Jugoslavija ili deveti život

Jutro je. Jato galebova otima se za ostatke hrane bačene s ribarskih čamaca. Daleko od njih, na pučini, galeb Jonathan Livingston, potpuno sam, uporno vježba jedan okret u zraku. Dok većina galebova leti samo zato da bi se domogla hrane, Jonathana iznad svega zanima let. Dane i dane provodi u osami vježbajući najteže, najneobičnije okrete u letu istražujući granice svojih mogućnosti. Takav način života izdvojio ga je iz jata, polako postaje osamljenik. Na uporne molbe svojih roditelja da počne živjeti kao i sve ostale ptice, Jonathan se nekoliko dana trudi udovoljiti njihovim željama: leti s jatom, kriči s ostalim galebovima i zaranja u more za ostacima hrane.

Tada konačno shvaća besmislenost takva života i opet se povlači u osamu. Živi daleko na pučini, gladan i sretan što uči letjeti. Njegov cilj bila je brzina…

Kada sam zadnji put uradio nešto po prvi put, pitam se!? Ima već par mjeseci kako nisam ni putovao, još od Palestine. Počeo sam da odrastam. Ušao u sistem. Kupio ogledalo i prestao da se brijem u liftu. Počeo da razmišljam o razmnožavanju. Ostarilo se. Dlake iz nosa rastu. Trideset i prvi rođendan se nazire. Kolotečina je počela polako da guši. Predvidivost svakodnevnice je postala preteška. To se odrazilo na odnose prema ljudima. I gljivama.

Eskaliralo je onoga dana kada sam Jadranka, svog kućnog ljubimca gljivu bacio u WC šolju. Bacio i povukao vodu. Ni osvrnuo se nisam. Bilo je vrijeme da krenem dalje. Sam.

Sve je teže vraćati se sa putovanja i prilagođavati sistemu, vraćati se u obični, predvidivi život. Treba da otputujem. Treba da odem na putovanje biciklom.

Prošle godine sam odustao od tog plana jer nisam mogao naći nosač za bisage. Bicikl koji vozim apsolutno nije predviđen za putovanja. Mogao sam da pozajmim bicikl predviđen za putovanja ali nisam želio. Želio sam da idem Duhom. Čak mu nisam ni uže gume stavio.

Ove godine sam odlučio da ću krenuti pa taman i sa ruksakom na leđima. Otišao sam u servis biciklala čije usluge inače koristim i rekao čovjeku: ja idem na putovanje sa OVIM biciklom, a ti ćeš sada to da mi omogućiš, smisli nešto.

Donio mi je nosač za bisage apsolutno prilagođen mom biciklu. Iako nije djelovao kao kvalitetan i izdržljiv komad opreme, kupio sam ga istog momenta i odlučio da probam. Kupio sam i bisage, spakovao se u narednih par dana i odlučio da u petak poslije posla jednostavno krenem ka kanjonu Ugra. Nakon toga bih recimo mogao da se spustim kroz Bosnu do Hrvatske i vidim hrvatsko primorje na kojem nikad ranije nisam bio. Jugoslavija se raspala dok sam još bio klinac.

Stavio sam bisage naopako i svezao crven konac oko ruke, protiv urokavanja, i krenuo.

Priključenija

Moj bicikl se zove Duh. Njemački je to proizvod, izuzetno kvalitetan. Ghost ram, Deore, Deore XT, RockShox, 3×10 brzina, 29er. Dobar bicikl. I skup. Skuplji je od automobila koji sam povremeno koristio do nedavno.

Tek kada sam stigao u Kneževo, par sati nakon početka puta, ustanovio sam da sam bisage okrenuo naopako. Ne, nisam to uradio namjerno. Pitam se kako sam samo mogao prilikom odlučivanja na koju stranu da okrenem bisage jednostavno pomisliti pa svejedno je garant. Kako dovraga!? Čovjek vidio svijeta, završio fakultet, vozio bicikl hiljade kilometara. Kako!? Trebao sam ja ipak taj master upisati pa šta bude.

Nije svejedno.

Petama zapinjete o dno bisaga sve vrijeme i naravno, nemoguće je da ih uopšte otvorite.

Osim tog, nisam imao mnogo glupih poteza. Ponio sam sve što mi treba. Nekoliko limenki hrane, dva bidona (jedan za vodu, a drugi za kikiriki, lješnjake i ostale sjemenke – izvor prijeko potrebne energije), čakiju, odjeću, veš, papuče, knjigu, kremu za sunčanje i plastične vezice. Uvijek vam zatrebaju plastične vezice. Plastične vezice su drugi najbolji izum u istoriji čovječanstva, odmah nakon štikle.

