Prostitucija u Etiopiji predstavlja jednu od glavnih grana privrede i za mnoge glavni izvor prihoda. Ne znam ni sam šta da mislim o tome. Prostitucija je kao mravojed – nije ni dobra ni loša. Jednostavno je tu, sveprisutna. Kao i korupcija.

Elem, vraćam se u Adis. Banjavam usred noći kod Alule na gajbu i ostajem tu nekoliko dana.

Alula je inače super lik i odnos nam je prožet nekakvim razumijevanjem, kratkotrajnim i zanimljivim razgovorima i sviranjem mnoštva instrumenata koje ovaj tip posjeduje. Pored toga, taj odnos karakteriše i činjenica da ja njemu svakoga dana dajem novac za boravak u njegovom stanu, budući da nemam predstavu koliko dugo ću ostati tu, a on taj novac potom troši na drogu.

Lako se taj kontekst da razvući do toga da zapravo finansiram distribuciju ilegalnih opojnih sredstava.

Što se mene tiče, za razliku od putovanja u Kirgistan tokom kog sam se ozbiljno odao piću, ovdje sam čist kao suza. Popio sam jedno pivo u Bahir Daru, uglavnom zato što sam pomislio da mi je možda poslednje u životu, a nije bilo heroina.

U Adisu vrijeme provodim uglavnom osluškivanju ritma grada dok besciljno lutam ulicama.

Sve više počinjem da ličim na golfa dvojku, čini mi se. Sve se raspada, dim izbija na sve strane, prešao previše kilometara, ali radi, niko ne zna kako ali i dalje ne staje.

Jedan čitav dan provodim na pijaci Merkato, najvećoj u čitavoj Africi. Napušteni psi, miris tamjana, ljudi koji obavljaju nezamislivo teške fizičke poslove, gužva, džeparoši, prljavština, haos i najširi spektar svih mogućih artikala koji postoje na kugli zemaljskoj. Kupujem gomilu tamjana i sasvim solidan punjač za telefon po cijeni od dva evra.

Pored svih mogućih vrsta prevaranata i uglavnom teških prizora, ljudi su neobično nasmijani i veseli, kao i svuda u ovoj zemlji.

Radost i užas ko da opiše!?

Suštinski, mislim da sam došao u Adis da se posvađam sa nekim. To se desilo u više navrata, uglavnom zato što sam umoran, iscrpljen, na rubu živaca ili eventualno zbog svakodnevnog i grubog kršenja ličnog integriteta, odnosno granica ličnog prostora. Pored toga, nerijetko se osjetim vrlo izloženo, samim time i ugroženo, te stoga reagujem kao zvijer pribijena uz zid.

Tako sam jedno jutro ustao u 5, da bih stigao na autobus za Shashomane u 6. Shashomane je mjesto koje je Hajle Selasije poklonio rasta Jamajčanima i u njemu od tada živi uglavnom ta ekipa. Na autobuskoj stanici iz pakla kupujem kartu, ukrcavam se u najsmrdljiviji bus na svijetu, gori čak i od onog u Bahir Daru i čekam da krenemo.

Maramu sam omotao oko lica da bih lakše disao. Putovanje će da traje 4 sata.

Nekoliko puta izlazim iz autobusa i pitam vozača kada ćemo krenuti. On mi govori u pola 1 (pola 7 zapravo, po “normalnom” vremenu). Vraćam se i čekam.

Tek oko pola 8 krećemo. Izvlačimo se iz grada pola sata. Ubrzo shvatam kako ću, ako uopšte stignem, provesti na tom mjesta nekakva 3 sata, prije nego što budem morao da se vratim. Da se klackam 8 sati u ovom paklu od autobusa samo da bih proveo 3 sata u Shashomane?

Zajebi.

Odlazim do vozača i zahtijevam da mi stane da bih izašao. On odbija. Pokušavam da mu objasnim kako na karti piše da krećemo u 6, a ne u pola 8 i da mi je to kasno. Počinje ubjeđivanje sa vozačem i nekoliko putnika koji pokušavaju da me urazume.

