Iz jednog pogleda

Vozim se u busu sa NP Krka ka Šibeniku sa dvije Njemice i malim azijatskim Amerikancem. Mali putuje po svijetu sam i priča nam o svom putu. Između ostalog mi govori kako je super što idem u Zadar jer je tamo najljepši zalazak Sunca na svijetu. Ma šta ti znaš pička ti materina malena gdje je najljepši zalazak Sunca na svijetu, balavac jedan američki!? Šta vi Ameri znate, vi ste glupi i vi ste nas bombardovali i mamu vam vašu i Kosovo je Srbija i Basarabia e Romania!? Ipak, požurio sam da stignem u Zadar prije zalaska. Čisto da ga vidim i da se uvjerim da je bezveze, da mali ne bude u pravu i da svom hejtu dam malo elana. Ne volim ih. Volim što ih ne volim.

Ne znam da li bih taj dio Zadra nazvao rivom ili samo pločnikom, ali na tom dijelu obale su napravili jedinstven sistem, koji pri udarima vjetra i morskih talasa preko šupljina u kamenim pločama proizvodi zvučnu informaciju koju ljudsko uho percepira kao zvuk orgulja. Neko je ukrotio prirodu i natjerao je da – svira jebote. Ludo. A odmah pored toga se nalazi Sunčev sistem u vidu staklenih svjetlećih okruglih ploča na pločniku. Tu je naravno ogromno Sunce u centru na kojem gotovo uvijek stoji milion ljudi i ako želite napraviti neki selfi, uhvatićete 67 turista. Japanskih vjerovatno.

Uglavnom, to se sve nalazi na samom rubu starog grada koji je zapravo poluostrvo oblika nesavršenog pravougaonika. I to se nalazi na onom jugozapadnom ćošku. E, tu recimo možete sjesti nakon što otpedalate 500km i posmatrati nenormalno lijep zalazak sunca. I baš je, ono, lijepo, nježno i pomalo patetično. I baš je vrhunac putovanja, kraj. I baš je, ono, Masimo Savić, jebote. I on sam je toga bio svjestan pa je stoga snimio spot na tom magičnom mjestu.

Da li je najljepši zalazak na svijetu, još uvijek nisam siguran. Nisam vidio ni iranski, ni afrički, ni japanski, a ni hilandarski. Ništa ja još vidio nisam. Preda mnom je još nebrojeno mnogo zalazaka Sunca.

U Zadru se nalazi i Nigdjezemska. Josipa mi je rekla da, ukoliko ne nađem mjesto da prespavam, slobodno odem tamo. Tamo se vrzmaju neki kul ljudi u nekom prostoru bivše kasarne. Tu možete doći, prespavati, jesti, potpuno besplatno. Ostaviti neki svoj doprinos ukoliko osjetite potrebu. Neka savremena verzija manastira. Svijet je prepun takvih mjesta, nevidljivih svakom oku. Nevidljivih golom ili zatvorenom oku. I zato su putovanja korisna. Ona vam dođu kao svojevrsni otvarač za oči.

Ukratko, Zadar je prelijep. Ukusi se razlikuju, ali ljepota Zadra nije stvar ukusa već zdravog razuma. Zadar jednostavno voliš. Zadar je ortak. Kul i duhovit ortak, pun života s kojim voliš blejati, pričati i hodati po festivalima.

Lidija

Lidija mi piše da juče nije mogla da se vidi sa mnom jer je ortaka vozila u hitnu. Voljela bi da se vidimo danas ako mogu. Ja sjedim u Zodijaku, sjajnom pabu u kojem sam i juče sjedio. Svuda se gleda tekma, osim u Zodijaku. U Zodijaku je juče bio parti usred dana. Pravi pravcati parti. Danas tu sjede neki kul ljudi koji ne doživljavaju fudbal, žele da čuju dobru muziku, osjete dobar vajb, piju hladno pivo i gledaju svoja posla.

