Isfahan

Oko 21h taksi se zaustavio ispred jednog od isfahanskih autobuskih terminala. Izašao sam i teatralno zalupio vratima. Najzad sam bio na sigurnom. Nakon cjelodnevnog stopiranja bez mape, telefona, interneta i kontakata, uspio sam. Stigao sam do cilja.

Kiša je prestala da pada i u vazduhu se osjećao miris pokisle tople gradske ceste. Nisam imao nikakvu želju za istraživanjem ovog grada. Prvi i jedni cilj bio mi je pronaći način da se javim majci i da se nekako prebacim do Teherana. Nisam imao telefon, a samim time ni mapu, svoje avionske karte niti bilo kakav način da se javim bilo kome. Dok sam boravio u pustinji, nisam imao telefonskog signala, tako da niko moj već 3 dana nije imao pojma o tome da li sam živ ili ne. Morao sam što prije da dođem do interneta.

Odmah sam se bacio u potragu za internet – klubom, iako svjestan da je ovaj pojam u Iranu misaona imenica. Prva grupica likova kojima sam prišao posmatrali su me kao ludaka. Kakav internet – klub brate, da li si normalan!? Ovo je Iran, 21 je sat.

Jedan od njih je, nakon kraćeg razmišljanja rekao da zna kako može da mi pomogne i da krenem za njim. Ubrzo smo stigli do njegove kancelarije. Unutra je jedan lik sjedio za svojim računarom, a pored njega se nalazio i drugi, očito računar kojeg je koristio lik sa kojim sam došao tu. Klimnuo sam glavom u znak pozdrava liku koji je sjedio u kancelariji, a on mi je odgovorio na isti način. Za to vijeme, lik koji me doveo u ovu kancelariju upalio je računar, prijavio se na sistem, pokrenuo VPN i na kraju se okrenuo ka meni i pokazavši rukom prema računaru rekao: Evo ga, sjedaj i koristi moj računar koliko god želiš. Ovo je moj kolega Aresh i on će ostati ovdje, a ja sada odlazim kući. Laku noć, momci. Pozdravio se sa nama i izašao. 

Zanijemio sam od osjećaja zahvalnosti i olakšanja. Po ko zna koji put ostao sam potpuno zatečen iranskom susretljivošću, gostoprimstvom i dobrotom.

Ipak, nisam imao previše vremena da procesiram svaku manifestaciju Dobrote u Iranu. Ovakve stvari se u ovoj zemlji dešavaju na svakom koraku.

Aresh

Tada sam započeo sa pokušajima da se prijavim na neki od svojih naloga na društvenim mrežama. Dok sam ja to radio, Aresh nam je obojici kuhao kafu i nudio me čajem. Onako užurban i nervozan nisam ni obraćao previše pažnje na njega. U jednom trenutku, na radni sto za kojim sam sjedio spustio je maleni tanjir na kojem se nalazila šolja tople kafe i cigareta. Pogledao sam ga, a on mi je samo namignuo i rekao don't worry, man.

Taj trenutak je samo nakratko omeo moje paničarenje. Problem je bio u tome što lozinku za facebook nalog uopšte nisam znao, a kada sam pokušao da se prijavim na svoj gmail, sistem me obavijestio da se nešto sumnjivo dešava sa mojim nalogom, jer neko pokušava da se prijavi na njega iz jednog veoma neuobičajenog mjesta – Irana. Ponudio mi je opciju da mi, ukoliko sam to ja, pošalje poruku na telefon sa verifikacionim kodom. Doživio sam kratki nervni slom i glasno izgovorio nešto kao na šta da mi pošalješ poruku, matere ti!? Pa ja više nemam telefon.

Aresh me upitao šta se dešava i nakon što sam mu objasnio, on mi je ponovo, na jedan izuzetno opušten način namignuo i ponovio valjda jedinu frazu koju je znao don't worry, man. Iz svoje ladice je izvadio stari telefon i stavio ga na moj radni sto. Kakav car, pomislio sam.

Ipak, taj stari telefon je mogao da prihvati samo mikro – karticu. Srećom, u torbi sam našao mikro – okvir svoje iranske kartice u koji sam stavio svoju bosansku nano – karticu i nakon nekoliko minuta uspio da pokrenem telefon i dobijem svoj verifikacioni kod. U tom trenutku poželio sam da zagrlim ovog sjajnog lika.

