Put u Izrael

Osmoga dana mjeseca Ševata, 5776. godine krenuo sam na put u Obećanu zemlju. Put u Izrael. Prošlo je gotovo 5776 godina otkad je Gospod stvorio prvog čovjeka i dao mu ime Adam i 2015 godina otkad je rođen jedan od 3 glavna Božja poslanika, Isus. Prije samog puta, Njena Darinkost mi je dala svesku i 10 feninga zalijepljenih u njoj i naredila: piši!

Put u Izrael započeo sam iz Banjaluke, vozeći tri zanimljiva momka za Beograd. Nisam ih poznavao od ranije. Jedan od njih, suvozač, zove se Dino. Dino je sjajan lik. Asistent na jednom od banjalučkih fakulteta, biohemičar. I on je išao na put u Izrael i živio tamo pola godine. Izvanredno. Dao mi je gomilu jako vaznih informacija i korisnih savjeta. Pricao mi je o Kibuc zajednicama, jevrejskim podjelama na Aškenaze i Sefarde i o terorističkim napadima kojima je svjedočio. Navikne se čovjek, kaže. Pričali smo bez prestanka tih par sati vožnje.

Preko Zajednice me kontaktirao Hasan, mladić iz Palestine koji studira u Beogradu. Još jedna fantastična slučajnost. Našli smo se i pričali satima o svemu. Hasan savršeno govori srpski. Njegovi su iz Gaze. Gaza je geto, potpuno zatvoren, izolovan dio Palestine. On svoje već godinama ne može da vidi, niti oni njega. Iz Gaze nema izlaska, niti je moguće u nju ući. Tamo nema Zida kao na Zapadnoj obali, ali su kontrole još strožije. Zato Palestinci kopaju tunele do Izraelske pustinje, a Izrael razvija tehnologiju za detekciju i uništavanje tih istih tunela. Postoje i senzori pokreta na granici. Ni životinja tu granicu ne može neopaženo preći. Tužna je Hasanova priča. Ipak, radostan je, pozitivan i nasmijan čovjek. Uljepšao mi je put u Izrael.

Ti ljudi stvarno nigdje nisu prispjeli. Palestinci, ljudi iz izbjegličkih kampova po Libanu, Siriji i ostalim susjednim zemljama. Žive u kampovima već godinama. Nemaju pasoše ni lične karte. Libija, Sirija i ostale zemlje ne žele da im daju pasoše i državljanstvo jer će tako pomoći Izraelu da ih se riješi, zauvijek.

Sutradan sam se dijeljenim prevozom prebacio do Budimpešte, za 14 eura i nastavio svoj put za Izrael. Svratio sam u centar grada na poziv izvjesne Mađarice Fatime koja me je našla u Zajednici i poželjela da me upozna, iako mi apsolutno nije bilo usput. Sjajna prilika da opet izgubim malo novca ili barem dostojanstva. Došao sam do centra na sat vremena, samo da vidim kako to izgleda. To, draga mađarska osoba. I super je. Cvikata, zanimljiva, smiješna i jako zabavna. Proveli smo sat vremena smijući se mojim iskustvima sa Mađarima i percepciji o njima. Nakon toga sam se  uputio na aerodrom, spavao sat – dva na klupi i u zoru se ukrcao na avion za Tel Aviv, nastavljajući svoj put u Izrael.

Tel Aviv

U avionu sam sjedio pored jevrejskog bračnog para. Bio sam jako iscrpljen zbog nedostatka hrane i sna, pa mi se scena u kojoj se Jevrejin pored počeo moliti učinila kao halucinacija. Dođavola, kako je uopšte moguće da to nikada ranije nisam vidio. Čovjek je svezao traku oko lijeve ruke, a na glavu sličnom trakom privezao drveni maleni sanduk, koji je pozicionirao tek malo iznad čela. Tada je počeo da se klati u svojevrsnom transu. Prva misao mi je bila da će sad ludak da se raznese ili nešto slično. Zatim sam pomislio da haluciniram. Kasnije mi je njegova supruga objasnila da se oni tako mole i da je suština te dvije trake oko ruke i glave u tome da nose Božiju riječ u mislima i djelima. Kutijica na glavi služi da se u nju stavi djelić Tore. Koji sam ja seljak.

