Ima l’ zime!?

Mislim, spakovao sam ja manje – više sve par dana ranije. Nevolja je bila, međutim, u tome što sam se noć prije puta napio sa Katarom. Obradili smo sve uobičajene teme; Kosovo, politika, religija, Iran, predstojeći izbori i naravno, muzika. I taman kada je bilo najteže, negdje oko trećeg piva, u kafanu je ušla i ona. Nemam pojma koja ona, ali odavno ništa tako lijepo nisam vidio. Imala je onaj ženstveni, uski, nepodnošljivo lijep struk, tanke gležnjeve i lijepa koljena, koje je tek povremeno prekrivala bijela suknja sa motivima poljskog cvijeća. Imala je tamnu kosu i nježan osmijeh. Izgledala je naprosto predivno. Buljio sam neko vrijeme u nju poput manijaka. Ali onog nekog finog, suptilnog manijaka. Želio sam da joj priđem. Moj centar u mozgu zadužen za small talk izgenerisao je savršen ulet za ovu priliku: ima l’ zime!?. Ipak, iako nisam sumnjao u efikasnost ovog nepogrešivog uleta, nisam se usudio da joj priđem. Samo sam tako sjedio, slao uvježbane zavodljive poglede i mislio o tome kako je nenormalno da ću za par sati stići u Gruziju i bez plana se zaputiti u Ushguli, a potom i u Iran bez ikakvih problema, dok istovremeno nisam u stanju ustati, prići i započeti razgovor sa jednom ženom.

Šta nikako ne nositi u Iran?

U momentu kada sam se vratio u stan onako supjan, počeo sam ničim izazvan da pakujem knjige u torbu. U tom trenutku, mogao sam se zakleti da je putovanje u Iran, kao i život generalno bez poezije jedna obična karina. Već par sati kasnije, ukazao mi se deveti stub majeutičke mudrosti, na kojem je pisalo jedno kratko “nije”. Život sa manje tereta u torbi je prava stvar, a život sa 7 nasumično odabranih knjiga u torbi je karina. Ne znam zašto mi je trebalo da ponesem sve to. Trebalo je sada vući gomilu knjiga u torbi tokom par hiljada kilometara stopiranja po Bliskom istoku. Na kraju krajeva, ja i ne čitam baš. Tokom srednje škole sam tvrdio kako ne želim da čitam nešto što mi se nameće, jer se to kosi sa mojim načelima. Zapravo sam samo bio lijen. Stalno sam dobijao jedinice iz lektira, i to ispravljao relativno solidnim pismenim sastavima.. Niti jednu lektiru nisam pročitao na vrijeme. Tek par godina kasnije, iz želje da budem jedan od onih gotivnih likova koji su pročitali Zaratustru, kupio sam ovu knjigu i započeo sa čitanjem. Ta knjiga je izuzetno teška. U svakom smislu. Ima gomilu stranica i debele korice. Ništa ja iz te knjige nisam skontao. Najveća ironija bila je u tome što sam upravo među njenim koricama pronašao davno izgubljene i poprilično povoljne rezultate mog testiranja inteligencije, obavljenog od strane Mense.

U toj hrpi knjiga našao se, kao što rekoh, i Zaratustra. Krenuti na put u samo ishodište Zoroastrizma bez knjige o najpoznatijem zoroastrijskom proroku činilo se neprihvatljivim.

Našlo se tu još ponešto od Tomaša i Bekima, Nepodnošljiva lakoća postojanja, kao i zbirka pjesama mladog Jankovića, čija se poezija čitala na džez festivalu na Zelenkovcu. Bila je to knjiga sa posvetom. Mladi pjesnik posvetio je jedan primjerak svoje knjige – Putniku.

I kao da sve to nije bilo dovoljno, tokom putovanja došao sam u posjed još nekoliko knjiga.

No, krenimo redom.

