Jerisos

Ustao sam u 4h, pozvao taksi i nakon pola sata našao se na Ktel Halkidikis stanici. Stigao sam gotovo sat vremena ranije, ali nisam želio ništa više prepustiti slučaju. Iako sam zbog činjenice da sam sinoć na najluđi način ipak uspio stići u Solun bio izuzetno ponosan na sebe i ponovo siguran da za mene ne postoji nemoguće, bilo je vrijeme da se uozbiljim. Od ovog trenutka počinjem slijepo da pratim protokol i pravila koja podrazumjeva Sveta Gora. Dosta je bilo zajebancije. Mnogo su veći Hilandar i Sveta Gora od mene i mog ega.

U autobusu sam se trudio da me ne prevari san. Oko 7h autobus se zaustavio u blizini malenog pristaništa u Jerisosu, da bi iz njega izašao samo ja. Sunce je još uvijek izlazilo, a malene barke su se lagano njihale, dok su blagi talasi nježno udarali o kamenje na obali. Dva ribara su već ustaljenom rutinom utovarala opremu na maleni čamac, a iza njih se ukazivala Sveta Gora. Sve je bilo nekako tiho, lagano i prozračno. Došetao sam do potpuno pustog pristaništa, sumnjajući u to da sam došao na pravo mjeso, ili barem – u pravo vrijeme. Ipak, nekako je sve djelovalo ispravno. Maleno, potpuno pusto pristanište, zvuk galebova i talasa činili su ovo mjesto i trenutak savršenim. Stajao sam na samom rubu civilizacije, tik uz Svetu Goru. Gusta magla ju je skrivala od mojih pogleda, kao da me uvjeravala da uvijek stoji na istom mjestu, štiteći ju od civilizacije. Neponovljivost ambijenta uvjerila me da se nalazim na pravom mjestu, iako sam i dalje stajao potpuno sam.

Bilo je to poluostrvo Atos, poznato i kao Sveta Gora, monaška država u državi i možda najsvetije mjesto u Pravoslavlju. Isključivo muško monaško stanovništvo ove države vijekovima čuva ovaj vrt Majke Božje, ne dozvoljavajući niti jednoj drugoj ženi da stupi nogom na njeno tlo. Tek par njih je kroz istoriju uspjelo u tome. Neki tvrde da je jedna od njih i carica Jelena, supruga Dušana Silnog. Drugi tvrde da nikada zapravo nije dotakla tlo svojom nogom i da su je Dušanove sluge nosile, dok treći tvrde da je bila u pristaništu, ne napuštajući brod. Bilo kako bilo, činjenica je da Dušanu njegovu bahatost monasi i Crkva nikada nisu oprostili, iako je jedan od srpskih vladara koji su najviše darivali Hilandar. Zbog toga što je doveo ženu i ogriješio se o Hilandar i Avaton (a vjerovatno i zbog činjenice da je ubio vlastitog oca), Dušan nikada nije postao sveti, ostavši zauvijek upamćen samo kao silni. Stroga pravila ponašanja na Svetoj Gori slijepo su poštovali gotovo svi vjernici u posljednjih hiljadu godina, pa i Vladimir Putin, koji je, poput svih ostalih na Svetu Goru došao brodom, poštujući zabranu dolaska u ovu državu kopnenim ili vazdušnim putem.

Ipak, Dušan Silni nije posljednji srpski vladar koji se ogriješio o Hilandar i kome takvo nešto nije zaboravljeno. Jedan od njih je i Slobodan Milošević, koji se sa svojom svitom smještenom u pet helikoptera spustio u baštu manastira Hilandar, gazeći helikopterom i nogama paradajz. Tom prilikom, većina monaha povukla se u svoje odaje. Milošević je par monaha koje je zadesila ta neprijatna dužnost da ga dočekaju, umjesto uobičajenog “pomaže Bog”, pozdravio riječima “dobar dan drugovi, kako ste”. Otac koji je ranije koristio parcelu za sadnju paradajza više nije sadio na tom mjestu, a monasi su uveli dodatni post, oprali i osveštali svako mjesto na koje je Sloba stao. Od tada, u hilandarskim krugovima Slobodan Milošević je poznat kao faraon.

Varnava

Misli mi je prekinuo razgovor grupice ljudi koja mi se približavala, predvođena kaluđerom.

