Kosovo

Na tri sveto i na tri sastavno,
Odlazimo na Kosovo ravno.
Odlazimo na suđeno mesto
Zbogom majko, sestro i nevesto.

Kosovo je najskuplja srpska riječ. To je svima već dobro poznato. To je riječ kojom se trguje, manipuliše i ucjenjuje već vijekovima. Svaka predizborna kampanja u manjoj ili većoj mjeri dotiče se pitanja Kosova, oslanjajući se na neupitnu osjetljivost Srba na kosovski mit. Kosovo je vjerovatno najčešće korištena riječ u vokabularu prosječnog Srbina. Izvor inspiracije naraštajima pjesnika, muzičara, slikara, a konačno i blogera. Čitanost svakog teksta o Kosovu zagarantovana je.

Tako sam nekada naišao i na jedan, možda najbolji tekst koji sam čitao o Kosovu. Autor je u svom dužem izlaganju razmatrao srpske pristupe Kosovu kroz istoriju. Srpska inteligencija bavila se ovim pitanjem vijekovima, koliko su i trajali problemi u ovoj pokrajini. U svom tom brainstorming – u, iznjedrila je tri stava. Jedan od njih bio je osvajanje Kosova svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima, konačno protjerivanja Albanaca i stavljanja tačke na i – ratom. Drugo stanovište podrazumjevalo je podjelu na pola, dok je potonje i najradikalnije podrazumjevalo potpuno odricanje Kosmeta. Jasno je da je treće rješenje donedavno bilo samo teoretski moguće.

Ono što je na mene u tom tekstu ostavilo snažan utisak bio je autorov zaključak kako se srpska (a ni albanska) inteligencija nikada ozbiljno nije bavila idejom suživota.

Propagande kojima su oba naroda kroz istoriju izlagana nikada za cilj nisu imale promovisanje mogućnosti suživota. Njihov cilj bio je podsticanje mržnje i straha, grupisanje  u tabore, naoštravanje tenzija i pripremanje za rat. Nikada se nisu bavile isticanjem pozitivnih, pa čak ni neutralnih činjenica o ovim suprotstavljenim narodima. Sljedeći poput ovaca takve propagande, već vijekovima nanosimo zlo jedni drugima.

Ulazak

Klackao sam se tako u malenom autobusu razmišljajući o tome, dok smo u predvečerje oktobarskog dana neuglednom magistralom polako klizili iz Skoplja ka Prištini. Oko nas su se nizale šume, dan se bližio kraju, a mene je uhvatila blaga nervoza. Bilo nas je samo par u autobusu. Trebalo je na granici izvaditi srpski pasoš, ispisan ćirilicom i ocrtan velikim i prepoznatljivim dvoglavim orlom.

Kada sam prije dvije godine ulazio na Kosmet sa sjeverne strane, takvih problema nisam imao. Granica sa Centralnom Srbijom na tom mjestu liči na sve osim na granicu. Na sjeveru Kosova se srbuje više nego igdje drugo. Sjever Kosova je crna rupa koje se Srbija odrekla i u kojoj zvanično Kosovo nema gotovo nikakav autoritet. Zbog toga na sjeveru Kosmeta vlada poprilično bezakonje. Ljudi voze automobile bez registarskih tablica, granicu prelazite ilegalno ili legalno, bez pretjeranih kontrola, a na mitrovačkim ulicama kriminal je sveprisutan.

S druge strane, na jugu Kosmeta svi tragovi srpskog prisustva su iščezli. Jasno je, dakle, da je ulazak na Kosmet sa južne strane u meni izazivao određenu nelagodu.

Mnogo prije granice, kao da je nanjušio moju nervozu, suvozač je počeo da zapisuje putnike i njihove brojeve pasoša. Trudio sam se da izgledam nezainteresovano, ozbiljno i kul, prikrivajući nervozu.

Ipak, nije bilo dramatične muzike u pozadini i ništa se nije desilo. Ušli smo na Kosovo i pojurili ka Prištini. Bio sam radostan zbog činjenice da se, nakon dvije godine vraćam na Kosmet. Na kraju priče koju sam pisao o tom putovanju obećao sam da ću se vratiti. Danas ispunjavam to obećanje.