Pijem pivo i pišem Lidiji da sam u Zodijaku, u Zadru još par sati i ako je baš negdje blizu da se možemo vidjeti, ali da ću ubrzo ići i da ne mora da se cima. Pritišćem send, odlažem telefon na sto i u tom momentu čujem kako neko glasno govori Srđane, Srđane.. Ne obazirem se. Niko me ne poznaje ovdje, nisam ja taj. Ali ženski uporan glas narušava moju uvjerenost u prethodni zaključak. Okrećem se i vidim ženu koja gleda direktno u mene i uz najdraži osmijeh mi govori da dođem za njen sto. Da im se pridružim. Lidija. Lidija, jebote. Baš ta Lidija. Sjedili smo u istom pabu i dopisivali se, ugovarali susret. Kakvo ludilo.

Sjedam za njihov sto. Grlimo se, upoznajemo, kreveljimo. Sjedi tu sa ortakom Marijom. Kreće ludnica. Dobrodoša, kaki si mi!? Ajmo po pivu! Konobar, daj te pive jeba te.. Lidija je luda, beskrajno zabavna. Marijo takođe. Čovjek izgleda kao Arapin. Živio je svuda, ali je inače iz Srbije. Kapira se u horoskop i ostale nevidljive sile koje nas povezuju i pokreću. Živio je u Francuskoj, radio ludosti čije prepričavanje i nije baš za jedan blog.
Potpuni klik. Kao da se znamo 1000 godina. Njihov odnos je, čini mi se, prošao sve forme koje jedan odnos može proći. Danas se jednostavno vole. I kapiraju. Imam osjećaj da bi smo bili najbolji ortaci da smo bliže. S tim da je Lidija lijepa i da bi to sigurno stajalo na putu tom nevinom druženju između mene i nje.

Naručuju gomilu piva. Ne daju mi da platim. Lidija ide po hranu. Insistira da jedem, ne da mi da platim. Razgovaramo o svemu. O rokenrolu, festivalima, Jugoslaviji. Govorim im kako, putujući, sve vrijeme razmišljam o konceptu Jugoslavije. I o dobroti. Negdje u tom momentu, momentu savršeno odmjerene količine pijanstva, euforije zbog sjajnog društva i dobre priče, počeo je da svira moj najdraži bend – EKV. Novac u rukama. Usred Zadra. Ovo je zemlja za nas. Doživljavam jednu od raznih formi orgazma. EKV je Jugoslavija.

Lidija komunicira sa svima. Njena energija je neizmjerna. Zove neku stariju gospođu da pije s nama, pozdravlja ljude, maše svima. Galami na navijače i pita ih za rezultat. Neodoljiv lik. Faca. Govorim im da ovo izmiče kontroli. Ja još uvijek nemam pojma šta da radim večeras sa sobom, a organizam mi se polako napija.

-Ajde ajde živija.
–Ama ljudi moji ja moram na stanicu ići i moliti vozača da poveze mene i bicikl na Plitvice usred noći. I to treba da radim mrtav pijan. Ljudi, mene će na kraju uhapsiti.
-Ajde ajde živija…

Nazdravljamo bezbroj puta. Lidija govori da ne brinem nego da pijem. Ona će sve riješiti. Odvešće me na kolodvor i tamo će se rasplakati. Njeno plakanje će riješiti sve. Ja ne vjerujem kakve ludake sam sreo. Ja zapravo ne želim uopšte da odem iz Zadra. Ja bih nekako ostao s njima sad tu živjeti i piti i blejati po Zadru.

Zadnji autobus je u 23h. Pijemo zadnje pivo. Uzimamo biceve i potpuno pijani ih guramo probijajući se kroz more ljudi koji nakon tekme prolaze uskim zadarskim ulicama. Penjemo se na biceve i vozimo. Oni će mi pokazati gdje je kolodvor. Zapravo će otići sa mnom i ispratiti me na bus. Vozimo se ulicama Zadra dok se pijani nadvikujemo i održavamo razgovor. Jurimo ulicama, siječemo krivine, prestižemo jedni druge. Vreli zadarski lagani vjetar nas umiva i igra se Lidijinom kosom. Stižemo na kolodvor. 22:30 je. Neko je primijetio da imamo vremena za još jedno pivo. Prijedlog prihvaćen šestoručke. Nastavlja se priča. Pijani smo. Valjamo se od smijeha. Marijo prepričava iskustva iz Francuske. Lidija galami, nazdravlja, smije se. Dolazi autobus. Molim vozača da me primi. Lidijine suze su ostavljene kao zadnja opcija. Vozač pristaje, uz određen mito. Jugoslavija, mito je Jugoslavija. Ili nije!?

