Vrt snova

Već nekoliko sati muči me žgaravica. Pojeo sam sigurno neko nepalsko sranje sumnjivog porijekla i sada ću vjerovatno da se otrujem, kao onomad u Pakistanu. Vjerujem da mojoj zdravstvenoj slici ne doprinosi ni ono pivo koje sam maloprije popio, a ni cigarete koje palim jednu o drugu.

Petak veče, Katmandu gori. U punoj planinarskoj opremi probijam se kroz rijeke ljudi; zajapureni lokalni mladići sa flašama piva u rukama, stranci uglavnom iz zapadne Evrope u planinarskim pantalonama i šarenim hipi – majicama, lokalke u kratkim i izazovnih suknjama, na tankim i prašnjavim štiklama lome gležnjeve hodajući po nepalskom asfatu prepunom rupa, nastojeći da se kreću po onim malobrojnim i oskudnim ostrvima pogodnim za hodanje.

Da bi mi torba bila lakša, a i da bih odmah po dolasku u Luklu bio spreman za hodanje, već u hostelu oblačim svu zimsku odjeću. Ostale stvari koje će mi trebati na Himalajama pakujem u torbu, podižem je na leđa, vežem kajiševe oko trbuha i krećem ka Vrtu snova, oslanjajući se na planinarske štapove koje sam upravo kupio. Sve ostalo, uključujući i laptop ostavljam u hostelu, sa nadom da će me tu i dočekati kada se za 15 dana vratim u Katmandu.

Usput svraćam na pivo u jednu od kafana koje često posjećujem. Naručujem jedan Yeti i neko vrijeme provodim pokušavajući da se sjetim da li sam nešto zaboravio. Kao svoj posljednji civilizacijski čin kupujem 3 flaše vode, a nakon kraćeg kosultovanja sa radnikom u apoteci i njegovom random ekipom ispred radnje uzimam i Diamox, tablete koje navodno ublažavaju simptome visinske bolesti.

Gledam na sat. Izgleda da sam stigao prvi do Vrta snova. Nije ni ponoć. Kombi za Ramachhap bi trebao da me pokupi ovdje u 1 sat. Budući da je taj dogovor postignut u Katmanduu, negdje na ukrštanju zdravog razuma i neispunjenih obećanja, to će vjerovatno da se desi oko 2:30 otprilike.

Vrijeme prekraćujem cigaretama, muzikom i iskašljavanjem života iz sebe. Bezuspješno pokušavam na sve načine da se riješim žgaravice. Spuštam torbu na prašnjavi trotoar i sjedam na stepenice na samom ulazu u Vrt snova, ukrašen cvijećem, zastavicama za molitvu i naravno, Budinom statuom.

Tom mračnom ulicom kojom obično tokom dana zuje oni malo manje avanturistički nastrojeni putnici, uglavnom Rusi, trenutno patroliraju isključivo taksisti i kurve. Kao što je to i obično slučaj u Katmanduu, ne može se pobjeći od njih. Ne znam zbog čega, ali i danas mi je, i vjerovatno će mi zauvijek biti neprijatno svaki put kada sretnem kurvu i kada počne da mi se obraća na način svojstven kurvama. Posebno kada se radi o jednoj vrlo kuratoj kurvi, poput ove koja mi se upravo unosi u facu, krevelji se i na uobičajeno bizaran načlin pokušava da mi proda seks, dok ja pokušavam na sve načine da zadržim distancu i vojnički ozbiljan izraz lica. Radi se naravno o nekakvoj trandži. Kurve u Nepalu mi se obično obraćaju sa baby, honey ili jednostavno sa welcome to Nepal. 

Dobro sam uvježbao ovaj ozbiljni izraz lica, susrećem se sa ovim stvarima dosta često. Najzad me ostavlja na miru i svoju pažnju usmjerava na taksiste i eventualno slobodne motoriste koji povremeno prođu ulicom.

S druge strane, taksisti pažnju uglavnom usmjeravaju na mene. Dobacuju, nude vožnju, pitaju me kuda sam krenuo. Vrt snova je nekakvo mjesto susreta u Thamelu, tako da su taksisti uvijek tu. Evo, i ovaj moj dvanaestodnevni trek bi trebao da započne upravo ovdje.

