Liban

Tačno 35 minuta nakon polijetanja, avion se nagnuo ulijevo, a vidokrug su mi ispunili zasljepljujući sjaj i ogromnost Bejruta. Bio je to jedan od onih prizora za pamćenje. Letjeli smo tik iznad obale i visokih nebodera i mogao sam vidjeti milion detalja na užurbanim bejrutskim ulicama zakrčenim hiljadama automobila poslaganih kao malene kocke u nekoliko krivudavih, dugih i tankih saobraćajnih traka koje su se gubile negdje u daljini. Bejrut mi je iz ove perspektive izgledao poput jednog od onih fotografskih prizora Majamija. Ogroman, blještav, krcat visokim neboderima, okružen dugim plažama izudaranim morskim talasima. Spontano i tiho sam, onako za sebe, izustio jedno: “Liban, jebote!”.

Sletio sam i uz pomoć slučajnih ljubaznih Libanaca popunio obavezni formular za ulazak u ovu zemlju. Iako mi sa srpskim pasošem viza za ulazak u Liban nije bila potrebna, svi putnici koji ulaze u ovu zemlju morali su popuniti maleni obrazac, pa tako i ja. Jedno od pitanja na ovom obrascu bilo je i ono obavezno i očekivano: “da li ste ikada posjetili prostor okupirane Palestine?”. Ovaj put sam se odlučio za laž. Zaokružio sam “ne!”. Moja posjeta Palestini, moje laganje o tome, kao i moje odbijanje da taj prostor nazivam Izraelom ionako neće ništa promijeniti.

Houda

Na samom ulazu, ispred aerodromske zgrade čekala me je Houda. Sa širokim osmijehom i snažnim zagrljajem poželjela mi je dobrodošlicu u svoju zemlju.

Putevi su nam se ukrstili sasvim slučajno, četiri godine ranije u Jordanu. Oboje smo se našli u ovoj zemlji sljedeći neobične puteve kojim su nas vodile naše karijere. Ja sam bio na obuci za korištenje izvjesnog bugarskog framework – a, a ona na obuci za pilota. Ubrzo je postalo jasno kako je veoma lako uspostaviti odnos prepun uzajamnog poštovanja sa ovom ženom. Čak ni njena izrazita arapska ljepota i moja slabost na izrazitu žensku ljepotu nikada nisu stajali na putu takvom odnosu među nama.

Houda je snažna, hrabra, sposobna, draga i inteligentna žena. Po završetku školovanja bila je najbolji pilot u klasi, a danas je jedan od samo tri ženska pilota u Libanu. S obzirom na to i na činjenicu da ima američko državljanstvo, mogla je birati zemlju u kojoj bi razvijala svoju karijeru. Ipak, nakon majčine smrti, odlučila je da se vrati u Liban i pruži podršku porodici, ostavljajući po strani velike izglede za blistavom karijerom. Zato i danas živi u prilično lošem položaju i zarađuje daleko manje nego što bi mogla i trebala, obučavajući buduće pilote u Libanu. Bio sam oduševljen njenim poznavanjem fizike motora aviona i načina na koji se avioni održavaju u vazduhu. Ona se samo nasmijala i rekla : “pa naravno da znam, to mi je posao”.

Tokom boravka i školovanja u Americi željela je da upravlja vojnim avionom, odnosno da bude dio vojne avijacije. Nedugo potom je shvatila da bi to, htjela to ona ili ne, kao posljedicu podrazumjevalo ubijanje civila i vojnika – dakle, ljudi. Njen moralni kompas se tome suprotstavio i tada je odlučila da se prebaci u civilno vazduhoplovstvo. Kao pripadnik naroda čiju je zemlju i ljude u par navrata uništavala američka vojna avijacija, prirodno sam osjetio još veće poštovanje prema ovoj ženi.

Povodom mog dolaska u Liban, uzela je 7 dana godišnjeg odmora, sa namjerom da ih posveti meni. Nerijetko je tokom tih 7 dana u Libanu uspijevala da me svojim umom, etičnošću i zrelošću postidi. Tokom tog perioda pretresli smo sve životne teme, u više navrata se sporječkali i nerijetko se neslagali. Zbog toga sam je još više cijenio, kao osobu sa čvrstim stavovima i uvjerenjima iza kojih dosljedno stoji, ali ipak sa dozom spremnosti da ih i revidira. Houda je pomalo feministica, a povremeno je i bossy.  Ipak, to je žena sposobna da sasluša, kritikuje, ali i diskutuje o bilo čemu.