Marijo i ja pijani rastavljamo moj bicikl. Bože sačuvaj! Stavljamo ga u prtljažnik. Jedva staje. Grlim ih, ljubim, sjedam u bus. Mašemo jedni drugima kao neke debilne tetke. Autobus izlazi na cestu i ja padam u komu.

Plitvice

Molimo ovog momka… Momka koji nas je pit… Molimo ovog momka koji nas je pitao da mu stanemo, da se probudi i napusti vozilo.

A momak spava, sa slušalicama u ušima, pijan. Ne čuje vozača koji par puta, kao mantru, ponavlja na mikrofon činjenicu da smo stigli. Rodila majka. Suvozač me budi. Stigli smo na mjesto gdje ja, po dogovoru, trebam izaći. Neka tačka na toj magistrali najbliža Bihaću. Raskrnica za Ličko petrovo selo i Bihać. Izlazim iz busa. Izvlačim dijelove svog bicikla jedan po jedan i bacam ih kraj puta dok sve ne izvadim. Zahvaljujem se vozaču i autobus odlazi. Ostavlja me usred noći, usred pustinje, na sred raskrsnice puteva koji vode nigdje. Na putu bez saobraćaja. I da, ostavlja me potpuno pijanog. Osjećam samo nevjericu i žalost što sam morao otići od ono dvoje nestvarno zabavnih i divnih ljudi.

Postavljanje prednjeg točka na bicikl sa diskovima je često samo po sebi izazov čak i kada se odvija od strane trijeznog bicikliste koji vodi jedan zdrav i uredan život, usred dana. Od ovoga ne može gore. Držim telefon u ustima i pokušavam da osvijetlim situaciju. Jednom rukom držim bicikl, drugom točak, trećom pokušavam centrirati disk na pravo mjesto, četvrtom držim bisage, petom održavam ravnotežu sopstvenog trupla…

Ipak, s obzirom da sam odlučio da mi se neće dešavati loše stvari, situacija počinje da klizi jednim veselim tokom. Ili mi je samo takva percepcija.

U svom tom ludilu, imam nevjerovatnu sreću. Duha sam sastavio nevjerovatno brzo. Jasmina mi je rekla da je odatle do Bihaća potpuna nizbrdica. Pored toga, mjesečina je toliko intenzivna da je gotovo dan. Sve se vidi. Saobraćaja gotovo i da nema. Bilo je tačno 2:00AM kada sam sastavio Duha i popeo se na njega. Spust je gotovo apsolutan. Savršen. Ali, hladno je. Nestvarno hladno. Kosti mi pucaju. Pokušavam sve brže da vozim, ali mi je sve hladnije. Da li se ovo uopšte dešava!? Nema nigdje nikoga. Letim pijan u 2:00AM kroz Ličko petrovo selo i jure me psi. Ono, jure me baš, a ja pedalam kao lud jer jedan od njih, po pravilu najveći, baš ima namjeru da me obori, zaustavi, pojede. Mislim da je na nacionalnoj osnovi nešto. Ili Odin na šaljiv način pokušava da me ubrza. Odine, iskuliraj više!

Prilazim granici, približavam se Bosni. Spontano se javlja neko novo stanje svijesti i duha – sevdah, rekao bih. U tom momentu potpunu tišinu povremeno prekinutu lavežom pasa počinje da narušava Hodža. Tačno je 2:34AM. Ovih dana je ramazanski post. Ušao sam u Bosnu na najadekvatniji način – uz Hodžino učenje ramazanske molitve. Ljubazni graničari obije zemlje se zezaju sa mnom i žele mi sreću uz konstataciju da sam pomalo lud. Ali da me vuče u dobrom smjeru i da samo nastavim.

Ušao sam u Bosnu sa osjećajem potpune slobode i nezavisnosti od bilo čega. Kao livanjski konj, koji ne razumije i ne vidi granice, ugalopirao sam u nju. Tamo gdje i pripadam.

Najzad sam našao pumpu i tu popio kafu. Ugrijao sam se i nastavio ka Bihaću. Tu sam vidio prizor izlaska Sunca od kojeg sam zaboravio na hladnoću i sve ostale poteškoće. Zastao sam da ga doživim.

