Boravak u Katmanduu ne razlikuje se pretjerano od mog boravka u Islamabadu, u kojem sam uglavnom ležao na krevetu potpuno nag, buljio u jednu tačku na plafonu ili prao veš na ruke uz tiho pjevušenje kompozicije Čavoglave.

Jedino je razlika u tome što nije toliko vruće. Klima je dosta prijatna i to je jedina prijatna stvar u vezi Katmandua.

Isuse Kriste, koliko je teško biti ovdje nakon 15 dana tišine i ćutanja. Galama, buka, pijanice, kurve, dileri, hiljade automobila odlučnih u namjeri da vas pogaze (nisam vidio automobil 15 dana). Svi imaju nekakva htijenja i vrlo napadno vam ih saopštavaju, vrlo agresivno vam svi ulaze u prostor. Miris istoka, prljavštine, smrad nagorelog smeća i fekalija. Isto kao i Kairo ili Nairobi. Gore na planini vladaju drukčiji zakoni i generalno niko ništa ne želi niti očekuje od vas. Nakon boravka na planini kristalno mi je jasno: ovo jednostavno nije normalno niti zdravo.

Zbog svega toga gotovo i ne izlazim iz sobe. Na sve načine pokušavam da zadržim barem dio mira koji sam tako skupo platio i teško stekao hodajući ka Everestu. Čak i gotivnog Finca nekoliko puta odbijam za cugu. On i neka njegova ekipa Španaca me zovu da idem sa njima na neki dramenbejz parti. Zvuči super i strava je ekipa, ali ne mogu. Radije danima sjedim na gajbi i gledam dokumentarce. Plus navikao sam tijelo da liježe u 22 i budi se u 6.

Našao sam super mjesto za klopu (netipično čisto i uredno za Katmandu, dosta zapadnjački vajb). Služe doručak cijeli dan. Uglavnom tu blejim, jedem omlete i pijem smutije. Čitam Luove “Volvo kamione”. Isuse, kakvo remek – djelo. Počeo sam pomalo i da radim.

Našao sam i teretanu. Kakvo sjajno mjesto. Nema šminkerskih fora koje obično viđate po teretanama u Evropi. Sjebane, stare sprave, sve se raspada, totalni old skul, kao iz Rokija, sa početka karijere. Mladi Nepalci bez majica i Nepalke ispuštaju glasne krike dok treniraju i trese neka treš zika.

A dok sam tražio teretanu na kratko sam izašao iz Tamela i shvatio zašto ljudi uglavnom ne napuštaju ovaj kvart. Tu tek vladaju smrad i prljavština. Gubio sam se neko vrijeme po uskim i neuglednim ulicama i ubrzo izbio na obalu rijeke. Smrad koji rijeka emituje svuda oko sebe je nepodnošljiv. To i ne čudi toliko, budući da je prepuna otpada i ima boju blata. Ali baš tu kraj te najsmrdljivije rijeke, u nekoj random raspaloj i smrdljivoh radnji svjedočio sam najneobičnijem prizoru. Neki frajer došao u radnju i donio gitaru i svira nešto dosta tiho i nježno mladoj i dosta lijepoj radnici. Ne želeći da im remetim intimu, povukao sam se na bezbjednu distancu i dugo posmatrao ovaj prizor. Nisam mogao prestati da ih gledam. Ne bih da izvlačim nikakve zaključke, ali taj prizor ljubavi u tim dubokim govnima ostavio je dosta jak utisak na mene.

Inače, Nepalci su stvarno super ljudi. Ja se doduše nerijetko posvađam sa nekim, ali to je više moja stvar nego njihova. Oni su objektivno divan narod. Ja sam samo tip koji hoće da bude izložen svemu onome čemu je izloženo i lokalno stanovništvo i ne želim da uživam nikakav povlašten tretman. A to je teško, jako teško. Teško je živjeti u uslovima u kojima oni žive. Mislim, zanimljivo je prvih 7 dana, ali onda počneš non stop da pizdiš.

Išao sam i do Swayambhunath hrama oko kojeg bleje stotine majmuna. I ljudi, naravno. Mislio sam svoje čitaoce, dakle vas, počastiti jednom pristojnom blogerskom pričom o hramu i prenijeti vam zanimljive informacije sa gugla, ali onda sam se smorio i odlučio da ipak neću. Guglajte ako vas zanima. Hram je vrlo interesantan, kao i ta vesela ekipa majmuna, ali i sami položaj manastira. Smješten je na vrhu brda sa kog se pruža pogled na čitav grad. Katmandu je prokleto ogroman.

