorakshepu, tu hvatam prve zrake sunca, doručkujem i nastavljam da se spuštam istim putem, preko Lobuchea.

To je to. Sad ostaje samo da se spustim do Lukle, što je daleko lakše pomisliti nego realizovati, a trebalo bi da traje četiri dana.

Ni danas nemam portera, tako da nosim svoju torbu. Radujem se smanjenju nadmorske visine, ali sam spust me i ne raduje toliko, budući da spust generalno predstavlja veće opterećenje za koljena i kukove. Ali ok, barem će da bude manje naporno, jelte, budući da se krećem nizbrdo. Plus, trebalo bi biti sve toplije, ali i manje opasno u smislu eventualnih simptoma visinske bolesti.

S obzirom na sve to danas mogu najzad da se u potpunosti prepustima talasima nerviranja. Isprva su vrlo suptilni i nježni, gotovo da se i ne čuju od “om mane padme hum” koju ponavljam danima (lokalci kažu da pomaže). Ali ubrzo počinju da me preplavljuju, da bi pred samim ciljem sve više poprilimili karakter cunamija. Kao kada na kraju svakog časa joge tri puta intoniramo “om”. Ja najčešće iskoristim to vrijeme da bih u sebi tri puta opsovao oganj krvavi i onoga ko me nagovorio da započnem sa ovim i sada se u svoje slobodno vrijeme mučim i znojim kao budala.

Recimo zgodno je nervirati se zbog gužve, to vam je zicer. Ovaj trek je ustvari jedna poprilična seljana. Budući da se radi o jednom od najpopularninih trekova na planeti, stotine ljudi svakoga dana slijeću u Luklu i odatle kreću na trek. Masovni turizam, jedan od najgorih fenomena savremenog doba i sve što on sa sobom nosi.

Smaračke grupice od po 10 turista, likova čiji je pejs najveća svetinja, simpatične ekspedicijice izvrsnih likova, da ne kažem Slovenaca, likova obrijanih nogu koji bodre jedni druge. I naravno, ultraši jebeni koji trče ovuda. Kada propustiš jednog člana ekspedicije moraš sve da ih propustiš, jer pejs, jer oni su tim. A to prokleto traje.

Ljudi ovdje uglavnom ne poznaju osnove planinarskog bontona, osnovna pravila ponašanja na planini, u prirodi. Poštovanje prirode, propuštanje napaćenih (i nerijetko vrlo opasnih) životinja i davanje prednosti onome kome je teže, kao osnovno pravilo – malo ko se obazire na ova pravila čini mi se.

To su doslovno osnovna pravila planinarenja, čak i osnovna pravila pristojnog ponašanja, imanje obzira prema drugima. Ako se krećeš sporo, propusti ljude iza sebe da prodju. Ako misliš da staneš, pomjeri se sa staze, ostavi slobodan prolaz.

I generalno je dosta čisto, Nepalci se jako trude da održe ovaj jako nepristupačan teren u urednom stanju i da pokupe svo smeće. Ali s vremena na vrijeme se nadje poneki zapadnjački debil koji baci limenku piva nasred staze. Usput rečeno, cuganje u ovom području, na ovim visinama jedna je od glupljih ideja.

Sa kim god sam planinario u regionu, planinarima iz Kotor Varoši, Banjaluke ili običnim civilima, zaljubljenicima u prirodu, ljudi najčešće znaju za ova vrlo logična pravila. Ovdje baš i ne. Ovdje je masovni turizam pobijedio ljubav prema prirodi, planini, hodanju i tišini. Meni to govori dosta o tome da je ovdje zapravo masa likova koji nemaju ništa ni sa prirodom, ni planinarenjem, nego iz bijesa i viška novca dolaze u grupama od po 30 da bi imali šta da stave na instagram.

Ukratko, teška komercijala i seljana.

I to konstantno čavrljanje, nastojanje da se sve ispriča, da se i najmanja pauza izmedju dva teško osvojena uzdaha ispuni saopštenjima, pitanjima i dosadnim pošalicama. Nisu ni svjesni u kojoj mjeri to i njima i vama remeti dragocjeni mir koji ste tako teško stekli i tako skupo platili.

U sebe Srdjane, samo u sebe.

Onda me još i tapšu po ramenu likovi koji se tek penju, oduševljeni “tipom koji je na štakama popeo bazni kamp”.

Usput rečeno vidjao sam i likove bez nogu, sa protezama kako penju ovaj trek. Znam za tipa koji je tri puta penjao Everest i svakog puta su mu amputirali dio nogu, odnosno skraćivali ih.

