Još prije izlaska sunca stigao sam u Jazd, samo ishodište zoroastrizma, grad u kojem Zaratustra još uvijek živi. Iako je plan bio da putujući noćnim autobusom ujedno odmorim i uštedim nešto vremena, to se nije dogodilo. U autobusu nisam ni oka sklopio. Zapravo već danima spavam samo 3 – 4 sata dnevno. Uprkos tome, ne osjećam umor i mozak mi radi neuobičajenom oštrinom i brzinom od 300 na sat. Odlično se osjećam, hodam mnogo, jedem malo i u potpunosti sam budan. U kontekstu svakodnevnice daleko veću potrebu osjećam za snom i odmorom, valjda zbog tog konstantnog jurcanja za nečim i egzistiranja po raznim frkama, osmočasovnog pisanja java koda u desetercu i tog zamornog pretvaranja da sam budan.

Svo vrijeme boravka u Iranu u potpunosti me obuzimala magija putovanja. Ona mi je davala ogromnu energiju i pomagala u održavaju fokusa na sadašnji trenutak. S tim u vezi, a usljed minimalnog konzumiranja hrane i vode, izgubio sam i nekoliko kilograma, zbog čega bih, ako nemate ništa protiv primijetio kako sam ponovo lep k'o greh.

Uglavnom, odmah po dolasku u Jazd, potražio sam bilo kakav smještaj na internetu. Našao sam jedan jedini, Oasis hostel i prateći mapu zaputio se ka njemu, koračajući potpuno pustim ulicama ovog grada. Usput sam svratio u Rozeh Mohamedieh džamiju. Izuo sam se i ušao. Pod izmorenim nogama osjetio sam gusti i nježni persijski tepih. Sjeo sam na njega i ubrzo utonuo u najljepši san.

Probudio me tip koji je nešto radio u džamiji. Zanimalo ga je da li sam dobro i kog đavola spavam tu, iako je to što sam radio bila potpuno uobičajena stvar, čak i na prostorima daleko bližim Balkanu. Odlično sam, jebote, pomislio sam, zaspao sam usred džamije, usred Jazda, a nisam ni musliman niti bilo šta od toga. Ni sam ne znam kako sam se našao ovdje. Stvari se same dešavaju, ili kako bi Nevena rekla, dešavam ih u hodu. Dobro sam, fantastično sam. Već danima lutam od jednog do drugog iranskog grada, egzistiram isključivo u sadašnjem trenutku, ne pravim nikakve planove ni kompromise, niti se prilagođavam bilo čemu što me ne čini apsolutno radosnim.

 

 

Ustao sam i nastavio put ka hostelu. Usput sam naletio na banku koja se upravo otvarala i odlučio da u njoj razmijenim novac. Iran je veoma komplikovano mjesto po pitanju svega, a prije svega po pitanju novca. Ukoliko nemate keša, a niste dovoljno otvoreni prema iranskoj gostoljubivosti, umrijećete od gladi, doslovno. Kartično plaćanje je moguće i po gradovima je instalirano mnoštvo bankomata. Ipak, ukoliko nemate isključivo iransku karticu, nista vam to neće značiti. Sve je tako prokleto komplikovano. Recimo, ovdje uđete u banku, pa se pola sata sa likom nadmudrujete pantomimom oko toga šta vi ustvari hoćete. Zatim vas šalju kod službenika koji navodno razumije engleski. Onda se penjete nekim stepenicama i vučete za sobom torbu, pa ulazite kod drugog službenika u kancelariju. Zatim vas on šalje kod trećeg lika kojem je navodno objasnio šta želite i koji je zadužen za rad sa devizama. Zatim pregovarate čitavu vječnost oko kursa, koji se u samo nekoliko dana drastično promijenio. Potom službenik izlazi, štampa i potpisuje gomilu formulara. Pa onda, ukoliko ste iscrpljeni kretenčić, jednostavno zaspite u banci.

