Noćni život u Adis Abebi, gradu od nekih 5 – 6 miliona stanovnika je poprilično intenzivan i neobičan. Sve se uglavnom dešava u kvartu Fendika koji izgleda poprilično jezivo. Generalno čitav grad izgleda kao nekakvo ogromno gradilište ili ratna zona. Nos je manje – više konstantno začepljen usljed ogromne koncentracije prašine.

Klubovi počinju da se pune tek nakon ponoći, a djevojke u njima nerijetko samo sjede tako same i ne piju ništa. Uglavnom čekaju da im neko priđe za sto i plati im cugu.

Par klubova koje sam obišao u to poprilično pusto nedjeljno uveče bilo je poluprazno a sa zvučnika uglavnom trese nekakav neprijatan, ruralni teretana melos od kojeg čovjek dobije poriv da počne samo tako tu pred svima ničim izazvan da izbacuje 80kg iz benča.

Lalibela

Već u ponedjeljak oko podne poletio sam u Lalibelu. Iako nije bilo nikakve potrebe za tim, moj domaćin Alula me odbacio na aerodrom i generalno mi jako mnogo pomaže. Lik je zaista apsolutni car.

Vožnja do centra Lalibele djeluje poprilično živopisno. Usput se smjenjuju seoski, tradicionalni prizori kućica od blata i pruća, lijepi prirodni pejzaži, čekpointi sa vojskom naoružanom noževima, seljaci dok prikupljaju sijeno.

Nekakav usporen, jednostavan i lijep život. Vruće je, zeleno i lijepo.

S druge strane, centar ovog gradića izgleda u najmanju ruku jezivo. Količina prašine je nezamisliva, ionako loš put je sasvim raskopan usljed izgradnje nekakvog kanalizacionog sistema, u kom učestvuju svi stanovnici gradića, čini mi se. Žene kopaju zemlju i šljunak teškim krampovima, muškarci nose teške vreće cementa, dok dječica donose materijal i uglavnom trče za mnom. Ipak, sve što je ljudska ruka izgradila djeluje toliko traljavo da mi se čini da bih i sam, bez ikakvog iskustva u građenju bio u stanju napraviti nešto daleko kvalitetnije i ljepše.

Čitavim gradićem vlada nezamislivo siromaštvo, bijeda, prljavština, smrad i generalno lišenost najosnovnijih uslova za pristojan život. Čak i za afričke uslove. Lokalna zajednica ovdje nema novca čak ni za I <3 Lalibela znak.

Ljudi pišaju gdje stignu. Skonto sam da je jedna od najboljih stvari u vezi Afrike to što kad ti se pripiša ti se jednostavno popišaš evo baš tu.

Očigledno je prizor muzungua usred ovog gradića ekstremno rijedak prizor. Lalibela jeste centar lokalnog pravoslavlja i samim time poznata turistička destinacija, ali drugi muzungu vjerovatno ne napuštaju hotele i kreću se uglavnom uz pratnju vodiča.

Sve me ovo podsjeća na Narok u Keniji ili Takešikenžen u Kini gdje su svi stanovnici počeli da me prate u stopu, zagledaju i zapitkuju. Jedina je razlika u tome što ovdje niko i ne posjeduje smartphone kojim bi me fotkao, kao u pomenutim mjestima.

Osjećam da me posmatraju kao nekog Mesiju, nosioca Jerusalimskog sindroma, white savior lika, ili barem Solomonovog nasljednika.

Pustite me na miru, ne mogu pomoći nikome od nas. Ja sam samo čovjek koji raspolaže informacijom da je Hajle Selasije imao psa Lulu koji je primao platu.

Čini mi se da je bilo potrebno da prođem čitav svijet i dođem u Lalibelu, da bi u njoj slučajni prolaznik najzad verbalizovao zapanjujuću sličnost između Zlatana Ibrahimovića i mene.

Pretpostavljam da smo mi njima svi isti zapravo. Kao što i mi Afriku posmatramo kao jedan homogen sistem u kojem su svi ljudi i sve zemlje manje – više iste.

