Ne mogu zaista da razumijem zbog čega su svi prozori u ovom hotelu stalno otvoreni. Hladno je do jaja. Posebno jutrom kada se probudite i kada želite u toploj kuhinji da doručkujete i popijete topao čao.

Ustajem rano u Namcheu i nakon doručka krećem dalje, do kraja. Ideja je da danas završim trek, da stignem u Luklu i da sutra jutrom napustim Himalaje i avionom sletim u Ramachhep, odnosno Katmandu. Doduše, moja avionska karta podrazumjeva povratak tek za četiri dana, ali otići ću na aerodrom i pokušati. Mislim, ovo je Nepal. Nema ovdje nekog reda baš i sve se lako dogovorite.

Spuštam se polako iz Namchea sa torbom na ledjima. Znam da je ovaj spust, odnosno uspon u suprotnom smijeru vjerovatno najteži na čitavom treku. Ukoliko ne penjete Kalapatar, ovo će vam biti najteža dionica puta. Njome prolazite već tokom drugog dana treka.

Danas opet nemam portera. Likovi u hotelu su tražili previše novca. Rekli su mi da će mi nositi stvari do Lukle, ali ni ja baš nisam siguran da li ću do Lukle da hodam danas. Želim da budem slobodan da se zaustavim gdje god to poželim.

Pored toga, ima dosta da se hoda, a i ne razumijem zašto toliko žurim da se vratim. Ovdje je predivno, daleko ljepše nego u Katmanduu.

Ustvari, znam. Zbog hladnoće.

Odlučio sam da krenem sam. Naići će već neko sa konjima ili volovima usput. Ubrzo i nalazim portera koji pristaje da mi za 1500 kinti (12 evra) nosi torbu do Toktoka.

Dosta su mi pomiješane impresije i osjećanja po pitanju kape koju moj porter nosi na glavi. Naime, radi se o dosta običnoj kapi crne boje, koju međutim krasi natpis OBEY u predjelu čela. Dosta vremena sam proveo razmišljajući o tome kako je došlo do toga. Mislim, ta čitava porterska priča mi djeluje onako dosta robovlasnički, tako se oni otprilike i ponašaju prema vama, nekako previše ponizno, poput nekih animatora.

I sad kontam jebote, otkud ta kapa!? Šta kao, kupio mu neko blizak tu kapu? Šta je time htio da mu poruči?

Ustvari, dosta je očigledna poruka.

Možda ju je i sam kupio. To je takođe vrlo moguće. Porteri rijetko razumiju engleski jezik. Zato i jesu porteri. U svijetu u kome se nalazim, u svijetu kasti to je dosta važno. Ako znate engleski, onda najčešće evoluirate u vodiča.

Dakle, kolike su šanse da je baš kupio kapu na kojoj piše OBEY, ne znajući ni šta to znači. I ko uopšte i zbog čega proizvodi takve kape?

Priznajem, malo sam previše vremena proveo razmišljajući o kapama. Ali kao što napisah u nekoj od prethodnih priča, mozgu se ovdje moraju podvaljivati izvodi, integrali i analiza konfekcijske industrije ove zemlje.

Uglavnom, šetam ja tako svoju melanholiju evo već jedanaesti dan, hodam ka Phakdingu i razmišljam o kapama. Taj put od Phakdinga do Lukle me najviše brine, budući da je to jedina dionica na spustu koja i zvanično predstavlja uspon. Phakding je na 2600, a Lukla na 2800 metara nadmorske visine. Mislim, uspon je konstantan, ali eto ta dionica je i zvanično uspon.

Tu negdje u blizini Hilari mosta ima neko mjesto koje se zove Everest view point. To je zgodno mjesto za posljednji pogled na Everest. Preskačem ga ipak, oprostili smo se već.

Hodam neprestano već satima. Prelazim brojne viseće mostove. Čvrsto šakom stežem sajlu koja predstavlja ogradu mosta i vučem se naprijed. Osjećam pod dlanom strukturu sajle, sačinjene od stotina čvrsto spiralno uvezanih niti žice. Prija mi hladnoća sajle, ublažava bol izazvan mnoštvom žuljeva na dlanu, nastalim čvrstim držanjem štapova. Drugom rukom se guram pomoću štapa i tako lakše savladavam uspon koji se javlja pri kraju svakog mosta.

Posljednje atome snage izvukao mi je Kalapatar, ne znam otkud sad ovi atomi. Noge se vuku za mnom. Teško dišem, leđa me bole. Sve me zapravo boli.

Koncept kupanja, misao o tome da ću opet nekada mirisati kao proljećno cvijeće i nositi čistu odjeću čine mi se tako daleki.

Sa svakim metrom spusta ljudi postaju sve ljepši i ljepši. Sređeni, okupani, uredno ošišani i obrijani.

