Klasična zapadnjačka furka – mislim se – fragmenti američkog sna odsanjanog milion puta. Potpuno drukčije iskustvo od zalazaka sunca u Tripoliju, kiše u iranskoj pustinji, lutanja po Mongoliji, starog Aanjara i Balbeka ili spavanja sa hipicima u jerusalimskim kokošinjscima. Drukčije, ali podjednako lijepo.

Posljednji zraci vječnog kalifornijskog sunca polako se gase, dok nošen Nisanovim motorom jurim jednom od brojnih traka donjeg nivoa Bay bridge mosta ka Oaklendu, ostavljajući San Francisko iza sebe. Nekoliko metara iznad mene, na gornjem nivou ovog ogromnog mosta, brojni Mustanzi, Dodževi,, ogromni američki kamioni sa stotinama sijalica na kabini i kamioneti jure ka San Francisku. Težina distorzije Čejnsove check my brain savršeno pristaje mojoj novoj Levi's kariranoj košulji, ali i jeftinoj kopiji RayBan sunčanih naočara.

Sama vožnja ovim dijelom Amerike je iznenađujuće prijatna i opuštena. Ameri su veoma pristojni vozači i jako su uviđavni i tolerantni prema početnicima, strancima i drugim likovima koji se pokušavaju snaći u svom tom ludilu drukčijih saobraćajnih znakova i vožnje automatika. Daleko pragmatičniji pristup saobraćaju od evropskog, a posebno bliskoistočnog čini ovu vožnju i više nego ugodnom. Izlazi sa autoputa su numerisani, u rastućem poretku, kao i nazivi gradskih ulica. Treća ulica u San Francisku je paralelna Četvrtoj, dok se sljedeća naziva jednostavno – Peta. ‘ta će Ameri – progovara srpki etnocentrizam iz mene – za razliku od nas Srba očigledno nemaju dovoljno ratnika, heroja i viđenijih likova, pa ulice nazivaju brojevima.

Da bi ovo zajedničko putovanje uspjelo, neke stvari morale su da se ustanove na samom početku. Moj jedini uslov bio je taj da se ne prave dugoročni planovi i da se jednostavno prepustimo vožnji i Putu. Zauzvrat, morao sam da obećam da će taj neki slučajni usputni motel u kojem ćemo provesti noć nakon što se umorimo od vožnje imati neonsku reklamu na kojoj trepere slova i na kojoj slovo M ne svijetli.

Nakon nekoliko sati jurenja nepoznatim putevima u nepoznatoj zemlji najzad mijenjam dosadnu vožnju autoputem daleko zabavnijom vožnjom magistralom koja prolazi kroz naselja načičkana onim gotivnim kućama iz filmova. Znate ono – travnjak, ispred kuće kamionet, ona rupa na vratima za mačku ili kera, sa jednom etažom i sređenim cvijećnjakom. Farovi tek pokoje kamiončine nas zasljepljuju i remete mir koji je odjednom zavladao u automobilu. Napadne čejnse zamijenila je neka laganija muzika, a gust saobraćaj iz okoline San Franciska zamijenio je gotovo potpuni izostanak istog. Započinjemo nekakav razgovor o tome kako zamišljamo narednih nekoliko dana.

Pored mene sjedi čovjek koji je u vukojebini iz koje dolazimo obilježen i nepoželjan. Zbog svog insistiranja na tome da se rasvijetli ubistvo jednog mladića iz Banjaluke, privukao je pažnju šire javnosti i redovno je podvrgavan raznim oblicima pravne i fizičke torture. Hapse ga, protjeruju i na razne načine diskriminišu. Ja mu poluozbiljno predlažem da se po dolasku u Vegas jednostavno uzmemo i potom tražimo azil kao gej par ugroženih prava. Vidim da mu prijedlog djeluje primamljivo, s tim da nije gej i ne zna kako bi se uklopio u sve to. Nisam ni ja, jebote – govorim. Kakve veze ima. Biću i gej ako treba. Dosta mi je više one vukojebine. Za njega ionako misle kako je u Ameriku otišao po pare od Soroša da sruši sistem. Sanja nas sa zadnjeg sjedišta kratko obavještava o tome kako će pristati da nam bude kuma.