Prošlo je 9 dana od kada sam krenuo od nule na ovaj put. Iako sam od tih 9 dana tri nevjerovatna dana proveo na Hilandaru, i dalje se ništa nije moglo porediti sa boravkom u Dečanima. U tom manastiru je i nastao ovaj blog, u malenoj isposnici nadomak crkve manastira Visoki Dečani, dok su monaštvu i meni siguran san obezbjeđivale vojne snage UN – a.

Misli su mi prekidali brojni bilbordi nanizani pored magistrale kojom smo jurili ka Prištini. Na njima je dominirao lik neospornog dželata i apsolutnog gospodara rata, gospodara života i smrti na Kosmetu – lik današnjeg Premijera, Ramuša Haradinaja.

Da sam se nekim slučajem samo stvorio ovdje, nikada ne bih ni pomislio da su tu nekada živjeli Srbi. Bilo kakav trag srpskog identiteta potpuno je iščezao. Jugoistok Kosmeta je očišćen od Srba. Kosovo jeste kompleksan sistem i svaka tema o njemu je jako komplikovana. Jedino što mi je u tom trenutku bilo potpuno jasno, mnogo jasnije nego prije dvije godine bilo je to da ovo mjesto nema više nikakve veze sa Srbijom. Daleko je ovo od Srbije. Uspjeli su.

Zvanična istorija pogrešno nas je učila kako je Kosovska bitka, ključna srpska bitka oko koje se formirao kosovski mit, samo jezgro srpskog nacionalnog identiteta započeta i završena 28. juna 1389. godine. Ono što nam je ta istorija prećutala je to da ta bitka traje i danas. Bitka od 6 vijekova. Danas je možda i najintenzivnija. Danas, kada srpski narod vodi svakodnevnu borbu za goli život i opstanak na Kosmetu. Kada se srpsko monaštvo pod stražom moli Bogu (Vojska KFOR – a svakodnevno i pod naoružanjem čuva manastir Visoki Dečani već 19 godina). Kada u Prizrenu živi samo jedno srpsko dijete.

Vladimir

Bila je već noć kada smo ušli u Prištinu. Nakon dvije godine, njena svjetla danas izgledaju još sjajnije, a sam grad impresivnije. Priština je zaista jedan ozbiljan grad.

Sjedio sam u kafiću na autobuskoj stanici u Prištini, pušio i pio kafu kada se na vratima pojavio taj šarmantni, uvijek nasmijan, veseo i pozitivan čovjek. Zagrlili smo se. Bio je to moj prijatelj. Kakav bre hotel, idemo da gledamo tekmu kod Laze i spavaš kod mene, bio je neumoljiv.

Za dvije godine uopšte se nije promijenio. I dalje se smijao i zračio istom vedrinom i radošću. Autobusom smo se zaputili u Gračanicu i tamo večerali u srpskom restoranu. Svirali su stari, pristojni srpski narodnjaci, a stolovi su bili prekriveni kariranim stolnjacima. Veselo društvo u blizini je nazdravljalo, bilo je toplo i svi su govorili mojim jezikom. Osjećao sam neopisivu radost i blagu nostalgiju. Nekako sam osjećao da sam najzad na svojoj zemlji, svoj na svome. Tako je i bilo. Nakon čitavog ovog 3000km dugog autostoperskog putovanja, najzad sam bio okružen svojim narodom. Nije to neki poseban narod, ali jebi ga moj je.

Smijali smo se i prepričavali dogodovštine, a potom se taksijem zaputili kod Lazara. Sudbina je uredila da stignem u Prištinu dan pred gej paradu koja se održavala u tom gradu.

Slučajnost? Ne bih rekao.

Ni Lazara nisam vidio dvije godine. U međuvremenu se oženio i opremio sprat kuće u kojem je upravo započinjao svoj bračni život. Dočekao nas je kao pravi domaćin, ponudivši nas rakijom i pivom. Utakmica je počela, a mi smo se počeli otimati za riječ. Razgovarali smo dugo o svemu, a potom sam im iznio svoj plan.

Naime, jutrom sam planirao da se zaputim u Samodrežu, selo u blizini Vučitrna i da tamo obiđem jednu malenu crkvu. Oni su bolje poznavali prilike, a i mogao sam da im vjerujem. Zato mi je bilo važno njihovo mišljenje o tom mom usudu. Nisu bili pretjerano sigurni da li je pametno da se sam zaputim tamo, pa sam stoga odlučio da ću sutra donijeti tu odluku. Lazar se ponudio da me jutrom odbaci do Vučitrna, kada krene sa suprugom za Mitrovicu.

