Fantom slobode

Sloboda je kao vazduh: ne osjeća se dok ne počne da nestaje

Bio je Vidovdan. Krenuli smo noću iz Banjaluke ka Tjentištu. U vrelo ljetno jutro koje nas je dočekalo u Foči propisno smo se napili ispred lokalne zadruge. Takvi smo nastavili put i nakon duge vožnje preko Tjentišta najzad stigli na Prijevor. Odatle smo se pješke zaputili ka Trnovačkom jezeru.

Na Prijevoru smo zatekli grupu planinara koji su započinjali svoj uspon i nekoliko seljaka koji su sa svojim mršavim konjima čekali planinare, preuzimali njihove teške torbe i za novčanu nadoknadu prenosili ih na konjima sve do jezera.

Natovarili smo ono što smo mogli na sebe, a ostatak na jednog mršavog, ali očigledno žilavog konja. Seljak je na njega natovario ukupno 8 vreća, od kojih se u svakoj nalazila barem po jedna velika planinarska torba. Vreće su dijelom bile natovarene, a dijelom vezane za drveno sedlo i sa njega visile dok je konj lijeno hodao. Kroz šalu smo konstatovali kako će jadnoj i zadihanoj životinji kičma vjerovatno pući na dva dijela. Ipak, činilo se da hajvan nosi naše torbe po vrelom suncu bez pretjeranog napora. Nezainteresovanim i sporim hodom dobro poznatom stazom, ubrzo nas je sustigao. Nakon dužeg hodanja, tokom kojeg smo nekoliko puta prešli granicu između Bosne i Crne Gore, označenu samo natpisom na drvenoj dasci, stigli smo na Trnovačko jezero. Tu nas je već neko vrijeme čekao isti onaj konj, pored kojeg su ležale naše torbe, dok je on zadovoljno žvakao sijeno.

Pokupili smo svoje stvari, sklopili šatore, upoznali lokalnog Mladena Stojanovića i sjeli pored jezera sa namjerom da odmorimo. Otvorili smo pivo i neko vrijeme uživali u tišini i prizoru zalaska sunca za jednu od planina koje su okruživale Trnovačko jezero.

Odjednom se čitavom svojom dužinom duboka tišina rascjepila bukom nepoznatog porijekla. Okrenuo sam glavu ka izvoru buke i ugledao onog istog konja. Iako je bio na drugom kraju jezera, jasno sam mogao čuti i vidjeti glasno rzanje i propinjanje na zadnje noge. Gazda ga je držao za uzde i glasno psovao. Životinja se neko vrijeme otimala, da bi se odjednom konačno oslobodila čvrstog gazdinog stiska i poletjela u suprotnom smjeru. Konj je počeo da trči iz sve snage, koliko god su ga duge noge nosile. Približavao se obali jezera i kada se našao tačno na suprotnoj strani od nas, na površini mirne vode pojavio se njegov savršen odraz. Na našoj obali svi su ustali i nijemo posmatrali ovaj prizor rađanja Slobode. Trčao je iz sve snage, možda najdužim korakom u svom životu. Usljed velikog gibanja njegovog tijela kakvo se vjerovatno nije desilo godinama, drvena konstrukcija sedla na njemu počela je da puca. Pucanje dasaka i glasno gazdino psovanje bilo je sve što smo mogli čuti na suprotnoj obali. Sve je trajalo možda nekoliko sekundi, ali se činilo kao da traje satima. Jadna životinja valjda nije znala šta ju je snašlo. Tolika Sloboda bila je previše za nju. Zaletjela se ravno u vodu i polako usporila svoj galop, sve dok se nije potpuno zaustavila, zaglavljena u dubokom mulju, koje se vijekovima slijeva sa okolnih planina i taloži na dnu Trnovačkog jezera. Gazda je za njim ušao u vodu, zagazio u duboko blato i uz galamu i udarce, uhvatio ga za uzde i izvukao na površinu.

Bio je to sigurno jedan od rijetkih trenutaka potpune Slobode u njegovom životu i jedan od najimpresivnijih prizora kojima sam svjedočio. Toga dana vidio sam Slobodu lično. Ko zna o čemu je mislio taj konj. Sigurno je znao da će biti grubo kažnjen od strane gazde. Da će ga danima grditi, psovati, a možda i udarati. Znao je da mnogo rizikuje. Ipak, odlučio je da pokuša.