Zahvaljujući tome, ubrzo sam uspio da obavijestim majku o tome da je sve u redu i da sam na sigurnom. Takođe, uspio sam da pokupim kontakte koji su se već sinhronizovali sa mojim google nalogom. Nažalost, nije ih bilo mnogo. Niti jedan telefonski broj potencijalnih hostova iz Isfahana nije bio među njima. Srećom, ključni broj telefona, broj Roonak iz Teherana uspio sam da zapišem na komad papira.

Tada sam odahnuo, zapalio cigaretu, potegao gutljaj već hladne kafe i nemajući više šta da radim, počeo da obraćam pažnju na Aresha i mjesto na kojem sam se nalazio. Nije mi bilo jasno, a ni pretjerano važno gdje se uopšte nalazim – bilo je toplo i sigurno. Aresh je odgovarao na brojne telefonske pozive i napušeno se kreveljio. Imao je nešto dužu crnu kosu, zavezanu u rep. Nosio je dugi debeli džemper čiji su krajevi dosezali njegova koljena, dok su se nogavice na njegovim pantalonama vukle za njim. Na bosim nogama nosio je papuče koje su glasno klepetale dok je on lijeno hodao po bijelim pločicama. Konstantno se kreveljio i ponavljao don't worry, my brother. Djelovao je nekako simpatično i nevino. Na prvu sam osjetio da se radi o jednom dobrom, ali veoma spaljenom hipi liku. Ostavljao je utisak nekog rasta tipa, ravnodušnog prema čitavom ostatku svijeta. Da, tip je bio totalno naduvan.

Riješio sam da, kad već imam pristup internetu, pronađem nekakav smještaj za večeras. Neko vrijeme sam tražio hostele i hotele na internetu, bez pretjeranog uspjeha. Aresh mi je takođe neko vrijeme pomagao u traženju hotela, ali mi je ubrzo predložio da ostanem kod njega. Imam krevet u drugoj prostoriji. Sam sam ovdje, dobro bi mi došlo društvo, a i ti ne djeluješ kao neko ko ima bilo kakav plan ili opciju.

Bio je u pravu. Nisam imao nikakvu opciju, bio sam premoren i gotovo na rubu svoje snage i energije. Svidio mi se taj prijedlog, ali sam ipak nastavio da tražim smještaj na internetu, više iz naučene potrebe da ga, barem jednom, onako iz pristojnosti odbijem. Međutim, bio sam previše umoran da bih dugo izigravao bilo kakvu pristojnost i ubrzo sam prihvatio njegovu velikodušnu ponudu. Spavaću kod njega, boli me uvo. Ovo moje putovanje se ionako pretvorilo u potpuno ludilo. Ići ću do kraja.

Odletio sam do prodavnice i nakupovao cigareta, kafe, slatkiša, raznih grickalica i svega onoga što nam je moglo pomoći da preguramo noć.

Kada sam najzad skinuo traženje smještaja sa dnevnog reda, nastupio je jedan opušten razgovor o svemu i svačemu. Aresh je govorio o Iranu, Revoluciji, teokratiji i stanju u kojem se nalaze mladi u ovoj zemlji. Potvrđivao mi je već dobro poznatu priču – nema tu slobode, bilo kakve slobode. Ipak, Aresh je djelovao toliko kul i nezainteresovano, da je ostavljao utisak kao da on živi u nekom paralelnom svemiru u kojem ne postoje problemi o kojima je govorio. S druge strane, imao je sjajan smisao za humor, veoma blizak onom najboljem – bosanskom. Kada živite u banani kao što je Bosna ili Iran, humor je jedan od najefikasnijih načina preživljavanja. Pričao je o ludim i bizarnim pojavama u iranskom društvu, a ja sam se kreveljio kao drogiran. I Aresh se kreveljio kao drogiran. Jedina razlika između nas bila je u tome što Aresh i jeste bio drogiran i razbijen kao kanta.

Njegova napušenost je već neko vrijeme stajala između nas poput slona u sobi, pa sam morao da ga upitam kako izlazi na kraj sa oštrim iranskim zakonima koji alkohol i drogu najstrožije kažnjavaju. Upitao sam ga kako uopšte dolazi do svega toga.