Razdražljiv sam, umoran, promrzao, nisam dobro spavao, jutros u zoru sam popeo Kalapatar i bježim dolje, ne mogu više da podnesem hladnoću kojoj sam izlożen devet dana bez prestanka.

Moju razdražljivost svakako ne ublažava činjenica da se nisam okupao 8 prokletih dana. Ok, tijelo malo drukčije funkcioniše, ne prljate se toliko, ne znojite se toliko, nema ni smrada koliko bi to bilo očekivano na normalnoj nadmorskoj visini. Ali 8 dana, jebote.

Ne ne, ne postoji ljepši način da se to kaže. Ja smrdim. Ja sam osoba koja u ozbiljniji kontakt sa vodom nije došla 8 dana. Ja sam izuzetno smrdljiva osoba.

Fantaziram o vrelom tušu. Mlazevi tople vode slijevaju mi se niz tijelo. I to traje satima. Gelovi za tuširanje, mirišljavi sapuni, kupke spiraju sa mene slojeve znoja, prljavštine, života. Isuse Kriste, treba na masažu otići. U saunu. Ajoj kosa. Prstima istrljati tjeme glave prekriveno šamponom. Oprati kosu 7 puta za redom. Ležati u nekom džakuziju. Neki ol inkluziv u Šarm el Šeiku, sa malom ali probranom ekipom animatora. Da sam na vašem mjestu, odmah bih otišao oprati kosu. Odmah, bez odgadjanja. Koliko ste srećni zbog tiga što možete oprati kosu i tijelo kad god poželite. I zube. Kako bih se po čitavom tijelu sada namazao pastom za zube, ne znam zbog čega.

Negdje do 11 časova razmišljam o tome i pjevušim “sidji Rašo sa planine”.

Oko 11 sati najzad stižem u Lobuche i bez pauze nastavljam dalje. Isuse, koliko sam se isplakao u ovom Lobucheu.

Znam ovaj put, prošao sam već ovuda. Prolazim kroz ono groblje, a zatim se spuštam dugo sve do Dughle gdje sam prije nekoliko dana zatekao kobilu koja je nosila moju torbu. Bila je na samrti.

Tu izlazim na vjetrovitu visoravan i ulazim u posljednju dionicu puta ka Dingbocheu. Ne pravim pauzu ni u Dughli, računajući da mi ne treba još mnogo.

Ali planina ne mari mnogo za vaše proračune, za vaše rezonovanje i vašu izvrsnost. Ne mari ona za tim kako ste vi i vaš ego zamislili “spust”. Nižu se jedna za drugom uzbrdica. Otkud jebena uzbrdica sada, ne sjećam se ovoga!? Ali bez obzira na to što je se ja ne sjećam, ona je tu. I vrlo je naporna. Nemilosrdna. Nema kraja hladnoći i usponima, kao onomad na Etni.

Premoren sam. Hodam 8 sati bez prestanka, sa teškom torbom na ledjima. 17 kilometara hodam bez prestanka i pauze. Budući da se od svih ljudi jedini ja vraćam u Dingboche (jer sam tamo ostavio stvari. Svi drugi idu u Feriche), mogu glasno da psujem i galamim, dok premoren teturam po toj visoravni.

Pa zar je to sve što imaš da mi daš!? Daj još malo. Ajde još daj, prehodaću sve, prehodaću sad do Beograda ako treba – poručujem nekome. Planini valjda.

Pa zašto prokleto nisam stao u Lobucheu!? Oh, čekaj, znam. Zbog paklene hladnoće. Moram nastaviti da se spuštam. Ali brate, previše je to za jedan dan. Popeti Kalapatar, pa se odozgo spustiti i proći putem koji sam prilikom uspona prešao za 3 dana. Tri stanice sam prešao danas.

Ne koristim više ni štapove od bijesa na samog sebe i na planinu. Boli me više uvo i za kukove i sve. Najradije bih se skotrljao, ali ne mogu, i dalje savladavam neki uspon. A upao sam u zamku, vjetar je nemilosrdan, nema smisla da ovako znojav i vreo sada stajem i pravim pauzu. Hodaću do kraja.

Najzad, nakon punih 10 sati neprestanog hodanja i 20 punih kilometara stižem u Dingboche, uzimam sobu, uzimam svoje stvari i bježim u bar 4410 da se ugrijem i na ovom nepristupačnom mjestu, na ovoj suludoj visini opet budem potrošač i svoje izmoreno, ranjeno i promrzlo tijelo vidam melemima koje plaćam visa platnom karticom.