Svake noći Sohail me vodi na večeru u neki od obližnjih “restorana” i upoznaje sa svojim prijateljima i rođacima. Pod pojmom “restoran” ovdje se podrazumjeva nekoliko nabacanih prljavih plastičnih stolova i stolica na prašnjavom makadamu po kojem bije snažan i vreo vjetar. Tako izgleda putovanje u Pakistan.

U uglednijim restoranima konobari su pristojnije odjeveni i cijene su nešto više, ali su higijenski uslovi i hrana koju vam služe isti kao i u onim neuglednijim. Hrana se pretežno sastoji od mesa koje stoji satima na paklenoj vrućini, pa se potom isprži i onda opet stoji na vrućini, pa ga, nakon što ga naručite, samo podgriju. Higijenski uslovi su na nezamislivo niskom nivou u ovom gradu. Na svakom pedlju ovog grada koji sam do sada vidio.

Narednih nekoliko dana u Karačiju provodim uglavnom sa Sohailom i njegovom ekipom, ili lutajući sam po gradu u nastojanju da bolje razumijem ovo mjesto i ljude. Sohail, vlasnik stana kojeg sam iznajmio preko Airbnb – a pokazao se kao najbolji domaćin – redovno me obilazi, brine o mojoj bezbjednosti i daje mi dragocjene savjete. Budući da ne mogu da izvršim niti jednu online uplatu (zbog nemogućnosti validacije uplate putem SMS – a, budući da srbijansku karticu mreže u Pakistanu apsolutno ne konstatuju), ovaj tip mi je kupio i nekoliko avionskih karata.

Čitava njegova ekipa se trudi da moj boravak u Pakistanu bude što je moguće udobniji. Ne dozvoljavaju mi da platim bilo šta, jako su osjetljivi po tom pitanju i mnogo im znači da im dozvoliš da te ugoste. Klasika za islamsku zemlju – gost je Božji poslanik. I jasno mi je to, ali lik je na mene potrošio doslovno sav novac koji sam mu uplatio za smještaj. Ovi ljudi uopšte nisu skapirali koncept “služba je služba, a družba je družba”.

Ali, ne vrijedi se raspravljati sa njima. Kada krenete na putovanje u Pakistan, budite spremni na ovo.

Slično se desilo i sa Uber vozačem. Lik me vozio do radnje mobilnog operatera, sve ispregovarao za mene, prevodio sve vrijeme i na kraju nije htio da mi naplati.

Jarane, posao ti je da voziš ljude, od toga živiš, šta je s tobom!?

U koji god “restoran” da sjednemo, jedno je sigurno – spopadaće nas brojne trandže. Pakistan je prepun transrodnih osoba i pretežno hodaju po gradu, mole za milostinju ili prodaju seksualne usluge. Dosta me iznenađuje to što se u ovakvoj zemlji transrodne osobe slobodno kreću. Sohail tvrdi da to ima nekakve veze sa Kuraanom. Takođe tvrdi da su ljudi svjesni da transrodne osobe u Pakistanu nikada neće doći do zaposlenja, te im zbog toga ljudi daju milostinju. Ipak, nisam uspio u potpunosti razumjeti o čemu se tačno tu radi. Znam samo da je u islamu halal dati milostinju.

U prvih nekoliko dana probao sam dosta pakistanskih specijaliteta. Nije da sam i imao drugog izbora. Ovdje ne postoji nikakav zapadnjački koncept. Kuhinja je manje – više isključivo lokalna. Parata, pakora (čips sa lukom), ali i preukusni puding od riže – Kheer.

Sa najvećom pažnjom ih slušam kada mi govore o Hunza dolini, ismailizmu i planinama Karakoram i Himalaja masiva. Kažu da imaju toliko vrhova visine od 6-7 hiljada metara da veliki njihov broj uopšte nema ni ime. Od 14 vrhova na svijetu koji prelaze magičnu brojku od 8000 metara nadmorske vidine, u Pakistanu se nalazi čak 5.

Postoji i mjesto u blizini Gilgita u kojem se spajaju tri najveća svjetska masiva – Hindukush, Himalaje i Karakoram.

PAF

Sutradan idem da vidim Masjid-e-Tooba dzamiju. Na ulazu kupujem kod klinaca tri malene banane. Budući da je bilo manje od kilograma, klinac nije htio da mi naplati. Na kraju ga ubijedim, ostavim mu bakšiš, a on otkine još dvije i uvali mi ih u ruke.