Umorni od vožnje i trivijalnog programerskog humora, jednoglasno odlučujemo da se zaustavimo u prvom narednom gradiću i tu prespavamo. Savršeno slučajni Modesto ubrzo nam se našao na putu. Ulazimo u gradić i zaustavljamo se ispred prvog motela – Discovery Inn. Preumoran da ispunjavam bilo čija očekivanja, parkiram automobil pored savršeno funkcionalnog neonskog natpisa MOTEL, na kojem niti jedno slovo ne treperi,

Motel

S obzirom na to da me mladić u Jahnetics – u upozorio na to da bih, uprkos činjenici da je u čitavoj Kaliforniji vutra legalna, mogao naići na neodobravanja u manjim sredinama, jedno od prvih pitanja koja postavljam ljubaznoj radnici u motelu bilo je: Da li smijem da se drogiram u Vašem motelu? S obzirom na to da je  odgovorila potvrdno, ubrzo se smještam u sasvim pristojnu sobu i nakon tuširanja najzad otvaram pivo i palim džoint.

Sjedim u udobnoj fotelji dok ekipa spava, a kroz otvorena vrata dopire tih zvuk nekakvog kantrija. Posmatram automobil koji sam parkirao ispred sobe i polako osjećam kako mi se boje tope pred očima. Prejaka kalifornijaska vutra razara mi misli. Padam u neke luđačke tripove. Pravim plan o tome kako da prebrodim 12 – časovni let nazad i već smišljam koje ću termine sanjati da mi vrijeme brže prođe. Odlučujem se za preduzeće. To je jedna sjajna riječ, bez obzira na kontekst u kojem se koristi. Nekako je pitka i ispravna. Lijepa riječ. Sigurno je otvorila na stotine gvozdenih vrata.

“Odakle znaš tog lika? – Ma iz preduzeća”

“Ona je radila kod mene u preduzeću”.

“Išao sam na put u Ameriku preko preduzeća”

Sve mi se okreće pred očima, kao onomad u Kristijaniji. Motelska soba uporno mijenja oblike i dimenzije. Povezujem nepovezivo, otkrivam brojne zavjere i najzad, nakon što me paranoja popušta, padam u komu.

Jutro

Pored motela nalazi se jedan od onih restorana iz filmova u koji danju kamionetima dolaze lokalci sa kačketima na glavama i u kariranim košuljama, a noću svraćaju propalice i maltretiraju radnice. Restoran se zove Danny's i u njemu se nalaze oni crveni separei, a radnice služe klasične doručke sa palačinkama, povremeno vam prilazeći i umorno dosipavajući kafu.

Hrana u Americi je, što se mene tiče, užasna. Sve je visoko – kalorično, plastičnog ili nikakvog ukusa. Pored toga je i skupo. Palačinke su debele, veoma masne i preslatke. Tu su KFC, Subway i Mekdonalds. Pored toga, koka – kola se podrazumjeva (eventualno sprajt). Kafa je, naravno, Starbucks. Mislim, jedino je to prihvatljivo za nas, bosansku finansijsku i duhovnu sirotinju. Možda neka viša klasa jede neku ukusniju i kvalitetniju hranu, ali o tome ne znam ništa.

Nakon doručka nastavljamo put po sunčanoj Kaliforniji. Pored nas se nižu plantaže maslina i ista ona naselja sa kućicama iz filmova, sa urednim travnjacima i kamionetima.

Udobnost i izvjesnost koju mi je pružalo prisustvo na fensi konferenciji u velikom gradu zamijenio sam daleko uzbudljivijom neizvjesnošću i vožnjom kroz nepoznato. Još juče je započeo road – trip po Kaliforniji i zasad teče upravo onako kako treba – bez ikakvog plana. Sve se dešava u hodu, pa tako i svraćanje do ovog motela u gradiću Modesto. Sve to mi ponovo budi onaj usnuli osjećaj slobode, sličan onome koji imam kada stopiram kroz Gruziju, Iran, Kinu ili Albaniju.