– Pomaže Bog sinko, povika veseli, vedri sveštenik. Jesmo li zakasnili, upita uz osmijeh.
– Ne znam oče, i ja se pitam. Bog Vam pomogao, odgovorih.

Otac predstavi svoja dva saputnika, a potom i sebe. Bio je to otac Varnava, iguman manastira Sveti arhangel Gavrilo, u blizini Svrljiga u Srbiji.

Započeli smo razgovor, a Varnava je rekao da je, iako je čitav život pri Crkvi, prvi put prošle godine osjetio da je spreman, kada ga je Gospod pozvao, učinivši mu veliki blagoslov. Danas na Svetu Goru dolazi drugi put. Sa velikim zanimanjem slušao je moju priču, zaključivši kako je veliki blagoslov i sreća što dolazim, prije svega sam.

Kroz šalu je čitavim putem govorio kako on vidi da ja tamo pripadam, da će me tamo ostaviti i kako treba da ostanem.  Bio je to jedan simpatičan čovjek.

Dok smo vodili razgovor, službenik Kancelarije za hodočasnike u vidu raspalog, mamurnog i raščupanog pušača cigareta već je došao i počeo da dijeli Diomentirione. Sjedio je u starom automobilu sličnih karakteristika, nevoljno prozivao ljude po imenima, uzimao im po 25 evra i dijelio Diamontirione. Očigledno je bio ljut što već ko zna koje jutro ponavlja istu dosadnu proceduru.

Iskušenik

Ukrcao sam se na brod i sjeo pored mršavog i ćutljivog mladića. Iako je imao dugu bradu, zaključio sam da je mojih godina. Blijedim očima gledao je zamišljeno ispred sebe. Nije govorio. Gledao je u neodređenom smjeru, sa ozbiljnim izrazom lica, koje je prekrivala duga crna brada, sa tek pokojom sijedom. Posmatrao sam to smireno lice i mogao osjetiti kako se iza njega odvijaju teški i uzvišeni procesi. Započeo sam razgovor, ocjenivši da je u redu da narušim njegovu tišinu.

On je kandidat u manastiru Hilandar. Da biste postali kandidat za iskušenika, potrebno je prvo da provedete 3 mjeseca u molitvi na Svetoj Gori. Potom kao iskušenik provodite 3 godine u samoći i molitvi, u svojoj keliji na Svetoj Gori. Nakon 3 godine, ukoliko izdržite, postajete monah i Sveta Gora postaje vaš dom zauvijek.

Govorio mi je o uređenju te države, o 4 glavna manastira od kojiih je jedan i Hilandar (četvrti u hijerarhiji). Rekao mi je da su osim po jednog srpskog, ruskog i bugarskog, svi manastiri na Svetoj Gori grčki manastiri. Među njima i ne vlada pretjerana ljubav. Jedni pretenduju na teritoriju drugih. Prije svega, na Hilandar, koji je jedan od najvećih, ako ne i najveći manastir na Svetoj Gori. Zbog svog značaja, kroz istoriju su ga darivali brojni srpski, ruski, ali i turski vladari.

Kroz istoriju Hilandar se suočavao sa brojnim izazovima. Jednom je čak zapao i u bugarske ruke. Devedesetih su kriza svijesti i deficit morala zahvatili i Hilandar, pa je broj monaha pao na 8. Bilo je potrebno da samo još jedan monah ode i Srbi bi ga zauvijek izgubili. Jedan gruzijski manastir ipak nije bio te sreće. Broj monaha je pao ispod 8 i a manastir je nepovratno pao u grčke ruke.

Izašao sam na palubu, posmatrao Svetu Goru, more i galebove. Već smo se nalazili u vodama Svete Gore, u kojima ribolov i kupanje nisu dozvoljeni. Posmatrao sam ruševine i ostatke starih manastira i tvrđava, razbacane po obali. Sve je izgledalo i zvučalo kao Andrej od Blokauta. Stavio sam slušalice, sklopio oči i pustio tu stvar, koja mi je omogućila da ovaj trenutak doživim na pravi način. Ako ikada budete plovili ka Svetoj Gori, pustite da vas vodi Andrej.