Premoren sam, na ivici strpljenja. Srećom, lutajući po vukojebinama godinama razvio sam dragocjenu sposobnost da se u tren oka pretvorim u drkadžiju koji odjebava sve redom.

Jednostavno je prenaporno.

Posmatram frizerski salon koji po higijenskim standardima više spada u kategoriju automehaničarske radnje i doživljavam poriv da uđem unutra i kažem ošišajte me na sve će biti u redu.

Šubidubi vozila neprestano zuje po gradiću i u trenutku kada sam stigao, u kasno popodne, organizovano su prevozili djecu iz škole svojim kućama. Mojim dolaskom nastala je opšta dreka ispunjena povicima velkam, vocjornejm, mani i slično.

Svuda po radnjama izloženi su religijski suveniri ali i brojne ikone na kojima je prikazan tip koji više liči na Erasmus studenta iz Letonije nego na Isusa, budući da se radi o prelijepom bijelom tipu, manekenskih crta lica. Ne znam kako se čak i kod njih opšte prihvatila slika isusa kao predivnog lika svijetle kože i savršeno počešljane kose. Nisam stručan, ali Isus bi najvjerovatnije mogao da izgleda kao prosječan – Palestinac.

Sve u svemu, nekakvo afričko Međugorje.

Pored toga, Lalibela je prepuna likova u civilnoj odjeći koji nose kalašnjikov preko ramena.

Iako premoren, ne uspijevam da zaspim do duboko u noć. Dok češem brojna mjesta na tijelu izujedana od strane jednog jedinog komarca razmišljam o lutriji u kojoj upravo nevoljno učestvujem. Da li je ovaj komarac strejt, malaričan ili nosilac Žute groznice!?

Molitva

Vozač šubidubi vozila pokušava metodom dernjanja da nadglasa zujanje vozila, dok se okreće ka meni i postavlja mi small talk pitanja o tome odakle sam i kako mi se sviđa Etiopija. Čovječe, 5:30 je izjutra, javi mi se za 6 biznis časova.

A razlog zbog kojeg sam budan i već u pokretu u pola 6 je molitva koja se svakoga dana odigrava u kompleksu sačinjenom od 11 monolitnih crkava već 800 godina i počinje otprilike upravo u to vrijeme.

Lalibela predstavlja najveći hrišćanski monolitni kompleks na svijetu. Čim je osnovan, u svojoj prvoj godini postojanja UNESCO je zaštitio i uvrstio Lalibelu na listu svjetske kulturne baštine od ogromnog značaja.

Etiopijski kralj Lalibela, po kom je gradić i dobio ime, po padanju Jerusalima u muslimanske ruke odlučio je da, prije nekih 800 – 900 godina upravo ovdje sagradi “Novi Jerusalim”. Kompleks građen nekih 20 godina sastoji se od sistema podzemnih tunela i kanala koji međusobno povezuje ovih 11 spektakularnih građevina.

Crkve su izgrađene u jednom komadu, isklesavanjem istih, odnosno njihovim oslobađanjem iz stijena. Građene su odozgo na prema dole, odnosno prvo je isklesan krov, a potom su graditelji kopali u dubinu, oslobađajući dvorišta, zidove, a potom i samu unutrašnjost ovih nevjerovatnih bogomolja.

Izuzetnu brzinu izgradnje ovog pravog lavirinta duhovnosti objašnjava legenda koja kaže da su noću, dok su radnici spavali, anđeli preuzimali posao. Istina je, zapravo, da se bilo šta može izgraditi u rekordnom vremenu, ukoliko se u to uloži nezamisliva količina ljudske patnje i zanemarivanje osnovnih ljudskih potreba i dostojanstva.

Čitavo mjesto simbolizuje Jerusalim. Tu su “kuće hljeba” (Betlehem), sistem za odvođenje vode (rijeka Jordan), ali i Golgota, Maslinova gora i drugi jerusalimski koncepti.

U pećinama isklesanim u dvorištima crkava i dalje žive monasi, kao i prije 800 godina.

