Vrijeme

Vrijeme ovdje teče na jedan sasvim drukčiji način. U doslovnom smislu.

Etiopljani doživljavaju svaku mjeru vremena kao i sam njegov protok potpuno drukčije od nas. Sati se računaju od izlaska, odnosno zalaska sunca, tako da je 7AM za njih zapravo 1AM, obzirom na to da sunce izlazi uglavnom oko 6.

Preskočiću opisivanje gomile situacija u kojima me ova vremenska peripetija tokom prvih nekoliko dana boravka u ovoj zemlji umalo skupo koštala.

Što se tiče mjeseci, tu je situacija takođe drukčija. Etiopljani godinu dijele na 12 mjeseci sa po 30 dana, a ostatak godine smještaju u specijalni, 13. mjesec koji ima 5, odnosno 6 dana.

Slično je i sa godinama. Etiopija “kasni za nama” 7, odnosno 8 godina, tako da je trenutno u ovoj zemlji 2017. godina.

Etiopija je zapravo izuzetno stara zemlja, sa drevnim kraljevskim dinastijama i dugom tradicijom nezavisnosti, slobode i borbe za istu. Za razliku od većine afričkih država, bivših kolonija, ovdje je nacionalni identitet nekako snažan, jasan i sveprisutan.

Što sam duže tu, sve mi je manje smiješna i nevjerovatna priča o tome da je Hajle Selasije bio Solomonov potomak.

Naime, to vjerovanje ne važi samo za njega, nego i za, logično, sve pripadnike njegove duge loze. Tokom kratkog perioda u istoriji ove zemlje vladala je jedna druga loza, ali su Etiopljani ponovo ukazali povjerenje ovoj glavnoj, uglavnom zbog toga što oni “jesu” Solomonovi nasljednici.

Važno je napomenuti i to da se radi o višemilenijskoj dinastiji.

Priča o lokalnim dinastijama, kraljevima i istoriji Etiopije je jako zanimljiva zapravo i preporučujem dublje upoznavanje sa njom. Ja se svakako neću time baviti ovdje.

Matutu

U Gondaru nema struje, tople vode, novca, piletine, nade, razumijevanja engleskog jezika niti povoljnih vremenskih prilika.

Ni u kom smislu mi boravak u ovom mjestu nije stimulativan, te se nakon jednog kišnog dana provedenog u Gondaru i obilaska dvoraca etiopijskih kraljeva odlučujem na odlazak. Budući da svoje odluke donosim u hodu, bilo bi pretjerano očekivati da ću naći avionsku kartu za Adis Abebu danas za danas. Nakon potvrđivanja prethodne teze odlučujem da krenem autostopom ili autobusom dalje, u nepoznatom pravcu, ka prestonici vjerovatno. Cestom, u svakom slučaju.

Nakon kraćeg stajanja na izlazu iz grada, zaustavljam neugledni maleni kombi, prepun putnika, koji se upravo zaputio ka Bahir Daru, baš tamo gdje sam i sam naumio. Vozilo je već popunjeno, ali u zemljama kao što je Pakistan ili Etiopija uglavnom dolazi do određene zakrivljenosti prostora i brojni fundamentalni zakoni fizike padaju u vodu. U vozilo registrovano za 8 nerijetko stane i do 20 ljudi.

Ovakva vozila se u nekim drugim dijelovima svijeta nazivaju maršrutke, a malo južnije, u Keniji – matutu.

Zbog ekstremno loših puteva, ovo putovanje od nekih 150km pretvorilo se u odiseju od 5 sati. Toliko je tijesno, skučeno, da jedva uspijevam da izvadim “Dobre duše Sudana” iz džepa i utonem u čitanje. Gušim se od smrada saputnika dok upijam slike iz ove susjedne zemlje koje Viktor Lazić tako vjerno prenosi.

Bez pretjerivanja, moji saputnici se nisu oprali, u najmanju ruku mjesecima, a vrlo moguće da nisu nikada. Eventualno su možda pokisli nekada ili uskočili u rijeku. Ne pretjerujem zaista. Radi se o prljavštini i siromaštvu koje ne može da se opiše. Jednostavno mora da se doživi. Naše evropske oči i umovi nikada se nisu susreli sa tim.

Jedan od putnika, i to baš onaj koji sjedi pored mene jednostavno raspolaže pozamašnim izostankom tkanine na pantalonama u predjelu zadnjice.