‘ladno sam zaspao dok je on potpisivao formulare. Kao, lik me budi, ja dižem glavu sa stola, zapljuvao se, a svi gledaju u mene kao da sam neki totalni ludak, narkoman neki, neka upljuvana budalčina, prljava od života.

Kakav blam, jebote. Da mi se to desilo u mom gradu, pojeo bi me blam. Činjenica da me niko ne poznaje i da mogu biti šta god želim, pa čak i ono što jesam, veoma me zabavlja. Samo sam se veselo nasmijao, obrisao se oko usta, mahnuo svima i izašao.

Nastavio sam svoje pješačenje ka hostelu. Sunce je već bilo izašlo i ulice su polako počele prekrivati iranske Saipe i užurbani prolaznici. Ubrzo sam stigao u staru jezgru grada Jazd, zaštićenu UNESCO – om. Uske ulice vodile su između zidova dvorišta i kuća napravljenih od blokova pečene gline. Ovaj grad svojevrsna je prestonica persijske autentične arhitekture. S obzirom na to da je Jazd smješten na prostoru između dvije pustinje. ljetne temperature dostižu najviše podioke. Iz tog razloga svaka kuća na svom krovu ima tornjeve pomoću kojih se unutrašnjost kuće rashlađuje.

Ovaj sofisticirani sistem rashlađivanja prostora osmislili su genijalni persijski inžinjeri. Tornjevi “hvataju” i najslabije daške vjetra i usmjeravju ih u unutrašnjost soba koje se nalaze ispod njih. Najznačajnija soba u ovim domovima najčešće je i najhladnija, nalazi se ispod samog tornja i u njoj se najčešće nalazi i fontana koja dodatno snižava temperaturu. Ovi tornjevi hvataju vetar sa jedne, dvije ili četiri strane. Neki su čak i osmougani, pa mogu hvatati vjetar iz 8 smjerova, što ih čini još efikasnijim. Ove sofisticirane naprave koje izviruju iz gotovo svakog stambenog objekta u starom Jazdu sprječavaju ulazak vrelog vazduha, tako što se vazduh koji ulazi u toranj prvo rashlađuje prolaskom pored fontane, dok vreli vazduh nastavlja svoj tok ka gore i napušta prostoriju. Ova preteča klima – uređaja stara je oko 2000 godina i u njenu efikasnost najbolje ćete se uvjeriti ako stanete ispod tornja. U tom slučaju osjetićete strujanje hladnog vazduha.

Persijska napredna inžinjerija uspješno se suočila sa još jednim izazovom kojeg donosi život u pustinji. – nedostatak vode. Naime, voda se sa udaljenih planina specijalnim podzemnim akvaduktima, poznatim kao Kanati dovodila u grad. Iznad podzemnih rezervoara vode takođe su se nalazili tornjevi za hlađenje, u ovom slučaju – vode. Graditelji ovih akvadukta spadaju među najvještije na svijetu.

Međutim, u tom trenutku nisam ni znao za možda najgenijalniju stvar koju su osmislili persijski inžinjeri. Već par sati kasnije, Mohamad je započeo priču o tome upitavši me koja je to najveća vrijednost u vreloj pustinji. Objasnio mi je da to nije ni zlato, ni med, ni novac, nego – led, a potom i objasnio princip na kojima su zasnovane genijalne piramide za čuvanje leda, poznate i kao Yakhchal.

S obzirom na to da je čitav stari grad izgrađen od blokova pečene gline, sve građevine, viševjekovne kuće u kojima i danas žive ljudi su iste, smeđe – žute boje. Kada se posmatra sa uzvišenih tornjeva tišine, Jazd izgleda kao da sa pustinjom tvori jedinstven organizam. Stari grad je gotovo neprimjetan, stopljen sa pustinjom i na taj način kamufliran.

Pored toga, ovaj grad je prestonica Zoroastrizma i u njemu se nalazi hram vatre, u kojem se nalazi vatra koja gori u kontinuitetu već 16 vijekova. Tu su takođe i tornjevi tišine kao i mnoge druge zaostavštine zoroastrizma, religije koja je u Iranu i danas živa i broji oko 40000 vjernika.