Ne može, vele, autobus da ti stane na sred ceste. Druže zaustavi vozilo, ne zajebavaj me. Jebeno se sve raspada, ne funkcioniše apsolutno ništa u zemlji, ali ti ne možeš da zaustaviš autobus i pustiš me da izađem?

Sa Hrišćanskim mirom u glasu apelujem poslednji put na vozača da zaustavi jebeni autobus, dok nisam počeo da ujedam i njega i putnike u predjelu grlljana. Počinje svađa, diže se ton. Pobiću se sa svima, osjećam.

Jedan od njih mi objašnjava kako oni tako žive, prosto tako stvari funkcionišu.

Razumijem, ali meni je to kasno. Želim da izađem.

Najzad se autobus zaustavlja, nekoliko putnika izlazi da bi meni omogućili prolaz i najzad izlazim i ja.

Prepirem se još neko vrijeme na ulici sa vozačem oko 2 evra koliko sam platio kartu, ali ubrzo odustajem, shvatajući da bi to moglo potrajati čitav dan.

Na putovanjima uglavnom ne želim nikakav povlašten položaj. Želim da se spustim među prole, na ulicu, u blato, među lokalce. A to je iznimno teško. Nisam siguran da bi neko iz Evrope mogao ovako da živi na duže staze. Urušio bi se sam u sebe.

Naveče se nalazim sa dva hrvatska putnika koji su trenutno u Adisu, na putu ka JAR.

Kako to obično biva, susreti sa istinskim putnicima u tuđini, prije svega sa onima iz regiona prožeti su nekakvim dubinskim razumijevanjem. Razgovaramo o ovim stvarima. Oni naravno razumiju koliko je lako da popizdiš i posvađaš se sa svima kada si u zemlji kao što je Etiopija, na ulici, izložen, u istim govnima kao i lokalno stanovništvo.

Govorim im kako sutra krećem u Danakil depresiju u kojoj bi trebalo da provedem neka 4 dana i sve to će me koštati 400 dolara, odnosno 350, zahvaljujući dobro izbrušenim vještinama cjenkanja.

Ratno profitersto i rat su konteksti koje i ja i oni savršeno razumijemo, upravo zato što smo u tome i odrasli. Možda to i objašnjava poriv da uopšte putujemo u ovakve zemlje.

Pominjem sjajnog Hrvoja Ivančića i njegovu priču o hrvatskom fratru na misiji u Kongu koji je, između ostalog, za Kongo i Afriku rekao: “najteže je prvih 15 godina”.

Siguran sam da riječ Afrika na nekom od lokalnih jezika znači “ništa ne radi, buraz”. Čak i u prestonici često nestaje struja. Nema tople vode, struje, nade, piletine, WC začepljen i smrdljiv.

Ne može se Afrika obuhvatiti rječju niti umom – eventualno srcem.

Afrika je tečni sapun koji ne pravi sapunicu, inače sveprisutan u Etiopiji.

Nakon nekoliko lokalnih letova kojima sam se kretao po zemlji sam provalio da ako pri kupovini karte odabereš opciju “imam pravo na popust”, jednostavno i dobiješ taj popust, bez ikakve provjere uslova za isti.

Možda bi to mogao biti najsveobuhvatniji opis Afrike – suštinski postoje nekakva pravila, ali ako klikneš na pravo mjesto, možeš sve to da zaobiđeš.

Hodam bez majice posred grada. Imam manjak vitaminda D i koristim svaku priliku da me obasja sunce prije nego se vratim u tmurni Beograd. Iz duge kolone automobila u popodnevnom špicu ljudi ne skidaju pogled sa mene.

Jedan tip otvara prozor i govori: “Dude, I ove your freedom”.

“Me too, bro” – dobacujem uz osmijeh.

Ne robujem ničemu čini mi se, osim uvrenenju da ne robujem ničemu.

Semera

Sutradan letim u Semeru. Na aerodromu me dočekuje ortkestar sa mažoretkinjama, naoružani likovi i razigrani pripadnici lokalnog plemena.

Datost u kojoj konstantno nemam pojma o čemu se radi i jedva čekam da vidim šta će sad biti generiše u meni mnogo radosti i smijeha.