Razmišljam o tome kako male stvari umiju čovjeku da poprave dan i uljepšaju težak svakodnevni život, dok posmatram providnu plastičnu kuglu ispunjenu želatinastom masom, po kojoj plutaju šljokice i nekakvi očigledno zarobljeni mjehurići vazduha, pričvršćenu na vrh ručice mjenjača ovog nesrećnog, neuglednog vozila u čiju se samu dušu integrisao nesnosan smrad.

Siguran sam da vozač ovog vozila nije mogao birati mnogo toga u svom životu. Ali ovu dršku mjenjača je, sasvim sigurno, sam izabrao. Možda je baš ova drška ono što ga održava u ovom teškom postojanju, ili barem u ovim svakodnevnim odisejama između Gondara i Bahir Dara. Možda mu baš ova drška pruža nadu i vjeru u to da nije u potpunosti izgubio kontrolu.

Počinjem da razmišljam o jednoj drugoj knjizi – “Puške, mikrobi i čelik”, u kojoj autor na jedan studiozan i detaljan način pokušava da nabroji i objasni glavne faktore koji su uticali na razlike u stepenu razvoja različitih ljudskih društava.

Iz gomile faktora koje autor navodi, u ovom trenutku pada mi na um jedan od najzanimljivijih – orjentacije samih kontinenata.

Naime, autor objašnjava kako je jedan od pomenutih faktora osa, odnosno orjentacija samih kontinenata. Evroazija kao jedan kontinuitani megaprostor, orjentisana je u pravcu istok – zapad. To znači da se klimatske, vremenske prilike ne razlikuju u tolikoj mjeri na čitavom ovom superkontinentu.

Svakako manje nego u jednoj Africi, koja je orjentisana u pravcu sjever – jug. Zbog toga se razmjena znanja, informacija, ali prije svega biljnih i životinjskih kultura, kao preduslova za razvoj društva u Africi daleko sporije odvijala. Da bi bilo šta od toga pristiglo iz područja današnjeg Tunisa do recimo današnje Južnoafričke Republike, potrebno je da se pređu, pored ogromne kilometraže, nezamislive razlike u, uglavnom ekstremnim klimatskim uslovima. Niti jedna vrsta sjemena nije uspjela da se proširi ovim područjem tako brzo i jednostavno kao što je to bio slučaj sa Evroazijom. Niti biljno a ni kulturno sjeme.

Dok se truckamo satima u tijesnom, smrdljivom i generalno jezivom kombiju razmišljam o tome koliko je ogroman broj faktora koji su uticali na razlike u stepenu razvoja civilizacija i njihovih kultura. Toliko toga je zaista van naše moći i kontrole. Nezamislivo mnogo toga.

Ali jebemu mater druže, sapun postoji, voda postoji.

Počnimo odatle.

Operi se, idi u pičku materinu.

Bahir Dar

Uprkos svemu ovome, Etiopljani su zaista divni ljudi. Jako su gostoljubivi i fini prema strancima, ali i jedni prema drugima. Ponizni čak, prije svega prema bijelcima.

Dok prolazimo pored brojnih vojničkih čekpointa, razmišljam o tome kako je potpuno nevjerovatno da jedan ovakav narod, tako finih manira, kulture, običaja, duha, ali i izuzetno prijatnog izgleda uspijeva tako lako da sklizne u krvavi rat, u kontekst konstantnog krvoprolića, pokolja i genocida. Ne uspijevam da uspostavim nikakvu mentalnu vezu između te dvije slike Etiopije.

Nalazim se u Tigraj regiji. Ispostaviće se da je ovo područje vrlo problematično, u bezbjedonosnom smislu. Nisam siguran da li je rat završen ili još uvijek traje.

Nisam siguran da li rat ikada zapravo prestaje na ovom kontinentu?

Sve u svemu, stižem u Bahir Dar oko 16h, odnosno 10 po lokalnom računanju vremena. Budući da su otišli svi autobusi koji su danas kretali za Adis (putovanje traje dva puna dana), odlučujem da ostanem u gradu i odem u prvi hotel na koji naiđem.

Par minuta hoda od stanice nailazim na hotel sa restoranom. Ulazim unutra i započinjem razgovor sa vlasnicom koja, na moju sreću govori engleski.

