Sigurno ste se čitavog života pitali kako za 300KM i 9 dana obići Sofiju, odraditi uspon na Musalu – najveći vrh Balkana, Olimp – planinu Bogova, provesti 4 dana na moru, pregaziti Kajmakčalan stopama srpske vojske iz Prvog svjetskog rata, vidjeti groblje u Solunu i tamo zanijemiti od najljepše i najpotresnije priče, vidjeti Meteore u Grčkoj, Rilski Manastir u Bugarskoj, kupati se u Tišini, proći kroz Albaniju podmićivajući policajce i graničare i probuditi se na plaži u Petrovcu u nekoj Crnoj Gori, umotan u vreću za spavanje poput beskućnika.

Prilično jednostavno. Učlanite se u Mehanizam, grupu ljudi koji zajedno hodaju, planinare i istovremeno se jako zabavljaju. Takve grupe se danas nazivaju Planinarska društva. Mehanizam je jedno takvo društvo iz Kotor Varoši, mjesta nadomak Banjaluke. U Banjaluci ih ima mnoštvo, ali mi je Mehanizam drag. Ne poziraju. Hodaju i smiju se. Platite nešto sitno za godišnju članarinu i to je to, hodate. Prosto.

Sofija

Krenuli smo u petak poslije posla. Baja i ja smo došli iz Banjaluke i upoznali se sa ostalih 11 ljudi sa kojima putujemo. Krenuli smo minibusom direktno do Sofije, u koju smo stigli u zoru i tamo proveli par sati, što je bilo dovoljno tek da se uhvati ritam kucanja srca tog grada. Balkan, sama prestonica Balkana. Od malo stvari koje sam vidio i čuo u tom gradu, izdvojio bih činjenicu da se u centru grada nalazi crkva u kojoj se nalaze mošti (ruka) srpskog kralja Milutina, kojeg Bugari slave kao svetitelja.

Kažu da je mudra Sofija jedan od malobrojnih gradova koji nikad nisu razarani.

Nakon tih par sati, zaputili smo se u Borovec. Odatle smo se gondolom prebacili na mjesto odakle smo počeli da hodamo ka vrhu Musala.

 

Uspon na Musalu

Nakon 8km i 3h hodanja po prilično neprohodnom i stjenovitom ali i fantastičnom putu, dolazi se pod sami vrh planine zvani Musala, u planinarski dom. Taman pred zalazak Sunca.

Pogled sa krova Balkana, pri zalasku Sunca vrijedan je svake litre znoja, svake spaljene kalorije, svakog uganuća zgloba i pokidanog mišića na ovom svijetu. Sami uspon na Musalu i put do tog pogleda vrijedi čak i više.

Hladno je. Veče se polako spušta na Balkan.

Sjedimo, večeramo, pijemo kafu i pivo. Pijemo rakiju. Zajedno. Svi su nasmijani. Povezani sa prirodom. Noć je. Nas tridesetak, na samom krovu Balkana, najvišoj njegovoj tački, iznad svih ostalih ljudi na čitavom polu – ostrvu. Izolovani od svega. Do doma je prilično nemoguće doći. Helikopterom je dovlačen materijal za njegovu izgradnju. Iza je jezero. Pored njega ljudi spavaju u šatorima, iako su noći nevjerovatno hladne. Tu piju i vodu, umivaju se. Čisto je. Hladno, oštro, čisto. Musala je čudesna.

2925 metara nadmorske visine. Već par mjeseci nakon toga sam se našao na -304 metra nadmorske visine – u najdubljoj depresiji, srcu Svete zemlje.

Tišina

Godinu dana ranije, prostor nekadašnje velike države koji se danas popularno naziva region zadesile su teške poplave. Ta nesreća je ujedinila sve ljude u regionu i izbrisala sve razlike među njima. Voda je na kratko odnijela i Srbe i Hrvate i one nesrećnike koji ne znaju jesu li Bošnjaci, Bosanci ili Muslimani. I neka je. Voda je saprala sve etikete i ostao je samo goli nesrećni čovjek. I fukara. Tako su se dijelili ljudi tih dana: na čovjeka i fukaru.

Jedan od tih dana bez podjela sam sa prijateljima otišao u potpuno potopljen i razoren Šamac. Vozeći se kroz taj pakao od čijeg prizora zanijemite i noseći pomoć nekoj porodici, prošli smo kroz Tišinu. Prvo jednu, a zatim i drugu. U Šamcu postoje dvije Tišine. Jedna je srpska, a druga – hrvatska. Podjednako su uništene.

