Budim se u Dingbocheu u 6 sati. Naspavan, odmoran, punih baterija. Ovdje čak može glava da vam bude van vreće za spavanje tokom noći, malo je prijatnije nego u Gorakshepu.

U lodžu mi nalaze portera za 2500 kinti i već oko pola 8 polako krećem dalje, ka Namcheu.

Divan dan. I danas treba da prehodam oko 20km, ali nemam torbu na ledjima, što mnogo olakšava sve. Malo je i toplije.

Ipak, pomalo me hvata žal za svim ovim. Najradije bih ostao ovdje zauvijek, u ovom miru, prirodi i hladnoći. Ok, možda baš i ne u hladnoći toliko, ali svakako će mi nedostajati sve ovo. Danas u toku dana Everest će mi se izgubiti iz vida. I vjerovatno ga nikada više neću vidjeti. Barem ne ovako čisto, sa ovako male udaljenosti.

Okrećem se sve vrijeme i upijam ove prizore. Prije nego ga najzad izgubim iz vidokruga penjem se na neku stijenu i odatle dugo posmatram Everest i drugare, u svoj svojoj veličanstvenosti. Silazim sa stijene, nastavljam dalje i ubrzo ga gubim iz vida. Vjerovatno zauvijek.

Hodam nekoliko narednih sati ka Debocheu. Slušam muziku. Slušam Anastasiu – passover beskonačno mnogo puta. Sunce grije, lijepo je. Dobro se osjećam, i dalje sam prehladjen ali sam generalno ok. Toplo je. Svi oni koje volim su dobro i zdravo, barem fizički.

Nista drugo u principu i nije bitno.

Negdje oko Debochea skidam jaknu sa sebe. Postaje dosta toplije najzad. Blago se penjem ka Tengbocheu i zatim slijedi spust koji prelazim narednih sat vremena. Mislim da je barem 3km dugačak i izuzetno strm. Ma nemoguće da sam ovuda prošao, uzvodno. Nikada kraja spustu.

Ovakav spust nikada nije dobra vijest. Nakon njega obično slijedi ozbiljan uspon koji treba da vas vrati u visinsku ravnotežu. Mislim, prošao sam ovuda već, znam šta me čeka.

Što reče kolega prilikom osvajanja jedne od bosanskih planina bajsom – svako nizbrdo ima svoje uzbrdo.

Suštinski, non stop savladavate uspon. Kao što rekoh, ne mari planina za vaše poimanje spusta. U apsolutnom smislu, vi ste na kraju dana na nižoj nadmorskoj visini, ali tokom dana savladate milion nemilosrdnih uspona. Zato i ne treba uopšte misliti na to. Korak po korak samo, polako, na granici mirovanja.

Umjesto toga, treba misliti o osamljenoj kolibi u prirodi, u šumi. O nekoj toploj peći unutar nje. I gitari. I snijegu koji pada kroz prozor. O pecanju. O kupanju treba misliti. O tome kako kapi vode čiste pore i osvježavaju čitavo tijelo. O pranju zuba i stejku sa Mladenom i Irenom. Taj stejk me vuče naprijed.

Treba isto misliti dosta o Rusima. Rusi su novi Japanci, majke mi. Recimo, prije nekih 15 godina kuda god da otputujete vidjali ste stalno Japance. I to je uvijek ista ekipa Japanaca, uvjeren sam u to. Uvijek u nekoj bizarnoj, ali izuzetno efikasnoj obući, sveprisutni i uvijek fotkaju apsolutno sve što vide.

E danas su to Rusi. Jebote, gdje god se okrenem zadnjih nekoliko godina sve vrvi od Rusa. Egipat, Crna Gora, pa i Everest base camp trek. Oh da, i Beograd naravno. I uvijek su puni love. To da ćete svuda po svijetu vidjati Ruse i da će biti puni love prije 15 godina bilo je nezamislivo. Dobar lik taj Putin izgleda.

Najzad završavam spust i stižem do tačke daleko niže od Namčea. Nakon kraće pauze za rućak započinjem taj nemilosrdni uspon koji traje barem sat i po vremena. Već sam na izmaku snaga koje mi je priroda namijenila za danas.

Jebote, koliko su lijepi ovi likovi koji se kreću u suprotnom smijeru od mene. Vidi se da su se kupali nedavno i nokte sjekli a vjerovatno im je i zadah predivan. Nose uglavnom čiste i lijepe majice i kose su im izuzetno uredne.

S druge strane, ja izgledam zastrašujuće. Nosim istu odjeću evo već deseti dan, odjeću prekrivenu slojevima prašine, znoja i drugih tjelesnih izlučevina. Pored toga vučem noge za sobom i štapovima grabim naprijed. Ispuštam i nekakve neobične krike. Mladen tvrdi da se glasam poput jaka. Brada i kosa su mi prerasle sve kriterijume pristojnog izgleda. Pored toga hodam sam. Ukratko, jebeni jeti. Mislim da me se prolaznici uglavnom plaše.