Kada sam joj rekao da planiram da prespavam i sutra nastavim ka Adisu, odnosno da sam kopnom stigao od Gondara, prelazeći brojne čekpointe, vilica joj se odvalila do zemlje, a oči iskolačile do granica ispadanja iz očne duplje:

Ona: čekaj, ti mene zajebavaš!? Čovječe, to niko ne radi. Ako nastaviš ka Adisu kopnom, šanse da te neko kidnapuje, opljačka, ubije ili sve to zajedno nisu 90 nego 100 posto. Kopnom putuju samo i isključivo oni koji jednostavno nemaju novca za (inače za naše uslove dosta jeftinu) avionsku kartu niti generalno za bilo šta. Samo najsiromašniji sloj društva.

Ja: ne kapiram zašto. Pa prošao sam gomilu vojnih čekpointa, bili su kul prema meni, a njihovo prisustvo mi ulijeva osjećaj sigurnosti.

Ona: pa da, ali samo si imao sreće. Postoje čekpointi sa “ilegalnom” vojskom, odnosno razbojnicima u random uniformama koji zaustavljaju vozila i ubijaju, otimaju ili pljačkaju putnike. Prije svega jebene bijelce. Uzmi avionsku kartu za Adis, obavezno.

Moja sloboda se ogleda u egzistenciji lišenoj imperativa znanja, imperativa imanja plana. Naučio sam da je možda najvažnije ne pokazivati strah, hrabro ići naprijed. Strah ne pokazujem zato što ga uglavnom i ne osjećam. A ne osjećam ga jer uglavnom nisam ni svjestan opasnosti. A i kada jesam, ovakve stvari me iz nekog razloga rijetko plaše.

Naravno, i ja raspolažem širokim asortimanom strahova, ali oni su uglavnom vezani za neke sasvim druge izvore opasnosti, poput prizora ljudi koji trče ili spoznaje da dok god je živ Feđa Štukan uvijek može da napiše još jednu knjigu.

Ja: pa ok, ali nema karata za sutra i za narednih pet dana.

Ona: nema ih online, ali znam ja tipa koji će to da ti završi.

Dok čekamo da tip javi nešto, ja je pitam šta bih mogao da vidim u ovom gradu, kad sam već tu.

Ona, začuđeno, ponovo iskolačivši oči: ovdje? Bukvalno ništa. Ima jezero, možeš do manastira na ostrvu, ali u samom gradu nema zaista ništa.

Pitam je za malariju. Izujedali su me komarci, govorim. Jesam li ok? Kaže ona niđe veze buraz, nema malarije ovdje, ne brini. Barem ja je nikad nisam dobila.

Ja, primjećujem: Nema struje u hotelu.

Ona: sliježe ramenima.

Tip javlja da nema kartu. Odnosno ima, ali je previše skupa. Jasno je da pokušava da iskoristi moj nepovoljan položaj.

Radnica na recepciji, simpatična djevojka koja ne govori engleski, objašnjava gazdarici kako jednostavno mogu otići sutra do aerodroma i čekati da neko odustane od leta. Prema njenim riječima, to se stalno dešava. Uvijek se neko ne pojavi na letu. Treba da odem rano na aerodrom i tamo sjedim i čekam. Na jednom od desetak letova ka prestonici mora da iskrsne neko slobodno mjesto.

Buraz, Afrika je u pitanju. Ovdje se ne planira ništa ni dva dana unaprijed. Niko ne zna šta nosi naredna noć. Sutra je daleka budućnost o kojoj se ne misli. Ljudi bukvalno mogu da umru između rezervacije karte i samog leta.

U Adisu sam upoznao hrvatskog putnika koji mi je pričao o tome kako njegova djevojka, Kenijka nikako ne može da se navikne na to da se danas razgovara o sutrašnjem ručku. On pokušava da joj objasni da je neophodno da se donese odluka, da bi se meso izvadilo iz frižidera i pripremilo sve što treba.

Ako nemate frižider ili nemate šta da stavite u njega, ne morate ni da se opterećujete takvim stvarima.

Isuse kakav luđački razgovor ja vodim uopšte. Zvuči stvarno glupo, ali opet nekako i ispravno, ne umijem da objasnim. Kao odem na aerodrom bez karte i blejim tamo čitav dan i čekam!? Smijem se naglas i govorim ok, ok kupljeno.

Možda me jednostavno puste u avion bez karte, bez rezervisanog sjedišta. Stajaću u avionu, jedva čekam.