Tada se pojavio i Lazin otac. Pridružio nam se u praćenju utakmice, a potom ponosno i ushićeno počeo da nam pokazuje novi dom koji je zajedno sa Lazom opremio i pripremio za početak nove faze Lazarevog života. Bilo je očigledno da su uložili sve raspoložive resurse u opremanje Lazinog novog doma. Sve je bilo lijepo i novo. Po završetku utakmice, izašao sam na terasu i zapalio cigaretu.

Crkva Samodreža

Lazar je u zoru stigao kod Vladimira i pokupio me. Pozdravio sam se sa Vladom, krenuli smo po Lazinu suprugu i njenu braću, a potom se zaputili ka Mitrovici. Toga jutra Kosovo je obavila gusta magla. Pomislio sam kako mi to ide u prilog i kako će moja misija, posljednja ludost na ovom putovanju proći neprimjećeno zahvaljujući gustoj magli. Magla će pomoći mom naumu, pružajući mi prijeko potreban zaklon.

U tom momentu i dalje nisam znao da li ću se zaputiti u Samodrežu. Srećom, bila nam je usput, tako da sam donošenje te odluke mogao da odgodim sve do Vučitrna. Na kružnom toku u tom malenom gradu odlučio sam da se ipak usudim. Izašao sam iz automobila, pozdravio se sa njima i krenuo ka centru ovog gradića.

Prvog taksistu kojeg sam ugledao upitao sam za prevoz. Rekao sam samo: Samodreža, ten euro. Motivisan mojom velikodušnom ponudom, taksista je bez riječi užurbano uletio u kola i ubrzo smo se našli na putu za Samodrežu. Moja velikodušnost imala je drugi motiv. Znao sam da mogu računati na dvije stvari koje će mi pružiti sigurnost: albansku besu i veliko siromaštvo ovoga kraja. Za taksistu, ja sam bio bogati Evropljanin sa fensi kamerom oko vrata, a mojih 10 evra sigurno ga je moglo osloboditi potrebe da taj dan uopšte više radi. 10 evra za taksi do Samodreže je, u kontekstu Kosova velika lova. Znao sam da neće dozvoliti da se jednom bogatom i velikodušnom Evropejcu nešto dogodi. Nije bio u stanju da govori engleski, a meni je ta maska bogatog zapadnjaka odgovarala i jako lijepo stajala.

Vozili smo se neko vrijeme kada sam shvatio da ja nemam pojma kako da stignem do mjesta koje sam želio da vidim. Odlučio sam da ga upitam i tada sam opet počeo da se glasam poput osobe smanjenih mentalnih sposobnosti: crkva, črč, monasteri, katidral, govorio sam. Blijedo me je gledao. Nije imao pojma o čemu govorim. Iskoristio sam još nekoliko termina koji u mojoj glavi opisuju bogomolju, a potom izgovorio i riječ kirkja, nadajući se da me moje sjećanje nije izdalo i da se zaista na sjevernjačkim jezicima sličan termin koristi za riječ crkva.

Tada je shvatio. Aaaa, kiša. rekao je i nasmijao se. Okej, okej. Klimnuo je glavom, potvrđujući da me razumio. Shvatio sam da se na albanskom vjerovatno za crkvu kaže kiša. Pomislio sam da, iako je razumio da želim stići do crkve, vjerovatno nema pojma koja tačno crkva je u pitanju i da je vrlo moguće da se ipak nismo razumjeli. Već smo se vozili kroz Samodrežu kada sam primijetio porušeno pravoslavno groblje. Ubrzo se zaustavio pored škole i ugasio motor. Gestikulacijom mi je dao do znanja da smo stigli. Izašao sam iz automobila i  zbunjeno gledao oko sebe. Pokazao je u pravcu škole i tada sam je ugledao.

U školskom dvorištu stajala je malena i lijepa pravoslavna crkva bez fasade, izgrađena od kamena. Bila je bez krova i nalazila se u jako lošem stanju. Svuda po njoj bili su vidljivi tragovi gorenja i ostalih oblika nasilja uzrokovanih mržnjom. Ipak, i dalje je nekako ponosno stajala.