Vruće mi je, budući da imam dosta slojeva odjeće na sebi. Štapove sam kupio za 10 evra. Nisu baš vrhunskog kvaliteta, ali nadam se da će me poslužiti, s obzirom na to da planiram da prehodam čitav trek na rukama. Zbog problema sa kukovima ne bih uopšte smio da radim ovo što sam naumio. Zbog svoje tvrdoglavosti, upornosti i nesposobnosti da odustanem, moraću nekako da se dovijam. Ideja je da se većinu vremena oslanjam isključivo na štapove, dakle na ruke, i time smanjim opterećenje na kukove.

Suštinski, plan je vrlo jednostavan i svodi se na to da ću pokušati da osvojim Bazni kamp Everesta hodajući četveronoške. Najluđi likovi na planeti decenijama hodaju ovim stazama i osvajaju Everest i njegov Bazni kamp, ali čisto sumnjam da je neko to učinio hodajući na “sve četiri”. Mogao bih recimo ja da budem taj tip, takvo nešto dosta i liči na mene.

Nije to ništa strašno. Spustiš se na sve 4 i hodaš tako. Zvuči kao nešto zbog čega bi možda trebalo da me bude blam, ali kasno je za to. Suvišno je i pomenuti to da, zbog položaja u kojem se nalazite u tom slučaju, odnosno zbog toga što vam se glava nalazi na nešto nižoj nadmorskoj visini, simptomi visinske bolesti bi takođe mogli biti dosta blaži. Uostalom, prije samo nekoliko miliona godina isključivo tako smo se i kretali. Ne znam zašto smo se uopšte uspravljali na dvije noge. Možda nije ni bilo potrebe za tim. Previše je distrakcija, podražaja, informacija. Previše stvari nam odvlači pažnju od ovdje i sada. Gledati dolje, gledati ispred sebe, to je ovdje i sada. Ne znam kako bi nam životi izgledali da smo ostali u tom položaju, ali čini mi se da bi bili dosta srećniji.

Posljednjih nekoliko dana neprestano slušam o visinskoj bolesti. Ja suštinski i nemam pojma šta je to zapravo. Osvajao sam neke dosta zahtjevne vrhove, ali nikada nisam imao problema o kojima slušam već danima i mislim da nisam čak ni čuo za 90% tih stvari. Recimo, trebalo bi da očekujem vrtoglavice, nesanicu, gubitak apetita, mučninu i slične stvari. Sve to pogodilo je i Davora, Majinog supruga, čovjeka koji inače trči polumaratone i, ako sam dobro shvatio, čitav život je u sportu i ne konzumira ni cigarete ni alkohol. Sa druge strane, ja sam potpuno drukčije konfigurisana osoba, sasvim drugi model. Davorov antipod, moglo bi se reći, suprotno naelektrisana elektroda.

Davorova priča je dosta jeziva. Evakuisali su ga helikopterom negdje na visini od preko 4000 metara i potom je proveo nekoliko dana u bolnici u Katmanduu. Čim sam čuo za to, uplatio sam istu polisu osiguranja koju je i on imao, polisu koja mu je pokrila troškove evakuacije helikopterom, let do Katmandua i bolničko liječenje. Zbog toga sam kupio i Diamox. Priznajem da me poprilično unervozila sva ta priča. Ako je jedan mlad čovjek u vrhunskoj formi tako prošao, čemu tek ja mogu da se nadam!?

Pet sati neudobne vožnje do 100km udaljenog Ramachhapa provodim budan, naravno. Putevi u ovoj zemlji su u katastrofalnom stanju i ukoliko uzmete ova dva podatka o vremenu i rastojanju i smjestite ih u odgovarajuću formulu, lako ćete izračunati prosječnu brzinu kretanja kombija. To je otprilike brzina kojom se obično krećete u Nepalu.

Najzad oko 6 časova izjutra iskrcavamo se ispred malenog aerodroma. Tu počinje naguravanje sa stotinama drugih ljudi koji pokušavaju da se čekiraju na svoj let na jednom od tri šaltera. Čekiranje samo jednog putnika traje iscrpljujuće dugo, prije svega zbog toga što je nepalski aerodromski sistem apsolutno manuelan. Bespotrebnih birokratskih procesa takođe ne manjka. Štaviše, čini mi se da bi Nepal mogao odnijeti laskavu titulu svjetske prestonice besmislenih i dugotrajnih birokratskih procedura.