Kutaisi

Bilo je 4 izjutra kada sam nakon tri godine ponovo stao na gruzijsko tlo. Iako me je mamurluk razbijao, znao sam vrlo dobro gdje sam došao. Volio sam ovu zemlju. Kada god bih govorio o njoj, citirao bih rečenicu iz Pešićevog Katmandu – a: zemlja im je toliko lepa da bi i stranac poželeo da pogine za nju. Volio sam i ove ljude. U jednom kratkom vremenskom periodu, mogao sam se zakleti da sam ovdje volio i jednu Anu.

Na aerodromu sam za 2 evra kupio SIM karticu sa 4GB Interneta, aktivirao je i počeo da razmisljam o tome šta dalje da radim. Kutaisi se nalazio oko 25 km istočno od mene, dok je Ushguli bio na potpuno suprotnoj strani. Na aerodromu su mi objasnili da se najlakši način da stignem do Ushgulija sastoji od toga da prvo krenem ka Kutaisiju, sačekam maršrutku za Mestiju koja kreće u 11h i da se nakon par sati klackanja njome i dolaska u Mestiju već nekako prebacim u Ushguli.

Zvučalo je poprilično linearno, ali i neefikasno. Da se vozim do Kutaisija i tamo čekam 6 sati na maršrutku, koja će me opet ovuda provesti? Nema šanse! Odbacio sam tu mogucnost u startu, izašao ispred aerodroma i bez pretjeranog razmišljanja ispružio palac u smjeru zapada.

Neće mi trebati godine da shvatim kako sam u tom i sličnim trenucima bio potpuno slobodan. Ja sam to već tada znao i baš o tome mislio. Stajao sam usred noći na magistrali ispred aerodroma u Kutaisiju, sa osmijehom na licu, potpuno slobodan i srećan što se upravo zapućujem u nešto o čemu pojma nemam. Bio sam potpuno prisutan u trenutku. Nisam ni mislio o Iranu. Mislio sam samo o tome kako da upecam prvo vozilo i nekako stignem do Ushgulija danas. Jedva sam čekao da vidim šta će se desiti.

Nukri

Još je bila noć kada mi je, nakon samo par minuta stopiranja stao prvi čovjek. S obzirom na to da sam o Gruziji znao sve što je trebalo da znam, susret sa prvim Gruzinom nije bio iznenađenje. Radilo se o jednoj klasičnoj gruzijskoj ljudini. Ovakvih gorštaka gotovo i da nema više po svijetu. Na zapadu ih sigurno nema. Fragmenti srčanosti i ljudskosti još uvijek se mogu u najvećoj mjeri naći zaglavljeni po Gruzijskim zabitima i ostatku Kavkaza.

Zvao se Nukri i činilo mi se da bi mogao biti generacija moga oca. Unutrašnjost kombija kojeg je vozio bila je ispunjena brojnim pravoslavnim ikonama. Nosio je kožnjak i onaj naivni, iskreni osmijeh. Krupnim rukama je odlučno držao volan, dok je istovremeno pušio i pokušavao komunicirati sa mnom. Djelovao je kao pregotivan lik. Rekao mi je da otvorim kasetu i poslužim se keksom, cigaretama i sokom koji su se nalazili unutra. Bio je ponosan zbog toga što neće morati da se izloži toj, za Gruzine nepodnošljivoj sramoti nemanja čime da ponudi stopera.

Brslao je nešto o korupciji i kriminalu u Gruziji, svojoj djeci (tri komada) i o dva braka koja je imao iza sebe. Komunikacija se odvijala uspješno u onoj mjeri u kojoj je to bilo moguće, s obzirom na to da je jedan od nas govorio ruskim, a drugi srpskim jezikom.