Kada vas upita kako ste, ona zaista očekuje odgovor.

Gemmazyeh

Kola je parkirala tik ispred glavnog ulaza u aerodrom, suprotno svim pravilima uobičajenim za evropske standarde. Takođe, suprotno svim pravilima uobičajenim za evropske standarde, nikoga nije bilo briga. Ljubazni momci iz obezbjeđenja aerodroma su joj pazili na kola, a kada smo se vratili do njih oni su nam mahali i osmjehivali se, očarani njenim šarmom.

Udarila je po gasu i za samo nekoliko minuta našli smo se na ulicama Bejruta. Munjevitom brzinom se probijala između hiljada užurbanih automobila, presjecala im put, naglo kočila i provlačila se između njih u milimetarskim razmacima, dok je istovremeno odgovarala na očev telefonski poziv i razgovarala sa mnom. Njen otac je želio da zna da li sam bezbjedno stigao i kada može da nas očekuje. Posmatrao sam je i divio se njenoj vještini. Nikada nisam imao luđu vožnju, niti sam se vozio sa vještijim vozačem. Već sam bio prilično upoznat sa olakim shvatanjem saobraćajnih propisa na Bliskom istoku, ali Bejrut je i za mene bilo nešto sasvim novo. Nigdje se ne vozi toliko nenormalno i u suprotnosti sa gotovo svim pravilima. Automobili se mimoilaze za milimetar, ljudi pretrčavaju ulicu kojom munjevitom brzinom jure vozila, niko se pretjerano ne obazire na semafore i pritom se niko ne ljuti niti nervira. Houda je odrasla u ovom haosu i nije ni čudo da je stekla takvu vještinu za volanom. U Bejrutu naprosto morate tako.

Ona je i dalje jurila, a ja sam zapanjeno gledao u grad i oduševljavao se njegovom veličinom. Bio sam radostan poput djeteta. Nasmijala se i objasnila mi kako sve to što vidim ustvari i nije Bejrut. Površina Bejruta je zapravo jako mala. Tu se ustvari radi o mnoštvu međusobno povezanih gradova, bez jasne, prirodne granice, tako da sve to izgleda kao jedan ogroman urbani organizam. Pomislio sam kako sam sličnu organizaciju naseobina vidio na Malti, na kojoj takođe sve izgleda kao jedan grad. Svejedno, sve je izgledalo kao ogromna i užurbana evropska ili američka metropola.

Već tada sam primijetio da u razgovoru sa ocem nasumično ubacuje engleske i francuske fraze. Ubrzo ću saznati da svi u Libanu govore na sličan način. To i ne čudi, s obzirom na to da je Liban bio francuska kolonija, kao ni to da je britansko prisustvo jako već decenijama. U Libanu se zvanično govore arapski, engleski i francuski, s tim da u govoru ljudi kombinuju fraze sva tri jezika. Pored toga, Libanci su prilično dobro obrazovani. To pokazuje, između ostalog, i podatak da jedan doktor u Libanu opslužuje 10 ljudi, dok je u Evropi i Americi taj broj jednak 100.

Završila je razgovor sa ocem i veselo počela da mi objašnjava kako stvari stoje u Libanu. Prvo i za mene veliko otkriće bilo je to da Liban uopšte nije muslimanska zemlja i da je najliberalnija zemlja bliskog istoka, poznata i kao nevjesta bliskog istoka. Da, posljednjih decenija muslimani predstavljaju većinsko stanovništvo, ali Liban je oduvijek bio hrišćanska zemlja, u kojoj pored te dvije najbrojnije sekte, postoji još njih 16, manje ili više zastupljenih u javnom i političkom životu. Liban je takođe jedna od najstarijih zemalja. Barem njeno ime je, smatra se, najstarije na svijetu. Ime “Liban” postoji već 4000 godina i označava manje – više isti ovaj prostor. Liban je takođe i jedina arapska zemlja bez pustinje. Ipak, raznolikosti joj ne manjka; tokom proljetnih mjeseci možete u istom danu da se kupate na moru i skijate na planinama. Zbog tih i mnogih drugih razloga, Liban je prije niza ratova kojima je bio pogođen bio poznat i kao Švajcarska Bliskog istoka. Ime ove zemlje u Bibliji se pominje više puta, a ista knjiga tvrdi da je upravo u Libanu Hrist pretvorio vodu u vino.