Ako je Sloboda apstraktan pojam, a jeste, onda je ovaj konj jedna od njenih najimpresivnijih implementacija. Vjerovatno najimpresivnija i najljepša koju sam ikada vidio. Tako sam barem mislio, sve dok samo 7 dana kasnije, u podnožju iste te planine, na Tjentištu, nisam ugledao drugu, još impresivniju implementaciju Slobode – ženu.

Dugo nisam mislio ni na tog konja, ni na nju. Možda iz razloga što dugo nisam ni vidio nešto slično njima dvoma. Sve dok nisam stigao u maleno selo u iranskoj pustinji.

 O pustinji

Slijepo vjerujući Mohamadu, u 14h nacrtao sam se na jednoj od autobuskih terminala u gradu Jazd. Osim mene, autobus za pustinjski gradić Khur čekalo je još samo troje ljudi. Od to troje, dvoje su činili jedan francuski par. Cecile i njen momak su se takođe preko Khura zaputili u maleno selo/oazu Mesr.  Tamo je trebalo da proslave godišnjicu svoje veze. Cecile je imala plan da spavaju pod zvijezdama, roštiljaju u pustinji i fotkaju munje. Njen momak, daleko manje raspoložen za avanturu odavao je utisak da mu je svejedno i da se slaže sa bilo čime što izabranica njegovog srca odluči.

Cecile je bila lijepa i zanimljiva. Imala je neurednu kosu, široke hlače i preplanuo ten. Pričala je o brojnim samostalnim i nekoliko zajedničkih putovanja sa momkom. On je djelovao kao ga sve to pomalo plaši i smara, ali da to radi više zbog nje. Ona je, s druge strane, djelovala ludo, nepredvidivo, slobodno i živo. Na takve žene sam oduvijek bio slab. Razgovor je tekao jednim finim tokom i niti jednim gestom nisam odavao to da mi se u glavi vrte stihovi Električnog Orgazma: kada vidim tvoga dečka vidim ga i znam, jasno mu na čelu piše da je dosadan.

Sa Rohabom, mojim večerašnjim domaćinom, razmijenio sam tek dvije poruke, obavještavajući ga o tome da sam krenuo i kada bih mogao stići u Khur. Iz nekog razloga sam vjerovao Mohamadu, pa se i nisam pretjerano uzbuđivao oko detalja vezanih za moj boravak kod ovog čovjeka ili činjenice da nisam imao nikakvu predstavu šta me čeka. Mohamad je sve dogovorio, dao mi broj i rekao da će me spavanje u Rohabovom hostelu koštati 10 evra.

Rohabov brat se ponudio da dođe po mene u 60 – ak kilometara udaljen gradić Khur. Ipak, dolaskom u ovo mjesto, sa Cecile i njenim momkom sam podijelio vožnju taksijem i ubrzo smo se opet našli na prašnjavom pustinjskom drumu. Taksista je stisnuo gas do poda i pojurio brzinom od milion kilometara na sat, ravnom i dobrom cestom koja je hirurški precizno presjecala pustinju. Pijesak je mjestimično prekrivala bijela masa, slična snijegu. Laički smo zaključili kako se radi o soli, dok smo, svako sa svojim telefonom, snimali ovu ludu vožnju i nestvarno lijepe predjele, kreveljeći se kao drogirani. Cecile je sjedila iza mene, pored otvorenog prozora na suvozačevoj strani, a vjetar joj je kao u filmu nosio maramu, kojom je sve do dolaska u Khur pokrivala kosu. Sada je ta marama slobodno lepršala oko njenog vrata, u potpunosti mijenjajući svoju svrhu. Ubrzo ćemo svo troje shvatiti kako u pustinji, pa čak i onoj iranskoj, važe neka sasvim drukčija pravila.

Taksista se ubrzo zaustavio ispred Rohabovog hostela. Pozdravio sam se sa saputnicima i dogovorio da se večeras nekako nađemo i nastavimo druženje.