Nakon nekog vremena dao mi je izbor. Mogao sam izaći na magistrali i nastaviti svoj put ili krenuti sa njim do njegovog prijatelja, istovariti nešto i potom nastaviti put sve do Khobija. Vožnja sa ovim tipom bila je prijatna i pristao sam na drugu opciju. Skrenuli smo sa magistrale i ubrzo se našli u malenom selu, prepunom starih kuća građenih prepoznatljivim gruzijskim stilom – na četiri vode. Nerijetko su se ispred tih lijepih kuća nalazile spiralne stepenice.

Njegov prijatelj imao je 82 godine i živio je u malenoj i skromnoj kući sa suprugom i dva razdragana psa. Odjednom sam se našao u situaciji da sa vozačem istovaram stolariju, nevješto komuniciram na ruskom sa njegovim prijateljima i igram se sa njihovim psima. Smješkali su se onako iskreno kako samo Gruzini znaju. Psi su se igrali oko mene i naskakali prednjim šapama na moje noge, ostavljajući blatnjave tragove po meni. Nisam mogao da se ljutim na njih. Njima je samo bilo do igre. Kao i Gruzinima uostalom. Gruzini su upravo takvi. Poput pasa, samo žele da se igraju, da vam poklone ili barem otvore srce. Sve troje su se smješkali i zahvaljivali mi na pomoći na svim mogućim jezicima. Najmanje što sam mogao učiniti za Nukrija i njegove već iznemogle i stare prijatelje bilo je da im pomognem pri istovaru stolarije. Mogao sam, naravno, stajati po strani, ali teško je ostati imun na zaraznu gruzijsku dobrotu.

Ponudili su nas kafom i zakuskom. Nastavio sam igru sa psima, a oni su prebacili još par rečenica i uz osmijeh i mahanje se ubrzo razišli. Nukri i ja smo nastavili put.

Vozeći se kroz Gruziju, vidokrug su mi ispunjavale lijepe malene kuće, napuštene fabrike, oronula željeznica i mnoštvo mrtvih pasa na ulicama.

Dovezao me je do mjesta Khobi, u kojem je inače živio. Ponudio me kafom. Zahvalio sam se i odbio. Bilo je možda 6:30 kada sam nastavio stopiranje u ovom malenom gruzijskom gradu. Bio sam prezadovoljan time što sam već u tom trenutku bio više od 50km udaljen od Kutaisija, iz kojeg je maršrutka za Mestiu kretala tek oko 11h.

Nakon nekog vremena, zaustavio sam maršrutku i njome ubrzo stigao u Zugdidi. Popio sam kafu i hodajući Puškinovom ulicom izašao iz grada. Opet sam se našao na magistrali i nastavio stopiranje. Zugdidi, kao i većinu naseobina u Gruziji je zaista nemoguće opisati. To se mora vidjeti.

Čim sam izašao na glavni put za sjever, koji je prolazio uz samu granicu sa Abhazijom, gruzijskom oblašću pod ruskom kontrolom, preda mnom su se ukazali bijeli vrhovi Kavkaza, u svoj svojoj ljepoti. Tu mi je stao autobus kojim sam se za 2 Larija prebacio sve do Žvarija.

Mestia

Vozač koji me pokupio svojim mercedesom par kilometara od Zvarija, ostavio me je nasred planinskog prevoja. Saobraćaja gotovo da nije ni bilo. Ipak, nakon nekih pola sata, zaustavio sam kombi sa dva mladića. Obojica su se zvali Irakli. Rekli su mi da su se zaputili upravo u Mestiu, udaljenu barem nekih 100km. Nastavio sam put sa njima.

Prizori oko nas su djelovali nestvarno. Poput razglednice iz Nepala. Planinske brze rijeke izlijevale su se na cestu, oko koje su pasle mršave krave. U nekoliko navrata prešli smo automobilom preko uskih drvenih mostova.

