Grad duhova

Upao sam u pansion. Zvonce iznad vrata se oglasilo. Kao kada u vestern filmovima dođe baja sa konjem u grad i zaputi se u saloon. Tiho je. Hladno. Tek pokoji gost. Radnica u pansionu kraljica ustaje žurno i prilazi mi.

– Gospođo, meni treba najjeftiniji i najskromniji smještaj na svijetu, treba mi metar kvadratni prostora za mene i malo više za Duha.
– Može sinko, dvadeset maraka je noć. A za Duha imam garažu.
– Savršeno, uzimam.

Smjestili smo se obojica. Dobio sam vrhunsku sobu sa 4 kreveta i kupatilom. Istuširao sam se, pojeo paštetu i odlučio da ipak prošetam gradom prije spavanja.

Hladno je. Nema nikoga. Tek pokoji mladi đilkoš sa jež frizurom u starom automobilu bez registarskih tablica zaškripi gumama parajući tišinu. Par klinaca se kikoće u parku. Iz malobrojnih kafana se probija zvuk srpskog turbo – folka i hrvatskih domoljubnih pjesama. Pije se isključivo hrvatsko pivo. Negdje se odigrava nekakvo prvenstvo u nekakvom fudbalu, to se prati. Pustinja. Mrak. Pokoja džamija. Nema mladih. Niti jednu jedinu mladu ženu nisam vidio. Niti jednu. Samo par starijih konobarica po kafanama. Srećem isključivo muškarce, najčešće starije. Mnoštvo zatvorenih, napuštenih kafana. Ovo je grad u kojem se čak i kafane zatvaraju. Da li je ikada ovdje išta bilo!? Šta je ovdje održavalo život!? Nepristupačno je, daleko od svega. Koji đavo su se uopšte penjali ovdje!?

Smrt. Kraj. Pustinja. Tuga. Planina. Rat. Starost. Hladnoća. Samo te riječi mi padaju na um.

Glavni ukras u gradu čine brojni putokazi. Za neka druga mjesta. Daleko. Što dalje odavde.

Visoravan

Probudio sam se jutrom uz zvuk pljuska i vjetra, pokriven teškim jorganom. Organizam mi je dehidriran. Nemoguće je unijeti toliku količinu vode nophodnu da bi organizam pravilno funkcionisao u tako ekstremnim uslovima. Ipak, savršeno se osjećam, odmorio sam se.

Nema naznaka da će kiša stati. Čitam cjenovnik i vidim da moja soba inače košta 120KM. Sigurno je ona rekla 120, a ja čuo 20. Ala’, šta sad!? Pa nemam ja taj novac. A gazda, krupniji čovjek ima onako neku mrku facu, tačno bi me mog'o slomiti po svim osnovama, pa na kraju i po onoj, nama najdražoj, nacionalnoj.

Ipak, pokazao se kao iznenađujuće fin i prijatan, ljubazan čovjek. Zaista su mi naplatili samo 20KM sobu koja se izdaje za 120KM inače. Ima li to igdje? Može li to u sterilnoj Austriji? Nisi ti neki tamo turista, ti si naš. Balkan. Jugoslavija.

Doručkovao sam, popio kafu. Kiša je stala i ja sam krenuo dalje. Čim sam napustio centar, shvatio sam da je sinoćnji slučajni ostanak u Kupresu najbolja stvar koju sam uradio. Prizori kupreške visoravni oduzimaju dah. Malo šta se može porediti sa njenom ljepotom. Ne mogu je se dovoljno nagledati i naudisati. Sladak, podmlađujući vazduh upijam svim porama.

Motorna vozila su rijetka pojava na tom putu. To mi omogućava da divljam po putu, vozim bez ruku, vrištim i galamim od radosti što sam tu, što sam uspio popeti Kupres sinoć i što ipak nisam produžio ka Livnu usred noći i tako propustio sve ovo. Vozim i kreveljim se, drogiran udarom endorfina izazvanog prizorima oko mene. Imam 44km do Livna. Kada vam kažu da imate 44km spusta do Livna, to se oni samo tako šale, šašavci jedni. To se samo tako kaže. Ima tu spusta, ali ima i pentranja. Ili što bi mudri kolega rekao: svako uzbrdo ima svoje nizbrdo.

Tek kada pokušaš Bosnu preći korištenjem sopstvene snage, bez sofisticiranih mehanizama poluge, poput automobila, shvatiš koliko je zapravo ta zemlja brdovita. Ali i lijepa.

Priroda je nevjerovatna. Čak je i sam Tito ovdje imao 3 vile. A Tito nije bio budala. Mi smo zapalili te tri vile. E, mi smo budale.