Sletjeli smo u Tel Aviv. Na samom aerodromu – uvod u rasizam. Svi putnici se dijele u samo dvije kategorije: Jevreji i ne-Jevreji. Ne-Jevreji imaju poseban tretman. Meni su na pasoškoj kontroli postavili par pitanja i uputili me na detaljnije ispitivanje. Zašto dolazite? Kod koga? Da li ćete ići u Palestinu i zašto? Zašto imate dva pasoša? Koja je vaša religija? Zašto uopšte idete na put u Izrael? Koje jezike govorite? Kako se zovu ljudi kod kojih ćete odsjedati? Koliko novca imate sa sobom…?

Iako su svi moji odgovori bili pomalo neuobičajeni, pustili su me da uđem u državu Izrael. Na kraju krajeva, ne obraćaju toliko pažnju na same odgovore, koliko na način na koji ih dajete. Prate vašu gestikulaciju, pokrete očiju, lica, boju glasa, količinu nervoze i uznemirenosti.

Prvi utisak o Tel Avivu je – raskoš, bogatstvo, megapolis. Drugi – zatvor. Svuda čekpointi, vojska, obezbjeđenje. Pristup svakom javnom prostoru je osiguran. Mnoga random mjesta nije dozvoljeno fotografisati. Gdje god želite ući (prodavnica muzičkih instrumenata, na primjer), morate proći postupak pretresa.

Razvijen, savremen svijet. Sve je automatizovano. Čak i pasoška kontrola se obavlja pomoću automata. Cijeli grad je pokriven besplatnim Internetom. Prisutan je takođe i u autobusima i savremenim izraelskim vozovima. U istim busevima i vozovima postoje i punjači za telefone u vidu USB i klasičnih utičnica. To je mnogo važno ako ste putnik. Do svakog stabla u državi Izrael dovedeno je crijevo sa vodom. Prostor današnje države Izrael je jedino mjesto na svijetu koje ima više zelenila u 20. nego u 19. vijeku. Vegetaciju su doveli u najnepristupačnije predjele. Sve buja. Usred pustinje.

Sve to uzrokuje ogromne cijene. Sve je tako prokleto skupo. Sendvič je 5E, pivo u Tel Avivu 7-8E, kafa oko 4-5E. Usluge gradskog prevoza su nešto jeftinije – karta je oko 1,5E. Ja ovo sa svojim skromnim budžetom neću moći podnijeti, mislio sam.

Grad je mlad, tek 100-tinjak godina postoji. Kažu da je to jedan od gradova koji su najviše gej-frendli. Kako li se to mjeri? Gej frendli je fin način da kažete da je grad pun pedera. To vjerovatno objašnjava silne pozive koje sam primao od jevrejskih homoseksualaca prije dolaska.

Nema se tu šta posebno ni vidjeti, osim ogromnih nebodera, beskonačnog Sredozemnog mora i izuzetno kvalitetnog i skupog noćnog života. Miris trave se osjeti svuda. Dakle, partijanje, homoseksualnost i razni oblici razvrata. Ipak, ako idete na put u Izrael, Tel Aviv ne bi smjeli da zaobićete.

Tanya

Tanja je moj domaćin u Tel Avivu. Prva Jevrejka koju poznajem. Ima ogromnog, lijepog mačka. Tanja je luda. Od svih članova Zajednice u cijelom Izraelu, ona ima najveći broj referenci. Pozitivnih. To toliko i ne čudi, s obzirom da Tanja najčešće spava sa ljudima koji joj dolaze i kod kojih ona ide. Ti ljudi su najčešće muškarci. Sa nekima od njih zaista samo spava, a sa većinom radi i mnogo više od toga. Put u Izrael postaje sve zanimljiviji.

Povelika je to žena. Odokativno sam utvrdio da je jedna njena dojka teža i veća od bilo kojeg dijela moga tijela. Pomalo me uznemiruje pojavom. Posebno u momentima kad mi sjedne na krevet u kojem ležim, pogleda me izazovno i namigne mi. Namigne!? Namigivanje je tako devedesetčetvrta. Činjenica da je imala upalu uha, zbog koje je nosila ogromnu šubaru na glavi po cijeli dan sigurno ju nije činila ni malo suptilnijom. Osjetio sam da me doživljava kao neki ukusni doručak koji je planirala da proguta u jednom zalogaju.

Drugu noć je predložila ako mi je kauč premalen i ako je samo jedan pokrivač koji mi je dala nedovoljan (a jeste), da joj se slobodno pridružim u njenom krevetu. Kaže da nije htjela da mi to predloži prve noći jer nije željela da ispadne laka žena.

I'll pass.