Razlog zbog kojeg sam se izložio tolikom riziku bila je upravo ova crkva. Crkva Samodreža. U ovoj crkvi, u zoru 28. juna 1389. godine, Lazarevi vojnici su se pričestili, a on ih je ohrabrivao riječima:

Vi, o druzi i braćo moja, blagorodni velmože, vojnici, vojvode, veliki i mali, bolje nam je smrt u podvigu negoli život u sramoti, bolje nam je u borbi smrt od mača primiti negoli pleća neprijatelju našem podati…

Ova crkva se pominje u brojnim srpskim epskim pjesmama, između ostalih i u pjesmi Uroš i Mrnjavčevići. Jeza je prošla mojim čitavim tijelom. Najzad sam bio tu.

Magla se nažalost već bila potpuno povukla, ali na ulicama ovog sela i dalje nije bilo nikoga. Još uvijek je bilo jutro. Zaputio sam se ka njoj, ubrzanim korakom, nošen nervozom, blagim strahom i velikim uzbuđenjem. Hodao sam ubrzano i tada sam ugledao mnoštvo tinejdžera u školskom dvorištu. Bila je to osnovna škola, a grupica od 30 – ak tinejdžera je igrala basket i krišom pušila cigarete. Kada su me ugledali, zastali su sa igrom i znatiželjno me ispratili pogledom. Nervoza se širila mojim tijelom i shvatio sam da sam potpuno izložen. Bio sam u srcu albanskog sela. Nosio sam kameru oko vrata i jednim pokretom lijeve ruke sklonio je u stranu, tako da je oni sa moje desne strane nisu mogli vidjeti. Tih par sekundi straha se odužilo. Panika me obuzela, a mozak je u svemu tome zadržao pribranost. Nisam ni bio svjestan da je u jednom momentu, suočen sa potencijalnom opasnošću i velikom izloženošću, poslao signal mojoj desnoj ruci. Ona se približila mojim preponama i užurbano otkopčala šlic. Gotovo da nisam ni bio svjestan tog čina. Bila je to neka nesvjesna reakcija, odbrambeni mehanizam. Kako sam užurbano hodao, otkopčavši šlic poslao sam im jasan signal da sam samo prolaznik kojem se pripišalo. Nastavili su sa svojim životima, a ja sam nakon par sekundi zamakao za zidine crkve.

I dalje sam čuo njihovu graju kada sam se našao na vratima ove bogomolje. Prekrstio sam se i ušao. Prizor koji sam zatekao urezao mi se u sjećanje i vjerovatno ću ga nositi u sebi zauvijek. Freske na zidovima bile su potpuno izgrebane nasilnim činom. Na zidovima su bili vidljivi jasni tragovi paljenja i poruke mržnje poput ubij Srbina. Na malenoj kupoli nalazila se rupa iz koje su izvirivale žice armature, a na podu je stajala hrpa otpada pomiješana sa fekalijama. Napravio sam par fotografija i ostao u crkvi nekoliko minuta, pažljivo birajući put kroz fekalije. Unutra sam ugledao i jedan kondom. Iskorišten.

Da, ovu crkvu danas Albanci koriste za zatvaranje stoke, kao neformalni javni toalet i odlagalište smeća. Da, u ovu crkvu danas ulazite samo ako ste slučajni prolaznik kojem se pripišalo.

Vratio sam se užurbanim korakom, sjeo u taksi i zapalio cigaretu, nastojeći time da prikrijem strah koji su odavale moje drhtave ruke. Shvatio sam da mi je šlic i dalje otkopčan.  Taksista me posmatrao krajičkom oka i blago se smješkao. Sve su mu sumnje iščezle. Sve mu je bilo jasno. Bilo je jasno da sam Srbin, možda novinar, koji je došao da fotka srušenu crkvu koju su njegovi srušili. Rekao sam mu ćendro, klimnuo je glavom i krenuli smo ka centru.

Razmišljao sam o tom šlicu kao ultimativnom poniženju. Upravo sam, da bih izbjegao potencijalne probleme, morao otkopčati šlic i odglumiti da idem da pišam u srpsku crkvu. Razmišljao sam o tom poniženju koje sam upravo doživio. Danas sam na svojim leđima ponio dio poniženja čitavog jednog naroda. Poniženja sa kojim se kosovski Srbi suočavaju već decenijama.