Već sam se navikao na te prizore, te me toliko i ne iznenađuju. Ono što me daleko više zabrinjava i u dobroj mjeri plaši su ovi likovi koji su isto tako uredni i dotjerani, a kreću se u istom smijeru kao i ja.

Ipak ću morati da skinem ultra maratonce sa vrha liste najopasnijih ljudi na planeti i na njihovo mjesto postavim upravo ove predivne likove. Što kaže Basara: “brzina prevazilaženja sopstvenih stavova ispunjava me neobičnom radošću”.

Kako bolan!? Kako možeš biti tako čist i uredan nakon 15 dana ovako surovih uslova!? Otkud te blistavo bijele i čiste čarape? Da li je realno da si se stvarno brijao gore? I najvažnije, čemu sve to? Iš’o bih ga onjušiti majke mi, ali svejedno i ne osjetim mirise u potpunosti, usljed prehlade. To mi je umnogome pomoglo da se nosim i sa vlasititim smradom.

A znam da se nije kupao, smio bih u život da se opkladim.

Preuzimam svoju torbu od portera u Toktoku i nastavljam dalje ka Phakdingu. Nakon kraće pauze za ručak odlazim u lodž u kome sam proveo prvu noć treka. Želim da sav višak stvari ostavim simpatičnim vlasnicima, mladom bračnom paru, upravo vjenčanim dvadesetogodišnjacima.

Upao sam u neki hipi trip. Na trenutak mi se učinilo da mi stvari uopšte ne trebaju i ponovo sam počeo da maštam o minimalizmu. To me podsjetilo na ortaka koji se našao u sličnom stanju na Zelenkovcu, džez festivalu koji se odigrava usred bosanske šume. Sutradan se lik probudio sjeban u fazonu jebote gdje mi je tabakera, alo, gdje su mi cigarete i duks, koliko sam se loše istripovao sinoć. Moram sad da vratim sve to što sam podijelio.

Čim sam se pojavio na vratima sjetili su me se i vidno mi se obradovali. Ostavljam im svoju vreću za spavanje koju nosim po kampovanjima već 10 godina, kremu za sunčanje, sanitajzer za ruke, sapune, kozmetiku, brdo ljekova i čokoladica, energetskih pločica, gelova i prahova. Ostavljam im i neku odjeću. Meni više neće trebati, a njima je u ovom nepristupačnom dijelu svijeta sve to daleko dragocjenije i potrebnije. I zaista, zaista imam previše stvari.

Iz zahvalnosti me nude tuširanjem i čajem.

Odlazim u tuš kabinu, istu onu u kojoj sam se posljednji put istuširao, 10 dana ranije i nakon inicijalno toplog mlaza kojim sam već smočio i nasapunao tijelo kreće pakleno hladna voda koja ledi krv u žilama. Ispuštam krike koji negiraju muževnost, sapiram sapunicu sa sebe i brišem tijelo peškirom. Po prvi put nakon 10 dana zapravo vidim vlastito tijelo. Niti jednog trenutka tokom tog perioda nisam skinuo sve sa sebe, niti vidio kako zapravo izgledam. Isuse, moje tijelo je neprepoznatljivo. Vidno sam izgubio na težini.

Oblačim suhu i čistu odjeću. Nanosim dezodorans. Silazim dolje i na klupi obasjanoj toplim zracima sunca pijem vreo čaj. Protežem se i kupam sunčevim zracima poput mačke. Čini mi se da nikada ništa ljepše nisam osjetio.

Pozdravljam se sa njima i nastavljam dalje. Imam još 7, 6 kilometara do aerodroma u Lukli. Ovdje se svaki metar računa. Još samo 7600 metara. Po prvi put gledam koliko sam kilometara prehodao do sada. Nešto oko 120 kilometara.

Polako, topiću metar po metar ovog uspona, ovog rastojanja do aerodroma sve dok mi se bude dalo to da radim. Srećom, ovaj kraj je daleko naseljeniji od onih kroz koje sam prolazio tokom proteklih nekoliko dana. Od Phakdinga do Lukle nanizano je mnoštvo lodževa i kada osjetim da mi je dosta hodanja, jednostavno ću svratiti u prvi od njih i tu ostati. Ipak, bilo bi zgodno istopiti još poneki od ovih preostalih 7600 metara.

Matematika je vrlo prosta. Što se više krećem danas, ma kojom brzinom, sve manje metara mi ostaje da pređem sutra.

Posljednje atome današnje snage upirem u to da savladam višekilometaraki uspon i na njegovom vrhu, na mjestu sa predivnim pogledom na beskonačne četinarske šume zavijene oblacima, na mjestu odakle imam još tačno 3900 metara do kraja naprasno se zaustavljam i ostajem tokom naredna dva dana.