 

Sveta Gora

Hilandarski kombi dočekao nas je u pristaništu Arsana i vozio par minuta do samog manastira. Usput smo prošli pored velikog vinograda, pirga kralja Milutina, Dušanovog, a potom i Aleksandrovog krsta. Krstovi su postavljeni na mjesta na kojima su pojedini vladari dočekivani od strane monaha. Iako su svi na Svetoj Gori jednaki, red je da se pred kralja izađe.

Visoke zidine manastira Hilandar ponosno su stajale već 8 vijekova na istom mjestu. Tragovi požara iz 2004. godine i dalje su bili vidljivi. Veliki dio manastira Hilandar tada je izgorio. Srećom, najveći dio uništenog prostora činili su konaci.

Dočekala su nas dva gostoprimca i već uigranim koracima poveli u gostoprimnicu. Poslužili su nas kafom, rakijom i ratlukom. Mladić nas je prozvao i upoznao sa osnovnim pravilima. Popili smo rakiju, a on nas je rasporedio po spavaonicama. Otac Varnava mi je dao znak da se nakon smještanja i kratkog odmora nađemo ispred manastirske kapije.

Čistu, urednu i skromnu spavaonicu dijelio sam sa 7 ljudi. Sjeo sam na udoban krevet i pokušao da shvatim da sam potpuno sam, nakon 7 dana stopiranja i gomile stvari koje sam doživio ipak stigao na Hilandar. Otvorio sam torbu i iz nje izvadio dvije jabuke. Iako su u torbi stajale već 6 dana, bile su iznenađujuće dobro očuvane. Prešle su sa mnom Crnu Goru, Albaniju, pola Grčke i najzad stigle na svoj i moj cilj – Hilandar.

Kod gostoprimaca i monaha sam se raspitao za oca Danila. Rekli su mi da Danilo trenutno nije u manastiru, ali da bi se mogao vratiti sutra.

Ispred glavne manastirske kapije krišom sam se pridružio grupi vjernika iz Čačka, koju je vodio kaluđer neobično blagog izraza lica. Grupa ga je pratila u stopu, dok nas je on upoznavao sa istorijom i zanimljivostima o manastiru Hilandar. Na nekoliko vijekova starim željeznim vratima pokazao nam je brojne tragove gusarskih napada. Pored vrata stajale su i palice koje su nekada služile za odbranu, a danas simbolizuju činjenicu da je manastir samostalan.

Ušli smo u dvorište i pred nama se ukazala crkva Vavedenja Presvete Bogorodice, glavna hilandarska crkva, koju je sa prvom pripratom izgradio kralj  Milutin, da bi joj knez Lazar dodao drugu pripratu, koju je ukrasio svojim grbovima, čime je crkva poprimila današnji izgled. Blaga jeza prošla je mojim kičmenim stubom. Crkva se nalazila u središtu manastira, okružena visokim zidinama koji su joj vijekovima pružali prijeko potrebnu zaštitu. Na glavnoj kuli, pirgu Svetog Save bile su uočljive različite nijanse boje kamena, svjedočeći o različitim perodima gradnje. Na njoj su se vidjeli i otvori kroz koje su monasi posipali vrući vosak i ulje na napadače. Na zidinama se i danas vide tragovi curenja voska. Pored crkve stajao je i bunar koji je Sveti Sava iskopao i iz kojeg se voda i danas koristi, a vjernici vjeruju da je sveta i ljekovita. U blizini bunara nalazi se i grob Stefana Nemanje iz kojeg raste loza. Loza Nemanjića. Ova loza, po predanju, nikla je sama od sebe nedugo po Stefanovoj smrti, a vjernici tvrde  da je uzimanje grančice ove loze, uz blagoslov, pomoglo brojnim parovima koji nisu mogli dobiti djecu. To je ono što vjernici tvrde. Međutim, ono što bi se moglo nazvati činjenicom je to da je jedan od glavnih hilandarskih metoha, manastir Kakovo u blizini Jerisosa, manastiru Hilandar poklonio izvjesni bogati Turčin, koji je, nakon brojnih bezuspješnih pokušaja postao otac tek nakon što je od hilandarske bratije dobio grančicu ove loze i blagoslov.

Kaluđer je govorio o tome kako su naučnici ispitivali pomenutu lozu, podsmijevajući se nauci i tvrdeći kako ona uvijek sve pokušava osporiti.

Nastavio je da govori bojom glasa koja je ulijevala spokoj. Dok je prostim, ali mudrim riječima govorio o moralu, jednomišlju i o tome kako treba živjeti, svi su bili u sovjevrsnom transu.