Tada se sve preokrenulo. Areshu su se oči zasjale. Pogledao me poput djeteta i rekao ništa ne brini brate, sad ćemo sve organizovati. Zvaću ortake da dođu i donesu alkohol. Uzaludno sam pokušavao da mu objasnim da za tim zaista nema potrebe i da mi uopšte nije do cuge.  Međutim, bilo je kasno. Aresh je već pozvao dilera i ugovorio alkoholisanje. Osjetio je da je u meni pronašao saborca, druga, srodnu dušu i da me je sami svemogući Dža poslao direktno u njegovu kancelariju. Ubjeđivao sam se sa njim neko vrijeme kako nema potrebe za tim, kako sam premoren, kako mi treba san i kako želim da smanjujem rizike, a potom sam i ja posustao, nastojeći da ostanem na onoj tankoj liniji koja razdvaja dvije strane moje ličnosti, oscilujući između relativno kul lika i jedne babe. Tome je doprinjelo to što me je uspio ubijediti da ćemo popiti samo po jednu.

Negdje oko ponoći stigli su momci i Aresh me pozvao da izađem sa njim ispred kancelarije. Odjednom se u kancelariji pojavio lik sa kojim se Aresh dogovorio da ga zamijeni na poslu, dok mi izletimo samo na par minuta, tu u obližnji park. Nisam mogao vjerovati šta se dešava. Prije nekoliko sati sam na najluđi način stigao u ovaj grad, javio se majci i samo poželio da se naspavam, odmorim i smanjim rizik, a sada izlazim usred noći sa nekim ludakom i idem sa njegovim prijateljima u neki park usred Irana da pijem alkohol.

Izašao sam sa njim, uvjeren da se park nalazi odmah pored kancelarije i da će sve trajati prihvatljivih 10 minuta.

Ipak, priča je krenula u potpuno drugom smjeru…

Preokret

U automobilu su sjedila trojica mladića. Bili su veoma glasni i razdragani, usljed pijanstva i činjenice da će upravo upoznati stranca, Evropljanina. Upitao sam ih kuda idemo i rekli su mi da ćemo se samo malo provozati. Nisam bio pretjerano srećan zbog svega ovoga, ali sam, ni sam ne znam kako i zašto, pristao i ušao u kola. Vozač je udario po gasu i nakon nekoliko trenutaka nalazili smo se na užurbanim ulicama Isfahana.

Jurio je kao lud, dok je iz otvorenih prozora na automobilu glasno izbijalo nekakvo turbo – folk – tehno smeće. Suvozač je izvadio plastičnu bocu od 1,5l u kojoj se nalazilo bistro alkoholno piće i počeo njome da kruži po automobilu, dok su mi svi govorili stvari poput welcome to Iran, we love you i you are so beautiful. Navikao sam već na neposrednost i neobične odnose između iranskih muškaraca. Uostalom, imao sam daleko većih problema. Ovo što smo radili bilo je ekstremno opasno, tim više što smo svakih nekoliko trenutaka prolazili pored policije. Aresh je motao i palio jedan za drugim džointom i potom ih puštao u promet, dok je istovremeno flaša žeste (u kojoj se nalazilo neko strano tijelo nalik na kobasicu) takođe kružila po automobilu. Momci su galamili, prkosno se kreveljili muriji i prebrzo vozili, očigledno pokušavajući da me fasciniraju svojom hrabrošću. Bilo je to daleko od hrabrosti. Bila je to čista glupost. Mladići su imali oko 21 – 22 godine. Vjerovao sam u njihove dobre namjere, ali se ipak radilo o neiživljenim i nezrelim balavcima. Očito nisu imali pojma šta uopšte rade. Iz želje da nešto dokažu sebi ili meni uvaliće nas u ozbiljne probleme. Pijani su, jure ulicama poput ludaka i drogirano se krevelje. Savršen uvod u robijanje po Iranu. Ako nas policija uhvati, idemo u zatvor, bez ikakve sumnje. Bičevaće nas, sigurno. Tačnije, ići ĆU u zatvor. Bičevaće ME. Neko će me potom obljubiti u iranskom zatvoru. To je sigurno. Ionako mi je previše tipova u Iranu reklo kako sam bjutiful i da me vole. Robijaću, da. A ja ne želim da robijam. Ja želim da putujem, radim, smijem se, hodam po prirodi i jebem. Ne želim da mene neko jebe, nikada, ni u kom kontekstu.