Momci su mi pričali o stanovništvu ovoga kraja. Govorili su kako sa momcima odavde nema zajebancije. Oni mnogo cugaju i poprilično su zajebani. Radi se o sirovim gorštacima sa gruzijskih planina. Rekli su mi da dobro pazim da nečijoj ženi ne priđem. Mogao bih ozbiljno da najebem. Tuče ovdje nisu rijetkost. Ti likovi žive na planini i hrane se kajmakom, sirom, čvarcima, švarglom i piju puno alkohola. Zajedničko nam je jedino to da volimo popiti.

Vozili smo se neka dva sata i oko nekih 12:30h najzad stigli u Mestiu. Gradić je djelovao šarmantno, ali i poprilično pusto. Tek pokoji turista zbunjeno je hodao ulicama i pokušavao da se snađe. Posjetioci ovog mjesta nisu klasični turisti. Radi se većinom o pravim putnicima i samotnjacima. Počeo sam da se raspitujem o najboljem načinu da stignem u Ushguli. Rekli su mi da redovnog prevoza više nema i da sada mogu jedino taksijem stići u to selo. Taksi bi me izašao oko 120 evra, što je bilo apsolutno neprihvatljivo.

Sjeo sam da ručam i da se pregrupišem. Nisam imao pojma da li da ostanem u Mestiji, pokušam pronaći način da se prebacim u Ushguli ili da se vratim u Kutaisi. Bilo mi je neprihvatljivo da sada odustanem. Ljubazni Amerikanac kojeg sam upoznao u restoranu rekao mi je da Ushguli nikako ne bih smio propustiti.

Za susjednim stolom, dvojica mladića su razgovarala o Ushguliju, pa sam ih upitao da li su već bili i kako su stigli tamo. Rekli su mi da nisu i da upravo nakon ručka planiraju da se svojim iznajmljenim džipom zapute tamo. Rekli su mi da, ukoliko želim, mogu da im se pridružim. Zvučalo je savršeno. Pristao sam.

Ushguli

Ushguli je selo u Gruziji, poznato i kao najviše selo u Evropi. smješteno na nadmorskoj visini od 2100 metara. Nalazi se na sjeveru zemlje, desetak kilometara od granice sa Rusijom. Ushguli je okružen najvišim planinama u Evropi, a na nekih 15km udaljenosti nalazi se i Elbrus, najviši vrh Evrope. Put do Mestije, odakle je najlakše prići ovom selu vodi uz samu granicu sa Abhazijom. Selo je ostalo poprilično očuvano, s obzirom na to da je veoma nepristupačno.

Nakon ručka smo krenuli ka ovom selu. Kakva savršena slučajnost, pomislio sam. Bez ikakvog plana sam došao u Mestiu i snašao se za čas. Insistirao sam da platim gorivo. Svratili smo na pumpu, napunili rezervoar i krenuli. Put je djelovao potpuno nestvarno. Nakon neka dva sata vožnje po krivudavim planinskim putevima, ispresjecanim brzim planinskim rijekama stigli smo u Ushguli.

Razišli smo se, uz dogovor da se vidimo na istom mjestu kroz par sati. Krenuo sam u obilazak ovog neobičnog planinskog sela, prepunog tornjeva koji su u prošlosti služili kao zaštita. Tornjevi su građeni od 9. do 12. vijeka i danas predstavljaju dio UNESCO – ve svjetske baštine. Svaka porodica imala je toranj, koji je služio za odbranu od napadača i neprijateljskih porodica. Danas se pojedini tornjevi koriste za zatvaranje stoke, a na mnoge se, pomoću drvenih konstrukcija u unutrašnjosti možete popeti. Čitavo selo, sa okolnim ogromnim planinama izgledalo je nestvarno lijepo. Nikada ništa slično nisam vidio. Oko mene su bili razbacani planinski masivi prekriveni snijegom. Pogled na Elbrus, udaljen nekih 15 kilometara vazdušnom linijom sakrivala mi je magla. Ipak, pogled je bio veličanstven.