Povukao sam se u manastirsku prodavnicu, kupio nekoliko suvenira i posmatrao kako se vjernici nadmeću u tome ko će više novca potrošiti. Ljudi su nesebično ostavljali po 100, 200, 300 evra, gotovo kao da kupuju spas.

Tu sam zapazio oca Mitrofana, starog monaha koji je radio u prodavnici i poznavao svaki artikl u dušu. Brzinom svjetlosti i bez pomoći kalkulatora, savršeno je razvrstavao suvenire i nepogrješivo im sabirao cijene, istovremeno se šaleći i zabavljajući ljude. Bio je nevjerovatan i izuzetno simpatičan starac.

Ma odakle si ti, zemljače, upita me čim je čuo moju ijekavicu. Iz moje Republike Srpske? Pa dobro mi došao, zemo.

Otac Mitrofan bio je neumorni generator simpatičnih pošalica i upadica. Bio je nasmijan i drag. Ništa manje drag nije bio ni Jovan, čovjek koji je kod njega u prodavnici radio na poslušanju, pomažući mu. Jovan je bio stariji čovjek i zračio je dragošću i toplotom zbog kojih sam odmah osjetio kako bih njega mogao zamoliti za pomoć. Kada je čuo da tražim oca Danila da bih mu predao jednu jabuku, odreagovao je potpuno prirodno i bez podsmijeha. Razumio me je, obećao da će mi pomoći i rekao da ne brinem. Uz osmijeh mi je rekao da ćemo se sutra vidjeti, nakon što dobije više informacija.

Utom je stigao i otac Varnava. Po njegovom pozivu, pridružio sam im se u šetnji do Esfigmena.

Esfigmen

O Esfigmenu i zilotima svijet uvijek ima mnogo toga za reći. Prije svega neuk svijet. Za samo nekoliko sati naslušao sam se mnogo neprovjerenih i očito netačnih glasina. Između ostalog, čuo sam kako su ziloti spremni da umru, pa čak i ubiju za vjeru, da je njihov manastir miniran, da ne vole čak ni Patrijarha Pavla, zbog navodne fotografije sa rimskim Papom (koju je CIA montirala i pustila u javnost, samo da zavadi i podijeli, na geopolitičkoj sceni izuzetno bitan, srpski narod). Pored brojnih bizarnih priča o zilotima, načuo sam i to kako se samo našem Patrijarhu pali oganj u ruci tokom Božića, a rimskom Papi ne, što su držali jedinim potrebnim i dovoljnim dokazom da je samo Pravoslavlje ispravno. Pojedini su čak tvrdili da samo ime naše vjere – Pravoslavlje govori samo po sebi da je to jedina prava vjera.

Iako sam bio jako umoran od svih tih priča, iznenađen nisam bio. Sa većinom religioznih ljudi nemoguće je nadmudrivati se i oni su oduvijek bili poznati po nedostatku otvorenosti i sposobnosti da saslušaju i pokušaju razumjeti nekoga ko razmišlja drukčije. Najčešće set religijskih uvjerenja odabiru na osnovu geografske lokacije na kojoj se rađaju i po automatizmu odbacuju sva druga učenja, smatrajući ih sektaškim i netačnim. Tako imamo milijarde religioznih ljudi, razvrstanih u nekoliko religija i gotovo svi oni misle da su samo oni u pravu, a svi ostali slijepi. Iako sam Bibliju već u 12. godini pročitao, a potom i odbacio, tek sam prije dvije godine u Jerusalimu potpuno raskrstio sa religijom. Toliko mržnje, netrpeljivosti i međusobnog osporavanja među religijama koje u osnovi pričaju identičnu priču, nigdje ranije, a ni kasnije nisam vidio.

Monasi u Esfigmenu se po svojoj isključivosti ne razlikuju od ostalih.

Esfigmen je osnovan u 10. ili 11. vijeku i u hijerarhiji svetogorskih manastira nalazi se na 19. mjestu (Hilandar je na 4. mjestu). Nalazi se na nekih pola sata hoda od Hilandara. Bratstvo manastira je još 1974. godine odbijalo da pominje ime Carigradskog patrijarha, optužujući ga za ekumenizam i sastanke sa rimskim papom.