Bio sam poprilično zabrinut i o tome izvještavao Aresha koji je sjedio pored mene. On je i dalje motao jedan za drugim džointom i ne narušavajući ritam svoje usporenosti lijeno ponavljao don't worry, man. Ja sam mislio samo o tome kako je čitav dan ionako bio potpuno nenormalan i da mi je hapšenje i truljenje u iranskom zatvoru gotovo izvjesno. Mislim, volim ja avanture i sve to, ali sve ima svoje granice. Moje granice su tačno tu – jedan milimetar udaljene od tačke u kojoj me, zbog glupog alkohola i droge, udaraju 81 put bičem, a potom ostavljaju da trunem u iranskom zatvoru.

Iako poprilično spaljen, najrazumniji među njima bio je upravo Aresh. Uvjeravao me da je sve ok, a kada sam ga upitao šta će se dogoditi ako nas policija zaustavi, hladnokrvno mi je odgovorio – bježaćemo. Bože, u šta sam se ovo uvalio!? Pa neću bježati, sigurno. Nekako ću se već izvući. Nekom diplomatijom, ne znam. Iz želje da zadržim pribranost, džointe sam uporno odbijao, ali sam ipak potegao nekoliko gutljaja tog žestokog pića koje je podsjećalo na našu rakiju.

Jurili smo gradom barem nekih pola sata, a potom se našli i na samoj periferiji Isfahana. Svi u automobilu, osim mene, bili su totalno napušeni i pijani. Napustili smo civilizaciju i neko vrijeme se vozili po mračnom i pustom putu, koji je prolazio kroz šumu. Tada su se pored nas počeli nizati parkirani automobili, a ubrzo smo stigli i do prvih grupica ljudi. Kako  smo penetrirali dublje u šumu, grupe ljudi oko nas postajale su sve veće i veće. Zaustavili smo kola i nastavili pješke. Svuda oko nas ljudi su, u zoroastrijskom duhu, plesali oko vatre, pjevali, a nerijetko i pili alkohol. Djevojke su bile pokrivene hidžabima, ali je njihovo ponašanje bilo daleko slobodnije od uobičajenog ponašanja žena u Iranu. Parovi su zagrljeni šetali ulicom, a brojne porodice su roštiljale pored vatre. Mjesto je djelovalo kao neka druga, daleko slobodnija planeta. Ponoć je bila odavno prošla, a ja sam se nalazio usred šume u blizini Isfahana, dok su ljudi oko mene slobodno, plesali, uživali u muzici, ljubili se ili pili alkohol. Ljudsku potrebu za slobodom, zabavom i razonodom očigledno ne može ugušiti nikakav sistem i ideologija, koliko god moćna i netolerantna ona bila. Ljudi će uvijek pronaći način da zadovolje svoju potrebu za druženjem, komunikacijom, seksom, plesom, smijehom ili prostije – slobodom.

Neko vrijeme smo hodali po ovom velikom parku/šumi, cugali i družili se s ljudima, i nekada oko 3h izjutra se vratili u kancelariju, u kojoj sam najzad odahnuo i premoren pao u komu.

Planet taksista

Otvorio sam oči i prvih nekoliko trenutaka svjesti proveo pokušavajući da shvatim gdje se ja to dođavola nalazim. Soba u kojoj sam spavao bila je prepuna sredovječnih likova. Neki od njih su sjedili na stolicama i zamišljeno gledali u ništa, neki su spavali i hrkali, neki nijemo stajali, dok je Aresh sa jednim od njih spavao na krevetu koji se nalazio ispod mene. Gospode Bože, šta se dešava, gdje sam to ja!?. Sredovječna gospoda koja me okruživala odavala je utisak da se radi o najobičnijim ljudima. Ipak, znao sam da stvari nisu onakve kakvim se čine. Tada sam shvatio sve – to su bili taksisti. Nekoliko paralelnih misli prošlo mi je kroz glavu. Ovo je jebeni planet taksista, majke mi. 

Bože sakloni, kako je uopšte došlo do ovoga? Kako se uopšte prebacujem između svih tih nenormalnih konteksta i galaksija? Jasno mi je da se moje putovanje pretvorilo u priču opisanu u Autostoperskom vodiču kroz galaksiju, ali ipak, planet taksista niko nije očekivao. 

Telefon je neumorno zvonio, a Aresh se sa istom neumornošću neprestano dizao iz kreveta i odgovarao na pozive. Po završetku poziva, vraćao se u krevet bez pogovora i istog trenutka tonuo u novi san. Očigledno je čitavu noć odgovarao na pozive.