Na ulazu u ovu velelepnu džamiju obezbjeđenje me upozorava na to da treba da se izujem. Nemoj matere ti, mislim se, temperatura mermera je milion stepeni, a mene tabani još uvijek bole.

Ulaz u ovu ogromnu džamiju je besplatan, a sami objekat je jako zanimljiv, budući da se radi o kružnoj građevini koja nema niti jedan jedini stub, te se čitav svod oslanja na spolji zid. Kapacitet ove džamije je 5000 ljudi.

Kao i u svakoj drugoj džamiji, unutrašnjost odiše mirom, tišinom i molitvom. Blagi propuh kao i osjećaj nježnog tepiha ispod mojih izgorelih tabana čini boravak u njoj još prijatnijim.

Potom odlazim onim šubidubi vozilom (tuk – tuk) sve do PAF muzeja (Pakistan Airforce Museum). Tamo mi zbog šorca nisu dozvolili ulazak (u džamiju može, ali u Muzej avijacije ne!?). Palo mi je na um da lika na ulazu pitam da se zamijenimo za odjeću. Da ja njemu dam svoj šorc, u zamjenu za njegove pantalone. Ipak nisam to uradio. On bi sigurno pristao, takvi su Pakistanci. A ne mogu to, majke mi.

Odlučim da nastavim dalje, ka Mazar-e-Quaid mauzoleju, posvećenom osnivaču pakistanske države Mohammad ali Jinnahu. Pokušaću autostopom, obzirom da mi kartica još uvijek nije aktivna i nemam načina da pozovem Uber.

Stojim i stopiram na paklenoj vrućini nekoliko minuta i ubrzo čujem kako mi neko trubi iz automobila sa druge strane ceste. Mladići iz automobila me zovu da im priđem. Pitaju me gdje sam krenuo i kako mogu da mi pomognu. Kažu mi da je mauzolej na drugoj strani grada, da lokacija na mapi nije tačna i da će me rado povesti. Nudim im novac, ali odbijaju.

Ulazim u udobna, savršeno klimatizovana kola i odmah osjetim miris hašiša. Unutra piči neki ambijental. Pita me lik da li sam probao lokalni hašiš.

– Nisam.
– Hoćeš?
– Hoću, naravno.
– Hoćeš votke?
– Hocu, daj svega!

Vozimo se po gradu, pušimo džoint i pijemo votku. Nude me hladnim džin – tonikom. Razgovaramo o stvarima o kojima obično razgovaraju ljudi iz različitih kultura koji su tek upoznali, ali se nekako kapiraju.

Mladići rade u IT industriji, kao i ja, u firmi koja inače sarađuje sa mojom firmom. Mojih su godina, veoma dobro obrazovani i očigledno dobro situirani. Govore mi o čitavoj sceni ilegalnih partija koji se odigravaju u zemlji. Pričaju o nastanku Pakistana i najvećoj migraciji u istoriji čovječanstva koja je uslijedila.

Suvozač uzima moj broj i poziva me da se sutra vidimo na ručku. Ostavljaju me kod mauzoleja i odlaze.

Ulazim u mauzolej. Na ulazu mi oduzimaju cigarete, kao i svima. Negodujem zbog toga, jer – first world problems.

Odem do pulta da kupim hranu, ali momci ne govore engleski. Prilazi mi tip, prevodi moju narudžu i dok sam ja izvadio novčanik, on se samo nasmijao i rekao – sve je plaćeno, ne brini, ti si naš gost, velkom tu Pakistan.

Rasturaju me tim svojim gestovima. Dosta je drukčije nego, recimo, u Egiptu, gdje vas ljudi nerijetko proganjaju tražeći od vas milostinju, bakšiš ili nudeći da vam prodaju nešto. Masovni turizam kontaminirao je ovu zemlju kapitalizmom, tako da je danas teško kretati se Egiptom bez da vas na svakom ćošku maltretiraju pokušajima da vam uzmu kintu.

Jer za kintu može da se kupi jabuka i kolač i hljeb i video – igra i kurva i manje – više sve.

OvI likovi ovdje kao da ne reaguju na te stvari, slično kao i u susjednom Iranu. Ovdje ste prije svega gost, a gost se poštuje. Čini mi se da je njima samo važna porodica, da se u njihovoj blizini, u njihovoj zemlji osjećaš lijepo i dobrodošlo i halal, Bože pomozi, selam, aj zdrao.