Ono što je karakteristično za ovaj manastir je da njime upravljaju Ziloti, pripadnici vjerskog pravoslavnog pokreta, poznatog i kao istinito pravoslavlje ili zilotizam. Esfigmen predstavlja svjetsko sjedište ovog pokreta. Zvanične pravoslavne Crkve smatraju ih pravoslavnom fundamentalističkom sektom i otpadnicima, dok ih manji dio vjernika smatra pravim pravoslavcima. Istovremeno, ziloti smatraju da je zvanična Crkva napustila izvornu dogmu o jednoj svetoj i sabornoj apostolskoj Crkvi.

Ziloti su često proganjani i protjerivani zbog svoje isključivosti neslaganja sa zvaničnom Crkvom.  Više puta su na njih vršeni pritisci, uz fizičke napade od strane vlasti, sa namjerom da se isele iz manastira. Ipak, u toj namjeri zvanična Crkva još uvijek nije uspjela.

Ziloti smatraju da je jedini spas duše preko Pravoslavlja i sve koji ne upražnjavaju pravoslavno učenje u izvornom kanonskom smislu smatraju za otpadnike (Rimokatolike, Protestante i novokalendarce). Po njima, sve pravoslavne Crkve, osim njihove početkom 20. vijeka su poklekle pred iskušenjima komunizma, promjene crkvenog kalendara, ekumenizma i crkvenog modernizma. Oni žive izlovano u muškim ili ženskim manastirima, a razlog zbog kojeg su se sami distancirali od zvaničnog pravoslavlja je reforma kalendara i, kako sami tvrde, težnja pravoslavne Crkve za ekumenskim ujedinjenjem svih hrišćana u jednu Crkvu. Zilotski pokret nalazi svoje pristalice širom svijeta, a u Srbiji postoje dva zilotska manastira: muški manastir na Ugaru (metoh manastira Esfigmen) i ženski manastir Novi Stjenik.

Osim neslaganja oko ova dva pitanja, između zilota i zvanične Crkve nema drugih suštinskih razlika. Esfigmen, kao i njegova bratija ni po čemu se ne razlikuju od ostalih pravoslavnih manastira i bratija.

Po dolasku u ovaj izuzetno lijep manastir, na Varnavinu molbu raspitao sam se za srpske monahe, na engleskom jeziku. Ljubazno su nas uputili do jednog od njih. Ušli smo u malenu prostoriju i u njoj zatekli mlađeg monaha, koji nas je pozdravio na srpskom jeziku. Varnava i on su razmjenili par internih, kaluđerima razumljivih rečenica, a potom smo svi započeli zanimljiv razgovor.

Odmah je upitao oca Varnavu da li je on u službi onog Antihrista. Naš zbunjeni izraz lica dočekao je sa obrazloženjem da je Antihrist zapravo Patrijarh Irinej. Učtivo sam ga upitao zašto je Irinej Antihrist, a on je započeo duže izlaganje.

Govorio je o nedavno održanom Kritskom Saboru, na kojem su se sastali predstavnici svih svjetskih pravoslavnih Crkava, sa namjerom da rapravljaju o načinima približavanja Vatikanu i katoličkoj Crkvi. Govorio je o tome kako su sprski kaluđeri predvođeni Irinejem potpisali dokument kojim se Crkve obavezuju da će u budućnosti nastojati smanjiti barijere i razlike između dvije hrišćanske Crkve. Nazivao  ih je izdajnicima, a potom je ustao i uzbuđeno počeo da mlati rukama, diže ih ka nebu i u očaju sugeriše Bogu da ih dozove pameti. Govorio je sa prezirom o nekoj zajedničkoj molitvi koja je organizovana negdje u Africi, u kojoj su učestvovali budisti, muslimani, pravoslavci, katolici i predstavnici brojnih drugih religija. O slučajevima izdaje u kojima su pojedini kaluđeri viđeni u društvu katoličkih sveštenika. Smijao se glasno i izrugivao svemu tome. Sjedili smo i ćutali, a ja sam bio u šoku. Čovjek je zračio mržnjom, nerazumjevanjem i sve ih je nazivao izdajnicima i grešnicima. Niko od nas više nije mogao doći do riječi. Slušali smo njegov monolog neko vrijeme.

Ne znam šta sam očekivao u Esfigmenu, ali govor mržnje i netrpeljivosti, jednog uzbuđenog čovjeka koji mlati rukama i proklinje ljude drugačijih uvjerenja, jednog bijesnog bradatog čovjeka, koji se od ushićenja sav zajapurio – sigurno nisam.