Nosač za bisage koji se montira na šipku sica je inače koštao 35KM, a same bisage 45KM. To mi je prije kretanja bio najveći trošak. U principu, ne treba mi mnogo toga. Usput postoji nebrojeno mnogo kuća i benzinskih pumpi. Uvijek mogu da naspem vode kraj puta ili da kupim nešto na pumpi. Volim da se na putovanjima oslanjam na ljude i na taj način otvaram i zatvaram krugove, istražujem i potvrđujem koliko smo gostoljubivi i dobri. Mi. Ljudi. Balkanci.

Kneževo

Put do Kneževa je dug oko 50km i prilično brdovit. To mi je prvi cilj. Večeras treba da stignem i prespavam tamo. Junsko polusunčano popodne, savršeno za biciklanje. Šuma, priroda. Ptice cvrkuću. Prirodne tonove tek povremeno omete pokoji automobil. Bilo bi svetogrđe u ovakvom ambijentu slušati muziku. Svako malo se zaustavljam da bih uživao u pogledu, mirisu prirode, cvrkutu ptica ili da bih napravio pokoju fotografiju i nabrao šaku šumskih jagoda. Moj odmor je već počeo. Već se osjećam sjajno. Tako malo je potrebno. Malo vode, priroda, bicikl i jagode. Mir.

Povremeno počne da pada kiša, ali to ne traje duže od dvadesetak minuta. Uostalom, moje bisage ne propuštaju vodu. Kao ni ja.

Nakon 4 i po sata vožnje stigao sam u Kneževo. Ne osjećam umor. Osjećam samo zadovoljstvo. Prvih 50km sam prešao, stigao na prvi cilj. Nosač bisaga još čvrsto stoji, nije pukao. Veče je. Sutra rano ću da krenem dalje i da najzad vidim kanjon Ugra.

Kneževo je pustinja. Nema tu gotovo nikoga. Malo mjesto, malo ljudi i mnogo znatiželjnih pogleda. Inače je vazdušna banja. Priroda je prelijepa, vazduh takođe. Osim toga – ništa! Dok je još postojala stara Jugoslavija, ovo mjesto se zvalo Skender – Vakuf.

Plaćam smještaj 20KM. Rano se budim i odlazim na doručak u prizemlje. Naručujem kafu i ćevape. Slušam glasni razgovor dvojice u kombinezonima. Deduktivnim rezonovanjem zaključujem da su automehaničari po zanimanju. Galame, piju pivo (u 8h AM) i konobaricu oslovljavaju sa mala. S obzirom da nisam dobio escajg uz ćevape, ušao sam unutra i svojom pojavom prekinuo sve konverzacije u restoranu. Osjetio sam znatiželjne poglede na sebi. Stranac, neki biciklista, sjedi sam, prilazi šanku i stariju konobaricu oslovljava sa gospođo i ljubazno je moli da ako može da mu da escajg za ćevape koje je naručio. Pederčina!!! I to ona gej pederčina. Treba ga slomiti ko sepet.

Pojeo sam svoje ćevape i ubrzo napustio ovo mjesto.

Ugar

Kada sam prvi put išao u Sarajevo, prije neke tri godine, prošao sam kroz kanjon rijeke Ugar. Ostao sam u šoku. Kako je moguće da postoji nešto toliko lijepo i tako blizu, a da niko ne govori o tome!? Nikada nisam ni čuo za to, a udaljeno je samo 50km od mene. Tada sam odlučio da ću jednom proći biciklom ili pješke kroz taj kanjon i tu ideju stavio na svoju to-do listu.

Mnogo je razloga da budem srećan. Idem na putovanje biciklom. Nemam uopšte predstavu kako izgleda putovanje biciklom i kakvi me izazovi čekaju. Slijedi 9 dana pune slobode i nepredvidivosti. Vrijeme je lijepo, ali ne pretjerano sunčano. Sit sam, naspavan, odmoran i suh. Svakim metrom sam sve dalje od kuće, sigurne zone.

Napustio sam svoje naselje, a potom i grad. Ubrzo ću i svoj entitet da napustim. Entitet je riječ čije značenje vjerovatno od svih ljudi na svijetu najbolje razumijemo mi u Bosni. Entitet je nešto. Entitet je riječ koju možete iskoristiti kada želite da oslovite nešto, a nikome nije jasno šta je to. Entitet je sve i ništa.

