Po prvi put sam se preventivno vakcinisao prije odlaska na neko putovanje, i to protiv žute groznice. Obzirom na sve kuge, šuge i nove sojeve korona virusa kroz koje sam prolazio, smatraću ovo činom ultimativnog patritozma i ljubavi prema svima vama koji čitate ovo. Što bi rekli na Informeru, mi ovo radimo samo zbog vas.

Međutim, ono što se nije promijenilo i vjerovatno nikada i neće su moje pripreme za putovanja, odnosno apsolutni izostanak istih. Moj um je jedna beskrajna zelena poljana nekontaminirana bilo kakvim oblikom znanja i informisanosti. Na ovaj stari, dobro oproban način godinama postižem efekat padanja na dupe usljed prepuštanja Bogovima nasumičnosti i iznenađujućim, suludim utiscima koji me prožimaju i osjećanjima koja oni izazivaju tokom svakog putovanja na koje sam se ikada uputio. To je jedan od razloga zašto i putujem u zemlje o kojima se uglavnom i ne zna mnogo. Htjeli mi to ili ne, o jednom Parizu već imamo gomilu predznanja, predrasuda i preduvjerenja. O jednoj Etiopiji se uglavnom ne zna mnogo toga.

Sve što sam znao o ovoj zemlji svodi se na ono što sam pročitao u fenomenalnoj knjizi Car, Rišarda Kapušćinjskog, tipa koji je lično svjedočio 27 svjetskih revolucija i o nekima napisao remek – djela poput Šahinšah, o iranskoj revoluciji, ali i Car – knjigu o vladavini Hajle Selesija.

Dakle, moglo bi se reći kako sam o autokratskoj dimenziji vladavine ovog tipa znao dosta toga. Međutim, o onoj spiritualnoj nisam znao apsolutno ništa, niti sam bio svjestan njenog postojanja.

Ovom dimenzijom nije se bavio ni Rišard, ali je zato priču o njoj započeo Savo, isti onaj tip koji me podržavao i vodio iz kontrolnog tornja tokom putovanja kroz Mongoliju. Već na aerodromu u Istanbulu počeo je da me obasipa suludim informacijama o vezi izmađu Hajle Selasija, Solomonove kraljevske loze i rastafari pokreta. Čitajući sve ovo, osjetio sam kako me obuzima nekakva radost i oduševljenje, kao da nekako putujem u Savinu zemlju.

“Ukratko, ideš u Zion, u zemlju u kojoj je rođen Jah lično”

Ras Tafari

Dakle, Hajle Selasije krunisan je 1930. u Adis Abebi kao Njegovo carsko veličanstvo, car Hajle Selasije I, a titula mu je glasila:

“Car nad carevima, Gospodar Gospodara, Pobjednički Lav iz plemena Judinog.”

Njegova vladavina oslanjala se dobrim dijelom na “činjenicu” da je on zapravo Solomonov potomak, a upravo pomenuta titula i dan krunisanja pokrenuli su talas duhovnog uzdizanja u dalekoj — Jamajci.

U Africi i Karibima su crnci još od 19. vijeka gajili vjeru da će se jednog dana pojaviti crni kralj iz Afrike koji će ih povesti ka slobodi. Ovo vjerovanje dolazi iz biblijskih proročanstava (posebno iz Otkrovenja i Psalama), ali i iz propovijedi Markusa Garvija, jamajčanskog crnačkog nacionaliste i osnivača pokreta “Back to Africa”.

Garvi je između ostalog govorio:

“Gledajte prema Africi, kada se tamo kruniše crni kralj – dan oslobođenja je blizu.”

Kada je 2. novembra 1930. u Etiopiji zaista krunisan crni car — Ras Tafari (pravo ime Hajle Selasija)— mnogi su to vidjeli kao ispunjenje Garvijevog proročanstva.

Od tog trenutka, Ras Tafari postaje božanska figura među Jamajčanima. Pokret koji se formirao nazvali su ni manje ni više nego upravo Rastafari. Za njih, on nije samo kralj, već manifestacija Boga (Jah od riječi Jahve – Bog) na Zemlji, treća inkarnacija Svete Trojice nakon Boga Oca i Hrista.

Dakle, prema rastafarijancima, Bog je Dža, a potpuno se otjelovio u liku Hajle Selasija, simbolu crne moći i otpora kolonijalizmu (budući da je Etiopija jedina zemlja u Africi koja nikada nije kolonizovana). Zion (obećana zemlja) je zapravo Etiopija, Babilon je simbol zapadnog, kolonijalnog, materijalističkog svijeta, a Afrika je domovina svih crnaca i mjesto duhovnog povratka.