Dočekao me nasmijani Rohabov brat. Poželio mi je dobrodošlicu, objasnio kako je Rohab trenutno na vožnji kroz pustinju i pokazao mi hostel i moju sobu. Čitav prostor bio je uređen sa nevjerovatnom pažnjom, znanjem i osjećajem za detalje, a materijal kojim je građen hostel bio je, kao i u Jazdu, mješavina blata, slame i balege. U centralnom dijelu hostela nalazio se nenatkriveni prostor sa ajvanom i hodnicima koji su vodili ka sobama. Moja soba bila je tačno preko puta ajvana i od njega ju je dijelilo nekih 10 metara. Na sredini tog rastojanja nalazilo se ognjište. Prisustvo svježeg pepela nagovjestilo mi je kako se oko ognjišta noću skupljaju gosti i sjede pored vatre. Ipak, u hostelu gotovo i da nije bilo gostiju.

Ajvan je bio prekriven persijskim tepisima i u njegovoj unutrašnjosti nalazili su se brojni udobni i šareni jastuci. Na samom ulazu u ajvan nalazila se greda na kojoj je visio hvatač snova i ono maleno drveno čudo koje pod uticajem vjetra proizvodi šarmantan zvuk. Pored toga, u udubljenjima unutar zidova u ajvanu nalazile su se malene saksije sa kaktusima, fosili sa obližnjih planina, razni pustinjski ukrasi, paket rizli, šibica i kesica hašiša. Tu je bila i linija za puštanje muzike, kao i dva zvučnika – pravo jedno gnijezdo.

Moja soba je bila veoma čista, lijepa, šarmantna i prostrana. U njoj su se, između ostalog, nalazila dva spojena kreveta. Kroz odškrinuta vrata susjedne, očigledno Rohabove sobe, ugledao sam lijepu i ogromnu persijsku mačku, sa brojnim šarenim ogrlicama koje su joj visile oko vrata. Radilo se o jednoj hipi – persijskoj mački. Ukratko – mjesto je bilo apsolutno autentično zbog čega su me veoma brzo preplavili talasi oduševljenja.

Bilo je već kasno popodne, pa sam odlučio da izletim iz hostela i bacim se u obilazak sela, dok još uvijek mogu nešto da vidim. Pored hostela nalazio se možda najljepši bar koji sam ikada vidio. Sa jedne strane bara nalazio se stari kamionet, a sa druge prostor za roštiljanje. Ispred hostela bilo je parkirano nekoliko bicikala. Zajahao sam jedan od njih i započeo lutanje po ulicama ovog sela.

Vozio sam se bez ikakvog cilja i nekontrolisano kreveljio. Vrtio sam se u krug po ulicama i klimao glavom malobrojnim lokalcima koji su mi odvraćali. Primijetio sam i nekoliko žena koje su se onako nepokrivene i same slobodno kretale. Bio je to prvi put da na otvorenom vidim Iranke bez hidžaba. Ova oaza, udaljena oko 400km od Jazda i oko 500km od Isfahana, nalazila se usred pustinje, a u njenom sastavu bilo je nekih 50 – ak kuća. Selo Mesr zaista je posljednje mjesto na planeti. Svi putevi na svijetu su povezani, s tim da se jedan kraj nalazi u Fojnici, a drugi u selu Mesr, u iranskoj pustinji. U ovom potpunom pustinjskom ništavilu, moje oči primale su milijarde informacija u djeliću sekunde. Čitavo mjesto je bilo naprosto prelijepo, koliko zbog ljepote slika koje sam primao čulom vida, toliko i zbog same vibre koju sam, nekim šestim čulom, iz minute u minut sve intenzivnije osjećao.

Ubrzo sam, sasvim slučajno naletio na drugi hostel, u kojem su bili smješteni Cecile i njen momak. Bio je to, uz Rohabov, možda jedini hostel u selu. Vlasnica, inače Francuskinja, bila je udata za Iranca koji je, poput Rohaba, odlučio da opali šamar sistemu i da jednostavno izađe iz njega. Ona, kao i Cecile i ostale žene, nije nosila maramu. Bavila se uzgojem kamila i organske hrane. Životna filozofija ovdašnjih lokalaca bila je prosta u onoj mjeri u kojoj je bila i genijalna i vrijedna poštovanja. Ako mi ne dajete slobodu, ja ću je sam stvoriti. Čitavo ovo selo svojom vibrom poručivalo je sistemu jedno neustrašivo – jebi se!

