Nakon duže vožnje kroz pustinjsku mračnu noć najzad stižemo u Moubarakov dom, malenu kuću od zemlje koju je sam izgradio. Pedesetak metara od kuće u kojoj živi nalazi se 6 još manjih objekata, takođe izgrađenih njegovim rukama, od zemlje, pijeska i slame. Sve je dosta skromno, ali i jako lijepo.

Moubarak je nomad, rođen u Sahari. Nomadski život danas je nemoguć, a život u gradu za njega nije bio opcija. Zato se nastanio ovdje, uz samu granicu sa Alžirom, u blizini sela Mhamid, ni na nebu ni na zemlji.

U svom malenom svemiru Moubarak živi sam. Društvo mu pravi jedna mačka, psić Roka i nekoliko kokošaka. Trenutno tu boravi i Francuskinja Pascal. Živi tu već nekoliko mjeseci i uglavnom pomaže oko održavanja domaćinstva. Ja sam im jedini gost.

Nakon večere povlačim se u svoju sobu i padam na madrac bačen preko ćilima ispod kojeg se nalazi sitni pijesak Sahare. Još od iranske pustinje Mesr i boravka kod Rohaba nisam osjetio toliko duboku tišinu i mrak narušen samo svjetlošću milijardi zvijezda.

Jutro

Negdje oko 5 sati izjutra budi me oluja. Snažan vjetar nosi sve pred sobom, a klepetanje prozora i vrata na mojoj kolibi stvara buku koja me u potpunosti razbuđuje.

Borim se sa snom još neko vrijeme i po izlasku sunca napuštam kolibu i odlazim u Moubarakovu kuću. Još uvijek spava. Stavljam maramu i sunčane naočare sa namjerom da zaštitim oči od pijeska i vjetra i počinjem da tumaram okolinom. Za mnom u višečasovno hodanje izlazi i Roka. Mačka se pribila uz Moubarakova leđa i blijedo nas gleda. Osjećam da uopšte nije u stanju da razumije kako funkcionišu ljudi.

I psi.

Vjetar predstavlja jedini oblik kretanja ovdje, čini mi se. Nalazim se u beskraju Sahare i oko sebe ne vidim apsolutno ništa osim pijeska. Vjetar je pravi gospodar pustinje. On je kreirajuća ali i razarajuća sila, apsolutni vladar Sahare. On dinama udahnjuje dušu i rastura ih kada odluči da promijeni pravac.

Posmatram kako se iza grančice palme donešene ko zna od kuda i bačene na tlo formira malena dina. Odlučujem da postavim jednu na određeno mjesto, pod odgovarajućim uglom u odnosu na pravac vjetra i da vidim šta će se desiti kada se budem vratio istim putem, možda za pola sata.

Posmatram kako moji tragovi brzo nestaju pod udarima vjetra. Strpljivim posmatranjem shvatam kako je pustinji i vjetru, dakle prirodi na ovom mjestu potrebno samo 40 sekundi da vas zauvijek zaboravi. U tome vidim nekakav optimizam, nekakvu izvjesnost pobjede prirode nad čovjekom. Podsjetilo me na dabrove u Černobilu.

Onaj kaktus iz Marakeša nikada neće zaboraviti čovjeka. Dok god bude živ potpisi prostih jedinki homo sapijensa rasuti po njegovom tijelu otežavaće dotok i raspored dragocjenih hranljivih materija. Samo zbog toga što je homo sapijens smatrao prikladnim da na koži kaktusa ureže “Drago”.

Možda zaista ne moramo za sobom ostaviti trag.

U ovom beskrajnom prostranstvu Sahare počinjem da razumijem horizontalnu vrtoglavicu koju pominje Teson.

Sećao sam se horizontalne vrtoglavice putnika koji jezdi kroz stepu: osamućuju ga linije bega.

Na svu sreću, sa sobom sa ponio telefon na kom imam sačuvanu tačnu lokaciju svoje kolibe. Ne mogu se pouzdati u svoje tragove u pijesku.

Nailazim na napušteni kamp i provodim neko vrijeme tu.

Nekako uspijevam da se vratim istim putem. Kao što sam i mislio, iza palmine grančice koju sam postavio formirala se malena dina.

Taj prizor i misli o tome donijele su mi dosta radosti. Vratio sam se u Mobarakov dom zadovoljan, radostan, prepun nekakvog optimizma.