Tek tada mi je postalo jasno o čemu se radi. Pozornica ove životne epizode bila je organizovana poput kancelarije. Kancelarije taksi službe. Ovi likovi oko mene imali su ulogu taksista, a ovaj ludak Aresh je bio dispečer. Ja sam bio valjda narator ili nekakav vanzemaljac. Pojma nemam. Moja uloga u svemu tome ni danas mi nije najjasnija. Proživio sam jednostavno previše stvari tokom ta 24h, a i noć ranije se ozbiljno popilo.

Uglavnom, skapirao sam da su ovi carevi oko mene spavali na stolicama i stajali oko kreveta, ne želeći da me bude i remete mi san. Ne znam da li im je Aresh objasnio moju situaciju, ali oni su skapirali da sam gost i da treba da mi ukažu tu čast. Zbog toga su tolerisali činjenicu da sam im zauzeo gornji dio kreveta na sprat i po njemu sebično rasuo svoju tjelesinu. Kada sam toga postao svjestan, ustao sam istog trenutka, oslobodio krevet i otišao do računara za kojim sam sinoć sjedio. Utom se pojavio i Aresh i skuhao kafu za nas dvojicu i nekoliko budnih taksista.

Jutro i dobar dio dana proveli smo u kancelariji i ispred nje, vodeći neobavezne razgovore sa taksistima. Kada im je Aresh objasnio moju situaciju, jedan od njih je pozvao nekoga i pružio mi telefon. Sa druge strane mi se obratio lik na savršenom engleskom i predstavio se kao sin vlasnika telefona. Objasnio mi je da je od svog oca upravo saznao o čemu se radi i da me tim povodom poziva da se pridružim njemu i njegovoj porodici na ručku. Njegov otac je trebalo da me (besplatno) preveze do njihovog doma, a oni će se postarati za to da ne budem gladan i žedan, kao i za to da bezbjedno stignem u Teheran ili gdje god sam naumio. Bio je to samo jedan od hiljadu nevjerovatnih gestova koje su mi Iranci pokazali. Ganuo me taj gest, ali sam se morao zahvaliti i odbiti. Previše sam se oslanjao na druge. Bilo je vrijeme da počnem sam rješavati probleme u koje se sam i uvaljujem.

Bilo mi je i neprijatno zbog svega toga. Zbog činjenice da im ni na koji način ne mogu uzvratiti za sve što su učinili za mene tokom mog boravka u njihovoj zemlji. Nikada nigdje nisam uživao toliku ljubav, gostoprimstvo, poštovanje i povjerenje kao u Iranu. Valjda zato i dalje, godinu dana nakon putovanja, sva svoja putovanja dijelim na Iran i ostalo. Iranci su carevi. Mentalitet tih ljudi je nevjerovatan. Takav je i ovaj ludi čupo Aresh.

Dosta smo kenjali o svemu. Svidio mi se taj lik. Pored toga što je bio nasmijan, veseo i simpatičan, odavao je utisak kako ima neki stav i da ga krasi misao. Nije to bila neka pretjerano sofisticirana misao, ali je djelovalo kao da je njegova, samo njegova. Nije bio dio stada i to sam cijenio. I on je mene zagotivio. Spaljen je to lik. Naduvan je stalno i totalno usporen, ali ima svoju, samo svoju furku i boli ga uvo. To sam skapirao sinoć kad smo sa njegovim ortacima jurili ulicama Isfahana. Iako su mu bili prijatelji bilo je očigledno da se radi o neiživljenim balavcima. Aresh im se sjajno prilagodio iako se iza tog naizgled naduvanog kretenčića krio organizam sposoban da misli i zaključuje. Jebe se njemu za opštu slobodu i revoluciju. Aresh ima neku svoju, samo svoju paralelnu revoluciju. On je odlučio da dane provodi javljajući se na telefon i pušeći hašiš. Njegovi ortaci su konstantno imali potrebu da ističu to kako su ludi, neustrašivi, moderni i kul, nastojeći da me zadive. Aresh je samo bratski nudio dzoint, djelio sve što je imao sa mnom i govorio dont worry, my brother.

Na kraju sam ga samo mogao čvrsto zagrliti i reći mu da se čuva.