Sjedio sam neko vrijeme sa njima i u simpatičnom kafiću koji je Francuskinja držala popio čaj. Pored Francuza, u njenom hostelu nalazio se samo još jedan par iz Belgije, koji je oronulim terencem krenuo na putovanje po putu svile, upravo nastavljajući ka Mongoliji.

Nastavio sam svoju vožnju, vratio se na glavnu cestu i njome vođen ubrzo izašao iz sela. Vozio sam još neko vrijeme i kada sam ustanovio da najslojevitiju tišinu koju sam ikada čuo narušava samo škripanje pedala mog starog bicikla, zaustavio sam se, izuo i bosonog počeo besciljno da lutam po lijepo oblikovanim dinama. Svuda oko mene vladala je beskrajna tišina, a pustinji se nije mogao vidjeti kraj.

Najednom sam počeo glasno da se smijem i valjam po sitnom i udobnom pijesku poput luđaka. Noge su mi tonule u pijesak sve do koljena dok sam osvajao jednu po jednu dinu. Hodao sam i zadihano trčao po pustinji barem pola sata, a potom i nekih 10 minuta tražio bicikl i patike koje sam ostavio pored puta, a koji su se izgubili u pustinjskoj jednoličnosti.

Sunce je bilo već daleko na zapadu kada sam se vratio u selo. Došao sam do bara i zamolio mladića za šankom da mi napravi kafu. Brzinski mi je smutio i neki bezalkoholni koktel. Zapalio sam cigaretu, popio gutljaj kafe i povukao prvi dim. Bio je to trenutak apsolutnog zena. I dalje sam se kreveljio kao lud, pokušavajući da mentalno obradim stvari koje mi se dešavaju i ovo predivno mjesto. Jebote, gdje sam ja došao.

Ubrzo je iz hostela izašla grupica momaka i djevojaka. Mladići su nosili široke hlače, duge kose ili moderne frizure, a djevojke su hodale bez hidžaba. Djelovali su slobodno, kao neka kul hipi ekipa u bilo kojem dijelu zapadne Evrope. Samo daleko više kul od svojih evropskih vršnjaka. Ovi likovi su živjeli u pustinji. Otišli su jer nisu htjeli praviti kompromise oko svoje lične Slobode. Nisu se pretjerano uzbuđivali zbog prisustva nekog Evropljanina, niti mu pridavali bilo kakav značaj. Lijeno su mi klimnuli glavom i nastavili živjeti svoje živote. Ušli su u bar i preko unutrašnjih stepenica popeli se na krov bara. Konobar je pošao za njima i pozvao me da im se pridružim.

Na krovu bara nalazila se klupa, napravljena od blata, balege i slame, stopljena sa ostatkom bara i prekrivena debelim jastucima. Odatle se pružao pogled na čitavo selo i beskraj pustinje. Upravo u trenutku kada je sunce zalazilo, u daljini sam ugledao sićušni kamionet, kako praćen ogromnim oblakom prašine klizi savršeno ravnom cestom. Bilo je nemoguće odrediti mu udaljenost, ali je bilo očigledno da se približava selu.

Kralj pustinje

Freedom's just another word for nothing left to lose.

Stih iz pjesme Dženis Džoplin i podnaslov jednog od poglavlja knjige koju mi je Muharem Bazdulj darovao u Teheranu

Nakon nekog vremena kamionet je stigao ispred hostela i zaustavio se. Iz njega je izašao nasmijani i čupavi lik. Bio je to Rohab

Dočekao me sa širokim osmijehom, zagrlio i poželio mi dobrodošlicu. Mohamad te je poslao?, upitao je. Čujem da putuješ iz daleke Gruzije. Drago mi je da si stigao. Kako si putovao?