Jasno je, dakle, da me veoma radovala činjenica što se moje jedvačekanje da vidim Jazd najzad privodilo kraju.

Mohamad

Prošavši pored Jameh džamije i Seyed Rokn mauzoleja, najzad sam stigao pred ovaj šarmantni hostel. Prošao sam kroz zavjese na vratima i stigao na recepciju. Nije bilo nikoga, te sam nastavio dalje ka unutrašnjosti hostela. Ubrzo sam se našao u centralnom, nenatkrivenom prostoru, odakle su hodnici raspoređeni na sve 4 strane vodili ka sobama.

U tom centralnom prostoru nalazila su se dva ajvana u zidu, a u sredini je bila fontana sa zlatnim ribicama, čest prizor u Iranu. Mnoštvo šarenih jastuka razbacano je ležalo po ajvanima, na čijim su se podovima nalazili bogato ukrašeni persijski tepisi. Pored fontane, za malenim stolom sjedio je jedan bosonogi tip. Ispred njega dimila se prva jutarnja kafa, a zamišljeni pogled u ništa i neuredna frizura odavali su utisak da mu je i cigareta koju je prinosio ustima bila prva jutarnja.

Osmijehnuo mi se i klimnuo glavom u znak pozdrava, a potom mi rekao da sjednem i sačekam da se probudi gazda, za kojeg sam iz njegove gestikulacije zaključio kako se sinoć napio kao svinja. Sjeo sam za maleni sto koji se nalazio u jednom od ajvana, a bosonogi tip se ponudio da mi skuha kafu i ubrzo nestao u kuhinji.

Tada sam primijetio da u ajvanu u kojem sam sjedio, tu pored mene, umotan dekama i smješten između debelih jastuka spava neki drugi lik. Taj prizor mi je dao odobrenje da se i sam izvalim pored neznanog spavača. Zgrabio sam nekoliko jastuka, obgrlio ih i zavalio se pored njega.

Nakon nekih pola sata, spavač prekida svoj, a potom glasnim kašljanjem i moj san. Klimamo glavom jedan drugome u znak pozdrava i u tišini palimo cigaretu. Ispijam prvi gutljaj već ohlađene kafe. Ćutimo.

Nakon nekoliko minuta spavač prvi progovara. Pita me odakle sam i kojim dobrom sam se našao tu. Odgovaram i postavljam mu isto pitanje. Tamnoputi visoki tip, sa šarmantnim osmijehom i na savršenom engleskom mi odgovara da se zove Mohamad, dolazi iz Isfahana i da je na putovanju kroz Iran. Inače je arhitekta i putujući kroz svoju zemlju traži inspiraciju. Većinu vremena putuje po pustinjskim predjelima Irana i izučava drevnu persijsku arhitekturu. Iako mu je gazda ovog hostela prijatelj, Mohamad odbija da spava u sobi. Radije bira otvoreno nebo, ili eventualno prostor ajvana. Na taj način zadržava osjećaj slobode. Draže mu je, kaže, pod zvijezdama. Vazduh je ljepši, a pustinjske noći su lijepe i svježe. Očito se radilo o jednom istinskom nomadu.

Upravo Mohamad mi je do detalja objasnio kako funkcionišu tornjevi na kućama u Jazdu, kao i podzemni akvadukti. Tehnike gradnje koje su koristili drevni persijski inžinjeri bili su upravo predmet njegovog interesovanja i proučavanja. Pored toga, objasno mi je i na koji način su stari Persijanci pomoću piramida čuvali najveću vrijednost u pustinji – led.

Govorio je o tome kako su u davna vremena domišljati Persijanci međusobno komunicirali. Naime, u Isfahanu, njegovom rodnom gradu nalazi se most kroz koji, čitavom njegovom dužinom prolaze tuneli. Ovi tuneli omogućavali su nesmetanu komunikaciju stražara koji su se nalazili na suprotnim stranama mosta.

Slušao sam ga sa velikim interesovanjem. Bila je velika sreća što sam usred Jazda naletio na baš ovakvog čovjeka. Čovjeka koji razumije sve ono što me zanima i koji može da mi da odgovore na milion pitanja koja sam imao.