Nakon što napustim svoj entitet, napustiću i državu, nadam se. Svakim metrom sam sve više na tuđem, stranom terenu. Nekada je sve to bila jedna heterogena, ali ipak jedna zemlja – Jugoslavija.

Ovdje i sada

Planirao sam da svoj odnos sa Hrvatima, Hrvatskom i Jugoslavijom uopšte opišem smještanjem početka priče u 1942. godinu i veliko stradanje srpskog stanovništva od strane ustaške ruke u Drakuliću i Šargovcu, banjalučkom naselju u kojem sam odrastao. Planirao sam da se potom prebacim u 1993. godinu i opišem život nas par srpskih porodica okruženih komšijama Hrvatima, unutar etnički čistog tog istog Šargovca.

Planirao sam da pišem o tome kako smo se tokom dana zajedno igrali i bili najbolji prijatelji, dok su noćima roditelji spavali sa jednim otvorenim okom. Kako smo 1995. godine plakali kad su odlazili. O tome kako smo se povremeno skupljali u jednu od te tri srpske kuće i bdjeli, podgrijani glasinama da će baš večeras naše komšije krenuti po naselju da zauvijek riješe srpsku stvar. Ili o tome kako su nam te iste komšije 20 godina kasnije priznale kako su oni iste te noći provodili u šumi ili njivama kukuruza, strijepeći od odmazde svojih komšija Srba, nas, apsolutne manjine.

I šta bi bako na kraju, jesu te zaklali ili nisu, jebote!?

Pinki

Sjećao sam se prošlosti. Ali i budućnosti. Sjećao sam se budućnosti u kojoj dolazim na Svetu Goru u maju 2017. godine, u kojoj prelazim Kapadokiju autostopom i ulazim u Iran. Jurim Persijom noćnim vozom. Prelazim Azerbejdžan i dolazim u Gruziju, u Kutaisi, do one šarene fontane u centru grada, između metafizike i pragmatičnosti.

Ipak, vozeći po nestvarno lijepoj zemlji i pitajući se čija li je i koliko je moja, nisam mislio ni o prošlosti ni budućnosti. Bio sam potpuno posvećen sadašnjosti, trenutku. Prisutan. Ovdje i sada.

Vozim. Ne očekujem mnogo. Ni od ljudi ni od života. Niska su mi očekivanja. Ne razmišljam o budućnosti, o Splitu. Razmišljam o Ugru, o tome kako da zaštitim kožu i glavu. O sledećem usponu, količini vode koju uzimam. Očekujem pucanje nosača bisaga, očekujem kišu. Samo da nosač preživi spust. Super će biti ako stignem do mjesta zvanog Turbe (ne znam kako da ga provučem kroz padeže). Spreman sam na najgore, znam da ću se snaći. Razmišljajući o tome, našao sam se na vrhu, na početku kanjona, mjesta sa kojeg se pruža nestvaran pogled na jutarnjim suncem obasjanu divlju prirodu kanjona Ugra.

Bio je živ, jedva je primjetno drhtao od oduševljenja, ponosan što je savladao strah. A onda je, bez velikih priprema, uvukao prednji dio krila, izbacio kratke, kose vrhove i sunovratio se ravno prema moru. Već na visini od tisuću trista metara postigao je konačnu brzinu – vjetar je, poput čvrstog zvučnog zida, onemogućavao daljnje ubrzanje. Letio je vratolomnom brzinom od trista devedeset šest kilometara na sat. Stegne ga u grlu pri pomisli da bi pri ovoj brzini s ispruženim krilima prsnuo i pretvorio se u milijun sićušnih komadićaka. Ali brzina je snaga, brzina je ushit, brzina je čista ljepota

Ovdje. Sada. Ugar. Zategao sam sve na sebi i na biciklu. Stavio slušalice i pustio Nightrain. Spreman sam. To je taj trenutak. Spustiću se kanjonom Ugra, slušajući Nightrain. Sidnejska izvedba te pjesme je najjači dokaz da je rokenrol u 21. vijeku življi nego ikad. Mogao bih o ovoj pjesmi i njenom značaju napisati nekoliko posebnih priča. Im ready to crash and burn. Svezao sam čvrsto maramu oko glave. Još jednom provjerio sve i započeo taj epski, dugo očekivani spust.