Hodao sam kroz Ushguli, istraživao stare kuće i tornjeve, lutajući strmim ulicama ovog sela, niz koje su se slijevale fekalije domaćih životinja. Sjetio sam se nečega što sam ranije toga dana pročitao o govnima, u Nepodnošljivoj lakoći postojanja. Nečega što bih, ako nemate ništa protiv, ubacio u priču:

Kategoričko slaganje sa postojanjem ima za estetski ideal svijet u kome se govno poriče i gdje se svako ponaša kao da ono ne postoji. Taj estetski ideal naziva se kič.

Kič je apsolutna negacija govneta.

Iz želje da razmislim o tome uz cigaretu i hladno gruzijsko pivo, ubrzo sam se smjestio u baštu lokalne kafane. U samoj kafani sjedilo je nekoliko lokalnih seljaka i glasno se raspravljalo na gruzijskom jeziku. Sjeo sam ispred, kupio pivo i zapalio. Bio je to apsolutni zen. Piti pivo, pušiti i gledati sa terase seoske kafane u bijele planine i uživati u tišini bilo je sve što mi je trebalo u tom trenutku. Misli su se razletjele po Ushguliju, sa namjerom da pronađu vezu između Gruzije i prethodnog citata, dok me nijemo posmatrao jedan jednooki pas.

Gruzija je jedna od posljednjih oaza u koje se kapitalizam nije zavukao. Lokalci u ovom selu tek sada postaju svjesni turističkog potencijala mjesta u kojem žive. Ipak, ne bih rekao da pretjerano mare za tim. Svuda po selu oko vas hodaju mršave gruzijske krave i debele blatnjave svinje. Namršteni gorštaci, spremni da vas u tren oka slome piju pivo ispred zadruge, dok kravlje fekalije teku niz cestu. Gruziji se neće desiti masovni turizam. Barem se nadam.

Potreban je ozbiljan napor da se uopšte dođe ovdje. U Ushguliju ne postoji luksuzni smještaj. Vjerujem da ne postoji nešto što bi se uopšte moglo nazvati pristojnim smještajem. Gruzini su živjeli svoje živote u Ushguliju vijekovima i nastaviće to da rade i dalje, noseći se već nekako sa znatiželjnim turistima koji dolaze da ih fotografišu poput egzotičnih majmuna. Neki od njih su skapirali da širom svijeta postoje luđaci koji su spremni da plate kako bi došli u njihovo selo i govna. Iako im nije jasno zašto je to tako, odlučili su da otvore birtiju i naplaćuju prenoćište u nekom od pomoćnih objekata.

Neće se Gruzija nikada promijeniti. Previše je divlja i nepristupačna. Tornjevi u Ushguliju opstali su 1000 godina, upravo zbog nepristupačnosti i izolacije. Gruzija svoja govna ne poriče i ne pravi kompromise oko toga. Ne pravi se luda. Preduboko su Gruzini penetrirali u suštinu stvari. Jebe se njima za ostatkom planete.

I upravo to je lijepo i posebno u Gruziji. Zemlji čestitih, srčanih, hrabrih, ali i nježnih ljudi. Zemlji koja ne poriče svoja govna. Ne glumi da je nešto što nije. Gruzija je antonim jednoj Austriji.

Nepodnošljiva ljepota odsustva kiča.

Gruzini

Vratili smo se u Mestiu. Kratko sam prošetao ulicama ovog gradića, u potrazi za smještajem. Ubrzo sam našao sobu u nekom od hotela za 10 evra i zaputio se u kafanu preko puta. Tu sam opet sreo ljubaznog Amera, kao i Njemce s kojima sam se upravo vratio iz Ushgulija. Mestia je malo mjesto i toga dana u njoj je bilo tek nekoliko turista. U kafiću je grupa mladića svirala tradicionalnu gruzijsku muziku. Ta muzika se sastoji od jako lijepih, linearnih i neobičnih melodija, pravilnih ritmova i glasnog pjevanja. Gruzini često i plešu uz ovu muziku, plesom koji djeluje kao mješavina borilačke vještine i nekog našeg folklora. Večerao sam i nekoliko puta nazdravio sa Njemcima i Amerom. Bio je to dug i jako dobar dan. Popio sam još par piva i pomislio kako bi bilo neozbiljno u potpunosti odbaciti mogućnost da sam možda pijanica.