Onaj najbolji dio Amerike koji se, po meni, svodi na prirodu ne razlikuje se previše od onog istoka koji me toliko radi. Ovaj put i ovaj bijeli Nisan bi trebali da me odvedu od San Franciska, preko šumovitih predjela Nacionalnog parka Yosemite, nekakvog krša najsličnijeg Mongoliji, Doline smrti, vrele pustinje slične onoj iranskoj, sve do Nevade i najzad – “grada grijeha”.

Na gotovo svim radio stanicama svira nekakav kantri. Ali ne baš onaj tvrdokorni, “old skul” kantri. Malo je to suptilnije, senzibilnije. Ali ipak se radi o jednoj ruralnoj vibri, iako ovoj vožnji kroz američke gradiće i šume ništa bolje ne bi pristajalo. Pored toga, radio hvata gomilu bizarnih katoličkih radio – stanica, bizarnijih čak i od onih hrvatskih.

Tek povremeno, kada me prebaci neki dobar prizor ili neki random osjećaj, puštam Ganse i pojačavam do kraja i zvuk i brzinu. Nightrain, naravno. Istu onu stvar koju sam slušao dok sam letio biciklom niz kanjon Ugra.

U Americi je sve ustvari potpuno drukčije nego u Evropi. Sve je pretjerano, prenaglašeno, predimenzionisano, mada ja to nikada ne bih nazvao kičem, ili ga barem ne bih poredio sa onim sveprisutnim u zemljama bivšeg Sovjetskog saveza. Ameri čak i prenaglašenost znaju prodati kao nešto jako kul i zapakovati je u jedan šarmantan paketić.

I da, to njihovo ignorisanje metričkog sistema i ostalih standarda prisutnih u Evropi. Već prvog dana morao sam kupiti adapter za punjenje “naših” uređaja “njihovom” strujom. Pored toga koriste milje, funte, stope i galone. Pa još tu funtu obilježavaju sa lbs. Niđe veze.

Vozim uz sami rub Nacionalnog parka Yosemite, dok vjeverice i zečevi skaču pored puta. Okružuju me nepregledne šume. Na mnogim mjestima vidljivi su tragovi požara, a i ogromne površine potpuno spaljene zemlje. Ipak, prizori su prelijepi.

Najzad stižem do gradića Groveland, a potom i u maleni Jamestown. Tu jedemo neku vrhunsku domaću čorbu i razgovaramo sa prostim, ali ljubaznim i vrlo susretljivim lokalcima. Suprotno svim mojim očekivanjima, Ameri su se pokazali kao izuzetno ljubazni, kul i prijatni ljudi. Možda mi se tako čini jer nisam mnogo očekivao od njih, ali nije ni važno. Sviđa mi se vibra koja se generiše neposredno nakon uspostavljanja komunikacije sa ovim ljudima. Zaista, ne razlikuju se previše od ljudi na Bliskom istoku. Razlikuju se od ljudi na sjeveru Evrope, sigurno.

Nakon prelaska preko Sonora pass prevoja, najzad stižemo u gradić Bridgeport. Ulazimo u prvu i očigledno najpopularniju kafanu u gradu. Opet filmski prizori: svi likovi iz gradića svake noći dolaze u ovaj bar. Svira nekakav kantri, igra se bilijar, pije se pivčuga i svi znaju ko je kome ženu kresn'o. Drobim nešto sa nekim marincima koji su došli “u provod” iz obližnje baze. Ubrzo se povlačim iz razgovora. Shvatam da ne mogu sa njima da razgovaram. Ti mladići su kocke. Tvrde kocke izuzetno oštrih ivica i ne mogu s njima da govorim, niti imam o čemu. Slično sam se osjećao razgovarajući sa pojedinim mladim Jevrejima u Jerusalimu.