Lik je zračio nevjerovatnom energijom. Bio je toliko vedar, lepršav i nasmijan da bi laik pomislio kako je napušen. Ipak, bilo je nečeg previše trezvenog u tom osmijehu. Izvalili smo se na klupu sličnu onoj koja se nalazila na krovu bara i započeli razgovor. Odmah ispred nas nalazila se cesta po kojoj je, obasjana sa nekoliko starih i treptavih sijalica sa okolnih bandera, grupa klinaca trčala i ganjala loptu. Sa druge strane ulice, pored malene prodavnice sjedila je grupa lokalaca. Prodavnica nije radila, ali su momci, kada god nam je to zatrebalo, telefonom pozivali vlasnika, koji je eskpresno stizao i prodavao nam cigarete ili slatkiše.

Rohabov brat nas je poslužio čajem. Rohab mi je uz osmijeh rekao kako je on kralj pustinje i kako bi volio da mu se tako i obraćam. Može, Vaše Veličanstvo, uz osmijeh sam odgovorio. Nazdravio mi je šoljom čaja i nastavio razgovor.

Nakon samo nekoliko minuta razgovora shvatio sam da Rohab nije običan seljak iz pustinje, kojeg je život natjerao da živi tu. Radilo se o veoma obrazovanom i naputovanom liku. Engleski je govorio savršeno i bilo je jasno da dolazi iz dobrostojeće, gradske porodice, iako je njegova odjeća ostavljala veoma skroman utisak. Rekao je kako je kroz život ulagao u obrazovanje i putovanja. Stoga i jeste u materijalnom smislu djelovao skromno. U svakom drugom smislu, Rohab je bio izuzetno bogat. Imao je iskustvo, znanje i određenu slobodu, koju mu, onako integrisanu u njega niko nije mogao oduzeti. Dane je provodio hodajući po pustinji, skupljajući fosile i fotografišući insekte, dok je noću fotografisao munje. Upitao sam ga kako se finansira. Rekao mi je da živi od tog malenog hostela i da tako zaradi dovoljno za hranu i odjeću. Tvrdio je da njemu ništa više od hrane i odjeće i nije potrebno. Znao sam da govori istinu.

Upitao me je da li se slažem. Prećutao sam.

Nastavio je priču o Imamu, teokratiji i Revoluciji. Govorio je o tome kako je ženama u Iranu još teže nego muškarcima i kako gejevi u ovoj zemlji zvanično ne postoje. Pričao je o tome kako ih sistem tjera da nose marame i izgovaraju čitav niz besmislenih fraza kada pominju Proroka, Imama ili Allaha. Slava Bogu i našem Imamu. Prevarila nas je, govorio je. Revolucija nas je sve prevarila. Sve nam je uzela. Besmisao u kojem se našao natjerao ga je da napusti sve, opali šamar sistemu i jednostavno izađe iz njega. Sa ženom i grupicom prijatelja došao je u ovo maleno selo i otvorio hostel.

Tada je odlučio da dio te slobode podijeli sa mladim Irancima i pruži im kakav – takav uvid u jedan alternativni svijet, daleko od Imama, Allaha, Revolucije i načina života koji Imam deklariše kao jedini ispravan. Odlučio je da pokrene svoju Revoluciju, tu u pustinji. Iz želje da mladima pruži mrvicu slobode, počeo je da organizuje partije u pustinji. Zamolio sam ga da mi definiše pojam parti u teokratskom Iranu. Odgovorio mi je da se radi o partijima koji se ne razlikuju od partija u bilo kom dijelu svijeta – alkohol, marihuana, LSD i slobodan seks. Gledao sam ga u čudu i ponovio njegovu rečenicu upitnim tonom. Upravo tako, rekao je. Došlo je neko novo vrijeme. Internet nam je dao uvid u to da postoji Sloboda van Irana. Mladi Iranci žele da budu slobodni. Ja takođe samo želim da budem slobodan. 