Zamolio sam ga da mi, ukoliko zna, kaže nešto više o zoroastrizmu, drevnoj religiji o kojoj sam slušao tokom čitavog putovanja. Po nekim izvorima, zoroastrizam je nastao upravo u Ardabilu, gradu kroz koji sam prošao na samom početku putovanja. U Tabrizu su mi mnogi govorili o religiji “zartošta”, a Jazd je bio sama prestonica ove religije.

Odjednom su mu se oči zasjale. Bio je očigledno radostan zbog mog interesovanja za temu kojom je očito dobro vladao. Ispostavilo se da je njegova porodica zoroastrijska vjerovanja zamijenila islamom prije oko 400 godina. Da bi ipak zadrzali vezu sa svojom istorijom, uzeli su prezime Azeri, sto bi otprilike značilo – vatra, centralni predmet obožavanja zoroastrijanaca.

Pokušao je da mi objasni značaj vatre za ljude ovih prostora. Pored toga sto su bili fascinirani činjenicom da iz svakog ćoška zemlje ovdje bukvalno izbija vatra, koristili su je za dezinfekciju prostora, grijanje, upozoravanje na opasnost, rasvjetu, pečenje glinenih blokova za gradnju kao i za komunikaciju (vatru bi ložili u zatvorenom prostoru sa svojevrsnim prozorima, koje su otvarali i zatvarali i na taj način komunicirali na većim udaljenostima – nešto slično korištenju Morzeove azbuke). Govorio je o kultu vatre i kultu mudrosti, osnovama zoroastrizma, kao i o tri osnovna načela ove religije: dobre misli, dobra djela i dobre riječi, kojih se i danas, iako formalno musliman, nastoji pridržavati

Jazd

U međuvremenu se pojavio i gazda hostela i poveo me do moje sobe. Moja soba se ustvari svodila na maleni ajvan u unutrašnjosti hostela. Ajvan su samo tri stepenice dijelile od krova hostela, odakle se pružao savršen pogled na čitavu staru jezgru Jazda. Sve kuće su bile uniformisane i obojene u boju pijeska.

Unutar ajvana nalazila su se dva madraca i jedan produžni kabl sa nekoliko priključaka. Bilo je to maleno i šarmantno gnjezdo u kojem sam imao sve što mi je bilo potrebno, pa čak i svoj privatni izlaz na krov.

Gazda je bio poprilično mamuran, a ubrzo mi se i povjerio kako se noć prije napio i naduvao sa Mohamadom i ostalim gostima u hostelu. Među gostima se nalazilo nekoliko plavih i visokih ljudi sa sjevera Evrope.

Ostavio sam stvari, obavio prijeko potrebno tuširanje i izletio na ulicu. Iako sam bio premoren, nije bilo vremena za gubljenje.

Iz ugodne unutrašnjosti hostela, rashlađivane isključivo tornjevima, izletio sam na pakleno vrele i jednolične ulice ovoga grada, gubeći se kao u lavirintu. Zidovi svih kuća bili su obloženi slamom, blatom i balegom. Put me prvo naveo do muzeja vode. U ovom muzeju prikazane su brojne makete genijalnih persijskih građevinskih rješenja pomoću kojih je voda vijekovima bivala distribuisana po gradu. Proveo sam neko vrijeme u muzeju diveći se genijalnostima persijske inžinjerije, a potom prošao kroz stari bazar i ubrzo se našao ispred prelijepog Dowlat Abad parka.

Dok sam se približavao ovom parku, presrela me grupa klinaca. Svi su bili uniformisani i predvođeni starijim nastavnikom, pa sam pretpostavio da se radi o čitavom jednom razredu. Shvativši da sam stranac i očigledno zapadnjak, poletjeli su ka meni u stampedu i počeli da mi upućuju riječi dobrodošlice. Kreveljili su se kao ludi i nadmetali u tome ko će više uspješnih fraza na engleskom jeziku izgovoriti. Kada sam izvadio telefon sa namjerom da ih fotografišem ili snimim, počelo je ozbiljno naguravanje sa ciljem da se uđe u kadar.

