spojili smo dlan i dlan,
zamenili noć za dan.
ne gubimo dah, ne gubimo dah,
mala deca ne poznaju strah…
Još jedan David
U ovoj zemlji, sa obije strane Zida egzistira nebrojeno mnogo Davida. Međuti, ne postoji niti jedan jedini Solomon. Mudri Solomon je davno nestao i ovdje je mnogo potrebniji. Solomon, otjelovljenje mudrosti, graditelj Prvog Hrama, Davidov sin. Kralj.
U svom novom jerusalimskom domu zatekao sam Saru, Yaelinu sestru i jednog od njenih 5 cimera, Davida. David se pokazao kao najbolji domaćin. Odmah me je ponudio hranom, kafom i kolačima.
Yael i ja smo ih zatekli kako prave kolače i pritom se jako zabavljaju. Međusobna komunikacija i uzajamno uvažavanje i poštovanje u toj kući su me oduševili. Jedan dan u sedmici, Sara ne može da koristi elektronske uređaje (čak ni da pali i gasi svjetla). Njeni cimeri to razumiju i nije im teško da joj se prilagođavaju. Kao i vecina Jevreja koju sam upoznao, Sara i njeni cimeri su izuzetno obrazovani i svjesni.
David i ja smo izasli da zapalimo i započeli zanimljiv razgovor. Od svih Jevreja koje sam do tada upoznao, David je jedini koji odlazi na Zapadnu obalu (iako bi mnogi to voljeli, ali ne smiju). David ima prijatelje Palestince, provodi vrijeme u izbjegličkim kampovima i povremeno prespava tamo. To je za svakog Jevreja potpuno suludo. Sve ga to cini izuzetno zanimljivim i mudrim sagovornikom. On jasno vidi obije strane. Objektivan je. Kao i Noa i Gal. Zaista objektivan. David takođe ne podržava Zid. Štaviše, smatra ga ruglom na licu Jerusalima, užasnim ožiljkom koji treba što prije da zaraste. Ne podnosi ga. Iz etičkih a i estetskih razloga. David je čovjek čija je radoznalost ogromna, gotovo koliko i moja. Prepoznali smo se odmah.
Pita me o Bosni, Srbiji. O mladima. O nivou obrazovanosti i svijesti tih ljudi. Ne mogu se baš pohvaliti time. Pita me zašto je baš palestinsko – izraelska kriza toliko popularna u svijetu danas i zašto svaki hipster koji hoće da se promoviše kao zaštitnik ljudskih prava i kao neko ko mari osuđuje Izrael i uzvikuje stvari poput free Palestine, kada realno, pojma nema o tome i kada postoje mnogo gori i brutalniji konflikti po Afrikama i ostatku svijeta. Ne znam, Davide. Jerusalim je centar svijeta. Pariz takođe. Jevreji su oduvijek u centru pažnje. Niko ne mari za neke Afrike. Ili za neki tamo Goraždevac, na nekom tamo Kosovu. Pariz je lijep, grad svjetla i ljubavi. Goraždevac je srpsko selo. Tamo žive neki Srbi, seljaci, hrane svinje i peku rakiju. Reci ti meni.
Priča mi o trenutnim pregovorima. O napadu koji se desio upravo danas.
Ubijena je trudnica. Vojska je ubila napadača, klinca. U Istočnom Jerusalimu, tu iza Zida, 2km od nas. Opet. Tri mlada života su ugašena. Tri je broj. Tri je današnji inkrement. Samo to.
Šta li bi mudri Solomon rekao na to!? Kako bi on sada postupio, presudio!? Kada su se dvije majke svađale oko djeteta, obije tvrdeći da je dijete baš njihovo, Solomon je naredio da dijete jednostavno presjeku na dva jednaka dijela, da obije majke dobiju po dio i da se ne svađaju. Lažna majka se složila, a prava majka je odbila da sijeku dijete, pa i po cijenu da ga dobije ona druga.
Šta bi rekao Solomon sada, kada dva sebična, razmažena djeteta žele jednu majku, svako za sebe, samo za sebe!? Podijeliti majku, podijeliti Jerusalim!? Presjeći je na pola!? Podijeljena majka niti jednom djetetu ne može biti dobra majka, zapravo ne može ni postojati, suludo je i bizarno. Hoće li iko prvi povikati Ne sjecite majku, za ime Boga!? Solomone?
Pričao mi je i o fašizmu, o Hitleru. Čitao je Mein Kampf, želio je da razumije. Smatra da je ta knjiga remek – djelo.