Da mi se samo oprati.

Tu negdje na vrhu tog dugog uspona, možda na nekih 3500 metara nadmorske visine bogami počinjem i žene da konstatujem. Uglavnom ove sredjene koje idu iz Namčea, ali bogami i ove koje hodaju u istom smijeru kao i ja. To me dosta zamara, kao i razgovori. Ne treba izgleda uopšte silaziti ispod 4000 metara. Mislim da sam iznad 4000 divna osoba, ali to uglavnom niko ne može da posvjedoči, budući da me niko nikad nije ni vidio u tom okruženju.

Mislim da sam skapirao zašto su ovi Nepalci toliko čil i toliko joga, meditacija, namaste i ostalo. Ovdje je vrlo lako prihvatiti da nemaš kontrolu ni nad čim i biti pomiren sa silama prirode i života. Ovdje stvarno nema mjesta egu. Vrlo je lako spoznati da nema svrhe nervirati se i da samo treba gurati dok ide, da je većina stvari van vaše kontrole. Sve je podredjeno zakonima prirode, a vi ste samo neki bezvezni čova koji uglavnom skonča na nekoj lomači pored Bagmati rijeke i posljednja interakcija sa ljudima vam se svede na to da vam onaj debeljak koji spaljuje leševe dugim bambusovim štapom vrati stopalo na lomaču kada isklizne iz nje.

Zapadnjake je humanizam ubijedio da možemo i trebamo igrati uloge značajnije od te. Mi smo prirodu u potpunosti ukrotili, zabetonirali je, sakrili ispod asfalta i normalno da pizdimo zbog toga što jebena osamdeset četvorka kasni evo već 7 minuta, kada ima sve preduslove da stigne na vrijeme.

Ovdje se penjete samo ako vam planina dozvoli da se penjete, letite samo ako vam vremenske prilike to dozvole. Nema nerviranja, sve je čil, sve kasni, ništa ne funkcioniše i sve je sjebano zauvijek.

Ali se prihvati i živi s tim. Što kaže onaj fratar iz Konga – najteže je tokom prvih 15 godina.

Joj sve na svijetu ću skontati čini mi se ali nikako ne mogu da provalim otkud opet jebena uzbrdica, bukvalno je non stop uspon.

Ne mogu više, neću više da hodam. Odustaću. Evo sad ću odustati od svega. Evo ovog trenutka odustajem.

Ali ne može čovjek ovdje ni da odustane. Kako da artikulišem svoje odustajanje, kako da ga objavim, konstatujem? Kome, kako? Protiv koga? Šta, da se vratim nazad? Uspon je i naprijed i nazad. Nemam drugog izbora nego da nastavim. Jedino možda da se jako skoncentrišem i jednostavno prestanem da postojim, da se urušim u sebe.

Odjednom svuda oko mene počinju nevjerovatnom brzinom da se skupljaju oblaci. Već pet minuta kasnije potpuno sam opkoljen, zarobljen oblacima, sa svih strana. Ne vidim ispred sebe ništa dalje od 10 metara. Jeziv osjećaj. Uzak put po kom hodam. Iznad mene beskonačno visoka planina a ispod mene isto toliko dubok ponor.

Vjetar duva. Hladno je. Kiša će.

Oblaci postaju sve gušći. Imam još sat i po vremena relativno ravnog terena, ali ako što prije ne stignem u nekakvo selo, a nevrijeme krene, ugasio sam ga. Kabanica mi je u torbi, a torba je na porterovim ledjima. A sami Bog zna gdje je porter.

Doslovno hodam kroz oblak. Nikada ništa slično nisam doživio.

Opet uzbrdica. Pa može li gore!? Ćuti jebote, može. Može kiša da padne buraz. Bukvalno ćeš da ostaneš ovdje, da se smrzneš i rikneš ako kiša padne. Ćuti i hodaj. Znaš da nisi ni blizu svojih granica. Tvoje granice su u Mongoliji.

Prolazi neka ekipa portera pored mene. Govore mi kako neće kiša pasti. Nije joj vrijeme. Djeluju dosta uvjerljivo te me umiruju.

Nakon 8 sati hodanja najzad izbijam do prvih sela oko Namčea. Divno, sjajno. Sada i ako počne kiša imam gdje da se sklonim. Spuštam se do centra ovog gradića gazeći jednu po jednu u nizu od nekoliko stotina stepenica i najzad dolazim u isti hotel u kom sam već bio. Torba me već čeka tu..

Prehladno je, ne mogu ni danas da se kupam, zajebi.

Pijem vreo čaj i potom izlazim do Irish puba da se nadjem sa Mladenom i Irenom. Fotkamo se, nazdravljamo.

Oni okupani, čisti, veseli. Ja standardno nikakav, prljav. Prljav od života. Radostan. Pijem prvo pivo nakon 10 dana.

Još jedan dan.

Još sutra.

I gotovo.