Njegovi partiji u udaljenoj pustinji brzo su postali veoma popularni među iranskom omladinom. Ubrzo su u ovo maleno selo počeli da dolaze autobusi prepuni mladih ljudi željnih Slobode. Odatle ih je Rohab sa svojom ekipom vodio još dublje u pustinju, gdje su divlji partiji pod vedrim pustinjskim nebom trajali do ranog jutra. Po prvi put od dolaska islamske revolucije, iranska omladina mogla je (doduše potpuno ilegalno) da razgovara sa osobama suprotnog pola, pije, puši, pleše uz muziku i vodi ljubav u pustinji. Rohabovi partiji su pokrenuli pravu Revoluciju među mladima u Iranu i promijenili njihov način života i razmišljanja

Rigorozna iranska policija ubrzo je saznala za partije i započela sa učestalim racijama. Iako su svaki put detaljno pretresali prostor i ljude, pa čak i sobe hostela, sa namjerom da u njima zateknu nevjenčane parove koji dijele krevet (što je u Iranu ilegalno), drogu i alkohol nikada nisu pronašli. U suvenirnici njegove žene nalazili su pajpove za konzumaciju marihuane, ali im je Rohab uvaljao priču kako se radi o tradicionalnoj iranskoj napravi za pušenje izmeta ženke magarca. Ovaj čin je, po Rohabovim riječima u iranskim vukojebinama opšteprihvaćen, a kreteni po tim istim selendrama vjeruju kako je upravo pušenje izmeta ženke magarca ljekovito. Isti ti kreteni smatraju da je konzumacija fizičke privlačnosti kroz seks ili nevino držanje za ruke nenormalno, nepristojno i po društvo pogubno.

Svi pritisci koje je policija vršila nad Rohabom i ekipom nisu uspjeli da slome njegov duh i volju da promijeni stvari u svojoj zemlji. Iran ima daleko veće probleme od mladih ljudi koji žele da vode ljubav sa osobom suprotnog (ili istog) pola. Nastavio je sa luđačkim partijima, a glas o njima stigao je sve do Francuske. Na poziv tamošnje televizijske ekipe, Rohab je pristao da naprave priču o njemu i njegovoj Revoluciji. Tokom davanja intervjua, na parti je upala policija i privela Rohaba, ovaj put zbog davanja intervjua za strane medije. Nakon prvog suđenja, ovaj ludi tip je dobio kaznu od 273 udarca bičem, 23 godine zatvora, 2 godine uslovne robije i doživotnu zabranu bavljenja turizmom. Kada je izgovorio tu rečenicu potpuno sam zanijemio, a niz kičmu su mi prošli trnci.

Jedina Rohabova krivica ležala je u tome što je davao intervju za strane medije u kojem je kritikovao vlast, Imama i nešto kenjao o Slobodi.

Uz potezanje brojnih veza od strane njegovog oca, uglednog oficira iz vremena Revolucije i nakon 3 suđenja, Rohabova kazna je smanjena na 6 godina zatvora. Nakon što je odležao jednu godinu, pušten je na uslovnu slobodu.

Iz prkosa se vratio u selo i prvog dana posadio stabljiku marihuane. Policija je nastavila sa racijama, a on im je odgovarao kako je biljku posadio zbog sjemenki koje koristi u ishrani, što je, po njegovim riječima, u Iranu potpuno legalno.

Slušao sam nevjerovatnu priču ovog čovjeka i mislio o tome kako je potpuno izgubio razum. Iako mi je bilo teško da povjerujem u sve to što je pričao, nekako sam znao da govori istinu. Iako je djelovao ležerno i jednostavno, Rohab je sigurno bio jedan veliki čovjek. Kasnije sam kod gospodina Stolića pročitao kako veliki ljudi ponekad porastu do granica jednostavnosti.

Kiša

Tokom čitavog našeg razgovora, u nepravilnim razmacima od svega nekoliko sekundi, nebo su šarale brojne munje jasnih oblika, praćene nedostatkom zvuka.

Rohab mi je rekao kako su munje ovdje vidljive svake noći, bez obzira na vremenske prilike, zbog, kako je rekao, izostanka svjetlosne polucije, koja je u gradovima sveprisutna. Pokazao mi je neke od svojih fotografija koje pravi iz noći u noć. Najbolje od njih je izrađivao i njima ukrašavao zidove hostela.