Razmišljao sam i o tom kondomu i pokušavao da shvatim kada smo stigli postati takve životinje. Kakav to čovjek odvede djevojku u srpsku crkvu, skine njenu odjeću, skine svoju odjeću i potom je uzme. Kakva je to žena koja pristane da uđe u srpsku crkvu, u to smeće i užas, skine svoje gaće i poda se nekoj životinji? Kakvi smo to ljudi postali?

Kakav je to čovjek? Toliko je obrazovan i osvješćen da zna da kondome treba koristiti, a istovremeno tolika životinja da odvede ribu među freske i da se tu sa njom znoji, stenje i izmjenjuje tečnosti? Kakav je to Bog u koga se svi toliko zaklinju, kada dozvoljava da se u njegovoj kući dešavaju takve stvari? I kakav je to narod koji sebi dozvoljava takvo poniženje? Otkopčao sam šlic. Kakav sam ja to čovjek?

Kako je došlo do toga? Albanski đilkoš je jednoga dana ušao u vučitrnsku samoposlugu i stidljivo kupio kondome? Usput je kupio i čokoladicu, da mu bude manje neprijatno? Potom je sjeo u golfa i došao u Samodrežu? Doveo je izabranicu svog srca u malenu srpsku crkvu pored škole? Stavio je kondom, obavili su to, a potom ga bacili na pod, da se stopi sa ostalim fekalijama i smećem?

I šta je s tim jebenim kondomom? Možemo li se pouzdati u njega? Da li je taj kondom dovoljna zaštita svijeta od takvih životinja? Da li nam taj kondom može garantovati da se takva životinja neće nikada razmnožiti? Kakve kondome uvozi Kosovo? Možemo li se pouzdati u njih?

 

Strah

Navršilo se dvije godine kako pišem ovaj blog. Tokom pisanja nisam se pridržavao gotovo nikakvih pravila. Ona gramatička i pravopisna nerijetko sam kršio. Jedino pravilo kojeg nastojim da se pridržavam je da uvijek govorim istinu. Tako je i sa ovom pričom. Iako je poznato da se balkanski mužjaci nikada ne plaše niti plaču, moram priznati da sam se tih par minuta u Samodreži zaista plašio.

Da, plašio sam se.

Iako smatram da je strah dobar, a suočavanje sa njim još bolje, nije to razlog zbog kojeg sam otišao u Samodrežu. Otišao sam jer sam tako želio. Želio sam da vidim tu crkvu. A ovim tekstom želim da još jednom pokažem u kakvom stanju žive Srbi na Kosovu danas. Ono što je važno razumjeti je da sam se ja plašio par minuta tokom samo jednog dana. Šačica preostalog srpskog stanovništva na Kosovu provodi svaki minut svakoga dana u takvom, a i većem strahu, već godinama.

Mitrovica

Ušao sam u pekaru u centru Vučitrna sa namjerom da jedem. Radnici su počeli da zapitkuju. Jedan od njih govorio je srpski i rekao mi da mogu za pola evra da stignem taksijem u Mitrovicu. To je zvučalo potpuno nevjerovatno. Našao sam prvog taksistu i upitao ga za cijenu. Rekao je da cijena po osobi jeste pola evra. Ukoliko želim sam da se vozim, cijena je, dakle, čitava dva evra. Velikodušno sam mu pružio traženi novac i krenuli smo ka Mitrovici.

Razgovarali smo na srpskom. Pričao je o tome kako je u Jugi bilo bolje i kako nikada nije imao problema sa Srbima. Dovezao me do mosta. Onog mosta koji razdvaja civilizacije. Prešao sam ga i nakon dvije godine ponovo se našao u sjevernom dijelu Mitrovice, daleko ljepšem i sređenijem nego 2015. godine.

Uletio sam u prvi kafić i tamo sreo upravo Lazara. Bila je to lijepa slučajnost. Popili smo kafu, a potom me odbacio do stanice. Autobus za Kraljevo je upravo kretao. Lazar je udario po gasu i pojurio za njim. Jurili smo ulicama Kosovske Mitrovice, sa namjerom da prestignemo autobus. Na jednom od proširenja na magistrali sam izletio i pokušao da ga zaustavim, a on mi je samo mahnuo i produžio.