Livno

Helena mi je rekla da svratim na kafu kada stignem u Livno. Ona i ekipa sjede u kafiću i čekaju utakmicu Hrvatske protiv nekog. Nakon par savršenih spustova, našao sam se  u Livnu, prvi put u životu. Kako je uopšte moguće da zemlju u kojoj živim toliko ne poznajem!? Svuda idem, a o svom okruženju najmanje znam. Međuentiteska putovanja su ovdje rijetka pojava. Odvijaju se manje – više samo sa dobrim razlogom. Zbog neznanja i konzumiranja medijske propagande razvili smo strah jedni od drugih i uvjerenje da je kod nas bolje, tamo preko je sve bezveze i ružno, žive neki ekstremisti, budale i nije pretjerano bezbjedno. Ne znamo ništa jedni o drugima. Ja zaista bolje poznajem geografiju jedne Gruzije nego Bosne. Sramota.

Do sada sam nailazio samo na tragove ljudskosti i dobrote. Tek pokoji trag ustaštva i netrpeljivosti, pokoju šovinističku parolu srećem po pojedinim znakovima pored puta, prekriženih ćiriličnih naziva mjesta. Sličnih stvari ima i kod nas, u boljem entitetu.

Kiša počinje dok ulazim u centar Livna. Dolazim do kafića ukrašenog brojnim šahovnicama. Izlazi Helena i vodi me unutra. Malo mi neprijatno što ne ličim ni na šta, mokar sam i znojav. Ja sam površan čovjek i smatram da je vanjska estetika mnogo važna. Lijepo je lijepo izgledati.

Upoznajem Heleninu ekipu. Ljude zanima moja priča, moja dijagnoza. Nekima baš i nisam jasan. Smijemo se. I oni biciklaju, tu po svom kraju. Njihov kraj je savršen za to. Između ostalih ljudi, tu je i Slaven. Zajebant. Kaže da je obećao Heleni da će se fino ponašati kad dođem i voditi računa o tome šta priča. Duhovit lik.

U kafiću svi nose šahovnice. Čeka se tekma. Navijačke pjesme piče sa CD – a. Thompson svira. Čavoglave. Meni inače najdraža njegova stvar. Odmah sam se sjetio Edoarda iz Jerusalima i kako smo slušali Thompsona i Baju Malog Knindžu u tom svetom gradu. Dobro se osjećam. Na suhom sam, toplom. Iako vani nema naznaka da će kiša prestati. Ali ljudi su fini. Pozdravljaju me, žele mi dobrodošlicu, žele da me upoznaju. Nisam osjetio bilo šta neprijateljsko. Ljudi navijaju, čekaju da počne tekma njihovog omiljenog tima – Hrvatske. Isto tako se i po Banjaluci srbuje kada igra Srbija. Čak i ja, čovjek rođen bez centra u mozgu za doživljavanje i razumijevanje fudbala navijam tada. U Sarajevu se navija za Bosnu.

Ko bi taj haos razumio!?

Slaven

Razišli smo se i ja sam nastavio put po sitnoj ali napornoj kiši. Autom je prošao Slaven pored mene i mahnuo mi. Ubrzo je počeo i pljusak. Počeo sam da tražim utočište. Ugledao sam malu kafanu i požurio ka njoj. Iz nje je odjednom provirio Slaven i pozvao me da uđem. Njegova kafana. Živi u kući iznad. Hajde hajde, ulazi, bježi od te kiše. Poslao sam ja oca sada po kabanicu, pa će ti donijeti. Sjeo sam, popio pivo i upoznao se sa njegovom majkom. Utom je u kafanu ušao i otac, noseći kabanicu. Pa ovo je fantastično. Nastavljam sa pivom i razgovorom sa Slavenom i roditeljima. Fini ljudi. Pričaju mi o Livnu, pitaju za Banjaluku.

Slaven mi pomaže da obučem kabanicu. Otac mi donosi dvije kese koje stavljam na noge. Na pakovanju kabanice stoji cijena – 19KM. Nudim novac, a Slaven odmahuje rukom. Samo vozi, ne brini ništa, tebi je potrebnija nego meni. Evo ti moj broj, javi mi se kada dođeš u Trilj ako ti bude bilo šta trebalo. Poznajem dobro taj kraj. Šokiran dobrotom tih ljudi i nesposoban da iskažem dovoljno zahvalnosti na bilo koji način, stegnuo sam ruku tom sjajnom čovjeku, popeo se na Duha i nastavio put po najvećem mogućem pljusku.

Ovakve stvari, ovakvi ljudi vam daju ogromnu količinu energije i snage. Posebno kada su ti ljudi sa one strane jedne od brojnih fiktivnih granica. Slaven je iz drugog entiteta.  Slaven je sigurno Hrvat. Ali je u prvi plan stavio svoju ljudskost. Ja sam vidio samo čovjeka. Ne mogu uopšte da opišem koliko mi je to značilo. On je prošao automobilom pored mene, došao kući i poslao oca da donese kabanicu momku koji bi trebao ubrzo proći ovuda. Potpunom strancu.