U to da je najliberalnija zemlja Bliskog istoka uvjerio sam se čim smo napustili aumobil i započeli šetnju po glavnoj gradskoj četvrti, srcu bejrutskog noćnog života – Gemmayzeh. Bila je subota veče i ulice Bejruta su izgledale kao i beogradske ili ulice bilo koje druge evropske metropole. Malo sjebanije i prljavije, doduše, ali ok. Četvrt Gemmayzeh koja se nastavlja na podjednako užurbanu četvrt Mar Mikhael bila je prepuna utegnutih, polugolih starleta i silikonskih ljepotica, a uz ulicu je bio parkiran veliki broj ferarija, lambordžinija i poršea. Prizori teturajućih, intenzivno našminkanih žena u mini – suknjama, sa čašama u jednoj ruci, dok drugom grle prijateljicu i usput se pijano krevelje takođe nisu bili rijetki. Iz brojnih klubova dopirala je glasna muzika, slična našem turbo – folku, a djevojke su na prvi pogled djelovale impresivno. To toliko i ne čudi, s obzirom na činjenicu da je Liban prestonica estetske hirurgije i jedna od zemalja sa najvećim brojem estetskih zahvata po glavi stanovnika. Sve je  to za mene bio potpuni šok. Dosta sam hodao po Bliskom istoku, ali priznajem da Liban nisam ovako zamišljao.

Ono što je takođe neobično, ali i ne toliko iznenađujuće za mene bile su cijene alkohola i cigareta. Suprotno svim evropskim standardima, te dvije blagodeti spadaju u najjeftinije proizvode. Cijena kutije libanskih cigareta od pola evra najzad je osakatila moju namjeru i iskrenu i naizgled jaku želju da u ovoj zemlji apstiniram od cigareta.

Bilo je potrebno tek par sati hodanja po ovoj užurbanoj četvrti da shvatim kako je ovo jedno ogromno ludilo. Sva pizdarija u kojoj se ova zemlja nalazi decenijama, 15 – godišnji građanski rat, 29 – godišnja okupacija od strane Sirije (koja je udaljena 60km od Bejruta), niz bombaških napada i atentata u kojima je, između ostalih život izgubio i bivši premijer Rafik Hariri kao i dugogodišnji rat u Siriji nisu uspjeli omesti Libance u noćnom životu. Kada Libanci partijaju, ratovi su udaljeni hiljadama milja od njih.

Nakon duge potrage, najzad smo našli miran pab u kojem smo mogli razgovarati i u miru piti pivo. Pokušali smo pohvatati šta se sve dešavalo u našim životima ove 4 godine, a ona mi je usput objašnjavala sve što je mogla o Libanu. Iako sam bio premoren, sa velikom znatiželjom sam je slušao, nastojeći da upijem što je moguće više informacija. U sitne sate stigli smo u njen dom u kojem su svi već uveliko spavali. Pao sam na krevet i ugasio se.

Byblos

Prvi dan u Libanu sam zapravo prespavao. Bio je pravoslavni Božić, a ja sam se probudio u 17h. Spavao sam u sobi sa Houdinim bratom Elijasom, koji je već odavno bio budan. Houda je strpljivo čekala da se probudim, spremna da krenemo u istraživanje Libana. Izgledalo je kao da sam ja imao najmanje entizijazma po pitanju bilo čega. Zapravo sam bio premoren. Sedam dana zajebancije, lutanja i cuganja po Kipru uzeli su svoj danak.

Kada sam konačno ustao Houda je predložila da se odvezemo u tek 35 kilometara udaljen Biblos. Put do Biblosa trajao je manje od pola sata (libanske) vožnje. Bilo je već kasno popodne kada smo stigli u ovaj grad, nasukan na samoj obali Mediterana. Kada smo stigli u malenu luku, shvatio sam da prepoznajem ovo mjesto. Valjda sam milion puta pogledao snimak na kojem Ibrahim Malouf i Francois Delporte sviraju true story, jednu od meni najdražih kompozicija, na nekoj terasi sa koje se pruža upravo ovaj pogled kojem sam sada svjedočio uživo.