Ovi dragi klinci su mi isprovocirali osmijeh koji me pratio čitav ostatak dana, dok sam hodao po Jazdu i mislio o tome kako je sve ono što sam čuo i mislio da znam o Iranu jedna obična dezinformacija. Ako ne računam onu ludu noć u Tabrizu, mogućnost da me klinci pregaze u stampedu ljubavi i dobrodošlice predstavljala je sigurno najopasniji trenutak koji sam do tada doživio u Iranu.

Ipak, svaki grad u Iranu potpuno je drukčiji od onog prethodnog u kojem sam bio. Isto je važilo i za Jazd. Jazd je pustinjski grad, sa poprilično dobro razvijenim turizmom. Barem onim domaćim turizmom. To se osjeti po svemu, pa i po odnosu lokalaca prema strancima. Lokalci su ovdje primjetno zatvoreniji od lokalaca u lijepom Širazu, Teheranu ili Tabrizu, u kojem gotovo da i ne postoji turizam. U Jazdu je ljudima ipak u interesu da vam izvuku neku kintu. S obzirom na to, u Jazdu su čak i taksisti pomalo govna.

Pored toga, ovdje je i klima znatno drugačija. Budući da se nalazi na obodu dvije velike iranske pustinje, u Jazdu je pakleno vruće.

U Jazdu se takođe govori i drukčiji jezik od onoga na sjevero – zapadu Irana, u prostoru oko Tabriza, gdje se osjeti jak uticaj turskog jezika i identiteta. S obzirom na to da sjevero – zapad Irana čini jedan dio zamišljene države Kurdistan, prisutan je takođe i jak kurdski uticaj.

S druge strane, Jazd se nalazi duboko u Iranu i radi se o jednom autentičnom iranskom gradu. Kada su pred arapskim osvajanjima zoroastrijanci tražili siguno utočište, pronašli su ga upravo u ovom gradu. Plaćanjem visokih harača uspjeli su u dobroj mjeri da zadrže pravo na praktikovanje svoje vjere. To objašnjava i danas značajno prisustvo zoroastrizma u ovom gradu i činjenicu da se upravo Jazd smatra njegovom prestonicom.

U Dowlat Abad parku sam odmorio uz kafu, zavaljen u udobni divan i zagledan u fontanu sa zlatnim ribicama.

Svuda po Jazdu, pa i čitavom Iranu viđao sam fontane sa zlatnim ribicama. Još u Tabrizu mi je Ali objasnio značaj njihove simbolike u persijskoj kulturi. Dva mjeseca prije mog dolaska, sredinom marta u Iranu je proslavljen Novruz, ili persijska Nova godina. Ovaj praznik u Iranu datira još iz vremena zoroastrizma i simbolizuje rađanje novog života, odnosno novi početak. Iranci tokom ovog praznika sumiraju prethodnu godinu, slave život, čiste svoje domove, tijela i duše i pripremaju se za novu godinu. Novruz se praznuje danima, a jedan od običaja nalaže da se na trpezama svečano i uredno postavi sedam predmeta čije ime počinje slovom sin (seen – س). Ovo uređenje trpeze u iranskoj tradiciji naziva se haftsin i podrazumjeva prisustvo jabuka, češnjaka, sirćeta, pšeničnih klica, divlje masline i naravno – zlatne ribice. Svaki od ovih 7 elemenata simbolizuje neku vrijednost koja u životu Iranaca/zoroastrijanaca ima veliki značaj. Zlatna ribica simbolizuje novi život. Pored toga na trpezama se može naći i Kuraan, ogledalo (simbol refleksije i autoanalize), jaja (simbol plodnosti) i novčići (prosperitet).