Isfahan city center

Ostao sam sa Areshom nekoliko sati u kancelariji, a potom odlučio da se prebacim do centra grada, sa namjerom da možda popravim telefon ili barem obiđem centar Isfahana. Sjeo sam u kola jednog od taksista i rekao mu Isfahan city center. Klimnuo je glavom, potvrđujući da me razumio i udario po gasu.

 

Posmatrao sam prizore oko sebe i nakon nekog vremena ustanovio kako se ne približavamo, već udaljavamo od centra grada. Ipak, odlučio sam da vjerujem taksisti, koji sigurno bolje od mene zna kako se dolazi do centra. Međutim, ubrzo je postalo očigledno kako smo na pogrešnom putu.

Tada se zaustavio usred periferije i dao mi znak da smo stigli. Bilo mi je jasno da smo potpuno pogriješili adresu i počeo sam, onako nervozan, da histerišem. Izgubio sam živce i započeo glasnu svađu na srpskom jeziku sa taksistom koji ionako nije razumio engleski. Nešto je zabrslao na farsiju, a potom ljutito izašao iz automobila i rukom pokazao na veliki tržni centar koji je stajao pored nas, usred ničega. Na njemu je velikim slovima pisao Isfahan city center. Uslijedio je čitav niz nervnih slomova.

Kada je shvatio da je došlo do nesporazuma, za istu cijenu me odbacio do centra grada, gdje sam obišao famozni Khaju most i Naqsh-e Jahan trg, drugi najveći trg na planeti. Ovaj lijepi trg, okružen brojnim lijepim i značajnim džamijama i Velikim bazarom građen je u 16. vijeku i dugo vremena je bio poznat kao najveći trg na svijetu, sve dok u Pekingu nije izgrađen veći.

Teheran

Umoran i zasićen Iranom i avanturama, krenuo sam ka Jaz autobuskom terminalu. Tu sam od slučajnog prolaznika pozajmio telefon, pozvao Roonak i objasnio joj o čemu se radi. Bio sam potpuno iskren. Draga Roonak, zaglavio sam u Isfahanu bez igdje ičega i treba mi pomoć. Treba mi prijatelj.

Roonak je rekla da uhvatim prvi autobus za Teheran i da dođem kod njih. Čekaćemo te, u bilo koje doba dana da stigneš.

Šest sati sam klizio u udobnom VIP autobusu do Teherana. Proveo sam ih u miru sam sa sobom, potpuno slobodan od telefona i tehnologije. Najzad sam mogao ozbiljnije da se posvetim brojnim knjigama koje sam ponio na ovaj put i još nekima koje sam dobio usput. Tako je na red došla i Čarolija Muharema Bazdulja koju mi je lično poklonio upravo u Teheranu. Otvorio sam je, još jednom pročitao posvetu i započeo čitanje. I zaista je bio u pravu kada je rekao da bi se meni mogla svidjeti ta knjiga. Čitajući citate o slobodi i stihove pjesama EKV – a kojima su započinjale kratke priče o običnim ljudima iz bosanskih gradova, nastale tokom rata devedesetih godina, čitavim bićem sam se vratio u Bosnu i te teške godine.

Bilo je oko 1 sat iza ponoći kada sam stigao u Teheran i ponovo se našao na ulicama ove užurbane metropole. U nedostatku telefona, odnosno mape, bio sam prinuđen koristiti one segmente mozga za koje sam mislio da su davno odumrli. Nekako sam uspio stići do Enghelab trga i odatle pokušao sjećanjem dokučiti u kojoj od brojnih ulica živi Roonak. Nekako sam uspio sjetiti se ulice, broja, pa i interfona.

Nasmijana i zamotana Roonak mi je po drugi put otvorila vrata svog toplog doma, prepunog nasmijanih i veselih dragih iranaca. Tu su me čekali Fahrad, njena sestra i jedan novi lik kojeg nisam poznavao. Otvorili su bocu vina i poredali se oko mene u krug, goreći od želje da im ispričam sve što mi se dešavalo tokom proteklih 10 dana od kako smo se zadnji put vidjeli.

U Teheranu sam ostao dva kišna dana i u sigurnosti njihovog doma procesirao sve ono što sam doživio na ovom putovanju. Roonak i ja smo hodali po muzejima i nekolicini evropeiziranih kafića, kupovali namirnice na Velikom teheranskom bazaru i kuhali hranu za čitavu ekipu. Svaki put smo iz stana morali izlaziti i vraćati se odvojeno. Iako je Teheran metropola, i dalje nije uobičajeno da se žena kreće zajedno sa muškarcem koji joj nije suprug, otac ili brat. Još manje je uobičajeno druženje između Iranke i nekog Evropljanina.