Lazar je ostao sa mnom sve dok nisam ustopirao prvi automobil. Pozdravili smo se i rastali na magistrali u blizini Mitrovice, a ja sam nastavio put sa seljakom iz obližnjeg sela, u automobilu bez tablica. Potom me jedan drugi čovjek odbacio sve do centra Novog Pazara.

U centru ovog grada upravo je priređivan doček za turskog i srpskog Predsjednika. Neopisiva gužva vladala je u ovom gradu, a brojni bilbordi bili su ispisani parolama podrške Erdoganu, na turskom jeziku. Dolasku Vučića nije pridavana posebna pažnja. Zaustavio sam Mustafu Zukurlića (ne onog Mustafu, već njegovog istoimenog rođaka), koji me odbacio do izlaza iz grada. Ubrzo sam zaustavio drugi automobil i njime uspio stići sve do Sjenice, najhladnijeg mjesta u Srbiji. Tu mi je stao kombi sa bosanskim gastarbajterima, prepun njihovih klinaca. Vozili su me do granice sa Bosnom, gdje me pokupio dobri Sead iz Sjenice i prebacio do Sarajeva. U sitne sate stigao sam kući, a jutrom i na posao, spreman da zaplivam u moru odgovornosti koje se pružalo preda mnom.

Pobjeda?

Utakmica se privodila kraju i Srbija je postigla pogodak. Jedan, ali dovoljan za pobjedu. Gruzija je bila poražena, a mi smo nazdravili u to ime. Iako sam u životu pogledao čitave 3 utakmice, bio je to dodatni razlog za veselje. Na televizijskom prijemniku se potom ukazao Vučić, čestitao reprezentaciji i počeo da kenja o pobjedi.

Izašao sam na terasu i zapalio cigaretu. Toplotu Lazinog doma nakratko sam zamijenio hladnoćom oktobarske noći u Gračanici. Već sam bio pod uticajem par piva i svih tih emocija. Čitavo tijelo me je boljelo, ali mi je duša bila čista i velika kao Hilandar. Doživio sam toliko ludih i lijepih stvari na ovom putu. I završavam ga na najbolji način. U sigurnosti i toploti prijateljeve kuće, u Gračanici. Povukao sam dim i tada shvatio da se ispred mene, na nekih 200m uzdiže i jasno vidi manastir Gračanica. Reflektorima je čitava crkva bila osvijetljena i presijavala se. Gračanica, sva u sjaju, pomislio sam i nasmijao se.

Naježio sam se. Bio sam potpuno ispunjen. Iz kuće sam mogao čuti kako Lazin otac ponosno i ushićeno pokazuje prostorije Lazarevog stana koji su opremili. Shvatio sam pozadinu tog njegovog čina i riječi – Lazar neće otići s Kosova. Opremio je kuću, oženio se i započeo život sa suprugom. Mnogo su uložili u taj stan. Nije bilo ni govora da će Lazar otići sa Kosova. On tu pripada.

Ispred mene Gračanica je ponosno stajala, kao i svakoga dana u posljednjih 700 godina. Bila je okupana svjetlom. Iza mojih leđa mogao sam čuti Lazara, njegovog oca i Vladimira kako se smiju i radosno nazdravljaju. Svi su bili dobro. Ja sam bio jako dobro. Predsjednik Srbije je govorio o pobjedi. Govorio je kako smo pobijedili. Iako se rijetko kada slažem s njim, shvatio sam da je večeras bio u pravu.

Pobijedili smo, jebote. Večeras smo pobijedili. Bili smo živi, zdravi i nasmijani. Mi smo, barem večeras, pobjednici ove Kosovske bitke. A sutra? Sutra je novi dan, sutra ćemo opet da se borimo, kako znamo i umijemo. Obrazovanjem, zalaganjem, molitvom, natalitetom, širenjem istine i priče o nepravdi ili barem pisanom riječju na jednom blogu.

Vratiću se sigurno na Kosmet. Ali da bih se vratio, treba prvo da odem.

Nisam otišao sa  Kosova. Nikada neću otići sa Kosova. Nikada nećemo otići sa Kosova.

Opstaćemo.

Amin!