Nakon što sam napustio njen grad, slala mi je povremeno poruke sadržaja: My pussy is waiting for you, my pussy likes it rough, sa sve slikama svog mačka dok se igra sa njim ili ga mazi. Teško je prihvatila odbijanje.

S druge strane, Tanja je fontana genijalnih metafora i osoba istančanog i izuzetno sofisticiranog smisla za humor. Svo vijeme koje smo proveli zajedno bilo je fenomenalno i jako zabavno. Davili smo se od smijeha većinu vremena. Svidio mi se njen poremećeni konceptualni model i smisao za humor.

Ona nije religiozna, tvrdi da nije Jevrejka, Izraelka je. Spada u grupu Aškenaza. Aškenazi su Jevreji koji su u Izrael došli iz evropskih zemalja. Njeni su pobjegli pred Hitlerom iz Poljske i krenuli na put u Izrael. Tanja podržava izgradnju Zida i izraelsko prisustvo na Zapadnoj obali, koje neki nazivaju okupacija. Razumijem. Izgradili su savremeno, bogato društvo izuzetno obrazovanih i vrijednih ljudi. Žele da zaštite taj svoj san i komad zemlje po svaku cijenu. Pa čak i po cijenu ograđivanja ljudi zidom.

LJudi se ovdje dijele na ljude koji su za Zid i koji su protiv Zida. Takođe se dijele i na Jevreje i ne-Jevreje. Dijele se i na religiozne i na nereligiozne. Na Aškenaze i Sefarde. Ljudi se samo dijele i insistiraju na razlikama. Kao i svuda. Ljudi su idioti.

Yafo

Odmah uz Tel Aviv nalazi se, meni mnogo zanimljiviji Yafo. Yafo je stari grad. Danas je sastavni dio grada Tel Aviva. Iz centra Tel Aviva se može doći pješke uz laganu šetnju obalom Sredozemnog mora. Zapravo se Tel Aviv zvanično zove Tel Aviv – Yafo. Podivljalo more, uz najsnažniji vjetar koji sam ikad osjetio u životu, čine tu šetnju veličanstvenom.

Ispred grčke pravoslavne crkve sreo sam grupu Rusa koji su me pitali ko sam i odakle sam. Kada sam im rekao da sam Srbin, jedna od njih je pala na koljena i poklonila mi se. Zamolila me da molimo Gospoda za svoju braću Ruse. Dali su mi da se umijem Svetom vodom. Očigledno ću na ovom putovanju sresti ogroman broj religijskih frikova.

Kada sam Tanji ispričao tu situaciju, ona je prokomentarisala kako bi i ona rado pala na koljena ispred mene, valjda zato što je i ona jednim dijelom Ruskinja. Nisam prokomentarisao to.

Yafo je prelijep. Stare ulice, mješavina grčke i osmanlijske kulture, kao i uticaj zapada učinile su ovaj mali grad izuzetno šarmantnim i lijepim. Odatle se pruža sjajan pogled na metropolu Tel Aviv i na more. Tu se nalaze i stijene za koje je, prema grčkoj mitologiji, bila vezana gola Andromeda sve dok je Perzej nije spasio od ljutog Posejdona.

Azija

U Yafo – u sam upoznao Aziju. Na osnovu moje lokacije, uz korištenje savremene tehnologije, stupila je u kontakt sa mnom. Kada sam joj rekao gdje se tačno nalazim, rekla mi je da je sačekam 30 sekundi jer sam slučajno stao tačno ispred muzeja u kojem ona radi, da se sakrijem od kiše. Muzej uz samu obalu Sredozemnog mora. Izašla je, upoznali smo se i prošetali po gradu. Pokazala mi je i ispričala neke osnovne stvari o Yafo-u.  Ona sve to jako dobro poznaje. To joj je posao. Organizuje izložbe u gradskom muzeju. Azija je jako lijepa. Ruskinja porijeklom. Ima velike, plave, lijepe oči. NJežan glas, prelijep osmijeh i blistav um krase njenu pojavu. Ruski dragulj sa obale Mediterana.

Vratila se na posao, a ja sam nastavio lutati po Yafo-u. Počeo je pljusak, pa sam se sakrio u malu, praznu kafanu u kojoj je radio simpatični i napušeni lik imena Šai. Napravio mi je kafu i malo smo popričali. Čupav, nasmijan, fin čovjek, crvenih očiju. Smiješan je pomalo. Pri odlasku sam ga upitao kakva je politika Izraela prema ljudima poput njega i kakvi su im zakoni o konzumiranju sirovina i proizvoda od te čarobne biljke. On je dao neki neprecizan odgovor i otišao da mi vrati kusur. Vratio se sa džointom i ponudio me. Takav čovjek se ne odbija.