I konstantno upoznajem takve ljude. Više sam ljudi ovdje upoznao za 3 dana nego u Beogradu za godinu dana. Stvarno jesam.

Obilazim mauzolej, posmatram smjenu straže pored groba osnivača države, ležim u velikom parku ispred mauzoleja i nakon što me posrala ptica odlazim.

Na izlazu me stražari pozivaju da im priđem. Dolazim do njih, a tip koji mi je oduzeo cigarete vadi moju kutiju Danhila iz džepa i vraća mi je (pored njih je kontejner u koji bacaju sve što oduzmu od ljudi na ulazu, prije svega cigarete).

Prepoznali me likovi među milion posjetilaca mauzoleja, sačuvali mi cigarete i potom mi ih vratili.

Šmekeri, kažem vam.

Treba samo pijan i napušen hodati po milion stepeni Karačija

Karači

U Karačiju ne koristim dezodorans i pretežno hodam bos. Tuširam se otprilike pet puta dnevno, iako se konstantno kupam u vlastitom znoju.

Kroz saobraćaj se probijam tuk – tukom koji najčešće košta 10-20 centi. Vozači ne koriste navigaciju niti vjeruju u saobraćajne propise, ali uvijek vas dovezu tamo gdje želite. Nevjerovatno, budući da Karači ima oko 30 miliona stanovnika (mada vikipedija govori da ih ima “samo” 16 miliona). Jednostavno poznaju grad. Gužve su ogromne, na ulicama je prisutan opšti haos i rasulo. Semafori zvanično postoje, ali ih ima jako malo i ne služe nekoj svrsi

Karači je podijeljen u sektore i nekakve faze. Ja stanujem u fazi broj 6.

Posljednju noć u Karačiju koristim da prikupim još informacija o sjeveru od Sohaila i ekipe. Njih to dosta zabavlja, budući da su zaljubljeni u svoj sjever i mogu o njemu da govore satima. Tvrde kako je Hunza posebno mjesto, kako tamo žive najslobodniji ljudi (čak i žene) i kako je bezbjedno. Sohail mi savjetuje da slobodno stopiram po Hunzi, ali da nikako ne idem autostopom iz Islamabada ka Gilgitu. Taj dio obavezno da preletim. Plus, pogled je divan, navodno.

Jutrom me Sohail vodi na doručak, daje još neke važne smjernice, objašnjava dvojici likova koje sam juče upoznao gdje se tačno nalazim i nakon pozdrava se razilazimo.

Momci su izrazili jaku želju da me vode na ručak i da me odbace do aerodroma. Nisam ni mogao niti želio da ih odbijem.

Iako je jutro, u automobilu opet svira neki lagani ambijental, puši se jedan za drugim džointom i pije se džin – tonik. Ja odbijam, ne želim takav na avion da idem. I oni mi takođe daju brdo korisnih informacija, dok se pretrpavamo specijalitetima domaće kuhinje u jednom od “uglednijih restorana”. Govore mi o tome kako je sjever zaista bezbjedan i kako više nema Talibana. Razbili smo ih prije 2 godine i otad ih nema, govore. Do tada se nije ni smjelo putovati na sjever.

Najzad dolazimo na aerodrom, fotkamo se i pozdravljamo. Odbijaju novac koji im nudim. Ako ti bilo šta treba, samo zovi, govore i odlaze.

U aerodromskoj zgradi je rashladno, najzad. Predivno. Ostaću kao Tom Henks zauvijek ovdje, ne vraćam se u svoju Krakoziju nikada.

Na pauzama između intermeco kompozicija glas na razglasu ponavlja kako je konzumiranje i posjedovanje opojnih sredstava kažnjivo smrću.

Na aerodromu se raspitujem za pušenje. Nije dozvoljeno, govore. Ne postoji prostorija za pušenje.

Nakon 10 minuta prilazi mi lik koji čisti pod i krišom mi govori da odem do toaleta. Odlazim tamo i zatičem lika koji mi pokretom glave pokazuje da uđem u toalet za osobe sa invaliditetom. Ulazim unutra, a on staje ispred vrata i blokira ih svojim tijelom.

Palim cigaretu, završavam je, izlazim iz toaleta, dajem tipu 200 rupija, klimamo glavom jedan drugome i konačno se ukrcavam na let za islamabad, nastavljajući svoje putovanje u Pakistan.