Obišli smo crkvu i ubrzo napustili Esfigmen. Ćutao sam. Oni su govorili, pokušavali da ga opravdaju ili su tvrdili da je apsolutno u pravu. Otac Varnava je rekao da, iako ziloti sve predstavnike zvanične Crkve smatraju izdajnicima, pa tako i Hilandarce, ipak su oni ti koji su tokom požara bosonogi trčali sa kofama vode i gasili požar.

Avaton

Suprotno svakom očekivanju i logici, upravo sam na Hilandaru ponovo propušio. Ne iz potrebe za nikotinom, koliko iz potrebe za socijalizacijom. Samoća je pomalo gušila.

Pušenje je zabranjeno u svakom kutku manastirskog kompleksa, osim pored govornice. Tu se mi grešnici okupljamo, pušimo, pričamo i socijalizujemo. Posljednji dan sam tu sreo i neke Banjalučane, prijatelje malteškog viteza.

Tu sam upoznao i Njega. On je s Kosova, iz jedne od opština na Sjeveru. Krajem devedesetih, Albanci su mu pobili značajan dio porodice. Da stvar bude gora, bio je prinuđen da kao dijete sve to gleda svojim očima. Kao i za većinu zločina nad Srbima, ni za ovaj niko nije odgovarao, iako se zna ko ih je počinio.

Spas svoje duše od mržnje i tuge pokušava da pronađe u manastirima i zato ih godinama posjećuje. Nakon svega što je prošao, toliko mržnje i nelogičnosti nije mogao podnijeti niti obraditi isključivo snagom uma. Jer samo umom Kosovo se ne može sagledati. Život i odrastanje na Kosovu bez duhovnosti, oslanjajući se isključivo na racio teško da se može podnijeti.

Njegova priča imala je savršenog smisla. Poput starog automobila, kada pređete previše kilometara, potrebna vam je generalka. Hilandar je generalka, generalno pospremanje duše.

Sjedili smo i razgovarali, pušili i igrali se sa Frankom i Rambom, hilandarskim psima. Oni poznaju Svetu Goru bolje od ikoga. Čitavu su je prehodali. Monasi ih paze i hrane, a vjernici šalju čak i hranu za pse i mačke.

Sve životinje na Svetoj Gori su mužjaci. Brojne mačke koje se motaju oko manastira i koje monasi svakodnevno i neumorno paze i hrane su zapravo mačori. Ako neka od ženki zaluta i dođe kopnenim putem, monasi ih brodom vrate u civilizaciju.

Na taj način, monasi poštuju Avaton, drevni zakon koji je, po predanju, pisan  po uputstvima Majke Božje, kojoj je Sveta Gora posvećena.

Posmatrao sam radnike koji su radili na obnovi manastirskog kompleksa. Stotinu puta dnevno prođu kroz manastirsku kapiju, ali svaki put zastanu i prekrste se prilikom ulaska i izlaska. On mi je rekao da su svi oni vjernici i da su provjereni.

Kyrie Eleison

Bilo je 16h, vrijeme za popodnevnu liturgiju. Krenuli smo ka crkvi. Prišao sam joj, prekrstio se po prvi put nakon dužeg vremena, stao na posljednji stepenik i usnama dodirnuo vrata hilandarske crkve. Vrata su bila stara nekoliko vjekova, a posljednji stepenik na kojem sam stajao, iako od mermera, bio je potpuno izlizan i udubljen od stopa miliona vjenika koji su na njemu zastali i poljubili ova ista vrata (pravoslavni vjernici doslovno ljube vrata važnih bogomolja). Stepenik je stajao tu još od Lazarevog doba.

Iz crkve je dopirao tihi Kyrie Eleison, savršeno odmjerenog intenziteta. Dva monaha su čitala molitvu, a mnoštvo vjernika je stajalo u sve tri prostorije. Miris tamjana i tiho monaško pojanje ispunjavali su sva čula. Liturgija se sastojala od molitve i čitavog rituala, sastavljenog od dobro uigranih i vijekovima ponavljanih pokreta. Nisam još uvijek bio svjestan da sam u hilandarskoj crkvi. Nakon nekog vremena, tiho sam prešao u prvu, Milutinovu pripratu. Velika zastava kralja Aleksandra visila je u staklenom okviru sa plafona iscrtanog brojnim vjekovnim freskama.