Hladno je. Tražimo bilo kakav motel da zanoćimo. Na našu žalost, svi su popunjeni do posljednjeg mjesta. Naime, sutra počinje sezona lova i nema niti jednog slobodnog kreveta u gradu. Povlačimo se i spavamo u kolima, na parkingu za kamiondžije, dok vani bije snažan vjetar a temperatura opasno koketira sa nulom.

Yosemite

Paklena hladnoća budi me tokom cijele noći. Nekoliko puta palim grijanje, padam u san i potom se budim zbog vrućine. Lomim se tako na sjedištu nekoliko sati i oko 5 izjutra se konačno budim, okružen planinama prekrivenim snijegom i ogromnim kamionima parkiranim odmah pored nas. Nalazimo se na nekih 2000 mnv, što objašnjava tako nisku temperaturu, uprkos tome što je septembar i što smo u Kaliforniji. Po izlasku iz automobila, kroz kosti mi se provlače sva 4 negativna stepena, praćena hladnim i jakim vjetrom. Kupujem kafu na pumpi pored parkinga i neko vrijeme iz udobne i tople unutrašnjosti automobila posmatram planinske vrhove i tek pokoji kamion koji prolazi cestom.

Najzad se bude i ostali i ubrzo krećemo ka obližnjim Travertine izvorima vrele vode. Sunce još uvijek ne izlazi, ali već nekoliko ljudi se kupa u malenim prirodnim kadama na ovom fantastičnom mjestu, koristeći nedostatak gužve. Najzad se nekako tjeram na skidanje na toj paklenoj hladnoći i ulazim u vrelu vodu. Osjećaj je savršen. Pijem kafu i pušim cigaretu, zaronjen u vodu, dok oko mene i dalje hladan vjetar šiba okolne snježne planine.

Odatle vozim ka napuštenom gradiću Bodie. Ovaj gradić nastao je u 19. vijeku tokom “zlatne groznice”, a život se u njemu ugasio četrdesetih godina dvadesetog vijeka, nakon što su zlatne rezerve iscrpljene. Te rezerve su bile teške oko 74 miliona dolara (današnje dvije milijarde). Mjesto je ostalo gotovo netaknuto. Sve stare drvene kuće, crkva i ostali objekti neophodni za funkcionisanje jednog gradića i dalje su tu i u neke od njih je moguće ući i vidjeti kako je život izgledao u jednom kalifornijskom industrijskom, rudarskom gradiću u 19. vijeku.

Usput, ovaj gradić je bio poznat kao najhladnije mjesto u Kaliforniji.

Nastavljamo dalje. Vozim brzinom od oko 80 milja na sat. Kraj nas se nižu nestvarni predjeli dok ulazimo u Nacionalni park Yosemite. Na samom ulazu nam daju brošuru sa osnovnim informacijama o parku. Sanja sa zadnjeg sjedišta čita o bogatom biljnom i životinjskom svijetu Yosemite parka. Govori o tome da, ukoliko naiđemo na medvjeda ili nekakvog planinskog lava, treba samo da ustanemo, pogledamo ga direktno u oči i time mu pokažemo da smo veći i jači od njega.

Ma, zajebi.

Pored toga, brošura govori o tome kako su mnoge životinje zaražene kugom. Zbog mongolske traume, ova informacija mi odzvanja u ušima neko vrijeme.

Prolazimo pored Mono jezera, pa kraj nekog drugog, još ljepšeg. Najzad krećemo ka dijelu parka u kojem se nalazi oko 25 ogromnih sekvoja. Nažalost, General Šerman, najveći i najstariji živi organizam na planeti, nalazi se sa druge strane planine. Trebalo je previše vremena da se stigne do njega, te smo odustali. Ipak, i ove sekvoje su apsolutno fenomenalne. To je u principu ono mjesto prikazano u udžbenicima, sa ogromnim sekvojama, kroz čije tijelo prolaze čitavi ljudi ili automobili. Sjećam se tih slika još iz najranijeg djetinjstva i ne vjerujem da sam se uopšte ovdje našao.