Dolazim u Bihać oko 4:30h i dvoumim se da li da idem kući ili ne. Imam još snage, mogu pedalati do Banjaluke. Imam i vremena. S druge strane, nisam nikad bio u Bihaću i baš bih volio da ga vidim. Imam i par kafa koje trebam popiti u tom gradu. Tu je i rijeka Una. Odluka donesena u sekundi – ostajem. Vozim se po pustom i hladnom Bihaću, prelazim most, dolazim na otoku. Nema žive duše. Samo rijeka Una i dva urokana lika, od kojih jedan pokušava vrijeđanjem mog entiteta, njegovog predsjednika i njegove majke da uvrijedi mene i izazove konflikt.

Opraštam mu, ne zna šta radi.

Ljudi

Nekada sam preko warmshowers-a ugostio stariju ženu iz Španije, doktora fizike. Vozila je bicikl po svijetu i put ju je nanio u moj grad. Željela je da vidi Bihać i ja sam se ponudio da joj nađem smještaj preko Zajednice. Javio sam se Maji i ona je pomogla toj ženi, ugostila je. Od tada se Maja i ja povremeno dobacujemo porukama tipa dođite u Banjaluku, dođi u Bihać…

Sjedam na kafu u neki disko, maštovitog naziva – 35,8 – raja iz Bihaća razumije da sam se našao na najgorem mjestu u državi i u kakvom sam položaju bio kada sam tu sjeo. Pijani stariji fizički radnici sa zgrade pored psuju jedni drugima očeve, majke, šurnjaje i snaje. Čekam 6 sati i idem u drugu kafanu. Šta ja uopšte radim i čekam!? Javiću se Maji, ali preko fejsa. Neću da joj šaljem SMS, da je ne probudim. Zvono poruke na fejsu je mnogo tiše, zaključujem. Vidjeće poruku kad ustane.

Ipak, probudio sam je. Pitao sam je gdje ima hostel, hotel, bilo šta. Treba da spavam i dođem sebi. Maja, žena koju ne poznajem inače, iskače iz kreveta i pojavljuje se nakon 20 minuta. Može da mi nađe jeftin hostel, ili jedan drugi, besplatan hostel ili ako želim, mogu da se smjestim u prazan stan u posjedu nje i njenog momka, mada i nije baš sređen. Usput, možda može da mi sredi i besplatan rafting danas, nakon što se naspavam.

Da li je realno da je neko toliko fin i ljubazan prema strancu!? Da li je realno da se meni dešavaju tako prokleto dobre stvari kuda god se okrenem!? Svijet je prepun dobrih ljudi spremnih da vam pomognu. Vodi me do stana. Dolazi i Hruste, njen momak. Teško je opisati vedrinu kojom zrači taj čovjek. Nasmijan, domaćinski raspoložen lik. Hruste je musliman, vjernik. Laički bih zaključio da je pravi, veliki musliman. Tih dana je postio ramazanski post.

Smjestili su me. Rekli su mi da zovem ako išta trebam, on živi u stanu iznad. Pitali su me koliko ostajem i da slobodno iskuliram tu koliko god želim. Kada ustanem vodiće me na doručak, iako Hruste posti i ne jede ništa sve do Iftara. Ubacili smo bic u stan i ja sam odspavao par sati. Ona dva urokana lika su mi u pauzi između vrijeđanja moga entiteta od strane jednog i izvinjavanja od strane drugog rekla da je večeras motorijada u Bihaću. Super.

Samo mi je žao Dodika. Nekako je on uvijek žrtva svega toga. Mene niko nije dirao, samo je njemu onaj prvi lik psovao članove uže porodice. Ali da, priznajem, nije baš prijatno pokušavati jedan neugodni dijalog pretvoriti u monolog i jednostavno otići dok stojite na mostu iznad Une, a ne znate da plivate. Neplivanje će mi jednom doći glave.

Budim se i odjednom shvatam da ja zapravo ne mogu da stignem na sve dogovore sa svim ljudima koje želim vidjeti u ovom gradu. Nevjerovatno. U toliko gradova svijeta žive toliki sjajni ljudi i ja poznajem mnoge od njih. Čisti blagoslov.

Jasmina me poziva da idem sa njom i sestrom na Štrbački buk. Nakon toga njena porodica me poziva na ručak kod njih. Jasmina je poznanica sa kursa njemačkog jezika. Iako je jako draga, nismo se vidjeli već. Džasma je super. Ipak, nisam stigao da se vidim s njom taj dan.