Polako sam se probio između vjernika i ušao u glavnu prostoriju crkve, u kojoj su se nalazili i monasi. Stao sam pored velikog stuba, a sa moje desne strane stajao je kovčeg. U njemu već više od 800 godina leže Simeonove mošti, mošti Stefana Nemanje, tvorca srpske države i prvog srpskog župana. Od njegove blizine prošla me jeza.

Stajao sam dugo, pokušavao da molim i molitvom se povežem sa ovim mjestom. Nije mi polazilo za rukom. Osjećao sam samo bol u leđima od višesatnog stajanja u crkvi u istom položaju. Molitva je gotovo dva sata tekla svojim ustaljenim tokom. Nekada gotovo pred kraj liturgije, sasvim iznenada, potpuno su me obuzeli zvuci Pravoslavlja.

Odjednom je zvuk zveckanja kandila počeo da dopire iza ikonostasa. Tamjan je počeo intenzivnije da miriše, a monah je palio sve više svijeća u crkvi. Istovremeno je mnoštvo monaha počelo da poje kao jedan. Zvučalo je i izgledalo nevjerovatno. Sklopio sam oči, a ljepota Pravoslavlja me kroz svoje zvukove i mirise potpuno obuzela. Nisam više osjećao ni umor, ni bol u leđima.

Otvorio sam oči i posmatrao stari ikonostas, kojeg su krasile brojne vrijedne i stare ikone, kao i veliki krst na njegovom vrhu. Gledao sam ikone, tražeći među njima onu jednu, posebnu. Uzalud sam se okretao oko sebe, sa namjerom da je identifikujem. Nisam vidio niti jednu koja bi mogla odgovarati njenom opisu.

Molitva se približavala kraju i kolona vjernika počela je da prati monahe u ritualu cjelivanja svetinja. Ljudi su padali na koljena pred svetinjama, ljubili ikone i klanjali pred njima, poput muslimana. Iako je kolona i mene zahvatila, nisam osjetio potrebu da ih slijepo pratim u obožavanju lika i slike.

Kolona se okrenula u suprotnom smjeru i krenula ka stubu pored kojeg sam čitavo vrijeme stajao i pogledom tražio posebnu ikonu. Tada sam shvatio da se ona sve vrijeme nalazila upravo na tom stubu, sa druge strane. Bogorodica i ja bili smo okrenuti u istom smjeru. Kako je kolona odmicala, a sa njom i ja, u jednom trenutku mi se ukazala u svoj svojoj ljepoti.

Trojeručica

Bio je januar 2016. godine. Stajao sam u malenoj prodavnici falafela u Vitlejemu. Noge su mi bile potpuno mokre, a nekoliko palestinskih mladića pričalo mi je o okupaciji. Kiša je pljuštala i Galov kišobran mi nije pretjerano pomogao. Crkva Hristovog rođenja bila je samo stotinjak metara udaljena od mene, a u blizini se nalazio i zid koji je dijelio Izrael i Palestinu, ispisan Banksijevim muralima i brojnim dirljivim i duhovitim porukama.

Ideja da pješke krenem ka 14km udaljenom manastiru Svetog Save Osvećenog pala je u vodu, a taksista Mudžahedin mi je tražio 150 evra da me odbaci do njega. Odustao sam i umjesto u ovom manastiru, vrijeme sam proveo u njegovom taksiju, slušajući o Islamu i čitajući Kuraan, dok smo se vozili ka čekpointu.

Slijedio sam put ove ikone godinama. Upoznao sam se s njenom replikom na Kosovu i nadao se da ću jednog dana doći i u ovaj manastir, ali nažalost, zbog pljuska sam morao odustati.

Kada su Jovanu Damaskinu, po naredbi damaskog kalifa odsjekli ruku, ova ikona je, prema predanju, iscjelila njegovu ranu. On je iz blagodarnosti za učinjenu milost pridodao njenom liku treću ruku i od tada se ona zove Trojeručica. Nakon ovog čudesnog iscjeljenja, Jovan postaje monah u lavri Svetog Save Osvećenog, a Trojeručica ostaje neprestano uz njega. Prije svoje smrti, Jovan je bratiji ostavio zavještanje da ovu ikonu daruju carskom sinu iz daleke zemlje sa zapada, koji će po proročanstvu Svetog Save Osvećenog jednog dana doći u ovaj manastir i nositi njegovo monaško ime.