Nakon završetka praznika klice se sade negdje u prirodi, a ribice puštaju u rijeke, jezera i fontane. Mnoge od tih zlatnih ribica uginu, a iranska društva za zaštitu životne sredine iz godine u godinu sve više apeluju na Irance da se počnu razumnije ponašati prema ovom napaćenom stvoru, motivišući ih, između ostalog, da umjesto živih ribica nabavljaju plastične. Ipak, Novruz je duboko usađen u svijest i tradiciju Iranaca. Tradicija Novruza stara je oko 3000 godina i svaki Iranac ga sa nestrpljenjem očekuje. Ovo se posebno odnosi na djecu, koja su posebno ushićena oko čina kupovine zlatnih ribica, njihovog puštanja na slobodu i Novruza uopšte. Čak ni iranska revolucija, koja je smatrala da se Novruz kosi sa islamom (budući da je jedna od tekovina zoroastrizma), nije uspjela uspjela u namjeri da ukine ovaj praznik, pa čak ni da umanji njegov značaj.

Kako je govorio i ko je zapravo bio Zaratustra?

Najteža knjiga koju sam ponio na ovo putovanje bio je Ničeov Zaratustra.

Zaratustra je bio drevni persijski filozof, glavni prorok, centralna ličnost i faktički osnivač drevnog zoroastrizma, najstarije monoteističke i dualističke religije, koja je prije svega njegovala kult vatre i kult mudrosti. Kritikovao je mnogobožačku praksu i faktički uspostavio monoteizam po prvi put u istoriji. Zaratustra je propovjedao kako postoji samo jedno božanstvo – Ahura Mazda, Gospodar mudrosti. Zivio je oko 1200 godina prije nove ere, a suština njegovog učenja svodi se na tri jednostavna principa: dobre misli, dobre riječi i dobra djela.

Monoteizam nije jedina stvar koje su judeizam, hrišćanstvo, a potom i islam jednostavno preuzeli iz zoroastrizma. Zoroastrizam je takođe prvi definisao dualnost religije kroz koncepte dobra i zla, pakla i raja, sudnjeg dana i konačnog otkrovenja. Pored toga, u zoroastrizmu se prvi put pominju anđeli i demoni.

To otprilike znači da su sve te naše priče u koje slijepo vjerujemo i zbog kojih se često ubijamo zapravo potekle odavde – iz sjevero – zapadnog Irana, prostora oko Ardabila i današnjeg Azerbejdžana. Zoroastrizam je u 2. vijeku prije Hrista bio proširen cijelim Persijskim carstvom, dijelovima Male Azije i današnje Sirije.

Čitava ideja zoroastrizma vrti se oko borbe između Ahura Mazde, odnosno sila svjetlosti i dobrote, te Angre Mainyjua (Ahrimana), koji predstavlja sile tame i zla. Na čovjeku je da bez ikakve prisile odabere stranu koju će slijediti. Razlog tome je taj što se vjeruje kako je čovjek dobar ili zao po vlastitom izboru, a ne po prirodi.

Više od hiljadu godina ova religija bila je službena religija ovdašnjeg carstva. Zaostavština Zaratustrinog učenja razvijala se na ovom prostoru sve do najezde muslimana u 7. vijeku. S obzirom na to da nisu predstavljali Avramovsku religiju, Islam je proganjao i ugnjetavao zoroastrijance, zbog čega je najveći dio njih prebjegao u Indiju, gdje i danas predstavljaju značajnu religijsku zajednicu. Uprkos svemu, zoroastrizam se uspio održati sve do današnjih dana i danas u svijetu živi oko 200.000 zoroastrijanaca, od kojih oko 40 hiljada živi u Iranu, a najviše upravo u Jazdu. U ovom gradu postoje i tornjevi tišine, kao i zoroastrijski hram vatre. Danas je zoroastrizam, iako manjinska, službeno priznata religija u Iranu.