Počeo sam da ubrzavam. Ubacio sam u najveću brzinu i počeo jako da okrećem pedale. Želim da postignem maksimalnu brzinu, prateći refren. Pretičem automobile. Jurim. Snažni udari vjetra mi razbijaju grudi i otežavaju disanje. Spuštam se u položaj koji mi omogućava aerodinamiku, najmanji otpor vazduha. Oči mi suze. Naginjem se dok sječem krivine, nosi me rokenrol. Najmanja greška i gubitak koncentracije me može rasturiti u milion dijelova. Adrenalinska eksplozija. Orgazam. Savršenstvo. Sloboda. Sloboda spusta kanjonom Ugra. Sloboda čistog Rokenrola. Rokenrol je živ. Ja sam živ.

Vlašić

Škripa savršeno efikasnih diskova u koje imam neograničeno povjerenje se nadovezala na kraj pjesme. Stao sam i počeo nekontrolisano da se smijem. Drogiran endorfinom. Pijem kafu i kezim se crpeći energiju iz beskonačnog, dubokog zelenila i konačne tišine.

Nastavio sam pedalati polako, zadovoljan što je svaki dio mene i Duha na svom mjestu. Već sada sam siguran da je polazak na putovanje biciklom bio pravi potez. Počeo je naporan uspon na Vlašić. Sunce udara, polako pedalam sa svim svojim teretom i borim se protiv mozga.

Svaki uspon, svaki kilometar posmatram kao poslednji. Svakom novom iza mene se radujem. Još uvijek nema kiše, još uvijek bisage stoje. Sjajno. Borba sa mozgom traje. Kada bih razmišljao koliko mi još treba da pređem Vlašić, koliko mi treba do Kupresa, Splita, vjerovatno bih odustao, vratio se kući – autobusom. Mozak bi me pobijedio.

Moj cilj je da pređem još samo ovaj uspon i nakon njega sigurno slijedi spust. Samo još ovaj kilometar.  Tako se igram sa mozgom, zajebavam ga, manipulišem njime. A on crče od muke jer nikako da naiđe taj poslednji.

Jedan od tih uspona je zaista i bio poslednji. Kupio sam komad vlašićkog sira na vrhu i otišao u obližnji kafić da popijem kafu i da pojedem nešto iz limenke.

Napustio sam svoj entitet. Prelaskom granice entiteta ništa se ne promijeni. Osim svega. Kao kada napunite trideset. Kao kada prođete ispod duge. Nema granice, ne postoji, fiktivna je. Ali je u glavama itekako prisutna.

Već sam pomalo stranac. Nalazim se na Vlašiću. Ovdje žive malo radikalniji muslimani.

Gospođi koja je me je poslužila u kafiću pitala me je zašto idem na putovanje biciklom. Nisam joj bio jasan. Pitao sam je da li mogu negdje da kupim kiflu, hljeb. Rekla je da nema pekare nigdje u blizini i pitala me odakle dolazim i kako se zovem. Odgovor na ta pitanja u Bosni vas u potpunosti određuje. Sve relevantne informacije dobijate iz samo ta dva podatka. Dao sam joj odgovor, a ona je nestala u kafiću i vratila se, noseći salvetom zamotan poveći komad bijelog svježeg, njenog – hljeba. Ona je moj odgovor doživjela kao: čovjek, čovjek gladan hljeba.

Ta stara gospođa čudnog imena na planini Vlašić mi je dala pola svoga hljeba. Hljeb je sve. Hljeb je ljubav. Hljeb je Jugoslavija.

Čija li je ovo zemlja? Naša? Njihova? Mogu li je zvati svojom? Koliko slijep moraš biti da ne vidiš koliko je lijepa!? I da ne želiš da joj pripadaš. I da ti pripada. Svakim kilometrom, sve je manje moja. Tako bi barem trebalo biti, tako piše u Ustavu.

Spust

Kiša je počela taman na dijelu puta kad je počeo spust sa planine i kada u blizini nije bilo kuća gdje bih mogao da se sakrijem. Sakrio sam se u šumi i čekao neko vrijeme tu, da bih nakon 20 minuta ipak odlučio da se po najvećem pljusku spustim u to magično mjesto zvano Turbe. Rezultat moje odluke je bio taj što sam se nakon 10 km brzog spusta po pljusku i hladnoći našao u mjestu zvanom Turbe potpuno mokar i prljav. Na prvoj pumpi sam obukao suhu odjeću, mokru stavio na bicikl da se suši i nastavio ka Donjem Vakufu. Tu sam jeo, napunio telefon i zalihe vode, prešao preko Vrbasa i nakon 12 kilometara stigao u Bugojno, inače najhladniji grad Jugoslavije. Nakon 80km vožnje, ideja ispijanja par piva na junskoj vrućini u kul pabu se sama nametnula i činila kao jedina ispravna.