Pascal

Moubarak se budi, sprema mi doručak i kafu. Razgovaramo o njegovom životu. Pokazuje mi fotografije koje hronološki poredane predstavljaju jednu pravu životnu priču, jedan čitav život, jedan projekat gradnje ovog mjesta golim rukama i borbe sa prirodnim silama, ali i požarom koji ga je zadesio. Eksperimentisao je sa strujom dobijenom iz solarnih panela, žarom cigarete i vodom i desilo se. Nije ni on siguran kako, ali u jednom trenutku sav njegov životni projekat pretvorio se u pepeo.

Dolazi i Pascal. Priča mi o toj brani koju su izgradili kod Ouarzazate grada i samim time zavrnuli slavinu ionako žednom jugu zemlje, Sahari. U Merzougi je postojalo i jezero ali je presušilo zbog prekida dotoka vode.

Život je sve teži.

Zbog toga, ali i činjenice da postoje granice između država u Africi, pa čak i u Sahari, nomadski način života postao je nemoguć. Pored toga, država ne želi da se ljudi vrzmaju po pustinji bez nekog cilja. Država želi da kupite plac, dignete kredit, sjedite s mirom i plaćate porez. Da budete poslušan građanin.

Država je kao neka stroga i nadrkana keva, a mnogi od nas su kao nekakva neposlušna djeca.

Dobra djeca su u većini. Civili.

Pascal i ja šetamo u blizini kuće. Pokazuje mi palme i cvijeće koje je zasadila i koje se uprkos nestašici vode nekako i dalje drže u životu.

Primjećujem u daljini nekoliko kokošaka ispred jedne od koliba, ali i jato golubova. Ti golubovi su mi sve vrijeme misterija. Razumijem da mogu da dođu ovdje do hrane, ali ipak, daleko je od bilo čega gdje bi se moglo stvoriti gnijezdo. Najzad mi Pascal rješava misteriju.

Vodi me u kokošinjac i tamo mi otkriva čitav jedan pernati svemir. Desetak kokošiju i čitavo jato golubova živi tu. Kokoške donose jaja, ali se jako sporo razmnožavaju. Tri kokoške leže na jajima još od novembra, ali nikako da se izlegu pilići. S druge strane, golubovi se množe nevjerovatno brzo i uspješno. Kao da im ova surova klima sasvim odgovara. Zidovi kokošinjca obloženi su automobilskim gumama u kojima su golubovi kreirali svoja gnijezda. Gotovo u svakom gnijezdu nalazi se barem po jedno mladunče ili nekoliko jaja.

Ne znam da li sam ikada ranije vidio malog goluba. Nevjerovatno, ja sam sve vrijeme mislio da je mali golub ustvari vrabac.

Pascal zna imena svih golubova. Pokazuje mi golubicu sa jednom nogom i tvrdi kako je ona jako brižna majka. Uzima ih u ruke i miluje ih. Golubovi djeluju kao da im kontakt sa njom zapravo prija. Uopšte se ne plaše i sami joj prilaze. Bio sam potpuno oduševljen ovim malim pernatim svemirom usred pustinje.

Jutrom sam napustio ovo mjesto, zadovoljan zbog toga što sam svoj novac ostavio upravo ovim slobodnim ljudima.

Jutro

Moubarak me vozi i ostavlja nasred ceste gdje me preuzima taksista sa kojim se on dogovorio da me vozi do Zagore. Ćutim i posmatram pustinju kako živi svoj, naizgled statičan a ipak vrlo buran život.

Pustinja je u vječitoj borbi sa ljudima. Odbrambenoj, naravno. Polako ali strpljivo diverzantskim upadima nastoji da povrati svoju teritoriju. Zavlači se svuda, prekriva ceste, sela i gradove poput Kaira, Marakeša i Dubaija.

Jebeni Dubai. Koliko je samo ogroman ekološki otisak ovog grada, koliko je samo prirodne ravnoteže nepovratno narušeno samo da bi se impresionirala malograđanština.

Ali Sahara će sasvim sigurno imati zadnju riječ. Ona se zavlači i u najmanje pukotine grada, civilizacije, duše i srca.

Danima nakon odlaska osjetim pijesak na obući, odjeći u ustima i duši.

Zagora

Iz Zagore sam pokušao da nastavim dalje, ka Merzougi. Barem je to bila inicijalna ideja i namjera. Ne raduje me pretjerano spoznaja da Merzougu nazivaju “koka kola” pustinja, aludirajući na sveprisutni masovni turizam.