Vrijeme provedeno u Teheranu proticalo je sporo, ali i prijatno. Roonak i ekipa su mi pružili topli dom i prijateljstvo – nešto što mi je nakon svega bilo prijeko potrebno. Na rastanku sam požalio zbog toga što ne može da razumije moj jezik i frazu koju sam želio da joj uputim – hvala ti, dobra moja Roonak. Ipak, čvrst zagrljaj je, nadam se, rekao sasvim dovoljno. Nakon dva dana provedenih sa njima, najzad sam krenuo na let za Baku, a odatle i ka Budimpešti, da bih napokon, nakon niza komplikacija stigao kući.

Pored parka Nikole Tesle u Bakuu sam odahnuo i najzad slobodno popio par piva. Sjedio sam tu i razmišljao o slobodi i koliko je uzimamo zdravo za gotovo. Mislio sam o tome koliko još slobode mogu da nam uzmu.

Mislio sam o Areshu, Roonak, Atili, Roohabu, buntovnoj Farzaneh, mudroj Mahsi, vještom Fahradu, Mohamadu, Aliju, Aminu i svim ostalim dragim i sofisticiranim bićima koje sam imao čast upoznati u ovoj fenomenalnoj zemlji. Ko zna šta će biti sa svim tim ljudima. Samo se nadam da će biti dobro i da će smoći snage za Revoluciju. Kada bi barem uspjeli da povežu sebe i svoja znanja u jedan mozaik. Mozaik Revolucije. Čini mi se da upravo zato vlast i nastoji da ih razjedini. Iz straha. Svi ti ljudi, iako izuzetni, bili su zapravo najobičniji ljudi. Prole.

Dok ne postanu svesni, neće se nikada probuditi, a dok se ne probude, neće moći da postanu svesni.

Ako uopšte ima nade, ona mora biti u prolima, jer se samo u tim uzmuvanim, zanemarenim masama, mogla proizvesti energija koja će razoriti Partiju. Partija se ne bi mogla oboriti iznutra. Ali proli, ako bi samo kojim slučajem postali svjesni svoje vlastite snage, ne bi imali potrebe da kuju zavjeru. Bilo bi dovoljno samo da se podignu i da se stresu, kao konj kad sa sebe strese muve. Da hoće, mogli bi Partiju raznijeti u komade već sutra…

***************************************************************************

Aresh i dalje radi u taksi službi u Isfahanu. Rohab i dalje provodi dane u pustinji i s vremena na vrijeme mi šalje fenomenlnu tradicionalnu iransku muziku. Mohamad i dalje putuje po Iranu i spava na otvorenom. Iz želje da se sa svojom djevojkom slobodno ponaša u javnosti, Atila je morao da se oženi protiv svoje volje. I dalje živi u Tabrizu i redovno me izvještava o stanju u Iranu. Buntovna Farzaneh i Mina žele da pobjegnu u Evropu. I jedna i druga sve teže podnose represivni teokratski režim i povremeno me pitaju o mogućim opcijama migriranja u Evropu. Roonak je sa svojom sestrom otputovala u Rusiju i tamo po prvi put bila u mogućnosti da slobodno prisustvuje sportskom takmičenju, bez hidžaba. Kaže da im je bilo divno. Amin i dalje živi u Ardabilu i kada god se čujemo iznova mu zahvaljujem za sve što je učio za mene. Ali je otišao na usavršavanje karijere u Istanbul. Sadeq je otputovao u Srbiju, gdje se oduševio ljudima i hranom. Kaže da su mu moji savjeti mnogo pomogli. Mahsa i dalje živi u Širazu, ali planira da bježi u Njemačku. Ona me obavještavala o teškim poplavama koje su nedavno pogodile njen grad, po meni najljepši grad na svijetu.

Sa Forough nisam ostao u kontaktu.

***************************************************************************

Tek pola godine nakon povratka iz Irana, palo mi je na um da potražim dokumentarac o kojem mi je govorio Rohab. Trebalo je 30 sekundi da ga pronađem. U njemu možete saznati više o ovom velikom čovjeku i njegovoj Revoluciji