Uzimam sobu za 4 evra. Prostranu sobu sa pogledom na značajan dio grada, najskuplju u hotelu, tuširam se i izlazim napolje.

U apoteci se konsultujem istovremeno sa radnikom i sa Chat GPT oko toga koji lijek za prevenciju malarije mi je najbolja opcija. Izujedali su me komarci, uprkos tome što sam od kuće ponio čitav arsenal teškog napružanja protiv ovih napasnika. Kakve su jajare dunavski komarci, Isuse. Sredstva koja uspješno koristim protiv njih u Beogradu ovdje apsolutno ne rade.

Gutam pilulu, kupujem tri cigarete od uličnog prodavca smještenog ispred diskoteke, koji mi usput tiho dobacuje “good female inside” i ulazim u lokal iz kog trese nekakva tradicionalna, lokalna muzika, nekakav sintisajzer melos, dok se nekoliko gostiju u kafani klati u karakterističnom lokalnom plesu.

Iz bezbroj sličnih kafana duž iste ove ulice izbija sličan, preglasan zvuk, nekakav midi, autotune, pakao nekakav.

Kakofonija neprijatnih zvukova.

Iako je mjesto apsolutni horor, prostor koji ne bi prošao sanitarnu inspekciju ni u Pakistanu, pušenje unutra je strogo zabranjeno. Odnosno, ako platiš 200 bira (1 dolar), možeš da pušiš unutra.

Za dolar možeš da pišaš po sirotinji kojoj smeta dim.

Izlazim ispred i bezuspješno pokušavam da pripalim jednu od tri cigarete koje držim u džepu. Za Etiopiju je čak i tehnologija izrade šibica van domašaja lokalne industrijske infrastrukture. Tek iz nekog desetog pokušaja uspijevam. Drvca se lome, fosfor se osipa, onaj šmirgl – papir sa kutije se guli.

Sve se, u svakom mogućem smislu, tako jebeno raspada.

Bože, kakav rokenrol momenat.

Vraćam se u diskoteku kao šejn, sa pivom u ruci, dve cigarete u jednom i tablom tableta za prevenciju malarije u drugom džepu.

A mjesto nazivam diskotekom, diskaćem, diskom iz čiste potrebe da tekst obojim ironijom. Radi se o zamračenom prostoru u kom gori nekakav oganj ti krvavi jebem sa tamjanom, koji brzo sagori jer Afrika, i nakon toga jednostavno prostor biva izpunjen gustim dimom paljevine.

Gušimo se svi unutra. Svi smo nekako zajedno u ovome.

Ali niko, uključujući i mene ne napušta prostor. Kao da posmatrate jezivu, fatalnu saobraćajnu nesreću – strašno je, ali ne možete prestati da gledate.

Nakon nekog vremena u kafanu je, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, ušao tip sa kalašnjikovim okačenim preko ramena.

Milene mi moje.

Kratko je promuvao svoju zajebanu facu kafanom i napustio objekat.

Ubrzo nakon toga, ušla je i djevojčica od nekih 10 godina noseći, ni manje ni više nego – kantu jaja. Nisam siguran da li su sirova ili kuhana, ali svuda po gradu djeca hodaju noseći ove kante i prodavajući jaja.

Sad mi je žao što nisam kupio jaje. U tom sveopštem ludilu, jaje bi bio možda moj najlogičniji i naprigodniji odgovor.

Ko zna kakav bi se Užas izlegao iz tog jajeta.

Palim Shazam, želim da vidim o kakvim bendovima i pjesmama se radi. Ništa, nula, “timed out”. Ni Shazam ne zna šta je ovo.

Uprkos svemu tome, u diskoteci je beskrajno zabavno. Nevjerovatno je koliko se ljudi dobro zabavljaju u svom tom paklu. Svi plešu, smiju se, prilaze jedni drugima i flertuju. Lijepi su, i muškarci i žene. Žene su nerijetko prelijepe, zaista.

Mene zabavljaju uglavnom ovi živopisni prizori, ali i činjenica da niko i ne obraća previše pažnje na mene. Bijelaca ovdje nema ni u snovima, ali ljudi ne drame pretjerano zbog prisustva jednog od njih. Barem ne u ovoj kafani.