Ali pokušaću da je vidim. Sigurno je lijepo. Pa ne bi svi ti ljudi išli tamo.

Do Zagore se prebacujem za neka 4 evra i čitav dan bezuspješno pokušavam nekoga da zaustavim. Najzad odustajem, povlačim se ponovo u grad, provodim noć ovdje i jutrom ponovo hodam nekoliko kilometara do istog tog mjesta koje sam ocijenio kao mjesto pogodno za stopiranje.

Ipak, i jutrom se dešava isto. Rijedak saobraćaj očigledno nije bila posljedica toga što je kasno. Nešto ja tu nisam dobro izračunao. Saobraćaj je jako rijedak a i kada se neko pojavi ne želi da vam stane ili ne ide u smijeru u kom ja idem.

A gdje ja idem? Iskreno, pojma nemam. Ka Merzougi valjda, preko Tazzarine gradića.

Elem, nakon što sam proveo noć u ovom pustinjskom gradiću i 4 puta otišao i vratio se pješke do tog “mjesta pogodnog za stopiranje” udaljenog nekoliko kilometara, najzad odlučujem da odem do centra grada i potražim kolektivni taksi.

I čim sam našao kolektivni taksi, krenuli smo. Grupi ljudi koja je krenula upravo u Tazzarine trebao je još samo jedan čovjek. Čak je mladi Holanđanin htio da plati kartu i za tu nedostajuću osobu i da već jednom krenu.

Srećom, pojavio sam se u pravom trenutku i nakon nekih sat vremena stigli smo u Tazzarine, gdje smo odmah uhvatili autobus za Rissani. Odatle smo se (dvoje Holanđana i ja) prebacili sve do Merzouge. Bilo je to izuzetno efikasno kretanje, koje me je koštalo petnaestak evra

Merzouga

U hostelu u Marakešu su mi nudili turu do Merzouge, pa da me prebace do Fesa za 150 evra. Mislim da sam prošao daleko jeftinije, plus sa vidio i doživio brdo stvari, tipa spavanje u Mhamidu i vožnju kočijom.

Zajedno sa Holanđanima dijelim taksi do Merzouge. Odmah po dolasku u ovaj pustinjski gradić, na stanici gdje se zaustavljaju taksiji hvataju nas lokalci u mašinu. Pokušavaju da nam prodaju smještaj. Sa jednim od njih dogovaram spavanje i doručak kod njega za 300 dirhama. Tridesetak evra – i više nego pristojna ponuda. Kupljeno.

Zapravo me kupio pričom kako mu je hotel jako blizu najveće dine u Maroku, glavne atrakcije ovog seoceta.

Budući da sam stigao kasno, odlazim u kratku šetnju a potom na spavanje.

Jutrom krećem u istraživanje okoline. Hodam satima po nestvarno lijepim predjelima. Ne mogu da apsorbujem toliku količinu estetike koju ovo mjesto emituje, a koja vam obuzima sva čula. Ovo je vrhunac manifestacije kreirajućih sila prirode. Nevjerovatna je geometrija koju formiraju vjetar, pijesak i nebesa.

Pred samom najvećom dinom zapažam bunar sa vodom. Fatamorgana, pomišljam.

Započinjem izuzetno dug i naporan uspon. Jebote, ovo mi djeluje teže od Everesta, prije svega zbog toga što svaki korak morate dva puta da načinite, budući da vam noge tonu u pijesak i da za jedan korak ka gore, dina vas povuče pola koraka ka dolje.

Najzad stižem na sami vrh. Uživam neko vrijeme u potpunoj i savršenoj tišini i samoći. Ne mogu prestati da se divim oblicima i linijama koje zapažam sa vrha.
Na vrhu čitam Tesona, svjestan da niti želim niti mogu bilo šta da napišem. Na kraju krajeva, ne bih ni da dijelim ovaj intimni trenutak između mene i Sahare sa bilo kim.

Ubrzo moj mir, ali i savršene linije kojima se divim narušava jato homosapijensa na izuzetno glasnim motociklima. Penju se na vrh dine, vrište i galame, razaraju netaknut reljef dine.

Ubrzo potom i odlazim, pomalo ljut ali i utješen spoznajom da će za 40 sekundi i moji i njihovi tragovi biti zauvijek progutani i zaboravljeni.