 

Biblos (poznat i kao Jbail – Žbel) grad je izuzetno bogate i burne istorije, a mnogi ga smatraju i najstarijim gradom na svijetu (ili najduže konstantno naseljenim gradom na svijetu, ako ćemo cjepidlačiti), sa prvim naseljima starim oko 7000 godina. Dakako, i ti mnogi priznaju da se radi o svojevrsnoj mrtvoj trci sa Damaskom i Jerihonom. Biblos je poznat i kao grad u kojem je nastao prvi alfabet. Slojevi Byblosa prepuni su ruševina iz bronzanog doba, persijskih utvrda, vizantijskih crkava, krstaških citadela, kao i feničanskih građevina, ali i osmanskih sokaka, karavan – saraja i džamija. Ipak, danas većinsko stanovništvo u ovom gradu čine maronitski hrišćani, sa jermenskom, pravoslavnom, kao i šiitskom manjinom.

Byblos je svojevremeno bio fenički lučki grad, ali i najvažnija luka Levanta, posebno za trgovinu kedrom sa Egiptom. Bio je i dio krstaške države, povezane sa kraljevinom Jerusalim, pa potom pod osmanlijskom, a zatim i francuskom vlašću, sve dok se Liban nije najzad 1943. godine osamostalio.

Zbog tako burne istorije i gomile arhitektonskih svjedočanstava o tome rasutih po gradu, Byblos je danas pod UNESCO – vom zaštitom, a svoje ime duguje upravo činjenici da je kroz istoriju bio važna tačka za promet papirusa (Internet kaže da je biblos grčka riječ za papirus. Ja ne znam stvarno).

U starom i šarmantnom pristaništu smo večerali, okupani posljednjim zracima sunca, a potom i krenuli u istraživanje grada. Malena kula na kraju starih krstaških zidina bila je zatvorena za posjetioce i zapečaćena bodljikavom žicom, ali to nas nije spriječilo da provalimo unutra, popnemo se sve do njenog vrha i uživamo u pogledu.

Obišli smo maronitsku crkvu, kao i staru čaršiju, ispresjecanu brojnim uskim uličicama prepunih starih hanova, šarmantnih kafića i prodavnica suvenira. Lutali smo neko vrijeme po ovom starom gradu, gubili se u njegovim ulicama, popili par piva (uz mrkvu umočenu u sok od limuna) u lokalnom pabu i krenuli nazad ka Bejrutu.

Dolina Beqaa

Čitavom dužinom ove malene države protežu se četiri georgrafski različita pojasa. Prvi pojas je primorski pojas i u tom području, prekrivenom plažama i primorskim gradovima klima je, naravno, mediteranska, što znači da su temperature i zimi prilično visoke i da je kupanje moguće čak i u januaru. Nakon ovog tankog pojasa počinje planinski pojas poznat kao Mount Lebanon. Između ovog i četvrtog, takođe planinskog pojasa poznatog i kao Anti – Lebanon Mountains, prostire se Dolina Beka.

Dolina Beka čini istoimenu regiju države Liban i ujedno je i najplodnija libanska regija. Jasno je da se radi o izuzetno raznolikoj zemlji, iako je Liban čak 5 puta manji od Bosne i Hercegovine. Liban, dakle, ima dva planinska masiva prekrivena snijegom i kedrovim šumama, more, kao i veoma plodnu Beka dolinu, prepunu šuma, jezera, oranica i drugih prirodnih bogatstava i ljepota.

U zoru drugog dana mog boravka u Libanu krenuli smo na istok, ostavili Bejrut iz sebe i započeli uspon na Mount Lebanon, putem koji već vijekovima povezuje Bejrut i Damask. Dan je bio sunčan, a prizori snijegom prekrivenih libanskih vrleti veličanstveni. Vozeći se po unutrašnjosti (ali i po Bejrutu) naišli smo na brojne vojne punktove. Naoružani ali i ljubazni vojnici će vas pogledati, eventualno baciti pogled kroz prozor automobila i uz osmijeh vas pustiti dalje. Vaše je samo da budete ljubazni, da sarađujete ili, u Houdinom slučaju, da im šarmantno salutirate. Uz prijatan razgovor, nakon sat vremena vožnje stigli smo u planinski gradić Chtaura. Bilo je pravo vrijeme, a i mjesto za tradicionalni libanski doručak.