Poznavanje zoroastrizma temelji se na proučavanju svete knjige Aveste. Ahriman ili Angra Mainyu (zao duh ili Zloduh) je oduvijek postojao kao i Ahura Mazda, ali će biti poražen na Sudnji dan. Suprotstavljeni zlu su Sveti besmrtnici, koji su u početku bili lične osobine Ahura Mazde, a zoroastrijanci vjeruju da ih ima sedam: Cjelovitost, Dobre misli, Pravednost, Snaga, Odanost vjeri, Savršenstvo i Besmrtnost. Oni predstavljaju neku vrstu anđela. Ljudi se u dugotrajnoj borbi , koja po legendi traje 9 milenijuma, mogu prikloniti jednoj ili drugoj strani, što zavisi od toga da li su oni dobre i pravedne ili zle i loše osobe.

Poštovanje prema Bogu dobra, Ahuri Mazdi pripadnici zoroastrizma pokazuju poštovanjem čistih supstanci koje je on stvorio: zemlje, vode, a posebno vatre. Dobro se u ovoj religiji predstavljalo vatrom, simbolom čistote i moći. Zbog toga ih mnogi smatraju vjernicima koji obožavaju vatru.

Faravahar, simbol zoroastrizma sastoji se od nekoliko elemenata. Lice prikazano na vrhu, naravno, simbolizuje čovjeka. Ispod njega se nalaze krila podijeljena na tri polja, što simbolizuje tri osnovna načela zoroastrizma: dobre misli, dobra djela i dobre riječi. Ispod krila se nalazi rep, takođe podijeljen na tri polja, koja simbolizuju loše misli, loša djela i loše riječi. U središtu simbola nalazi se prsten, simbol neprolaznog duha. Od prstena ka dolje se pružaju dvije trake. Traka koja simbolizuje čiste misli okrenuta je u budućnost, u smjeru gledanja čovjeka, dok je druga, simbol loših misli koje valja napustiti usmjerena u suprotnom smjeru, ka njegovoj prošlosti.

Ono u čemu je zoroastrizam pronasao inspiraciju je – vatra. To i ne čudi toliko, s obzirom na to da je prostor u kojem je nastala ova religija prepun prirodnih fenomena koje karakteriše prisustvo vatre, poput Janar Dag – a (brda koje gori) i Janar Bulaga (vode koja gori). Smatra se da su zoroastrijanci prenijeli svoja znanja persijskim Grcima, koji su tek nakon njih počeli da se bave filozofijom. Tako barem tvrde zoroastrijanci, prema kojima je Zaratustra zivio oko 6000 godina prije Hrista i s tim u vezi ga smatraju prvim filozofom u istoriji čovječanstva.

Zoroastrizam je optimistična vjera, s obzirom na to da tvrdi kako su ljudi sposobni da se sami izbave od zla i prevaziđu ga. Snažno naglašavanje lične odgovornosti predstavlja važnu odliku zoroastrizma.

Tornjevi tišine

Iz Dowlat Abad parka sam se taksijem zaputio ka Tornjevima tišine.

Tornjevi tišine u Jazdu predstavljaju veoma značajno mjesto za zoroastrijance, koji su se ovdje opraštali od svojih mrtvih. Ovo mjesto čine dva visoka tornja, na čijim se vrhovima vršio obred sahranjivanja pokojnika.

Zoroastrijanci su se prema svojim mrtvima odnosili na način da njihova tijela poredaju na platformi u koncentrične krugove i ostave ih da tako izložena lešinarima i drugim prirodnim faktorima jednostavno strunu. Vjerovali su da ptice koje jedu pokojnikovo meso čiste njegovu dušu.

Muškarci su smještani u vanjski krug, žene u srednji, a djeca u unutrašnji. U sredini tornja nalazi se veliki kružni otvor, dubine oko jednog metra. Zid kojim je oivičen prostor tornja imao je ulogu sprečavanja lešinara da odnesu veće dijelove tijela i time zagade vodu i bilje. Zoroastrijanci su svoje mrtve sahranjivali na ovaj način sve dok 70-ih godina prošlog vijeka država nije zabranila ove obrede, s obzirom na to da su se ove grobnice nalazile posvuda i da prizori ljudskih kostiju i tijela jednostavno nisu prijatni.