Dan provodim u laganoj vožnji i obilasku Bihaća, fokusiran najviše na tamošnju pivnicu. Super mjesto. Pijem Preminger, dok rijeka Una blista pored pivnice. Kod nas nema Premingera, ni Sarajevskog piva. Idem na kafu sa Lejlom, nismo se dugo vidjeli. Pa na pivo sa Ernom. Pa na doručak sa Majom. Hruste nažalost radi.

Erna je duša. Rođeni smo istog dana. Možda se zato savršeno kapiramo, iako sam ja stariji tačno 10 godina. Njen um je oštar, širok i bistar. Prostran. Sa njom možete voditi najkvalitetnije razgovore o bilo čemu. Upoznali smo se u zajednici koju čine ljudi širom planete koji vole i razumiju Tool. To je posebna zajednica. Mi smo se povezali jer spadamo u rijetke ljude iz Bosne koji su članovi te zajednice. Njeno tijelo je ukrašeno motivima koji predstavljaju elemente pokretačke, inspirativne snage toga benda. I jako je lijepa. I još jače draga. Malena je, mlada. A svojim intelektom bi mogla da postidi i znatno starije i zrelije osobe od sebe. I ima to neko treće oko kojim vidi i shvata toliko toga. I stalno govori Bog te stvorio. Erna je naprosto jastuče.

Veče sam proveo sa njom i njenom ekipom na obali Une, smrzavajući se i slušajući rokenrol na motorijadi. Na stejdžu su plesale striptizete u crnim halterima, crnim šorcevima i dubokim crnim čizmama, svirao je teški rokenrol i motoristi su se u nekoliko navrata krvnički potukli – apsolutni rokenrol. Takvu autentičnost nećete sresti u velikim gradovima, na šminkerskim festivalima i motorijadama koji se tamo dešavaju. Takve stvari možete vidjeti u Prnjavoru, Derventi ili Bihaću. Pobjegli smo na toplije mjesto, u kojem je svirao turbo – folk, a zatim se povukli u kafanu koja više ne radi, a čiji je vlasnik njen drug. Čovjek koji ima svu opremu za partijanje. I koristi je u takvim situacijama. Nas 5 je ostalo tu do zore, partijajući.

Bihać i rijeka Una

Mnogo kul ljudi živi u tom gradu. Vjerovatno zato što crpe svoju energiju iz Une, čija se ljepota ne može doživjeti ni prenijeti niti jednim drugim mehanizmom osim prirodnim čulima. Rijeka una je zaista prelijepa. Imam osjećaj da ih prilično boli uvo za tim ko je ko i ko je šta. Kreativni su, zanimljivi, prilično svjesni ali i prilično poraženi i beznadežni. Mnogo ih je otišlo, a još mnogo više će da ih ode. Jednog dana će da odu i Maja i Hruste i čitava zemlja će doživjeti veliki gubitak toga dana. Otići će i Erna. Jasmina je već otišla. U Banjaluci je. Neki će biciklista doći u Bihać, neće imati priliku i čast da ih upozna i jednostavno će proći kroz taj grad i neće ga se sjetiti. Samim tim čitava zemlja je na velikom gubitku. Ostaće samo rijeka Una.

Sluša se dobar rokenrol. Dobro se i partija. Mnogo je speed – a i ostalih opijata u Bihaću. Mnogo se i cuga. Vjerujem da uzrok tome leži u beznađu koje ih prilično osvaja. Kao i svuda u Bosni, nema posla niti neke perspektive. Ipak, Bihać iz nekog razloga, iako malen, ima razvijen duh grada i jednu urbanu dušu. I tu pivnicu kraj Une.

U blizini se nalazi i taj aerodrom o kojem su mi mnogi pričali. Onaj jedinstveni, podzemni aerodrom, Željava. Danas je uništen, potpuno neupotrebljiv jer se nalazi na granici Hrvatske i Bosne. A mi smo poznati po svojoj nesposobnosti da se dogovorimo oko bilo čega. Ali to ne umanjuje veličanstvenost tog građevinskog poduhvata. Napraviti aerodrom i čitavu vojnu bazu ispod jedne planine!? Kakva je to sila od zemlje bila! Treća vojna sila u Evropi. Jugoslavija.