Radnici na šalterima ručno ispunjavaju svaku kartu za svaku osobu, a potom i karte za svaki komad prtljaga. Potom se svaki komad prtljaga detaljno pregleda. Naravno da mnogi putnici nose po 4, 5 komada prtljaga. Ne nose ih oni, naravno. Nose ih porteri, Rikše. Pa kad je već tako, daj 5 torbi, ko jebe portera, nek’ nosi.

U mojoj torbi radnik obezbjeđenja pronalazi džepni nož koji sam kupio u Rusiji prije 10 godina. Zaista ne želim da mi oduzme taj nož. Predstavlja mi sentimentalnu vrijednost, a i bez njega ne znam kako ću da konzumiram svu tu hranu koju sam ponio sa sobom. Jedan od momaka iz obezbjeđenja zadržava moj nož kod sebe i nakon što moja torba najzad ulazi u “kontrolisani prostor” gdje joj više niko ne može pristupiti, nalazi je i vraća nož u jedan od džepova. Ostavljam mu nekoliko rupija zbog toga. Tako se obično rješavaju slični problemi u Nepalu.

Čekanje traje satima. Prvo čekam red na šalteru da dođem do svoje karte i da mi ustanove težinu prtljaga. Potom čekam red na pretres. Zatim ulazim u sobu za čekanje, u kojoj, jelte, opet čekam. Šta drugo da radite u sobi za čekanje!?

U toj sobi se uglavnom čekaju povoljnije vremenske prilike. Naime, jutrom je obično oblačno i po takvom vremenu avioni ne saobraćaju na ovoj 15 – minutnoj dionici. Već oko 13h oblaci se ponovo pojavljuju i osvajaju ovo područje, tako da suštinski svakoga dana imate izuzetno uzak vremenski prozor od neka 3 – 4 sata da odletite, u najboljem slučaju. Nerijetko se desi da letova uopšte ne bude. U tom slučaju opet vam ostaje staro dobro čekanje – do sutra. Pa onda možda opet do nekog novog sutra. Ljudi ponekad čekaju danima.

Najzad oko 9 časova magla i oblaci se povlače i ubrzo polijeću oba aviona sa malenog aerodroma u Ramachhapu,. Počinjem polako da analiziram stvari. Dakle, na aerodromu se nalaze samo dva aviona. Oba mogu da prime 15 putnika. U sobi za čekanje se nalazi nekih 200 ljudi (prebrojao sam više puta, šta drugo da radim). Let traje 15 minuta, što otprilike znači da avionu treba nekih 45 minuta da se vrati u Ramachhap i ponovo poleti odavde. Ukratko, ovim tempom svi ćemo stići u Luklu za aproksimativno 13 godina.

Srećom, i aerodrom u Lukli ima svoje konje za trku, odnosno nekoliko aviona je stacionirano i tamo. Ubrzo počinju da se smjenjuju jedan po jedan avion. U svakom trenutku zapravo jedan avion slijeće, jedan polijeće, a u dva se ukrcavaju putnici. Ubrzo počinjem da shvatam šablon i dolazim do toga da postoji čak 6 aviona.

Lukla

Najzad, negdje oko 11 časova dolazi i moj red na ukrcavanje u maleni propeleraš. Ulazim prvi u avion i smještam se na sjedište koje se nalazi odmah iza otvorenog kokpita, nepuna dva metra iza pilota.

Nakon nekih 30 sekundi jurenja po pisti najzad uzlijećemo, praćeni ljuljanjem, škripom i treskanjem aviona. Isuse Kriste, ovo sranje će se raspasti, pomišljam. Nakon tek nekoliko trenutaka ispred nas eksplodira prizor snježno bijelih Himalaja, u svoj svojoj veličanstvenosti. Nestvarno je. Letimo iznad zelenih brda ispresjecanih seoskim putevima i sela načičkanih nasumično razbacanim kućicama. Svuda oko nas zaleđena vječnost Himalaja.

Eno ga, Everest, povika neko iz aviona. Pratim poglede ostalih putnika i u daljini ga zapažam. Mount Everest, krov svijeta.