Objašnjava mi kako je Hitler htio da nacija i zemlja budu centralne stvari u životu svakog pojedinca. A Jevreji smetaju toj ideji, stoje joj na putu. Svuda su infiltrirani, u svaku zemlju, ali niti jednu zemlju ne smatraju svojom, ni jednoj zemlji nisu lojalni u potpunosti. Rasuti su svuda po svijetu, ali su povezani međusobno. Čekaju Mesiju, čekaju Treći Hram i pripremaju teren. Povezuje ih nešto mnogo jače od države i nacije…
Cure su se razišle, a mi smo ostali da razgovaramo još par sati.
Priča mi o pregovorima. Objašnjava mi jedno za mene novo stanovište. Zapadna obala je strateški jako važna. Ona obuhvata uzvišenja, brda i planine. Ostatak Izraela je na nižoj nadmorskoj visini, što ga u slučaju povlačenja izraelske vojske sa Zapadne obale čini izuzetno ranjivim.
Izrael nudi Palestincima nezavisnot, državu. Ali pod uslovom da izraelska vojska nastavi da kontroliše sve važne puteve, eventualne aerodrome i jako važnu granicu sa Jordanom. Palestina, kao niti jedna druga normalna država nikada neće pristati na to. S druge strane, bez tih uslova, Izrael ne može pristati da im jednostavno vjeruje i prepusti strateški jako važne dijelove zemlje. David tvrdi, a ja se slažem, da niti jedan jedini premijer na svijetu nikada ne bi mogao potpisati takvo što. Nikada. Posao jedne Vlade je prije svega da zaštiti živote svojih građana.
Nema tu rješenja, nema jedne Istine. To je Kosovo Bliskog istoka, još jedno Kosovo. Kosovo i Palestina su jedna duša. Jedno isto mjesto.
Vjerovali su im Jevreji u Gazi, povukli su se sa te teritorije. I pogriješili su. U Gazi je sada Hamas na vlasti, mnogo radikalnija opcija od umjerenog Fataha na Zapadnoj obali. Svako malo Hamas raketira Izrael, na šta Izrael uzvraća desetostruko. Prošle godine, u svojoj hotelskoj sobi u Aqabi, Jordanu sam ih slušao kako se dobacuju raketama po cijelu noć. Ko može Izaelu garantovati, da u slučaju povlačenja i u Zapadnoj obali na vlast neće doći Hamas i koristiti svoju stratešku prednost da zbriše Izrael sa lica zemlje!? Logično je da će učiniti upravo to.
Jevreji su naučili svoju lekciju. Hoće svoju državu najzad. Čekaju je 2000 godina. Hoće jaku državu i uradiće sve da eliminišu bilo kakvu prijetnju. To je nešto što apsolutno razumijem, naročito nakon muzeja holokausta. Sve to vjerovatno objašnjava određenu dozu rasizma koja krasi lepezu osobina značajnog broja Jevreja.
Jedina stvar oko koje su se svi moji sagovornici složili, pa i ja, bila je da jednostavno ne postoji rješenje. Niko ga ne vidi. I niko tu neće i ne može popustiti. I niko neće povikati Ne sjecite majku!. I svi su u pravu. I sve ih razumijem. I jebite se, jedva čekam da se vratim u svoju sjajnu, mirnu i lijepu Bosnu. Ne osjećam ništa prema toj besmislenoj tvorevini, ali sad bih je tako izgrlio.
Maslinova gora
Sutradan sam otišao na šarenu pijacu punu boja, mirisa i zvukova. Prodavci ovdje nude svoje artikle sa štandova. One jestive sam oduševljeno prihvatao i jeo, zadovoljavajući svoju potrebu za proteinima i hranljivim materijama generalno. Tako sam preživio naredna dva dana.
Pregazio sam jermensku četvrt starog grada i stigao do jevrejske. Tu se nalazi Crkva Uspenja i grob kralja Davida. Ušao sam, stavio jarmulku na glavu i razgovarao sa rabinom. Dao mi je grančicu lavande, rekao mi da zapišem imena svojih najmilijih na papirić, da ga bacim na grob, a on će moliti za mene i moje. Grob kralja Davida je, uz Zid plača, Jevrejima najsvetije mjesto na svijetu.
Kasnije sam obišao mjesto u kojem je obavljena Tajna večera i zaputio se ka Maslinovoj gori. Maslinova gora je uzvišenje iznad grada Jerusalima i prepuna je bogomolja, izgrađenih na mjestima na kojima su se dešavale značajne stvari za Hrišćane. Na samom početku uspona stoji crkva u kojoj se nalazi grob Marije Djeve i njenih roditelja Joakima i Ane. Tu se nalazi i mjesto na kojem je Hrist učio i držao propovjedi.
Dalje penjući se, prošao sam kroz ogromno jevrejsko groblje (sva Maslinova gora je pokrivena jevrejskim grobovima) i došao do crkve na mjestu sa kojeg je Hrist gledao Jerusalim posljednje veče i plakao. Zatim slijedi pećina proroka i sjajni pogled na grad. Sunce se polako bliži zapadu, a ja nastavljam dalje.