A Una. Rijeka Una izgleda nestvarno lijepo. Kapiram da ne možeš biti papak ako si odrastao na takvom mjestu. Pored takve rijeke se ne rađaju papci. Kao što na OK Festu, godišnjem okupljanju mladih ljudi regiona u netaknutoj prirodi, na suprotnom kraju iste te zemlje, nećete sresti papke. Priroda.

Ustao sam mamuran i otišao na kafu i doručak sa Majom i Hrusteom. Najzad sam dobio priliku da razgovaram sa oboje. Proveli smo prijatnih par sati razgovarajući o zemlji u kojoj živimo, gradovima, kulturama i naravno, o krugovima. Da bih najzad ja platio nešto u ovome gradu, morao sam slagati da idem do toaleta, krišom uhvatiti konobara i platiti račun.

Pozdravili smo se i ja sam krenuo kanjonom Une ka svom entitetu i gradu. Odvezao sam značajan dio kanjona, kada je odjednom počela da pada kiša. Nekoliko trenutaka kasnije na cesti pored mene se pojavila Jasmina, vozeći u istom smjeru, zaustavila se i pitala da li želim da me odbaci zajedno sa Duhom kući. Naravno, pristao sam. Očekivao sam je. Popili smo kafu kraj Une, ispričali se i nastavili put. Zaspao sam u kolima, a Džasma me je dovezla pred samu zgradu. Odjednom, čitav put se završio. Vratio sam se u centar svoga svijeta, najsigurniju zonu na planeti. Probudio sam se pred zgradom, nesiguran u to šta sam sanjao, a šta ne.

Krugovi

Još samo stotinjak kilometara mi treba da zatvorim krug, završim put. Stotinjak kilometara i jedan doručak sa Hrusteom i Majom

Jutro prije napuštanja Bihaća i povratka kući, otišli smo na taj doručak. Danas imam priliku i Hrustea bolje upoznati. Domaćina, dobrog čovjeka. Hruste je čovjek koji poznaje istoriju i geografiju ovih krajeva jako dobro. Zanimljiv i konstantno nasmijan, otvoren i komunikativan čovjek. Inače vodi turiste i pokazuje im ljepote kraja u kojem živi. Noć prije su me pozvali da sa njima sjedim u barci, vozim se po Uni i jedem ja(g)njetinu. Zvučalo je savršeno, ali sam već igrao ulogu u nekoj drugoj priči.

Pričao mi je o istoriji Bihaća i Bosne, o kraljici Katarini, bihaćkim utvrdama. Ja o istoriji Bosne ne znam ništa. Ja učim srpski jezik, on bosanski, a u Sarajevu uče BHS. Ipak, nekim čudom, savršeno se razumijemo. Pričao mi je o svojim krugovima. Pričao sam im o svojim krugovima, o svom putu i ličnom mozaiku. O komšijama Hrvatima. O događajima iz 1942. i 1993. godine u naselju u kojem sam odrastao.

I Hruste je imao za mene priču iz 1942. i 1993. godine. Priču o dva rata i jednom krugu. Obojica smo odrasli u mahalama pomiješanih mirisa tamjana i loja.

Njegov deda i familija su u Drugom svjetskom ratu spasili pravoslavnog sveštenika iz komšiluka, maskirajući ga u ženu, muslimanku i prevozeći ga na konjima kroz, za njega neprijateljsku teritoriju, sve do sigurne zone. Spasili su život jednom čovjeku, svešteniku. Taj čovjek je kasnije postao važna figura u SPC.

U posljednjem ratu, pedesetak godina kasnije, kada su on i njegovi bili direktno izloženi velikoj, životnoj opasnosti, krug se zatvorio. Komšija Srbin je rizikujući svoj život izvukao njega i njegovu porodicu iz, za njih neprijateljskog okruženja, i tako im spasio živote. Smjestio ih je u automobil, doveo na svoje imanje i lično ih čuvao neko vrijeme, sve dok ih nije prebacio na sigurno.