Hotel u kom odsjedam čuva čitav odred vojske. Sa njima interagujem uglavnom u momentima kada se pojavim na kapiji hotela lagan kao perce, u nekom šorciću onako sav prozračan i nevin, sa kretenskim pitanjima tipa jel mogu ja da izađem da “prošetam” do “grada”.

Likovi me gledaju u fazonu druže ti si poludio, naravno da ne možeš. Ovdje je rat, mi smo tu da tebe zaštitimo. Čak i da nije rat, “grad” se sastoji od dvije poprilično nebezbjedne ulice, tako da vrati se u sobu i ne mudruj mnogo. Tako otprilike zvuči tumačenje njihovih blijedih pogleda od strane djevojke koja radi na recepciji.

Vulkan

Već izjutra vozač dolazi po mene, kupimo ekipu Italijana, Bugara i Japanaca i najzad krećemo u Danakil depresiju.

Nina, djevojka bugarskog porijekla odrasla u Španiji danas živi u Etiopiji. Smještena tik iza mene, u prtljažniku džipa, iza sebe ima jednu epizodu tifusa, jednu epizodu izvlačenja porodice crva iz zaražene rane na vlastitoj nozi i čak 7 epizoda malarije.

Nakon nekoliko sati vožnje po vreloj depresiji, kupanja u slanom jezeru i jurenja po vulkanskom tlu naprasno izgovara rečenicu za koju nisam ni znao da je sve vrijeme čekam:

“Ajmo na krov”

Sa svih strana oko nas eksplodiraju nestvarni prizori zalaska sunca iznad beskrajnih polja stvrdnute lave po kom raštrkane grupice kamila traže tračak zelenila.

Vreli vjetar ispunjen vulkanskom prašinom otežava nam disanje, dok se truckamo po suvoj, žednoj i surovoj zemlji i rukama se čvrsto držimo za krov automobila.

Oduzima mi dah brzina smjenjivanja spektakularnih prizora zemlje i neba.

Na samom krateru vulkana, u improvizovanom kampu od granja i kamenja večeramo, a potom i spavamo pod vedrim nebom ukrašenim milionima zvijezda, na improvizovanim krevetima.

Na nepregledno prostranatvo prekriveno skorenom lavom nakon večere najednom se sručila duboka tišina koja je progutala sve zvuke. Samo blaga mjesečeva svjetlost otapa dio mraka.

Ovakvu tišinu, mrak i ovakvo nebo vidio sam samo na Sinaju i u iranskoj pustinji Mesr.

Beskraj neba i konačnost Zemlje postali su jedno. Tonem u san dok osjećam vulkanski vjetar na licu a u nosu miris sumpora, okružen nekolicinom ljudi zagledanim u nebo.

Nekoliko sati ranije čitao sam upravo o ovome u “Dobre duše Sudana”, Viktora Lazića.

“Zvezdano nebo nad nama obuhvatilo je sve postojanje. Spokoj univerzuma zavladao je i našim bićima.

Kakav je blagoslov biti deo neba. Kako gledanje u zvezdano nebo može da poveže ljude i nadahne otkrića. Ja sam tako pronašao braću i sestre u sudanskoj pustinji.

Tih večeri čitava duša bi mi treperila od spokoja i zadovoljstva. Znao sam da ove noći neću zaboraviti, da ću za njima čeznuti, da ću ovo zvezdano nebo i ove dobre ljude zamišljati i u najskupljim hotelima. Setih se Andrićeve misli da se ljudskog lica i zvezdanog neba čovek nikada ne može dovoljno nagledati.

Kada pogledam fotografije spavaonica na otvorenom vidim da su kreveti bili trošni, a posteljine neugledne i ponegde pocepane. U kakvom je to nesaglasju sa mojim sećanjima na isto to mesto.

Ni u jednom trenutku u tom siromaštvu nisam osetio bedu, štaviše, bilo je mnogo topline, dostojanstva, čovečnosti i bogatstva.”

U pet ustajemo i penjemo se na sami rub kratera. Hodamo u potpunoj tišini. Prostor ispunjava samo zvuk naših koraka, disanja i pucanja lave pod nogama poput čipsa. Unutrašnjost kratera ispunjena je gustim dimom iz kog dopire zvuk unutrašnjih procesa samog vulkana.