Prolazim pored mjesta gdje je Hrist izdan, hapšen i vezivan. Odakle su ga vodili kroz Via Dolorosa-u, pred Pontija Pilata.
Dolazim do grčkog manastira i razgovaram sa sestrom ispred. Razmjenjujemo par rečenica. Loš joj je engleski. Pita me ko sam, šta sam. Govorim da sam iz Bosne i ona mi na to upućuje najdraži osmijeh – i ona je iz Bosne. Srpkinja. Nataša. Danas je njen dom Maslinova gora.
Priča mi o manastiru. U manastiru je još jedna Srpkinja, Ana. Ana me vodi u crkvu i priča o njoj. Radosna je kao dijete jer se pojavio neko naš. Ulazimo u crkvu i ona mi daje malene ikone i ulje, svijeće. Dariva me. Blagosilja me. Traži da napišem imena svojih, da se mole za njih. Kaže da me je sami Sveti Sava doveo, baš danas, na Svetog Savu. Govorim joj uz osmijeh da ja i ne znam koji je datum, iskreno. Govori mi da nisam tu slučajno. Ne moraš ti ni da znaš, zna Sveti Sava, on te je i doveo, govori mi takođe osmjehujući se.
Dvadesetak metara dalje se nalazi mjesto sa kojeg se Hrist navodno uznio na nebesa. Kaže da je to mjesto u posjedu Muslimana danas, da je sada zatvoreno, ali da će vidjeti šta može učiniti za mene. Kaže da je sanjala Avrama već danima. Govorim joj da je zgodna slučajnost to što sam juče bio na njegovom grobu, u njegovom rodnom gradu. Ona iznenadjena, govori mi da to nije slučajnost. Govori mi da je to Znak. Znak da dolaziš.
Uspjela je da me uvede u prostor (islamska verzija kapele) u kojem se nalazi kamen sa kojeg se Hrist vaznio. Plaćam pet šekela i poklanjam se pred tim kamenom, prateći Anu. Pitam čovjeka da li smijem da fotografišem. Kaže da smijem. Tako i radim. i ova fotografija je nestala iz telefona. Nema je. Kao ni one sa Svetog groba.
Tu je bila crkva koju je izgradila Konstantinova majka Helena (Jelena). Crkva bez krova. Krov su namjerno izostavili da bi Hrist mogao da se vrati na isti kamen sa kojeg se vaznio u nebesa. Crkvu su Osmanlije srušile i na njenom mjestu napravile nešto što liči na kapelu i natkrili je. Stavili joj krov. Da spriječe Hristov povratak. Ni Maslinova gora nije pošteđena netrpeljivosti. Odavno nisam čuo bizarniju i gluplju priču od ove. Oba dijela. I hrišćanskog i muslimanskog.
Oni su se fokusirali na – krovove. Oni su suštinu vjere, duhovnosti i svega vidljivog i nevidljivog sveli na krovove. Ovi idioti su ostavili šupljinu na krovu jer gdje je Hrist prispio kad krene dolje, a ono krov. A ovi drugi idioti srušili crkvu, napravili novu bogomolju i napravili krov jer eto, Hrist će odustati, reći fuck this shit, im going home i vratiti se gore.. Hrišćani su ubijeđeni da su muslimani napravili krov iz inata. Htjedoh da ih upitam ne misle li možda da su krovovi apsolutno uobičajena stvar i da pokrivaju gotovo svaku građevinu na svijetu. Možda su muslimani sasvim slučajno napravili krov. Uostalom, Hrist je koncept, ideja, čovjek kojeg poštuju i muslimani. Ali, ko sam ja da dovodim u pitanje svetu hrišćansku Istinu.
Idioti. Ljudi su idioti.
Pozdravljamo se, blagosilja me. Blagosiljam je. Govori mi da je ona već blagoslovljena i vraća mi blagoslov.
Sunce je sve dalje na zapadu. Žurim do ruske crkve koja se nalazi 50 metara dalje. Na mjestu usjekovanja glave Svetog Jovana Krstitelja. Tu se nalazi i crkva sa Očenašima. Očenaš napisan na svim jezicima i pismima svijeta.
Brzo obilazim i tu crkvu i žurim na ono uzvišenje na Maslinovoj gori sa kojeg se pruža najljepši pogled na Jerusalim, da sa njega ispratim Sunce na počinak. Na ovoj planeti ne postoji ljepši pogled na Jerusalim. Japanski turisti upavo odlaze, a ja se neobično radujem tome.