Tokom boravka u ovoj zemlji, Houda kao i ostali ljudi koje sam upoznao u Libanu svoju gostoljubivost su pokazivali prije svega insistiranjem na tome da jedem. Da probam sve moguće specijalitete bogate libanske kuhinje. Libanska ljubaznost i gostoprimstvo su zaista nešto posebno, a ponekad može biti čak i naporno. Drukčija je to kultura, Libanci su jednostavno takvi. U svakom trenutku žele da vas ugoste i svoju zemlju prikažu u najboljem svjetlu. Na taj način samo pokazuju da im je stalo, da ste im dragi ili da su dobri domaćini. Bilo kako bilo, za dva dana boravka u ovoj zemlji već sam probao i manakeesh sa zaatarom, labneh kuglice od sira umočene u maslinovo ulje, tabbouleh salatu, fattoush salatu, hummus, falafel , kibbeh mesne kuglice i manje više 80% ostatka bogate libanske kuhinje. Bilo je to zapravo prvo putovanje u životu na kojem sam se ugojio.

Nakon doručka nastavili smo dalje i nakon kraće vožnje stigli u šarmantno selo Taanayel, odakle se pruža nestvaran pogled na snježne libanske planine. Selo je ispresjecano alejama visokih drveća, zakrčenim debelim slojem suhog lišća, a pored mirnog jezera možete sjediti na klupama, posmatrati patke i planine. U blizini je i nekoliko farmi sa vinogradima. Proveli smo jutro u tišini i miru, zagledani u libanske planine, uživajući u ovom spektakularnom ambijentu i dišući najčistiji vazduh.

 

Aanjar

Zaputili smo se dalje i stigli u maleni grad/selo Aanjar, tek 5 km udaljen od sirijske granice. U ovom selu nalaze se ostaci palata, lukova i rezidencija izgrađenih još u osmom vijeku od strane dinastije Umajad.

Istorija ovog gradića/sela, koji se razvio zahvaljujući svom položaju na putu između Bejruta i Damaska, vezana je isključivo uz ovu dinastiju i njenim iščeznućem iščezao je i život u ovom mjestu, sve dok ga nakon 1915. godine nisu naselili brojni Jermeni, bježeći od genocida koji su Turci vršili nad njima. Danas gotovo cjelokupno stanovništvo ovog sela čine Jermeni.

 

Zahle

Možda se čini suludim navoditi u kojem gradu ili četvri živi koja sekta, ali u Libanu je to poprilično bitno i mnogo toga govori o samom mjestu. Pripadnici različitih sekti se najčešće ne miješaju. Postoje naravno izuzeci, ali, ukoliko ste musliman, nećete baš doći živjeti u jermensku ili hrišćansku četvrt ili grad. Dešava se čak da u takvim slučajevima lokalno stanovništvo potpisuje peticije, nastojeći da spriječi dolazak pripadnika drugih sekti.

Tako recimo, u gradu Zahle, sljedećem gradu na našem putu po Beka dolini žive većinom grko – katolici. Ovaj grad je poznat i kao treći po veličini grad u Libanu, prestonica regije Beka, ali i kao jedini grad u Libanu koji ima struju 24h dnevno. Naime, nakon rata i demografskih promjena, kao i arapskog projeća, jako su česte redukcije struje u Libanu. U ovoj zemlji svi koriste agregate koje pokreće nafta, a lobi distributera ovih agregata je toliko jak da svim silama nastoji da sabotira pokušaje Vlade da uvede struju u što više libanskih domova. Graditeljima elektrana u Libanu čak su upućivane prijetnje smrću od strane ovog lobija.

Zahle je zbog svog položaja (takođe na putu između Bejruta i Damaska) bio izložen turbulencijama i krasi ga bogata istorija. Jedno vrijeme ovaj grad je čak bio i država, sa svojom himnom i zastavom.

Balbek

Sljledeća stanica bio je grad Balbek, sa većinski muslimanskim stanovništvom. Tokom rata sa Izraelom 2006. godine ovaj grad bio je uporište Hezbolaha. Zbog toga je često bio na meti izraelskih granata.

Međutim, ono što je daleko interesantnije u ovom gradu je njegovo arheološko nalazište, jedno od najvećih i najimpresivnijih koje sam ikada vidio. Na ovom lokalitetu nalaze se Jupiterov hram, Bakusov hram, Venerin i Merkurov hram, kao i Odeon. Hramovi su, s obzirom na svoju starost, izvrsno očuvani. Pored toga, Jupiterov i Bakusov hram spadaju u najveće rimske hramove ikada izgrađene. Zato i ne čudi to što je Balbekovo nalazište već decenijama pod zaštitom UNESCO – a.