Energija ovog susreta me držala naredna dva sata dok sam po najvećem pljusku vozio pored Lipskog i Buškog jezera i približavao se Hrvatskoj. Kese sam samo nazuo na noge, pa su konstantno spadale. Plastične vezice! Kako se toga nisam ranije sjetio!? Pokušavam jednom vezicom da privežem kesu oko noge, odmah iznad gležnja, ali je prekratka. Uzimam drugu i povezujem ih. Ne postoji prekratka vezica. Možete povezati 74 vezice ako želite. Koliko god ih imate. Vaistinu, vezice su nakon štikle najbolji izum u istoriji čovječanstva.

Ipak, pod kabanicom nije lako voziti. Nakon dva sata bio sam potpuno mokar. Znojav. Mokra mi je kosa. Gubim jako puno tečnosti. Energiju mi crpi dosadna kiša, uzbrdica, činjenica da sam mokar i da je prokleto hladno, ljigavo, odvratno. Nemam više ni vode. Hladan vjetar razbija. Pao mi je šećer. Moram hitno da dobijem dozu šećera kroz koka – kolu, čokoladu ili nešto slično. Strašan pad energije doživljavam. Ovakav pad nisam doživio čak ni kada sam prije dvije godine odvezao 400km unutar 25h, bez spavanja i dužih pauza. Nadljuski je to napor bio.

Neka tri kilometra od graničnog prelaza najzad nailazim na benzinsku pumpu. Skidam sve sa sebe i oblačim suhu odjeću. Kupujem sve što je postojalo na pumpi i davim se u proždiranju. Pijem kafu. Vjetar duva, kosa mi je mokra. Ali kiša polako staje. Odmorio sam se malo, ugrijao i odlučio da nastavim.

Užas, kakav pad. Nemam više mentalne snage. Vozim već treći dan. Planine i kiša me lome malo pomalo. Kidaju komad po komad mog entuzijazma i samopouzdanja. Ja im uzvraćam zadovoljstvom što nosač bisaga još uvijek čvrsto stoji i što se kilometri do Splita polako ali sigurno tope. Nevjerovatno, svake sekunde sam bliže. Samo da stignem do tog Trilja. Tamo ću da spavam, a sutra ću krenuti ka Splitu. Iako sam javio Oliviji iz Zajednice da ću stići večeras, to očito neću izvesti.

Granica

Dolazim na hrvatsku stranu granice. U fotelju zavaljeni graničar me pita kuda idem. Govorim da ću do Splita, ali večeras samo do Trilja.

A jeba te, do Trilja imaš po ure vozit, sve ti je nizbrdo. Stigneš ti i do Splita večeras. To ti je od Trilja dvi ure. Je l’ tako Stipe, nema više od dvi ure do Splita od Trilja. Ajde ća, vozi!

Eksplodirao sam od motivacije. Njegov autentični dalmatinski dijalekt je sam po sebi nagovjestio blizinu cilja. Smisao njegovih riječi je sve pokrenuo u meni. Pogledao sam ispred sebe i vidio veliku nizbrdicu, a u daljini tračak nade – vedro nebo. Pojurio sam ka njemu potpuno izmoren i iscrpljen, promrzao od kiše i vjetra. Vedro nebo u daljini i ja smo poletjeli jedan drugome u susret. Oblaci su se povlačili i otkrivali ga a ja sam jurio ka njemu kao mahnit. Nešto je eksplodiralo u meni. I zaista, našao sam se u Trilju nakon nekih 45 minuta, vozeći taj epski spust.

U Trilju je sunce već počelo da mi vraća energiju i samopouzdanje. Ništa me više neće zaustaviti. Nakon prelaska mosta na Cetini savladao sam još jedan veliki uspon, nakon kojeg je opet uslijedio epski spust.

Spustovi su nevjerovatni. Kilometri do cilja se tope, dok vi samo sjedite na biciklu, uživate u brzini, prirodi i činjenici da ste sve bliže cilju. Spustio sam se na savršenu magistralu u Bisko, projurio kroz Dugopolje i počeo da se spuštam ka Solinu. Nema više uzbrdice. Gotovo je. Jurim nizbrdo, ka moru. Toplo je, sunčano. Sve toplije, iako se dan bliži kraju. Osjećam miris mora. Nosač za bisage još nije pukao. Izdržaće do Splita. Smijem se glasno pri samoj pomisli na to. Sve je prošlo dobro. I moj i Duhov integritet su očuvani. Samo se kezim i jurim. Umor je ostao u Bosni. Odjednom, nakon jednog tunela, ukazalo mi se more.

