Poprilično sam uvjeren u to da Nepalci misle da smo mi bijelci/Evropljani potpuno retardirani. Pisao sam već o tome. Čini mi se da ti ljudi znaju mnogo više od nas. Recimo oni se uopšte ne lože. Jednostavno su normalni likovi i žive svoje živote, tako da im vjerovatno nije jasna sva ta nju ejdž hipi ložana oko Katmandua.

Ali prije svega to mislim zbog razlika u tumačenju određenih pojmova. Na primjer, pojam “festival”.

Mi termin “festival” uglavnom tumačimo kao događaj koji podrazumjeva gomilu ljudi okupljenih oko zajedničke želje da slušaju glasnu muziku, prekomjerno konzumiraju alkohol i sve moguće droge poznate čovječanstvu i praktikuju razna rizična seksualna eksperimentisanja. Te festivale često prate mamurluk, griža savjesti, sram i začetak alkoholizma.

S druge strane, ovdje festivali izgledaju potpuno drukčije.

Naime, počeo je Diwali, petodnevni lokalni festival svjetla, cvijeća, ljubavi, smijeha, muzike… Ma svega. Festival koji slavi pobjedu svjetla nad tamom, znanja nad ignorancijom i dobra nad zlim.

Noć prije početka festivala vlasnici brojnih radnji peru i farbaju ulazna vrata svojih lokala i ribaju cestu ispred njih. Kažu, to će im donijeti sreću, odnosno dobru zaradu. Mole se Lakshmi, boginji prosperiteta za dobar poslovni dan. Pločnici ispred radnji ukrašavaju se cvijećem i prahom u boji kojim se crtaju svastike i drugi simboli imetka, prosperiteta, svjetla i ljubavi. Istim tim prahom ispisuju i razne poruke na pločniku, što neodoljivo podsjeća na razvlačenje lajne i jednostavno vas mami da sve te njihove izverbalizovane želje prosto pošmrčete.

Narednog dana Katmandu je iznenada eksplodirao i uobičajena blesavost i šarenilo ovoga grada u tren oka eskalirali su do usijanja.

Čitav grad je okićen, a sa svih strana dopiru zvuci muzike, smijeha i pjesme. Klinci obilaze lokalne radnje i pjevaju pjesme kojima ih blagosiljaju, a vlasnici i radnici ih zauzvrat darivaju kolačima i novcem. Svi su na ulicama, kolone ljudi paradiraju, čitav grad prekriven je dimom i mirisom mirisnih štapića, žene nose lijepe i svečane crvene haljine, a čak su i šape i čela lokalnih pasa lutalica ukrašeni tikama, crvenim tačkama koje i lokalci nose na čelu.

Kada uđete u neku radnju, ponude vas kolačima, bez obzira da li kupujete nešto ili ne.

Svuda okolo samo osmijesi, muzika, ljubav, radost, hiljade boja, namaste, parade, cvijeće, svjetlost hiljada svijeća, nasmijani ljudi zaprljanih ruku i odjeće svim mogućlim bojama…

Jednostavno ne možeš da ne voliš ove ljude.

Nešto kasnije prvog dana Diwalija u Purple Haze – u lokalni bend svira stvar koja se čitavog dana provlači po ovim uskim ulicama. Pitam ljude da mi objasne smisao riječi, ali niko nije u stanju da mi prevede.

Želim da vjerujem da se jezik kojim su izrečene ove riječi ne može prevesti na jezik kakav je engleski. I da ne treba ni da se prevede. Djeluje mi smisleno da sva ta magija ostane neizrečena, da ostane neka istočnjačka mudrost, nama daleka, nepoznata i zauvijek skrivena od ostatka svijeta.

Čini mi se da su ovi ljudi skapirali stvari, kao i oni likovi u košuljama mokrim od znoja i plesa u afričkoj selendri, kada sam se po prvi put susreo sa afričkim gospelom. Inače, taj gospel bio je vrhunac mog prvog putovanja u Afriku.

I dok se polupijan probijam kroz mase ljudi rasutih svuda po gradu i pokušavam da pronađem tiho mjesto na kojem bih mogao u miru da obavim seansu sa psihoterapeutom razmišljam o tome da sam zaista jedan pravi seljak koji je opet došao potpuno nepripremljen i ništa apsolutno ne zna o budizmu, hinduizmu, ovoj zemlji i ovim divnim ljudima.

Video snimci Divalija u hajlajtaima o Katmanduu i storijima na instagram profilu.