Pet vijekova nakon toga, proročanstvo se ispunilo. Rastko Nemanjić, arhiepiskop sve srpske zemlje, monaškog imena Sava došao je u ovaj manastir i na poklon dobio dvije ikone, Trojeručicu i Mlekopitateljicu, kao i štap Svetog Save Osvećenog. Ikone i štap Sava je donio na Svetu Goru i od toga dana do danas one stoje na Svetoj Gori. Trojeručica se nalazi u hilandarskoj crkvi, a Mlekopitateljica i štap u Kareji.

Stajala je par metara ispred mene. Konačno sam je vidio. Vjernici su, jedan po jedan, padali na koljena i cjelivali debelo staklo iza kojeg se nalazila. Došao je red i na mene. Moja izmorena leđa su se savila pred Njom, a čelo mi je tri puta dodirnulo izlizani milenijumski kamen na podu hilandarske crkve. Ustao sam, cjelivao je i napustio crkvu, prateći ostale vjernike.

Za ovu ikonu vjernici tvrde da je čudotvorna i smatra se jednom od najvrijednijih, ako ne i najvrijednijom ikonom u Srba. Čak su i njene brojne replike prava umjetnička djela i neke se takođe smatraju čudotvornim. Ova se ikona, između ostalog, smatra i igumanijom manastira Hilandar, dok je trenutni iguman samo nešto poput vršioca dužnosti.

Ovu ikonu, kao i Mlekopitateljicu naslikao je Apostol Luka. Stara je oko 2000 godina, a polovinu svog vijeka provela je posjedu Srba.

Besjeda

Noć je prekrila Hilandar. Stotinjak vjernika zajedno sa hilandarskom bratijom večeralo je u manastirskoj blagovaonici. Hilandarska blagovaonica je izgrađena od strane kralja Milutina 1320. godine, a nešto kasnije i prelijepim freskama oslikana. Bili smo odsječeni od svijeta, van civilizacije, njenih uticaja i izazova. Nije bilo telefona, signala, a ni Interneta. Vrijeme na Hilandaru je ispunjeno molitvom, bitisanjem i razgovorima prepunim sirove mudrosti. One posne i odmjerene mudrosti, one koja te ne zasiti, već te konstanto ostavlja gladnim i željnim.

Tokom večere, jedan od monaha držao je besjedu. Govorio je o Srbiji nakon Velikog rata, poistovjetivši je sa, ne mnogo drukčijom – današnjom Srbijom. Dugo je govorio o njoj kao o groblju. Groblju nad kojim se danas vrše orgije i na kojem vlada blud i nemoral.

Po završetku večere, stari monah stao je pored vrata i podigao desnu ruku, sklopio oči i tiho izgovarao molitvu dok smo svi prolazili pored njega. Kratko sam razgovarao sa Jovanom, a potom se i povukao u svoju spavaonicu i već oko 19:30 bio u krevetu. Nastavio sam čitati Tesonovu U šumama Sibira, pročitao jednu stranicu, zatvorio knjigu, razmislio na trenutak o tome što sam pročitao i počeo da tonem u san.

Zašto Bog u svojoj beskrajnoj mudrosti nije predvidio da će čovjek pobožno vjerovati u njega, bez načina i pitanja? Izmislio je tako savršenu stvar kao što je oprašivanje cvijeća uz pomoć himenoptera, a zaboravio je da pruži opipljive znake svog postojanja: kakva nemarnost!

U onom međuprostoru između jave i sna proveo sam neko vrijeme. Kao i obično, sve je bilo mutno i konfuzno. U tom bunilu, prepoznao sam dvije zmije, koje su suprotstavljene igrale pred mojim očima.

Jedna je svojim oštrim zubima ubrizgavala otrov u moj krvotok. Otrov se širio svuda po meni, opijao me i činio potpuno ovisnim o njemu.

Druga me svojim snažnim stiscima stezala, otežavala mi disanje i pokušavala da spriječi širenje tog istog otrova kroz moj krvotok, ka srcu. Gušila me svojom snagom. Znao sam da je u pitanju Samoća.

Prepoznao sam i onu prvu. Bila je to Sloboda.