Odjednom je nebo pocijepala ogromna munja, praćena zakašnjelom glasnom grmljavinom. Samo par sekundi kasnije milioni krupnih kapi kiše srušile su se na nas.

Iako nalazim da moj dolazak u pustinju nije imao pretjeranog uticaja na meteorološke prilike, činjenica je da je te noći, devetog maja 2018. godine snažna kiša pogodila Mesr pustinju i maleno istoimeno selo u njoj. Mislim, vrijeme jeste subjektivno, ali nije svaki čovjek subjekat. U tom trenutku ja sam bio objekat. Objekat nad kojim su se stvari same odvijale i nad kojima nisam želio imati kontrolu. Prepustio sam se u potpunosti Putu. Prihvatam, dakle, mogućnost da je do ove, izuzetno rijetke pojave u ovom dijelu svijeta, došlo pukom slučajnošću.

Ipak, tog trenutka sve se okrenulo.

Rohab je ustao, nasmijao se i okrenuvši glavu ka nebu počeo da zavija poput vuka. Dječija vriska i smijeh postali su daleko glasniji, a nakon samo nekoliko trenutaka mnogi od 140 stanovnika ovoga sela izletjeli su na ulice i počeli da skaču, galame ili jednostavno stoje u mjestu i uživaju u kiši.

Moja prva, retardirano pragmatična misao, bila je kako je neohodno pokupiti brojne ponjave i jastuke kojima su bile prekrivene klupe na baru i ispred hostela. Srećom, ta sputavajuća misao me ubrzo napustila. Lopta se po hiljaditi put dokotljala do Rohaba i mene. Potrčao sam do nje, presjekao put jednom od klinaca, oteo mu loptu i dodao je drugom. Taj klinac je loptu dodao trećem, a on ju je opet vratio meni. Nekoliko njih, iz očigledno suparničkog tima u nekom meni nepoznatom sportu, poletjelo je ka meni. Blatnjavim i mokrim rukama smo se hrvali, vukli za majice i zadihani i nasmijani otimali se oko klizave i prljave lopte. Nakon nekoliko instanci vječnosti koliko je, po meni, trajala ova utakmica, zadihan i prljav sam se povukao do Rohaba. Nasmijao mi se i još jednom rekao: dobrodošao u pustinju, brate. Donio si nam kišu.

Ajvan

Povukli smo se u ajvan u onom nenatkrivenom dijelu i zapalili po cigaretu Rekao mi je da se, ukoliko želim, nakon tuširanja vratim do ajvana. Kao i svake noći, tu će se okupiti njegovi prijatelji, donijeti absint, nešto hašiša i puštati ili svirati muziku. Zvučalo je sasvim ispravno.

Nastavili smo razgovor o muzici, temi kojom je Rohab takođe dobro vladao. Neko vrijeme smo se oduševljavali muzičkim ukusima onog drugog, a onda mi je rekao kako želi nešto posebno da mi pokaže. Zamolio me da legnem, sklopim oči i opustim se. Stidljivo sam ga poslušao, a on je povezao telefon na zvučnik i nakon kraćeg objašnjavanja kako se radi o tradicionalnoj iranskoj muzici i muzičaru koji kombinuje persijsku poeziju i tradicionalni iranski način pjevanja, pustio stvar i umuknuo, puštajući me da je u potpunosti doživim.

Nakon samo nekoliko sekundi pao sam u trans. Blagi tonovi i Alirezino pjevanje potpuno su me obuzeli. Sklopljenih očiju tonuo sam duboko u sebe. Izgubio sam pojam o vremenu i prostoru. Tada sam otvorio oči i vidio apsolutni mrak neba iznad iranske pustinje. Ništa nije nagovještavalo da sam živ ili na Zemlji, osim hvatača snova koji se blago njihao iznad moje glave, okačen na gredu i zaljuljan blagim strujanjem vazduha. Munje su i dalje u daljini cijepale nebo, a ja sam ležao na ajvanu i u potpunoj tišini prošaranoj samo persijskom poezijom živio neki potpuno drugi život.