U povratku obilazimo Twin Lakes jezera i najzad stižemo do gradića Bishop u kojem nalazimo i motel. Nažalost, neonska svjetla svih slova sa reklame i ovog motela takođe su bila ispravna. Izgleda da je priča o slovu “M” koje treperi čista laž. Ono što je istina je da smo još uvijek u Kaliforniji i da i dalje mogu da se nakon cjelodnevne vožnje nagrađujem sa par dimova istog onog džointa koji nosim još iz San Franciska. Legalno, kao pravi uzoran i poslušan građanin. Istina je takođe i da im je trava prejaka i da mi je probudila svu onu nakupljenu hladnoću iz kostiju i proširila je svuda po meni, kao i usnulu anksioznost. Nije bilo hladno, bio je samo trip.

Besplatan savjet: ako niste u formi i ne duvate često, klonite se kalifornijske vutre.

Kalifornija

Nakon još jednog kaloričnog i nezdravog doručka kod Denija, ovaj put pored motela u gradiću Bishop, nastavljamo vožnju kroz sasvim drukčije, polupustinjske predjele. Nešto slično ovome vidio sam samo u Mongoliji. Nagli porast temperature nagovještava blizinu Doline smrti.

Najnevjerovatniji predjeli, oslikani neobičnim planinama, brdima, visoravnima i pustinjama nas okružuju dok jurimo savršeno ravnom cestom, pravo u Dolinu smrti, jedno od najvrelijih mjesta na planeti. Sa radija svira Back from Cali Majls Kenedija, kompozicija kojom umjetnik govori o žalu za rodnim krajem, anksioznosti zbog predugog boravka u Kaliforniji, kao i težnji da što prije ode iz iste.

U ovim rubnim dijelovima Kalifornije, na samoj granici sa Nevadom, paklena vrućina ne dozvoljava rast ničemu osim Joshua drveta, kaktusa i nekog niskog raslinja. Faune gotovo i da nema. A i ako je ima, nije pretjerano gostoljubiva i svodi se na škorpije, zmije i kojote.

Kratko se zaustavljamo kod mjesta poznatog kao Alabama hills i neko vrijeme uživamo u prizoru neobičnih stijena i čudnog reljefa.

Nakon toga prolazimo kroz Mosaic kanjon po paklenoj vrućini, a pred sam kraj dana najzad stižemo i do apsolutne pustinje, sa dinama od najsitnijih čestica pijeska.

Na samom prilazu dinama stoji upozorenje: danger, extreme heat, upozoravajući posjetioce na to kako nije pametno boraviti na tom prostoru između 10AM i 5PM. Toplomjer u kolima odavno je prešao 100 stepeni farenhajta, dok mi već neko vrijeme svojim kretanjem povezujemo zanimljive tačke koje se nalaze ispod nivoa mora. Dine su, kao i obično, fantastično zabavne i pogodne za valjanje, s tim da su sačinjene od pijeska toliko sitnog da više podsjeća na prašinu neko na čestice pijeska. Da nije turistička ložana prepuna ljudi, rekao bih kako je zalazak sunca posmatran sa kalifornijskih pustinjskih dina jednak onome iz iranske pustinje. Ali nije. Ništa se ne može porediti sa Iranom.

Najzad stižemo do luksuzne oaze usred pustinje i odlučujemo da tu i zanoćimo – opet u kolima, na parkingu. Ne mogu više da vozim. Visoka temperatura, žestok ritam putovanja i nedostatak sna dovode do toga da povremeno haluciniram. Kupujemo neko preskupo pivo u tom luksuznom odmaralištu za bogate i dokone Amerikance, sjedamo u kola i ubrzo, samo zahvaljujući nepodnošljivom umoru tonemo u san. Budim se nekoliko puta tokom noći, obliven znojem. Iako su prozori na kolima širom otvoreni i dalje je pakleno vruće. Oko 4 sata izjutra temperatura iznosi nešto iznad 30 stepeni.

Pored nas tek povremeno prođe poneki kojot ili se u daljini ukažu svjetla automobila nekog zalutalog putnika.