Krov Jupiterovog hrama, starog 2000 godina držalo je 30 – ak stubova, dužine od oko 20 metara. Naučnici tvrde da su ogromni neobrađeni kameni blokovi donošeni na to mjesto i uspravljani, a potom obrađivani. Na istom lokalitetu, u blizini Bakusovog hrama nalazi se i najveći kameni blok ikada obrađivan i prenošen od strane čovjeka, težak čak 1650 tona. Unutrašnjost Bakusovog hrama krase i rukom urezani potpisi posjetilaca iz 18. i 19. vijeka, između kojih je najinteresantniji potpis njemačkog imperatora Vilhelma II iz 1898. godine, kao i sultana Abdulhamida II.

 

Ovaj grad se za vrijeme Grčke zvao Heliopolis (svetište Boga Sunca), a za njegovu gradnju vezane su mnoge legende od kojih neke kažu da su ga izgradili Bogovi, a druge da su u pitanju divovi, ili čak sam Solomon. Zbog veličine hramova, njihove očuvanosti, ogromnih kamenih blokova, kao i činjenice da je mjesto napušteno prije završetka gradnje (o čemu svjedoče mnogi tek započeti ili nedovršeni likovi na zidovima i stubovima), ovo mjesto obavijeno je velom misterije i kao takvo inspiracija je mnogim teoretičarima zavjera. Neki čak tvrde da je hramove izgradio sam Noje, a da je gradnja prekinuta zbog potopa. Pojedinci poput Zaharija Sičina idu još dalje sa teorijama, pa tako tvrde da je Bakusov hram morao biti tolikih dimenzija, da bi poslužio kao sletište intergalaktičkih letjelica (koje su se neosporno vrzmale u tom području). Ovo mjesto se takođe povezuje sa Epom o Gilgamešu. Internet je prepun teorija o ovom mjestu i ukoliko vas bude zanimalo više informacija o njemu, lako ćete izgubiti dan čitajući kojekakve teorije zavjera.

Bilo kako bilo, mjesto je zaista impresivno i ukoliko posjetite Liban ne smijete ga propustiti.

Gospodin Džordž

Sedam dana spavao sam sa Houdinom porodicom u njihovom skromnom ali toplom i udobnom domu, u gradiću Sehayleh, oko 20 km udaljenom od Bejruta. Ovaj gradić se nalazi na samom usponu na Mount Lebanon planinski masiv i s obzirom na to da je na velikoj nadmorskoj visini, sa Houdine terase jasno se vidi čitav Bejrut, kao i dobar dio bejrutskog dijela obale Sredozemnog mora. Svako jutro na tom mjestu pijem kafu i razgovaram sa gospodinom Džordžom, Houdinim ocem.

Iako se nakon smrti supruge povukao u sebe i ne govori mnogo, i dalje je ljubazan i drag čovjek, pravi arapski domaćin. Gospodin Džordž istovremeno je tradicionalan i moderan. Činjenica da dolazi neki lik iz Bosne u njegovu kuću, kod njegove ćerke i da je on sasvim ok s tim, za mene je poprilično jak pokazatelj da se radi o jednom modernom i otvorenom čovjeku. To i ne čudi toliko, s obzirom na to da je gospodin Džordž obrazovan čovjek koji je proputovao dobar dio svijeta. Bavi se fotografijom i poznaje mnoge visoko – pozicionirane ljude u regionu, što i ne iznenađuje, s obzirom na to da je i on sam član masonske lože. Mnogo korisnih informacija dobio sam upravo od njega. Dao mi je na korištenje svoju SIM karticu, ali i razmijenio lovu po mnogo povoljnijem kursu.

Houdin mlađi brat Elijas, mladić u ranim dvadesetim godinama sa kojim sa dijelio sobu pristojan je i lijepo odgojen momak. Iako trenira tekvando i jedan je od najboljih studenata, dosta poslova po kući obavlja upravo on. Između ostalog, oprao je i moju prljavu odjeću (u mašini, naravno). S obzirom na to da je Houda ipak morala na posao par dana, Elijas se ponudio da mi pravi društvo po Bejrutu ili pomogne na bilo koji način.

Tih 7 dana boravka u njihovom domu učinili su da se osjećam kao dio porodice i većinu dijaloga su vodili na meni razumljivom engleskom jeziku.