Opšte poznati simboli rastafarijanaca uključuju boje etiopijske zastave: zelena (zemlja i priroda), žuta (bogatstvo i vjera), crvena (krv i borba), ali i simbol lava koji dolazi iz Hajleove carske titule (Lion of Judah). Pušenje gandže se naravno podrazumjeva i smatra se svetim sakramentom za meditaciju i povezivanje sa Dža.

Svemu ovome svakako je doprinjeo i dolazak Hajle Selasija na Jamajku, tokom kojeg je nakon xy godina suše najzad pala kiša.

Ovdje bih se osvrhuo na to kako sam i ja nekada davno u iranskoj pustinji Mesr “donio kišu”, ali sve što sam dobio bio je jedan skromni zagrljaj i jedno hvala.

Zanimljivo je i to da je Hajle Selasije zapravo bio u fazonu ljudi koji vam je kurac, ja nemam ništa sa tim, ostavite me na miru. Duboko vjerujući pravoslavac kakav je bio, smatrao je da je neukusno da sam za sebe tvrdi da je simbol Božjeg duha na Zemlji ili tako neko slično sranje.

Što se tiče vjerovanja da je Hajle Selasije Solomonov nasljednik, iako zvuči dosta nategnuto, ne bih se zajebavao sa tim, budući da je čitav nacionalni identitet ove zemlje zasnovan u dobroj mjeri na tome.

I da, rastafarijanci vjeruju da je Hajle i danas živ.

Adis Abeba

Malo me brine apsolutni izostanak drame i to što se još uvijek nisam posvađao ni sa kim. Na moje opšte iznenađenje, sve se nekako odvija lagano, bez problema i poteškoća. Na aerodromu su svi neobično ljubazni i niko me nije ni pitao za vakcinu protiv žute groznice, koja je navodno obavezna. Taksista me dobacio do smještaja i potom nazvao mog domaćina Alulu i sa njim dogovorio sve detalje oko tačne lokacije.

Svi su nekako fini, ljubazni, nenametljivi i dok hodam gradom uglavnom mi ljudi dobacuju velkam. Već 24 sata sam tu i za sada me niko nije pokušao preveslati za bilo šta. Čak sam i dolare zamijenio na samom aerdromu, na kom je kurs iznenađujuće povoljan. Najveći problem mi predstavljaju novčanice, odnosno njihova bezvrijednost. Najveći apoen je 200 bira, a to vrijedi oko jednog evra. Tako da ukoliko razmijenite 300 dolara, u najboljem slučaju nosićete sa sobom oko 300 novčanica.

Za razliku od Kenije u kojoj se sve vrti oko razlika u boji kože, ovdje to zasad nije slučaj. U Keniji svi konstantno pokušavaju da vas izjebu, bilo da je to u monetarnom, psihičkom, spiritualnom ili doslovnom smislu. Svakako se na kraju svede na nastojanja da se dođe do finansijske koristi. U Keniji su me spopadali na svakom koraku. U Naroku se lokalno stanovništvo došaptavalo kada sam prolazio ulicama, a jedne prilike su i protesti nakratko obustavljeni u moje ime. U tom došaptavanju ispijevao sam samo da razaznam jednu riječ – muzungu.

Ovdje mi djeluje kao da niko i ne obraća previše pažnje na mene i moju boju kože, iako i nema mnogo turista.

Našao sam nekakvu lokalnu verziju Uber aplikacije i uglavnom se po gradu krećem pomoću nje, s tim da u Africi, čak i na obično preciznim aplikacijama 3 minute uglavnom znači 11 minuta. Mjerio sam.

Sve je tako prokleto jeftino. Posebno ako se uzme u obzir da u torbi nosim doslovno gomilu novca. Recimo doručak (šakšuka) i kafa koštaju oko 5 evra, a 2l vode u samoposluzi košta 20 centi.

Mnogo su mi kul slučajni ljudi koje srećem. Nekako im je dobar vajb, energetski ih nekako dobro osjećam. Uglavnom su ljubazni, šareni i srdačni, a žene su i više nego lijepe.

Recimo Alula, moj airbnb domaćin. Radi se o tipu koji većinu vremena puši gandžu i svira gomilu instrumenata. Lik mi je dao svoju sim karticu i redovno mi dopunjava kredit. Pored toga vozi me na aerodrom, a on i njegovi ortaci koji bleje na toj istoj gajbi mi konstantno šalju savjete i preporuke za kretanje ovom zemljom. To je glavni izvor informacija koji imam u Etiopiji.

Prizori su sve samo ne uobičajeni. Estetika lokalne ahitekture odiše vajbom nekakve Kaluđerice na steroidima. Prizori koji dubinski povređuju estetu u meni.

Palata

Osjećam i prisustvo nekakve nesvrstanosti, posebno dok Titovom ulicom koračam prema carskoj palati Hajlse Selasija.