Ipak, prvog dana po povratku u Katmandu bio sam prinuđen da izađem iz sobe. Morao sam da odem do berberina i skinem ovu prljavštinu života sa sebe. Ošišao se lik i obrijao. Drugi čovjek bukvalno. Mlad, svjež i prozračan kao Viktorijina “Kanada”.

Ne mogu sebi doći od šoka usljed spoznaje da mogu da se okupam kad god poželim i da jedem kad god i šta god poželim. I da hodam u nekoj majičetini, papučama i svom dilerskom zelenom sorcu, inače glavnom liku uvoda u čuveno remek – djelo pod nazivom “Bio sam u Bosni dva’es dana”.

I skonto sam da bi valjalo opet početi pušiti. Nekako je na planini greota pušiti. Zagađivati onaj vazduh i u sebe unositi otrov. Ali ovdje, ovdje je ustvari bolje i zdravije pušiti jer ovaj užasni vazduh tada prođe kroz filter pa se malo pročisti. Plus žar cigarete sigurno ubije određen dio govana koje inače direktno udahnete.

Sve u svemu ništa posebno. Lijepo mi je ovdje, da, imam svoju neku rutinu, običnom posmatraču vjerovatno veoma nezanimljivu, ali zasad mi prija. Međutim, Katmandu vam je više onako kul ako se ložite na one likove sa dredovima, u šarenim majicama, one Isuse za sirotinju, hipike, klošare i vonabi propalice koji se tripuju da su kul jer hodaju bosi po ovim govnima. Ili ako se ložite na ribe iz iste te kategorije stanovništva.

Nađe se tu i tamo pokoja divna, prava propalica, ali suštinski sve je to teški hipsteraj.

Ja stvarno nisam oduševljen ni jednima ni drugima. Možda iz prostog razloga što imam 800 godina, ali pri samom pogledu na te likove i ribe čitavo tijelo mi ustreperi od ravnodušnosti koja potekne onako iz srca, a potom mi preplavi dušu. Moje srce je zapravo jedan generator koji je u stanju da proizvede zapanjujuću količinu ravnodušnosti prema tim likovima. Svi su toliko različiti, originalni i autentični da su u svemu tome svi jebeno isti. Različitost koju forsiraju je ustvari istost. Ja evo biram da ne budem autentičan i različit, nego da budem isti. Samo tako se, u moru istosti, može zapravo biti autentičan, drukčiji.

Što bi rek’o onaj frajer iz Sarajeva kog je “oteo neki Srbin”, de se bolan ostvari više čovječe. Kakve bolan hipi fore.

Zbog svega navedenog uglavnom se ne upuštam u interakcije sa bijelcima, Evropljanima (čitaj: mahom Rusima). Ne da mi se stvarno voditi te razgovore, a realno mislim da ne bih imao šta ni da ponudim tom razgovoru da doprinesem njegovoj sadržajnosti, ovako obuven, bez ijedne tetovaže na tijelu i sa očiglednim izostankom dredova. Imam osjećaj da bi mi se vrlo brzo počela nametati ta nekakva bosonogost, nekakva namaste priča.

Radije bih blejao sa nekim lokalcima, od njih bih mogao mnogo više korisnih i zanimljivih stvari da naučim. Ali čini mi se da i njih obuzima slična ravnodušnost prema bijelcima, da smo im svi isti i da vjerovatno misle da smo poprilično retardirani zbog svog tog loženja. Međutim, skontali su foru da zarade na tome, tako da se zasad ne bune. Iskreno, ponekad doživim transfer blama zbog Evropljana ovdje.

Poenta priče – vrijeme provodim uglavnom sam. Sreo sam grupicu likova iz Srbije i pričao bez prestanka 2 sata. Polovinu sam nagovorio da ide na EBC trek potpuno samostalno, kao što sam i sam išao. Druga polovina vjerovatno misli da nisam baš pri sebi. Doslovno danima ne progovaram niti jednu jedinu riječ. Da ne pišem ovo što pišem mislim da bih do sada zaboravio maternji jezik.

Elem, 99% vremena provodim sam i to mi je sasvim ok. Prija mi ova tišina i mir iznutra. Pored toga, stvarno ne želim nikoga više da upoznajem. Mislim da sam upoznao sve ljude vrijedne upoznavanja i gomilu onih koji nisu vrijedni toga. Volio bih recimo još sebe upoznati. Povremeno se činim kao dosta drag čovjek, posebno iznad 4000 metara nadmorske visine.

Spavam stotine sati, čini mi se. Non stop spavam. Sve ću ih prespavati, sve te isuse i ribe sa dredovima, hipike i vonabi propalice.

Video snimci i storiji na instagram profilu i tiktoku.