Za manje od 15 minuta trebalo bi da sletimo na najopasniji aerodrom na svijetu, aerodrom u Lukli. Zbog nadmorske visine, nepovoljnih i nepredvidivih vremenskih uslova, ali prije svega zbog položaja same piste, ovaj aerodrom bilježi veliki broj avionskih nesreća sa fatalnim ishodom. Pista je jako kratka i zbog toga je prilikom slijetanja neophodno sletjeti na sami početak piste. Problem je u tome što se tek nekoliko metara od početka piste nalazi provalija. Pored toga, čim sleti avion počinje da se kreće “uzbro” i tako klizi sve do kraja ove kratke piste, na čijem se drugom kraju jednostavno nalazi zid. Fora je izbjeći provaliju, ali i ne udariti u zid, dok istovremeno pokušavate uhvatiti dovoljnu dužinu piste da se bezbjedno spustite a potom i zaustavite. Kažu da su ovi piloti među najsposobnijima na svijetu. Tako i izgledaju. Nekako su važni, onako u svojim kožnjacima i sa RayBan cvikerima.

Budući da sjedim iza otvorenih vrata kokpita, jasno sam mogao u potpunosti da svjedočim ovom nimalo jednostavnom manevru. Avion se nekako previše ljulja dok pokušava da se pozicionira iznad piste pod odgovarajućim uglom. Nosi nas vjetar ili neka druga sila, nemam pojma kakva. Lutrija je u pitanju, nisam baš siguran da ćemo uspjeti pogoditi pistu. Ipak, uz dosta intenzivnu lomljavu i tresak spuštamo se na pistu i ubrzo i zaustavljamo.

Odmah po slijetanju uzimam svoju torbu, bacam je na leđa i hodam ka centru ovog mjesta. Prije početka hodanja treba da obavim samo još jednu stvar – da popijem kafu i zapalim posljednju cigaretu. Moram da ostavim cigarete, ionako nisam u najboljoj formi i teško dišem pri fizičkim naporima. Gledam listu stanica koje me očekuju na ovom treku koju mi je poslala Maja i shvatam da se nalazim na 2800 metara nadmorske visine i da treba da hodam nekoliko sati da mjesta zvanog Phakding, smještenog na nekih 2600. Dakle, ova prva dionica puta (i samo ona) ustvari predstavlja blagi gubitak nadmorske visine.

Naručujem kafu i razgovaram sa parom iz Britanije. On priča kako je bio stacioniran na Kosovu i kako je nešto prije toga ustvari bombardovao Srbe.

Ali jebiga, ispostavilo se da smo na kraju direktno zaslužni za stvaranje narko – države u srcu Evrope, pomalo razočarano zaključuje.

Pa reko’ dobro, šta fali, gotiva jebote, treba ljudima droge, vole ljudi drogu, neka droge, što!?

Nisam to rekao. Ništa nisam rekao. Šta da kažem čovjeku koji je 20 godina ranije direktno ubijao nedužne ljude, moje sunarodnjake.

Palim tu posljednju cigaretu, ispijam zadnji gutljaj kafe i najzad krećem ka Phakdingu. Malo se brinem zbog kukova i eventualnih problema sa visinom, ali generalno se osjećam dosta dobro, zdravo i snažno. Biće to sve ok, koristiću mozak kada je to neophodno i boriću se protiv njega kada počne da me sabotira. Imam dosta iskustva u tim stvarima i mogu da kažem da sam dosta dobar u tome. Pokušaću da rasporedim teret, novac i zalihe hrane. Pantalone koje nosim imaju dosta velike džepove i u njih može da stane dosta tereta, ispod linije kukova. Najmudrije bi bilo da hranu čuvam za veće nadmorske visine, kada i cijene svega budu daleko više. Time bih mogao da uštedim i nešto novca, resursa do kojeg će s vremenom biti sve teže doći. U Lukli i Namche Bazaru postoji i nekoliko bankomata, ali ne treba se pretjerano uzdati u to. Mislim da sam ponio dovoljno novca, ali ovdje se nikad ne zna i toliko toga može poći po zlu.

Tačno u podne dolazim do prvog čekpointa, na sami ulaz u Nacionalni park. Plaćam ulaznu taksu i preuzimam svoju karticu na kojoj stoji tačno vrijeme i datum kada sam zvanično započeo trek i napustio Luklu. Ovakvo evidentiranje je neophodno zbog toga što se ljudi nerijetko izgube ili iz nekog drugog, obično fatalnog razloga ne vrate sa treka. To je manje – više jedini način da se ustanovi razlika u broju ljudi koji su započeli trek i onih koji ga nažalost nisu završili.