Ustao sam u zoru, ukrcao se u maršrutku i krenuo ka Kutaisiju. Put je, uz nekoliko pauza trajao satima. To vrijeme sam proveo čitajući Kiša, posmatrajući Gruziju i razmišljajući o njoj. Ne toliko o Gruziji, koliko o Ani. Usput smo razmijenili nekoliko poruka. Nalazila se, naravno, u Kutaisiju i bilo je sasvim logično da se, nakon tri godine, opet vidimo. Autobus svejedno prolazi tuda, pravdao sam se.

Posmatrao sam Gruzine kako veselo dijele hranu između sebe i komuniciraju u nekoj mesh topologiji, bez očiglednog reda. Svako je komunicirao sa svakim. Ja sam mogao samo sa ljubaznim Amerom razmijeniti par rečenica.

Gruzini me podsjećaju na Albance, Libance i Irance. Jako su dragi i gostoljubivi. Jedina očigledna razlika između njih i ostalih ovih naroda je u tome što Gruzini nisu muslimani. Gruzini su jako religiozni pravoslavci. To znači mnogo toga, ali prije svega to da se u Gruziji možete ponašati kako god želite, za razliku od pomenutih, tradicionalnih islamskih zemalja.

Posmatram ih kako uvažavaju žene i djevojčice. Iako su sirovi, na momente mi djeluju kao pravi džentlmeni. Očigledno je da imam ogromno poštovanje prema ovoj zemlji i narodu. Kupili su me. Svojom zaraznom dobrotom, strahom od Boga, nesposobnošću komuniciranja na engleskom i velikim srcem.

I dalje se krste svakih par minuta.

Meni se čini da, ako zaista postoji taj Bog i ako stvarno odozgo gleda na čovječanstvo i na neki način određuje šta će s nama biti, ukoliko se mi kao vrsta uspijemo izvući, treba da zahvalimo Gruzinima. Toliko se krste i mole Bogu, da čitav ostatak planete može slobodno da odahne i ne gubi vrijeme na to. Umjesto toga, može to dragocjeno vrijeme provesti robujući kapitalizmu i ganjajući materijalne stvari.

Déjà vu

Vremenom se razvilo nekoliko teorija o tome zašto sam se vratio u Gruziju. Jedna od njih, poprilično šuplja doduše, govori o tome kako sam putnik i kako je Gruzija lijepa i vrijedna ponovnog dolaska. Druga, pak, govori o tome kako sam došao jer sam odavno želio vidjeti Svaneti i Ushguli. Treća čak ide toliko daleko da tvrdi da mi je put za Iran bio daleko najpovoljniji preko ove zemlje.

Četvrta govori o tome kako sam se vratio zbog toga što sam tri godine ranije otišao k’o posljednji seljak iz ove zemlje, dok je sa moje jedne strane stajala bosonoga, raščupana i tužna djevojka, a 11 spratova niže čekao nervozni taksista. Pružila mi je nekoliko kovanica gruzijskog larija, da bih ih ubacio u čudno sokoćalo u liftu i spustio se do prizemlja. Zagrlio sam je i otišao.

Ana i ja nikada nismo vodili ljubav. Neko vrijeme ljubav je vodila nas. Barem sam tako mislio. Vjerovao sam u neke slučajnosti, u neke Norne i nevidljive energije. Istripovao sam neke Fibonačijeve nizove i tvrdio kako kovrdže ženske kose, ukoliko su dovoljno lijepe, mogu da vas uvedu u lavirinte zaljubljenosti i beskonačnu petlju radosti. Vjerovao sam u nordijsku mitologiju i bilo kakvu glupost koja je davala smisao onome u čemu ga nije bilo.