Gospodin Džordž je glava ove skromne, ali ipak veoma bogate hrišćansko – maronitske porodice, porodice čije prezime na fushi (formalnom arapskom jeziku) znači kiša. Nakon smrti supruge, ostao je sam sa četvero djece. Kao i svaki drugi otac, bilo gdje, sve je žrtvovao da bi djeci pružio sigurnost, a velika želja mu je bila da sva njegova djeca budu fakultetski obrazovana. Iako su svi već odavno odrasli ljudi i nerijetko se ne slažu sa njim, gospodin Džordž je autoritet i njegova se riječ poštuje.

Razgovarali smo o organizacji libanskog društva i komplikovanom političkom sistemu. Pričao mi je o 18 sekti u Libanu i njihovoj zastupljenosti u vlasti. Tu se radi o nečemu sličnom našem nacionalnom ključu, samo daleko komplikovanijem. Na primjer, predsjednik države uvijek je maronitski hrišćanin, dok predsjednik Parlamenta obavezno mora biti šiitski musliman, a Premijer sunitski musliman. Svaka oblast u državi ima svoje predstavnike u Parlamentu i svaka od njih ima svoje kandidate za predsjednika, s tim da on uvijek mora biti maronit.

Takođe, dosta smo razgovarali o ratu u Siriji. Sam on mi je rekao da se situacija u Siriji smiruje, da Bašar pobjeđuje i da bi moj naum da posjetim Damask trebao proći bez ikakvih problema. Štaviše, insistirao je na tome da sa mnom pođe i Houda, s obzirom na to da poznaje jezik i prilike. Houda je, naravno, pristala, ukoliko ja želim da ona ide sa mnom. Kao što rekoh, u pitanju je jedna izuzetno uviđavna i hrabra žena.

Bila je to zaista sjajna prilika da najzad vidim Damask, koji je od Bejruta udaljen samo 100 km. Prije polaska na ova put uspio sam da dobijem vizu za Siriju, ali dok je ista još bila na putu iz Damaska u Beograd, ja sam morao krenuti na put i bio mi je potreban pasoš. Dobro uigran tim iz Novog Beograda, na čelu sa Artemizijom osigurao je da mi se pasoš u posljednjem trenutku preuzme iz sirijske ambasade.

Ipak, ni gospodin Džordž mi nije mogao reći mnogo o Božjoj partiji, poznatijoj kao Hezbollah, a ja još uvijek nisam bio dovoljno opušten da zapitkujem i dosađujem sa pitanjima o ovoj očito osjetljivoj temi.

Bejrut

Sljedećeg dana Houda je morala na posao. U zoru me odbacila do centra, uz izvinjenje što neće moći dan provesti sa mnom. Danas je obukla pilotsku uniformu, u čemu je izgledala još ozbiljnije, ali i privlačnije. Dogovor je bio da me ostavi ispred sirijske ambasade, gdje ću ja pokušati ponovo doći do vize.

Prošli smo još jedan od punktova i našli se ispred sirijske ambasade. Vidjevši duge redove bespomoćnih ljudi, žena i djece koji su u očajanju stajali i mirno čekali da im se nešto desi, osjetio sam intenzivan sram i odlučio da odustanem. Ove ljude je teška muka natjerala da stoje u tom redu. Nisam imao obraza da kao jedan dokoni i ludi Evropejac stojim u tom redu i čekam vizu za Siriju, zemlju u kojoj već čitavu deceniju bjesni rat, samo da bi mi guzica vidjela puta i da bih vidio Damask. Uostalom, Damask više vjerovatno i ne postoji u onom obliku u kojem sam ga želio vidjeti, a i previse je prepreka stajalo na tom putu ka Siriji. Previše znakova govorilo je da ne treba da odem. Bilo bi zaista neodgovorno ignorisati ih. Rekao sam joj da produži dalje i da me ostavi gdje joj odgovara.

Brzo i lako sam odlučio da dan provedem lutajući po Bejrutu sam, onako kako najviše volim. Ostavila me u četvrti Bir Hasan i otišla na posao, a ja sam krenuo ka centru, prolazeći kroz ovu neuglednu bejrutsku četvrt, naseljenu pripadnicima Hezbollaha.