Morao sam stati i doživjeti taj trenutak. Prvi pogled na more, nakon 300 kilometara pedalanja. Uspio sam. Uletio sam u gradsku gužvu Splita i tumarajući između automobila i ulica, odjednom se našao na rivi praćen škripom izlizanih pakni Duhovih kočnica, na dnu, na 0 mnv. Odmah pored mora. Sletio sam.

Bukovski

A jeba te di si do sad, čekan te po ure!?

Sjedam i smijem se njenom govoru i pojavi. Jelena. Sjedi sa psom i pije prvu jutarnju kafu, čekajući mene. Našli smo se u Zajednici. Jutro je. 9 sati. Bila je juče sa kerom u Virovitici, ugovarala neki posao. Treba da piše za neki časopis tamo. Inače piše. Blog, pjesme, priče, recenzije religijskih objekata i turističkih atrakcija. Želi da putuje po svijetu biciklom. Sa psom, nikako bez njega.

Bila je jednom na rubu. Ležala u bolnici danima, na ivici života. Gavranovi su joj dolazili na bolnički prozor, svaki dan. Ulazili joj u sobu. Od tog trenutka je gavranovi prate, prilaze joj, slijeću joj na ruku. Jedan joj je ušao u torbu, a jedan čak i umro na njenoj ruci. Tada je počela i da piše. Konobaru, daj mi pivo, očiju ti i skloni ovu kafu. Ne mogu ja ovo normalan svariti. Kontam da je vrisnula skroz, potpuno izgubila razum. Sigurno je umrla u toj bolničkoj postelji i vaskrsnula, ponovo se rodila kao – Bukovski. Kontam da me zajebava. Ali ne. Pokazuje mi slike na telefonu. Gavran u ruci, na glavi, na ramenu, u torbi…

Izgleda da se opet jednooki Odin sa dva gavrana na ramenima, poigrava sa mnom i uzima oblik neke Jelene iz Splita.

Ovoj sjajnoj jedinci treba posvetiti daleko više vremena ili je uopšte ne upoznavati.

Fjaka

Sinoć sam vozeći se po gradu onako raspadnut nakon 150 odvezenih kilometara, sa maramom na glavi, znojav i smrdljiv, sa biciklom natrpanim mokrim stvarima koje se na njemu suše prošao ulicama Splita, sve do plaže, gdje sam se našao sa Olivijom, domaćinom. Prvi utisak na mene su ostavile splićanke – lipe su za popizdit. Ležerne, opuštene. Šarmantni dalmatinski dijalekt ih čini još atraktivnijim. Šta god da kažu, koliko god gadno bilo, zvuči ispravno. Prvo što sam čuo bilo je kako jedna preslatka splićanka u prolazu pored mene govori drugoj, još slađoj – a jeba te požuri, moran ić na kenjaru.

Olivija mi je dala svoj dom. Sinoć po dolasku u Split, našli smo se, popili pivo i ja sam se ugasio u krevetu. Ona živi odmah iznad gradske plaže. Francuskinja je. Živi sa gej cimerom iz Francuske, cimerkom iz Italije i drugom iz Indije. Proveo sam dvije noći u njenom domu. Zadnju noć smo svi zajedno izašli, našli se sa finkinjom i poljakinjom i na plaži sa lokalcima, Splićanima proveli noć uz gitaru i alkohol. Jebeni beneton.

Nakon lude priče o gavranovima i kvalitetnog ručka, spontano sam se našao u tom stanju svijesti koju sam sam dijagnostifikovao kao – fjaka. Fjaka pri samom ulasku u Split spontano i potpuno obuzima tijelo i um. Vozim se lagano po gradu, usporenog rada srca i ritma disanja. Pokupio sam i dalmatinski govor. Izležavam se na plaži po cijeli dan, malo šetam sa Olivijom po gradu, pijemo pivo u pabu u kojem ona svira raštimani klavir dok se ja izležavam u separeu. Razgovaramo o Palestini. Kao i većina Francuza, onakvi kakvi jesu, manje – više fejk slobodnjaci, zaštitnici slabijih i vječiti borci za pravdu i ona bez dublje analize staje na stranu onih koje njoj dostupni mediji proglase za žrtvu, iako uvijek postoje dvije istine i uprkos tome što svaka medalja, bila od zlata ili blata, ima dvije strane.

Fjaka je u principu ljenost, izležavanje, odmor, valjanje po plaži, nespremnost na bilo kakvo kretanje. Tako mi je trebalo to. Odmorio sam se, potpuno resetovao. Barem u onoj mjeri u kojoj mi je to dozvoljavalo partijanje sa beneton – ekipom do zore. Nakon dva dana razvlačenja po Splitu, bio sam potpuno spreman za dalje, za put jadranskom magistralom sve do Šibenika…

[fblike]