Ostali smo u kontaktu. Znali smo vrlo dobro šta se dešava u životu onog drugog. Znali smo da dolazim u Gruziju i da ćemo se najzad opet vidjeti.

U tri godine, Gruzija se uopšte nije promijenila, osim što Lari vrijedi nešto manje u odnosu na Evro. Gruzini su i dalje srčani, dragi, izuzetno gostoljubivi i, iako ne govore engleski, daće sve od sebe da vam pomognu i da vas ugoste u svojoj zemlji. Sigurno je neukusno poređenje, ali najradije bih ih uporedio sa psima: veseli, željni žive komunikacije, nesposobni da verbalno komuniciraju sa vama, ali uvijek spremni da vam ponude svoju ljubav i pažnju. I dalje se krste prilikom svakog pojavljivanja bogomolje ili krsta u daljini. I dalje svi međusobno komuniciraju i krevelje se u malenim maršrutkama. I dalje im je zemlja lijepa toliko da bi i stranac poželio da pogine za nju. I dalje ne mare za savremene tehnologije, zapadni svijet i još uvijek nisu otuđeni jedni od drugih. Gruzini su i dalje pravi muškarci, hrabri, sirovi i snažni, ali i nježni i dobrog srca. I dalje paze na dječicu i u maršrutkama ih uzimaju i stavljaju u krilo, iako ih i ne poznaju, ne dozvoljavajući im da stoje.

Vjerujem da se ni ona nije promijenila. Sigurno je i dalje lijepa. I dalje ima nježan glas, šutira kamenčiće malenim stopalima i stidljivo obara pogled. I dalje uči arapski i ne uklapa se u društvo. Siguran sam u to.

Jedino što se promijenilo upravo sam ja. Ne nalazim se više u nekom nepoznatom vremenu, prilično sam siguran u to da je 21. vijek. Fibonačijevi nizovi postoje samo u matematici, a Algiz među runama i tek na pokojem vratu, od Islanda do Gruzije. Odin i Norne nikada nisu ni bili u ovoj zemlji. Da li je iko ikada ustvari i vidio ptice na ramenima Svetog Franje Asiškog!? Lijepe kovrdže su samo lijepe kovrdže i nikako putanja ka lavirintu zaljubljenosti i beskonačna petlja radosti. Žene po čitavom svijetu dekorišu svoja tijela neobičnim tetovažama, a slučajni putnici odlučuju da li ostati u nekom mjestu ili samo proći kroz njega.

Spustio sam se sa planine u Kutaisi, pojeo čizburger u Mekdonaldsu i ubrzo krenuo dalje, u Azerbejdžan, prateći svoj put. Put koji se sasvim slučajno ukrstio sa nečijim tuđim putem, upravo u ovom gradu. Gradu za čije ulice sam vjerovao da dijele metafiziku i pragmatičnost. Nije bilo potrebe, vremena, a ni bilo kakvog smisla prelaziti te ulice.

Ušao sam u maršrutku za Tbilisi i nasmijao se, svjestan da sam upravo o tom trenutku odrastao. Najzad sam se nalazio na pravoj strani ulice. Nije bilo Norni, Fibonačija, zmajeva i ostalih gluposti. Odrastao sam. Nije bilo apsolutno ničega. Ni boja, ni mirisa. Samo cesta. Siva i beskonačna cesta.

Nemojte nikada odrasti.

Slučaj ima ovakve čarolije, iz nužde. Da bi neka ljubav bila nezaboravna, potrebno je da joj se od prvog trena pripoje slučajnosti poput ptica na ramenima svetog Franje Asiškog.

Nepodnošljiva lakoća postojanja, Milan Kundera