Tu dočekujemo izlazak sunca.

Pomalo razočarani zbog toga što od dima ne vidimo lavu vraćamo se u kamp i nakon doručka nastavljamo dalje.

Tri dana kasnije, nakon 12000 godina mirovanja vulkan je eksplodirao u veličanstvenoj erupciji, a dim je stigao sve do Indije.

Čitav taj improvizovani kamp, krater kao i svo to područje kojim smo prošli i gdje smo spavali nestalo je u tren oka. Preživio je samo jedan kamen koji sam ponio sa sobom.

Karum

Sledeća tačka na putu je jezero Karum, nepregledno bijelo prostranstvo prekriveno solju i tankim slojem vode, smješteno na 120 metara ispod nivoa mora, gdje vladaju nezamislive vrućine. Upravo zbog toga vodič pokušava sve vrijeme da napravi raspored koji će nas dovesti tamo u vrijeme zalaska sunca, što zbog pogleda što zbog nepodnošljive vrućine tokom dana.

Slojevi soli na ovom mjestu sežu nekoliko stotina metara u dubinu i za lokalno stanovništvo koje živi u ovim ekstremnim uslovima predstavlja jedini izvor prihoda. Na isti tradicionalan način već vijekovima kopaju so, prevoze je u karavanima i potom prodaju.

Temperature se kreću oko 50-55 stepeni, što ovo mjesto čini jednim od najtoplijih naseljenih mjesta na planeti.

Površina jezera stalno se mijenja – jedan dan je tvrda i bijela kao beton, drugi dan se pretvara u mozaik kristala. Vjetar i isparavanje stvaraju prirodne pukotine, obrasce nevjerovatnog oblika i neobičnu geometriju.

Zbog vrućine i refleksije soli, horizont oko jezera često izgleda kao savršeno ravno ogledalo.

Dallol

Spavamo u selu udaljenom nekoliko kilomeatra, na improvizovanim drvenim krevetima, pod vedrim nebom.

Ovdje ljudi jednostavno žive tako. Spavaju pod vedrim nebom, a kada treba da odu do toaleta, jednostavno se udalje malo od kuća i obave sve što treba.

Ustajemo u 5 i krećemo u Dallol, jedno od najnadrealnijih i najnepristupačnijih mjesta na planeti.

Dallol drži rekord kao najtoplije naseljeno mjesto u istoriji, sa prosječnom godišnjom temperaturom oko 35 stepeni, što je najviše ikada zabilježeno.

Hodamo nekih 20 minuta po stijenama i najzad stižemo u samo srce ovog neobičnog svemira.

Sulfat, so i minerali koji izbijaju iz zemlje kroz minijaturne vulkane i gejzire zajedno stvaraju žute, zelene, crvene i narandžaste bazene i kratere. Mjesto izgleda apsolutno nevjerovatno.

Pored toga, radi se o izuzetno aktivnom geološkom području koje se konstantno mijenja. Vodič kaže da se ovo ludilo boja, oblika, gejzira i vulkana konstantno premješta sa jednog na drugo mjesto.

Dallol se nalazi na mjestu gdje se tri tektonske ploče razdvajaju. Zemlja doslovno “curi” na sve strane – kiseline, gasovi, para, ključanje iz dubine.

Bazeni ispunjeni tečnostima raznih boja su zapravo koncentrisane kiseline i rastopljeni minerali.

Zbog nestabilnog terena, otrovnih gasova i toplote, ovo je jedno od najmanje istraženih vulkanskih područja na Zemlji.

Zbog ekstremne kiselosti i saliniteta, naučnici su mislili da bi mogli naći mikroorganizme — ali nisu. Dallol je jedno od najneprijateljskijih mesta za život.

Već oko 6:30 povlačimo se u kanjon soli na doručak. Pitam vodiča šta se dešava ovdje kasnije, da li postoji teoretska šansa da se neko nađe ovdje recimo u podne.

Ne. Ne postoji nikakav oblik života. Ni biljke, ni životinje, niti čovjek. Nekoliko ljudi dođe svakoga dana od 5 do 7 izjutra i to je sav život kojem je ovo mjesto ikada svjedočilo.