Očenaš
Stigao sam i sjeo na zid. Pustio muziku. Tijelo mi je izmoreno. Izgubio sam kontakt sa vanjskim svijetom, sa realnošću. Hodam 30km dnevno i ne jedem gotovo ništa. Ne pijem vodu. Danas najzad nema kiše, ali su mi noge mokre već četvrti dan. Sve što sam želio, obišao sam. Odlagao sam Maslinovu goru danima, čuvao je za kraj. Razmišljam koliko sam sretan što sam sada tu, bezuslovno slobodan. Svojevrsni vrhunac putovanja. Razmišljam o svojima. Gotovo sam ih zaboravio.
Počinje Trkuljina jedanaestka za moga oca. Ništa ljepše od toga ne možete reći jednom ocu. Razmišljam o svom ocu. I ocu generalno, ideji i instituciji oca. Možda jedino ja znam kakav je osjećaj sjediti na Maslinovoj gori, gledati Jerusalim dok za njega zalazi Sunce i slušati ovo.
Ako imate oca, izdvojite barem jedan dan za njega. Ne morate ići i grliti tog matorog čovjeka. Niti mu govoriti da ga volite. Pomozite mu da obreže voćke, razbaca đubrivo po njivi, opere kola ili mu dajte koju kintu u slučaju da imate više od njega. Izlomite slavski kolač sa njim. Sigurno će biti srećan, iako to nikad neće pokazati. Otac je otac, stijena. Mora biti takav.
Takvu energiju je neophodno primiti od oca. Od majke onu drugu, suprotno naelektrisanu, ali podjednako vrijednu i značajnu. Priroda je to sama uredila, taj balans u čovjeku. Biti i stijena i cvijet, nositi te dvije energije u sebi.
Razmišljam o svome ocu. On bi sigurno volio da vidi Jerusalim sa mjesta odakle ga ja sada gledam. Da vidi mjesto gdje je Hrist raspet, da prođe putem kojim je On prošao, da vidi crkvu NJegovog groba. I NJegovog rođenja. Da vidi Temple Mount i jerusalimsku arhitekturu. Od njega sam naslijedio želju za putovanjima i istraživanjima svijeta, religija, kultura. On nije imao kad to da radi. Osim savijanja željeza po Iraku, Alžiru i Rusiji, nigdje nije putovao.
Sjećam se kako me je izmlatio par puta. Možda 2-3 puta u životu. I koliko se grizao zbog toga. Boljelo ga je više nego mene. Kao dijete, bio sam beskrajno neodgovoran i lakomislen. Glava mi je služila samo da mi ne pada kiša u trup. Ni sada nije mnogo drugačije. Sjećam se kako je prolazio kroz prvu liniju ratišta da bi uzeo gitaru iz stana mojih babe i dede, s majčine strane, koji su već pobjegli iz Glamoča, spašavajući živu glavu. Ja sam želio gitaru. Čovjek otišao po nju i donio mi je. Dedinu gitaru staru hiljadu godina. Tome otac služi valjda.
Kako je uvijek vjerovao u mene i moje sposobnosti, iako sam u pubertetu beskrajno duboko pao i posrnuo i iako nikad nismo mnogo verbalno komunicirali. Posebno tada. Kako se uvijek ponosio činjenicom da sam sa 4 godine znao da čitam, a sa 5 čitao kao odrastao čovjek i da sam u prvom osnovne bio čudo od djeteta. Kako me učio da nikada u životu ni za šta ne treba da tražim vezu, da mi ništa neće pasti s neba. Da je poštenje i obraz najvažnije. Da učim i da uprem kao mazga, da se trudim kao lud, za sve u životu.
Sjećam se priča kako je vozio bicikl s posla i na posao i na njemu nosio vreće cementa, da bi napravio kuću u kojoj sam odrastao. Klinci su mu se smijali, a mene je boljelo. Danas sam samo beskrajno ponosan na njih. Bili su siromašni. Čestiti. Ne pretjerano mudri. Potpuno nesnalažljivi i nespremni za kapitalizam.
Zato mu je neshvatljivo da neko može da vozi bicikl mnoštvo kilometara, samo iz zabave, rekreativno. Tvrdi da su takvi ljudi (a i ja s njima) dokoni i ludi.
Velika je sreća biti u mogućnosti povremeno mu pomoći. Zatvoriti krug.
I ne, nije umro, živ je. Eno ga u Banjaluci. Ide na posao, glasno žvaće, šmrca i ide mi na živce većinu vremena. Kad hoću da ga isprovociram i da se sprdam s njim, obratim mu se sa Oče naš.
Jos nije kraj?
Mnogo edukativno putovanje. A opet, uz pokoji izuzetak, nesto mi je najljepsi ovaj zadnji pasus!
Hvala ti. Jos nije kraj. Slijedi Mrtvo more i kraj 🙂