Obišao sam nekoliko diskaća i pored već opisanih prizora, ono što je upadljivo je to da djevojke uglavnom sjede dotjerane i sasvim same. Čak i ne piju ništa, niti plešu. Uglavnom nemaju novca da bi popile nešto, tako da čekaju da im priđe muškarac, plati cugu i da se potom upute u nepoznatom pravcu. Prostitucija je ovdje jedna od osnovnih grana privrede i jedan od glavnih izvora prihoda.

Toliko je živo unutra, ali i svuda na prašnjavoj ulici prepunoj rupa, krcatoj gomilom istih ovakvih barova. Čini mi se da se sav život prisutan na planeti skoncentrisao u Bahir Dar večeras.

Kunem se, oni ne znaju da su siromašni.

Ako ne znaju da su siromašni, da li su onda zaista siromašni?

Znamo li mi da smo siromašni?

Aerodrom

Čitava Etiopija je jedno ogromno gradilište. U svakom gradu se grade veliki infrastrukturni projekti, uglavnom od strane Kineza, koji time zaposjedaju zemlju i zauzimaju njene glavne resurse.

Pitam se da li su lokalci svjesni svega toga. A i ako su svjesni, ne vjerujem da im to mnogo pomaže. Nisam siguran da mi u Srbiji imamo nešto od toga što smo svjesni svega toga.

Sve u svemu, Etiopija će sigurno sasvim drukčije da izgleda za 5 – 10 godina.

Na tim gradilištima rade uglavnom obični ljudi, civili, lokalci. Ne djeluju mi kao da su “radnici”, nema uniformi niti ikakvih oznaka. Jednostavno svo stanovništvo učestvuje u tome, uključujući žene i djecu.

Žene obavljaju najteže fizičke poslove, od miješanja betona do razbijanja betonskih ploča teškim krampovima. Muškarcima su povjereni sofisticiraniji poslovi, poput farbanja ograde.

Nešto kasnije lokalni vodič mi je rekao da se obavljanje određenih fizičkih poslova od strane muškaraca smatra lošom srećom.

Klinci se, osim prodaje jaja, bave prošenjem, ali i čišćenjem obuće. Nerijetko su im klijenti ljudi koji nose raspale plastične sandale, najčešća obuća lokalaca.

Sjetio sam se one priče o tipu koji po čitav dan čisti obuću, da bi na kraju sav zarađeni novac potrošio na to da njemu neko očisti obuću i time se osjetio važnim i imućnim.

Čini mi se da su im prioriteti sasvim drukčiji nego nama.

Uglavnom, rano izjutra palim na aerodrom. Naravno, na ulazu mi traže da pokažem kartu i pasoš.

Objašnjavam liku da nemam kartu, dolazim u miru, sa namjerom da čekam čitav dan da neko odustane, odnosno umre, pa da ja kupim njegovu kartu.

Lik na desku me pita buraz od koga si čuo to da trebaš doći na aerodrom i čekati. Ja mu govorim iskreno od vlasnice hotela. Gleda me onako ispod oka, dok drži moj pasoš u ruci i jednim okom ga brzinski skenira.

On, uz veseli osmijeh: Srbija, hm. Đoković?

Ja: Da brate, Đoković keva.

On: Slušaj, imam jednu kartu, jedno mjesto danas oko 5 popodne, ali moraš da odeš nazad do grada i kupiš kartu u agenciji.

Ja: Daj brate, nemoj me sad vraćati u grad i tjerati da jurim nekakve agencije. Sigurno možeš nešto da uradiš.

On: Uhhh ok, riješićemo. Kupićemo kartu ako si u stanju da je platiš odmah pomoću transfera (neki vrlo lokalan metod). Ali to se nije desilo, ne govori nikome, ne bih trebao ja da ti izdajem i kupujem kartu nego agencija.

Ja: Brate nemam to, ali imam keš. I neću nikome reći, (možda samo na blogu napišem).

On: Uh… Ok, moramo naći nekoga da ti uplati, a ti da mu daš keš.

Ubrzo nalazimo slučajnog tipa koji mi sve to završava, zahvaljujem se do neba obojici i vraćam se do grada, budući da imam 10 sati do leta za prestonicu.

Da Novak Đoković nije dotakao srca miliona ljudi širom svijeta, među ostalim i radniku na desku aerodroma u Bahir Daru, ja ne bih dobio svoju kartu, ne bih stigao u Adis ili barem ne bih stigao na vrijeme. Ili bih, po riječima vlasnice hotela bio kidnapovan, ubijen i opljačkan.

Hvala Nole, stvarno si car.