Kupio sam kafu na ulici i pretrčao prometnu magistralu koja je vodila kroz samo srce Bejruta. Preskočio sam bankinu i ubrzo se našao u žbunju. Spustio sam se niz usku stazu i najzad se našao na litici uz samu obalu mora, odmah pored Raouché stijena, možda najpoznatijeg bejrutskog prizora. Najzad sam imao malo vremena samo za sebe, kafu, cigaretu i knjigu. Bio je lijep, topao i sunčan januarski dan. Ništa čudno za Bejrut, grad sa 300 sunčanih dana godišnje. Uživao sam neko vrijeme u samoći i impresivnom pogledu na Raouché stijene, a potom se vratio istim putem i zaputio u još jednu od popularnih bejrutskih četvrti – Hamra.

Hodao sam između brojnih kafića i malenih restorana, obilazio pijace, zalazio u malene radnje i neugledne ulice, posmatrao ljude i građevine, besciljno lutajući Bejrutom, osluškujući mu ritam otkucaja srca. Čitav dan sam lutao bejrutskim ulicama, koje nerijetko nose nazive država poput Urugvaj, Rim ili Jermenija. Obišao sam crkvu Svetog Đorđa, pored koje se nalazi i maronitska crkva, ali i velika plava džamija.

Grad je bio prepun najrazličitijih likova. Od bejrutskih hipstera, preko lokalaca, bogatih zapadnjaka, do sirijskih i palestinskih izbjeglica, koje lokalci prepoznaju po dijalektu i zbog čijeg prisustva nisu pretjerano srećni, kao uostalom ni bilo ko u Evropi. Žene su (iako nerijetko estetski korigovane i jako našminkane) veoma lijepe. Muškarci takođe, iako su nižeg rasta.

Ovaj grad nekoć je bio poznat i kao Pariz Bliskog istoka. U svojoj dugoj i burnoj istoriji rušen je i građen iz temelja sedam puta, pa ga stoga povremeno nazivaju i grad – Feniks.

Razmišljao sam o ovoj zemlji i stvarima koje sam do sada zaključio. Iako nama sve to izgleda kao jedan manje – više homogen svijet, razlike su ogromne. Netrpeljivost među arapskim zemljama više je nego očita. Libanci tvrde da su upravo oni najveći neprijatelji izmišljenoj državi Izrael i da su konflikti između njih i Izraelaca najbrutalniji. To potkrepljuju činjenicom da granicu između ovih zemalja ni danas ne možete preći. Granica je zatvorena i strogo čuvana. Tek pokoje svešteno lice, uz mnogobrojne specijalne dozvole i u specijalnim prilikama uspije preći ovu granicu. Kao i u većinu arapskih zemalja u regionu, sa izraelskim pečatom u pasošu ne možete ući u Liban. Ukoliko ste Libanac i bili ste u Izraelu, u povratku će vas uredno uhapsiti.

Saudijsku Arabiju i Jordan smatraju izdajnicima zato što ovi krišom sarađuju sa Izraelom. Kao i svi ostali, nisu pretjerano srećni zbog sirijskih i palestinskih izbjeglica. Kao i u Evropi, postoji strah od toga da će im oni oteti poslove i donijeti kriminal i nered. Stekao sam utisak da postojanje Izraela zapravo ide u prilog kakvom – takvom miru i slozi među arapskim zemljama. Da nema tog zajedničkog neprijatelja i jedine stvari oko koje se svi slažu, vjerovatno bi ratovali između sebe. Mržnja prema Izraelu sve ih privremeno ujedinjuje.

Iako sam pokušavao, još uvijek ništa nisam uspio saznati o Božjoj partiji – Hezbollah – u. Svi su pomalo oprezni kada je u pitanju priča o ovoj kontroverznoj paravojsci/političkoj partiji/miliciji. Nakon 3 dana u Libanu, znao sam ono što sam znao i ranije: Hezbollah je šiitska politička partija koju finansira Iran, u svrhu odbrane od Izraela. Par mjeseci kasnije, dok sam sa Sadeqom sjedio u malenom restoranu u Tabrizu, na sjeveru Irana, slušao sam njegovu priču o tome kako iranska Vlada vjeruje da se Iran brani u Libanu, Siriji, pa čak i Bosni. U svim tim zemljama Iran je u različitim momentima finansirao određene grupe, koje su se potom borile za iranske ciljeve.

Tek sljedećeg dana sasvim slučajno našao sam se u gradu Nabatieh, gradu pod kontrolom Hezbollaha. Sjedio sam tako potpuno izložen, slušao priče o ovoj partiji od ljudi koji je podržavaju, kao i priče o razlikama između sunita i šiita, dok se moja slika o svemu tome polako mijenjala…