Azija se javila i pozvala me da se kasnije opet vidimo. Proveo sam par sati u gradu, hodajući i dolazeći sebi. Pojavila se i odvela me u sjajan pub/restoran, prepun starih, ukrašenih bicikala. Lijepo mjesto. Azija piše, voli da putuje, voli biciklizam, prirodu, zanimaju je ljudi, njihove priče, radi intervjue sa njima. Oduševio me njen um. Sjedili smo dugo i pričali o svemu. Oči joj se jako sjaje dok me gleda i sluša. Prelijepa žena.

Jevreji

Tanja mi je malo pričala o istoriji. Govorila mi je kako se prezime i porijeklo zapravo prenose preko majke. Kroz istoriju su Jevreji mnogo stradavali. Ta stradanja su uključivala i mnogobrojna silovanja. Zbog toga je povremeno bilo teško utvrditi ko je otac djeteta. Zato su počeli da najveću ulogu u svemu tome daju majci. S druge strane, plemenska pripadnost se određuje prema plemenskoj pripadnosti oca. Religiozniji Jevreji, oni koji drže do tih stvari, najčešće znaju kojem plemenu pripadaju. Meni je to potpuno nevjerovatno i fascinantno. Znam cijelu priču. Postojalo je 12 plemena Izrailja, nastalih od 12 Jakovovih sinova, Avramovih 12 praunuka. Oni i dan danas znaju kojem plemenu pripadaju. Većina njih.

Vojni rok je obavezan za sve Jevreje. Djevojke u vojsci provode dvije godine, a momci 3. Vojnici su prisutni na svakom koraku. Pod punom ratnom opremom.

Većina Jevreja opravdava izgradnju Zida. Zid je gotovo u potpunosti onemogućio Palestince da vrše samoubilačke bombaške napade i tako ubijaju Jevreje. S druge strane, oduzeo im je svaku slobodu. Zatvoreni su poput životinja.

2000 godina Jevreji nisu imali svoju državu. Tanja tvrdi da niti jedan drugi narod na svijetu ne bi uspio opstati tako dugo bez svoje države i sačuvati svoj identitet, jezik, tradiciju. Sve.

Čitav svijet u osnovi dijele na Jevreje i ne – Jevreje. Rasisti su. Neće vam to otvoreno reći, ali smatraju da manje vrijedite ako niste Jevrej.

Hrišćane ne vole isto koliko i Muslimane. Imaju i dobar razlog za to. Hrišćani su ih progonili, pokrštavali, ubijali i silovali. U ime Boga, u ime Crkve. S druge strane, tvrde da oni nisu nikad nikoga pokušali prevesti na Judeizam. Oni zapravo i ne žele da budu brojniji. Uopšte nije lako biti Jevrej. Biti Jevrej je izuzetno komplikovano i teško. Oni to smatraju istovremeno i blagoslovom i prokletstvom. Svakodnevni život religioznih, pravih Jevreja se vrti oko beskonačno mnogo čudnih rituala. Malo je onih koji bi uopšte i htjeli biti Jevreji.

Savremena država Izrael je prilikom samog osnivanja donijela zakon da svako ko ima 1/4 jevrejskih gena može postati punopravni građanin te države, postati Jevrej. Smatrali su da, ako je 1/4 gena bila dovoljna Hitleru da vas smatra Jevrejem i samim tim predodredi za uništenje, bilo bi fer i da je 1/4 gena dovoljna da postanete građanin te države i samim tim dođete u svoju obećanu zemlju i tamo nađete mir i sigurnost.

Izrael je bogata zemlja. Zemlja mogućnosti. Povlastice koje imaju stanovnici te zemlje su fantastične. Ali, samo ako ste Jevrej…

3 dana nisam spavao. Barem ne duže od dva sata po danu. Dva dana nisam ništa jeo. 24h nisam popio niti kapi vode. Put u Izrael crpi svu energiju iz mene. Ništa ne razumijem. Samo primam informacije. Još uvijek nisam sposoban da ih na bilo koji način obradim.

Pozdravio sam se Tanjom, javio se Aziji i krenuo autobusom u Jerusalim, cilj svih svojih lutanja. Sam. Potpuno sam. Sjetio sam se riječi sestre Evrosinije iz manastira Gračanica, u istoimenom srpskom getu na Kosovu i Metohiji: Bog i ti, dete. Bog i ti…