Suština, pouka me udarila kao onaj noćni voz iz kanjona Ugra. Možda je samo zbog toga taj Hruste toliko vedar i dobar čovjek, toliko voljan da mi pomogne kao gostu u njegovom gradu i da ga prikaže u svjetlu koje zaslužuje. Da taj komšija nije zatvorio krug, vjerovatno Hruste ne bi danas tako reagovao na moje prisustvo u njegovom gradu. Možda bi odrastao u potpunu drukčiju osobu. Možda ne bi ni odrastao.

Suština. Jednostavna, trivijalna. Toliko jednostavna da je ljudi konstantno mimoilaze. Otvarati krugove, slijediti srce, ne biti Mali Mujo. Misliti svojom glavom i pomoći onome kome zaista treba, ko je zaista ugrožen. Ili prosto – ne odmoći. Još prostije – biti čovjek. Ili žena, žena sa Vlašića koja dijeli svoj hljeb sa strancem. Ako otvorite jedan takav krug, on se mora zatvoriti. Možda nakon 50 godina, ali ipak hoće, zatvoriće se.

O takvim ljudima će se pričati priče. O njegovom dedi. I komšiji. Te priče će vas tjerati da se zapitate, zamislite, redefinišete stavove. Trebamo više takvih priča. Priča o Baljvinama, recimo. Priče o nekome ko je izdao komšije će svi htjeti da zaborave što prije.

Blagoslov je živjeti u blizini jedne takve kulture. Potpuno različite, a neraskidivo vezane za vašu. Ako ništa drugo, živjeti u multikulturalnom okruženju je sigurno zabavnije, šarenije. Otvaranjem Kuraana i posjetom Ferhadije se ne može postati muslimanom. Niti može spasti kruna sa glave. Može samo možda spasti teret predrasuda sa ramena. Onaj ko odbaci teret predrasuda i ratnih trauma, shvatiće da živi jako blizu jedne zanimljive kulture o kojoj ne zna gotovo ništa. Jednog Islama. Ili Pravoslavlja.

Meni su putovanja pomogla da učinim upravo to – odbacim nametnute terete. Sada samo uživam u otkrivanju zanimljivih stvari, ljudi i kultura, sklapajući svoj lični mozaik, noseći pećku bogorodicu oko vrata, jerusalimsku ikonu u novčaniku i Davidovu zvijezdu oko ruke – crven konac protiv urokavanja. Našem čovjeku je zanimljiviji jedan budizam i smatra ga egzotičnim, dok susjednu kulturu odbacuje jer je neprijateljska. Kao što ortak Dža kaže: ko se odrekne Mihajla, odrekao se i Omer-paše Latasa.  Ko ne prihvati Ferhata, neće moći ni Mehmeda, a ni Makarija Sokolovića.

Kada pitate za pravac, često će vam reći onu našu staru: kud’ svi Turci tud’ i Mali Mujo. Važno je ne vjerovati im. To vam najčešće govore isti ti Turci. Turci žele da ih slijedite, njima je potreban poslušni Mali Mujo. Važno je misliti svojom glavom.
Bili smo protiv obnove Ferhadije. Svi smo protestovali. I ja sam bio tu. I to je ok. Sasvim je legitimno pravo da se ne slažete sa izgradnjom jedne džamije. Ili crkve. I da NENASILNO protestujete. Ali ukoliko je to neslaganje proizvog vaših ličnih stavova. A ne ako vas je neko ubijedio da je to zlo, a vi to samo prihvatili, slijedeći masu.

Mali Mujo uopšte nema stav. Malom Muji su rekli da su ljudi došli na najveći srpski praznik, Đurđevdan, da grade džamiju. Mali Mujo je, prirodno, protestovao. Iz straha, misleći da neko samo želi da ga provocira, ugrozi. A niko mu nije rekao da je taj dan godišnjica rušenja iste te bogomolje. Bogomolje koja je bila tu i 500 godina prije njega. Turci su znali. Mali Mujo nije znao. A tamo je toga dana bilo mnogo Malih Muja. I nekoliko Turaka. Ne treba slijediti Turke. Ne treba biti Mali Mujo. Mali Mujo je budala, musav oko usta, šišaka palih na čelo i razvučene kragne na flekavoj majici. I slijedi neke Turke, a Turci i nisu neka pretjerano napredna nacija.

Danas je Ferhadija među najljepšim građevinama u gradu.

Kraj? Ma nema kraja, krugovi nemaju kraj.

Zatvarajte ih.

Otvarajte nove.

[fblike]