Ponovo podižem svoju torbu i nastavljam da hodam. Torba mi je dosta teška, oko 15kg, tako da je nerado skidam sa sebe, čak i trenutku kada zaključujem kako bi bilo mudro skinuti običnu majicu koju nosim i umjesto nje obući aktivnu. Dosta je toplo i sunčano, tako da još uvijek možda i nema potrebe za tim. Jebeš to, presvući ću se usput ako bude potrebe.

Zbog oslanjanja na štapove i nastojanja da se što manje oslanjam na kukove krećem se dosta sporo. Čitave kolone ljudi me prestižu. Iznad glave konstantno bruje helikopteri. Uglavnom prevoze one lijene, bogate i nestrpljive sve do Baznog kampa, ali i evakuišu one koji su u jednom momentu došli do samih granica svoje snage i izdržljivosti. Gotovo sam siguran u to da ću se i sam vratiti helikopterom. Nadam se ne u toliko lošem stanju.

Nevjerovatno mi je to da čitav trek traje 12 dana, a da će neko jednostavno da sve to preleti za pola sata.

Uz sve ove predivne prizore kojima svjedočim prijatno me iznenađuje i apsolutni izostanak bilo kakvog smeća. Tome se nisam nadao. Uprkos tome što je ovo jedan od najpopularnijih trekova na planeti, iznenađujuće je čisto i uredno. Možda ipak ima nade za čovječanstvo.

Pravim pauzu kod jednog oz izvora bistre i hladne planinske vode. Odlučujem da predahnem i sačekam da se pojavi neko od lokalaca, neko ko bolje poznaje ovdašnje prilike, neko ko bi mogao da mi odgonetne da li je voda pitka. Ubrzo se pojavljuje ekipa portera koja me uvjerava u to da je voda ispravna i da bez brige mogu da je pijem.

Punim zalihe svježom vodom i nastavljam dalje. Nakon neka tri sata hodanja ulazim u Phakding. Na samom ulazu u selo, na jednoj od velikih stijena ispisanoj mantrama stoji ženska prilika i poziva putnike u svoj lodge. Ljudi je uglavnom zaobilaze, budući da imaju unaprijed rezervisan smještaj u jednom od lodge – eva. Činjenica da sam potpuno sam i da se krećem bez ikakvih planova i rezervacija daje mi slobodu da se zaustavim gdje god poželim. Razmjenjujem par kratkih rečenica sa njom i pogađam cijenu noćenja od 500 rupija (neka 3 evra). Zahvalni zbog toga što sam baš njihov lodge odabrao, ona i suprug se trude da mi na sve načine ugode i tretiraju me kao vrlo posebnog gosta. Daju mi skuplju sobu po već dogovorenoj cijeni predviđenoj za najjeftiniju sobu. Tuširam se, pijem čaj, večeram, smještam se u skromnu ali lijepu i urednu sobu i izlazim da se promuvam po selu.

Odjednom počinjem da osjećam hladnoću. Hvata me prehlada. Osjećam bol u grlu i slabost koja mi se polako širi čitavim tijelom. Padam u očaj; izgleda da ću se prehladiti već prvog dana treka. S obzirom na to da je trek dosta zahtjevan i da bih morao biti besprijekorno zdrav, ovo bi moglo da znači samo jedno – odustajanje već na prvoj stanici. Izgleda da sam već prvog dana platio ceh za sopstvenu glupost – zašto dođavola nisam obukao aktivnu majicu odmah!?

Izlazim napolje i ubrzo nalijećem na sunarodnjake, Mladena i Irenu, Srbe koji žive u Engleskoj. Upoznajemo se i razmjenjujemo brojeve. Mladen je medicinski tehničar i sa sobom nosi gomilu ljekova. Uvjerava me u to da ću biti ok i govori da mu se sutra javim i da će me on srediti ljekovima koji su mu na raspolaganju.

Bijesan na sebe povlačim se u sobu. Leći ću odmah u krevet, pokušati da se utoplim i čekaću sutra da vidim kako ću se osjećati, ali sve su prilike da neću moći dalje. Put će biti sve zahtjevniji, a je ću narenih nekoliko dana da se osjećam sve lošije.

Idiot.