Trebao sam večeras stići u Livno. Tome sam se nadao. Javio sam se Heleni i ona je rekla da će mi pomoći oko smještaja. Ipak, teško da ću stići tamo. Prvo treba da savladam 23km čistog i konstantnog uspona do Kupresa, pa još 44km do Livna. A već je 18h, popio sam tri piva. Da li da ostanem u Bugojnu ili da ipak krenem ka Kupresu, pa kako bude!? Imam sigurno još 3h do zalaska sunca. Zato sam i odabrao ovaj period godine – period kada svijetli dio dana najduže traje.

Kupres

Izmorilo me ovih 80km danas. Bilo je dosta uspona. Ipak, nakon 3 piva, momak se okuražio i odlučio da krene put Kupresa.

Iako je priroda prelijepa, uspon je nemilosrdan, konstantan. 23km uspona, bez ijednog metra ravnice. Vozim, znoj lije sa mene. Ne gledam u daljinu ispred sebe, ne želim da vidim koliko još moram pedalati do krivine, do kraja uspona. Gledam u točak, u ram bicikla. Natpis German bicycle technology mi izbija oči. Da, bicikl će izdržati. Nosači još drže. Izdržaću i ja. Nisam njemačke proizvodnje. Ali sam balkanske, bosanske, srpske. Ne odlikuje nas vrhunski kvalitet, ali svakako nesvakidašnja žilavost.

Davno sam otkrio granice sopstvene snage, izdržljivosti i ludosti. Konstantnim pomjeranjem tih istih granica dođete do zaključka da one zapravo – ne postoje. Ne postoji ono što čovjek ne može. Barem ovaj čovjek. Zato je važno, malo po malo, pomjerati granice. Na kraju shvatite da su granice gluposti. Da ne postoje. Da su samo u glavama. Naučene, usađene. Granice izdržljivosti, snage, sposobnosti. Ljudske granice. Kao i one druge – državne, teritorijalne, entitetske. Sami birate da li ćete ih vidjeti i vjerovati u njih. Najveća sloboda je zapravo zaboraviti na granice, vidjeti iznad njih, shvatiti da su u glavi i da ih u realnosti nema.

Ja ću proći ovo sve, sav ovaj put. Zašto? Zato što želim. Samo zato. Jedva čekam da vidim šta će mi se sve desiti. Ali znam da ništa loše neće. Tako odlučujem, tako biram. Ne bojim se.

Ipak, uspon počinje da me nervira. Kupres počinje da me ljuti. Počinjem da psujem. Obraćam mu se. Zamišljam ga kao strašno iritantnog čovjeka. Mrzim ga, prezirem. Galamim na njega. Znoj lije sa mene. A hladno je. Pa kojoj budali je palo na um da ovdje živi? Šta ga je tjeralo da se ovdje penje? Čime? Konjem? Pješke? Kakve budale!

Oblačim duks, očekujem spust svakog momenta, ali ga nema. I dalje se penjem. Vruće mi je. Duks postaje mokar. Spusta ni na vidiku. Psujem. Kosa mi je mokra ispod marame. Hladno je već, ali ja gorim. I odjednom – vrh. Početak spusta. Tunel – Kupreška vrata.

Dođavola. Gotovo je sad. Hladno je, a ja sam mokar, znojav. Nemam ništa suvo više da obučem. Treba da se po hladnoći, na 1400mnv spustim par kilometara do grada. Nemam šta čekati. Krećem odmah. Prolazim kroz tunel, najstravičniji trenutak na čitavom putu. Unutra je buka, mrak, hladni i brzi vjetar razbija, zvuk automobila doživljavam kao zvuk kretanja 300 tenkova. Izbijam iz tunela i jurim oko 50km/h. Kosti mi pucaju od hladnoće. Glava već počinje da me boli. Kosa mi je mokra. Stižem u centar, ulazim u kafanu i tresem se, pijem čaj. Umalo da me slomi glupi Kupres. Tražim smještaj, lutam po Kupresu kao utvara, od hotela do hotela. Najzad nalazim slobodnu sobu u pansionu, padam na krevet i umirem.

O, majku ti jebem, Kuprešku!

[fblike]