Nikada ništa slično nisam čuo. Nemam pojma zaista o čemu je pjevao. Možda je govorio nešto o uzgoju malina ili kao u onim reklamama nabrajao šta sve neka tamo prodavnica nudi iz širokog asortimana. Ipak, želim vjerovati da je govorio o ljubavi, ženi ili Slobodi. O svemu onome zbog čega se rađamo i umiremo i zbog čega jedino i vrijedi rađati se i umirati.

Vatra

Istuširao sam se i vratio do ajvana. Rohab je na ložištu između moje sobe i ajvana ložio vatru, a mladić iz bara je sjedio na ajvanu i vrijedno pripremao absint. Uzeo je jednu čašu, zapalio tečnost u njoj i potom je pružio meni. Neko vrijeme smo posmatrali divljanje šarenog plamena u mojoj čaši i kada se ugasio, prinio sam čašu usnama i brzo je iskapio. Posmatrajući kako obojica predano pale svoje vatre, pomislio sam na zoroastrizam i banalno ga u glavi povezao sa trenutnim dešavanjima.

Tada je došao i ostatak ekipe: mladić i tri djevojke. Bila je to ista ona ekipa koju sam sreo ispred bara. Njih 6, odnosno 3 para, zajedno sa Rohabovim bratom činili su stalne stanovnike ovog hostela. Djelovali su kao neka porodica ili simpatična hipi komuna. Bili smo približno istih godina.

Nepodnošljivo zgodna, jedna od 3 djevojke, nakon tuširanja se pojavila u uskoj crnoj haljini, savršenog tijela, duge crne kose svezane u rep, golih preplanulih nogu, ramena prekrivenih tankom bratelom i šarenom nanogicom oko gležnja, prišla je mladiću iz bara i sočno ga poljubila. Trebalo mi je samo nekoliko sekundi da primijetim pirsing u njenom nosu i razdraganu činjenicu kako ispod uznemirujuće uske haljine ne nosi apsolutno ništa. Iako je piskutavim i iritantnim glasom odavala utisak kako priča o nekim glupim sranjima, i dalje je djelovala nevjerovatno privlačno.

Priča je potekla i prelazila sa teme na temu, uz sve glasniji smijeh i sve konfuznije rečenice, a sve zahvaljujući absitnu. Sa trećim mladićem poveo sam priču o muzici. Rohab me predstavio kao prijatelja i tokom noći je često prekidao razgovor koji je svako malo spontano prelazio na farsi, insistirajući na tome da se priča na engleskom i na taj način pokaže poštovanje gostu, odnodno meni. Mladić sa kojim sam razgovarao neko vrijeme je bio fokusiran na pravljenje ogromnog džointa, a potom ga je prinio ustima i udahnuo mu dušu. Ubrzo se prostor ajvana napunio dimom hašiša, a debeli persijski tepih pepelom.

Bio sam zapanjen i oduševljen stepenom slobode njihovog ponašanja. Bilo je to jedino mjesto koje sam do tada vidio u Iranu u kojem se slobodno govorilo o ljubavi, seksu, alkoholu, drogi, vlasti, Revoluciji i svemu ostalom. Bio je to prvi put da u Iranu vidim potpuno slobodne žene i muškarce.

Nekoliko narednih sati džointi su kružili između nas, a glasni smijeh je odjekivao pustinjom, šireći se iznad mokrog piijeska. Rohab je i dalje puštao iransku tradicionalnu muziku i objašnjavao mi teme pojedinih kompozicija, dok su plameni jezici tek povremeno obasjavali nasmijana i rumena lica.

Kada je pustio bizarno ludu i zanimljivu mješavinu tradicionalne iranske muzike i nekog hard roka, u izvedbi Homayoun Shajarianija, svi su poletjeli ka vatri i nošeni hašišom i absintom zaplesali u ritmu muzike, dok je Kralj pustinje lajao na zvijezde.

Velik gotovo kao pola Evrope, sa svojih 80 miliona stanovnika, čitav Iran je spavao. Samo je u malenom zabačenom pustinjskom selu, 500km udaljenom od najbližeg grada, napušena grupa slobodnih ljudi, sastavljena od nekoliko Iranki u haljinama, nekoliko neobičnih Iranaca i jednog slučajnog putnika iz Bosne plesala oko vatre, slavila život, Slobodu i kišu.