Svaka crkva se nalazi ispod nivoa zemlje i do njih se dolazi spuštanjem u utrobu Zemlje i prolaskom kroz lavirint hodnika, mostova i mračnih tunela (pakao). U jednom od njih moja životna filozofija “neće men’ niko govor’t” mi se obila o glavu, tačnije o cjevanicu, što daleko više boli, uglavnom zato što sam se oglušio o savjete vodiča koji mi je više puta podvukao “drži se desne strane”. U tunelu (paklu) naravno vlada apsolutni mrak, a u Raj sam ušao krvave cjevanice.

Tuneli su izgrađeni primitivnim sredstvima, ali preciznost njihovih pravaca je zapanjujuće tačna.

Kompleks se sastoji od tri dijela, od kojih jedan čini 6 crkava, drugi 4, dok je najpoznatija i najfotografisanija Crkva Svetog Đorđa u obliku krsta u zasebnoj cjelini. Smještena u rupu savršenog kvadratnog oblika, dubine preko 15 metara.

Karta za ulazak u ovaj kompleks košta nevjerovatnih 100 dolara, što je ogroman novac za ovdašnje prilike. Još teže vam padne davanje tolikog novca kada uzmete u obzir činjenicu da lokalna zajednica od toga nema nikakve koristi. Lokalno stanovništvo u Lalibeli živi na ivici gladi, a sav prihod od ulaznica, naravno, ide sveštenicima i gradskim vlastima.

Ne postoje pisani tragovi o izgradnji Lalibele. Arheolozi i dalje pokušavaju da ustanove metode, broj radnika i druge detalje o gradnji ovog spektakularnog mjesta.

Ostali detalji o samom kompleksu Lalibela svode se na taksativno nabrajanje dosadnih činjenica.

Što se tiče samog boravka na ovom mjestu, u dubokom miru, tišini i molitvi svakako nisam kadar da verbalizujem niti prenesem na bilo koji način intenzitet takvog iskustva.

Radi se ionako o duboko intimnim stvarima.

Pijaca

Vodič, odnosno random tip koji mi se natovario na samom ulazu tvrdi kako Etiopljani vjeruju da je stranputica kojom se svijet kreće u posljednje vrijeme posljedica približavanja Sudnjeg dana. Prema njegovim riječima, Etiopljani se svakog jutra na ovom mjestu mole za sve nas.

Tri dana sam proveo u Lalibeli i tokom tog vremena sam postio. Ne toliko iz vlastite želje, koliko iz ograničnog izbora hrane, kao onomad u Jordanu, za vrijeme ramazanskog posta.

Nakon prve posjete crkvama, odnosno nakon što sam završio obilazak kod crkve Svetog Đorđa, izuo sam obuću i nastavio dalje bosonog ka lokalnoj pijaci.

A pijaca na brežuljku u Lalibeli, štandova sklepanih od stabala jedno je veselo mjesto. Ljudi se smiju, galame, dovikuju i jure magarce i koze koje pokušavaju da ukradu bananu ili neku drugu voćku.

Moje prisustvo naravno podiže čitavu atmosferu. Djevojke dobacuju, nude mi jednu od njih, neudatu, da je oženim. Jedan tip me pozvao u kuću na kafu, a djeca me radoznalo prate i krevelje se čitavim putem.

Podsjećaju me na djetinjstvo ispunjeno dokolicom, bezbrižnošću i prosto imanjem beskonačno mnogo vremena.

Sve u svemu, izgleda jezivo, ali je nekako lijepo i veselo. Generalno u Lalibeli sve vrijeme osjetim prisustvo nekakvog duha jednog starog pravoslavnog naroda, nekakav Bog, Dža ili prosto neki vajb, meni nekako nedokučiv. Ali svakako osjetim nekakvo prisustvo, nekakvu blizinu.

Što kaže Dopler, mislim da sam sve skonto, samo nekako ne znam da objasnim.

Gondar

Nakon par dana napuštam Lalibelu i letom od nekih 30 minuta stižem u Gondar, takozvani “afrički Kamelot”.

Mjesto je prepuno dvoraca etiopijskih kraljeva iz 17. i 18. vijeka, ali je u principu poprilično dosadno i kiša pada, te sam već sutradan odlučio da se autostopom pokušam spustiti do Baher Dara.