Mi u Bosni smo čak i Tišinu podijelili. Čak smo i bojama dodijelili nacionalnost i religiju. Kod nas se jasno zna čija je koja RGB komponenta. Čija je koja Tišina.

Sada, pod krovom Balkana, Baja i ja sjedimo vani, na hladnoći. Ćutimo. Gledamo ispred, ispod, na Balkan, u mrak. Na tu ludu, divnu, primitivnu i divlju zemlju, regiju, region. Zemlju seljaka i ludaka. Ćutimo. Najzad ćutimo. Razmišljam o Tišini. O ovoj i o one dvije nesrećnice iz Šamca.

Baja je Srbin, time se ponosi. Ja sam još uvijek Balkanac. Još par dana.

Doživljavam svaki sloj te preteške, preglasne tišine. Balkanske tišine. Odavde se vidi i osjeti samo ona. Ovdje se ne dijele tišine na srpsku, hrvatsku, bošnjačku, albansku.. Ovdje je samo jedna – balkanska. Slojevita. Majka svih tišina.

Uznemiruje me ljepota Musale. Uznemiruje me činjenica da je ne mogu sagledati, razumjeti, doživjeti onoliko intenzivno koliko zaslužuje, iako mi doslovno oduzima dah.

Slušam Anastasiju. Misli o Bogu, Tišini i Araratu same naviru. Misli o povezivanju svih tačaka, mjesta potrebnih da se kompletira, završi jedan lični mozaik.

Ovdje je svaki osjećaj čist, jasan, iskren i nevin. Nema gradske magle i smoga, gustog korova nezdravih misli i niskih strasti kroz koji ne vidiš jasno ni šta osjećaš, ni ko si, ni šta si. Samo glad, sreća, umor, pospanost. Zvuk krvi koja struji kroz izmorene mišiće i srca koje ju neumorno pumpa. Radost jednostavnosti osjećanja prirodnih potreba, zdravih emocija i misli. Radost što si tu gdje jesi i to što jesi. Na godišnjem od nepostojanja. Radost iščekivanja prvih zraka Sunca  i osvajanja samog vrha. Samog Balkana.

Rijedak planinski vazduh i Anastasija čine svoje. Idi spavaj, budalo.

Vrh

…ali ja sam sve zaboravio; pamtim samo da je svet bio tako šaren da je jedan život premalo da se sve to vidi…

Stevan Pešić

Buđenje u izolaciji kakva samo na planini postoji, prije izlaska Sunca, na gotovo 3000m visine u sobi punoj stranaca, pod samim vrhom Musala, moglo bi da uđe u TOP10 momenata čak i nekog jako intenzivnog i zanimljivog života (uz buđenje pod Mitikasom, koje bi se svakako nekako uguralo u TOP5).

Još jednom prolazimo kroz sveti ritual zajedničkog doručka. Dijelimo. Hranu, smijeh, utiske. Rakiju. Nastavljamo uspon na Musalu. Šetnja traje nekih pola sata. Neprestano se oduševljavam prizorima. U skrivenim džepovima hlada i dalje egzistiraju skromne količine snijega. Iako je avgust. Ko zna koliko već stoje tu. Nikad se neće otopiti.

Usput susrećemo ljude sa svih strana. Dolaze, odlaze, osvajaju, penju, silaze. Sve ih vuče radoznalost i neodoljivost Musale, njenih bezbroj jezera i boja. Svi su oni krenuli na uspon na Musalu.

Spust, koji je spektakularan koliko i sam uspon na Musalu traje nešto kraće, ali takođe par sati. S tim da je naporniji i koljena polako počinju da ispaštaju.

Nakon spusta, kombijem smo se zaputili ka Rilskom manastiru i proveli neko vrijeme obilazeći taj najveći manastir u Bugarskoj.

More

Nakon toga smo krenuli ka Grčkoj i oko 23h stigli u kamp, uz samo Egejsko more. Temperaturne razlike su ogromne. U Grčkoj je pakleno vruće.

Razvukli smo šatore u žurbi i zaputili se ka dugo iščekivanoj plaži. Niko od nas nije došao u ozbiljniji i intimniji kontakt sa vodom već par dana. Tačnije, nekih 48 sati. Noćno kupanje, gitara, rakija.. Dva dana za regrupisanje, odmor, pripremu, prebrojavanje žrtava. Dva dana do uspona na Planinu Bogova. Olimp se vidi sa plaže. Sveprisutan je.

Savršen, aktivni odmor. Spavanje u šatorima. Ustajanje izjutra, pozdravljanje sa komšijama, zajednički doručak i kafa, izležavanje na plaži, smijeh, alkohol..

Čekanje Olimpa…