Kremiranje nije bilo dozvoljeno zato što je vatra, kao najčistija manifestacija Ahura Mazde smatrana previše čistom za to. Nakon što bi se kosti pokojnika očistile od mesa, ubacivane su u otvor u sredini tornja i jakom kiselinom se dodatno čistile. Potom su se kosti smještale u grobnice, koje se nalaze u podnožju tornjeva tišine. Ove grobnice, kao i ostali zoroastrijski objekti specifični su po tome da nemaju krov.

Hram vatre

U Jazdu se nalazi i jedan od najpoznatijih zoroastrijskih hramova – hram vatre. Na ovom mjestu nalazi se plamen koji gori neprekidno od 470 godine. Unutrašnjost hrama je jednostavna, obojena u bijelo i ispunjena uramljenim stihovima Yasne, najvažnijeg dijela Aveste.

Ispred hrama nalazi se i bazen čiste vode, koja u zoroastrizmu, zajedno sa vatrom simbolizuje čistotu.

O zoroastrizmu bi se moglo pisati danima. Sve ono što sam vidio i doživio u Jazdu ne može stati u jedan tekst na blogu. Kao što bi rekla Snežana, pokušaj objašnjavanja razvodnio bi snagu mog utiska. O zoroastrizmu i ovom gradu svakako možete saznati daleko više čitajući mnoštvo izvora na internetu.

Veče sam proveo u hostelu sa Mohamadom i ostalim gostima. Mohamad mi je pomogao da napravim plan, predloživši mi da sutra posjetim gradić Mejbod u kojem se nalazi tvrđava Narin i famozne piramide za skladištenje leda.

Već sam stekao određeno povjerenje u Mohamada. Djelovao je kao kul lik koji zna mnogo toga i kome bi se moglo vjerovati. Upitao sam ga kako bih mogao da posjetim i vidim pustinju. Ali pravu, autentičnu pustinju, a ne neko turističko sranje nadomak grada.

Mohamad se samo nasmijao i rekao kako tačno zna šta mi treba. Dao mi je broj svog prijatelja Rohaba, pustinjaka koji se povukao iz grada i sa svojom ženom i nekoliko prijatelja se preselio u oazu, u samom srcu iranske pustinje. Pozvao ga je, najavio mu moj dolazak i brzo dogovorio ostale detalje. Sutra u 14h imaš autobus iz Jazda za gradić Khur, duboko u pustinji, rekao je. Tu će te pokupiti Rohabov brat i odbaciti u malenu oazu, selo Mesr. U samo nekoliko minuta, Mohamad je dogovorio sve, a ja sam odlučio da ću mu vjerovati.

Piramide

Ustao sam rano, tačno u vrijeme kada se i Mohamad budio u svom ajvanu. Popili smo kafu i kratko porazgovarali. Obećao sam mu da ću mu javiti kako sam prošao u pustinji i dogovorili smo susret kada najzad stignem u njegov grad. Rukovali smo se i oprostili. Mohamad je sa gazdom odlazio ka drugom kraju pustinje, sa namjerom da tamo skaču iz aviona sa padobranom, a ja sam taksijem krenuo ka gradiću Mejbod.

Ovaj gradić poznat je po Narin tvrđavi, piramidama u kojima se u staroj Persiji skladištio led i golubljevim tornjevima u kojima su se skupljale ptičije fekalije, koje su kasnije korištene za pođubrivanje zemljišta. Mejbod je poznat i po uzgoju dudova, koji rastu svuda oko vas i dok hodate ulicama barem jedan će vam pasti na glavu. Tu sam naučio i jedinu riječ na farsiju – dud (“tut” na farsiju – komplikovano, znam). Nakon obilaska tvrđave, neko vrijeme sam lutao gradom i tražio piramide. Ubrzo se jedna od njih ukazala ispred mene. Ušao sam unutra i neko vrijeme uzaludno pokušavao da shvatim na koji način funkcioniše.

Vratio sam se u Jazd i oko 14h krenuo autobusom ka pustinjskom gradiću Khur, odakle ću se prebaciti u malenu oazu, selo Mesr i tu provesti nevjerovatna dva dana u društvu apsolutno slobodnih ljudi.