A u palati – kraljevski, kako drukčije!? Gomila Rols Rojseva, Kadilaka, blindiranih luksuznih linkolna, jebeni voz, pa čak i ambulantna kola koja su vladara pratila svuda – kadilak, naravno. Pomenutim vozom su upravo Tito i Hajle, dva stara ortaka obilazili zemlju. Voz nije loš, ali ne može da se poredi sa glamurom Plavog voza, i danas poprilično očuvanog i usidrenog u Rakovici.

Stekao sam gomilu nepotrebnih informacija, te ću i čitaoca djelimično da opteretim time. Krenimo redom:

Dakle, palata ima 170 prostorija, ali i malenu crkvu koju je Hajle sagradio za svoju suprugu koja zbog bolesti nije bila u stanju da napušta kompleks palate.

Izlozene su hiljade i hiljade poklona koje je vladar dobijao iz raznih dijelova svijeta i zemlje. Prostor je konceptualno sličan našem Muzeju Jugoslavije, ali sa daleko većim brojem predmeta. Djevojka koja me vodila kroz palatu kaže da je izloženo samo oko 5 posto toga.

Jasno je dakle da Hajle, iako je imao stila, nije bio baš obdaren minimalističkim tendencijama. Mene lično uznemiruje tolika količina stvari. Uvjeren sam u to da se i on barem povremeno osjećao preplavljeno i bio u fazonu prestanite mi donositi jebene stvari, ne znam više gdje ću sa tim. Zapravo sam siguran da je većinu vremena mislio o tome i o Jamajčanima.

Što se tiče mene i mojih misli, moram reći kako sam baš jutros evo nadljudskim naporima uspio da oslobodim jednu memorijsku ćeliju u mozgu, koja je do danas raspolagala informacijom o tome kako je moj frizer šišao Džeja, ali već par sati kasnije je zauzeta znanjem o tome da je u palati izložena i posuda iz koje je jeo Hajleov pas Lulu koji je inače primao i platu od 170 bira.

Pored toga lik je sklopu palate imao i mini zoo – vrt u kom je prije svega boravio njegov lični lav.

Katedrala

U parku Africa, a i generalno svuda po gradu nalaze se djevojke sa imrovizovanim “mini ognjištima” na kojima pripremaju domaću kafu. Kada neručite kafu kod njih, smjestite se na malenu stolicu i one vam potom donesu kafu ali i limenu kutiju sa žarom i tamjanom. Obično taj tamnjan ubrzo sagori tako da suštinski sjedite na kafi i dimite se ko kreten. Bukvalno sva odjeća mi smrdi na dim, kao da sam u pušnici visio:

Inače, etiopijska kafa je nadaleko poznata i sam naziv ovaj napitak duguje upravo mjestu u Etiopiji poznatom po uzgoju kafe. Mjesto se jednostavno zove – Kafa.

Jedna od najpoznatijih znamenitosti u prestonici je Katedrala Svete Trojice, koju je Hajle Selasije posvetio borcima protiv italijanskih kolonizatorskih tendencija. Italija je u dva navrata pokušala da osvoji Etiopiju, i za vrijeme Musolinija u tome je na kratko i uspjela. Ipak, ovi hrabri ljudi su uspjeli da ih protjeraju i odbrane svoje zapravo izuzetno drevno oraljevstvo i svoju viševjekovnu državnost.

U ovoj katedrali i Hajle je našao svoje konačno utočište, u grobnici u kojoj se nalazi i grob njegove supruge.

Etiopljani su teški pravoslavci, ali je dizajn katedrale dosta različit od nama poznatog vizantijskog stila. Pored toga, u ovdašnjim crkvama zateći ćete klupe za sjedenje, ali i štapove koji služe za oslanjanje jer ljudi uglavnom u crkvama stoje, uprkos klupama.

Naravno, to ne bi bila Afrika bez bizarnih pojava kao što je “freska” na kojoj je prikazan Hajle kako se obraća delegatima u UN – u.

Ipak, moram priznati kako mi je super to što su čuvali naslijeđe svakog od svojih vladara i uglavnom ništa nisu rušili, za razliku od nas i našeg odnosa prema jednoj izuzetno bliskoj prošlosti.

Sve u svemu radi se o dosta neobinom vajbu, odnosno o mješavini vajbova judeizma, pravoslavlja, Afrike i rastafarijanstva.

Toplo je, sunčano, zeleno, ljudi su uglavnom lagani, nasmijani i sa svih strana dopire zvuk nekakvog regea. Nekakva nesvrstanost, nekav rasta fazon, bizarna arhitektura, nekakva nenametljivost, nepodnošljiva lakoća postojanja, vajb sličan onom koji u meni stvara čitanje tvitova Bore Drljače. Kao neki Viljnus recimo. Mada opet poprilično autentično, jedinstveno, originalno.

Ne bih ja tu ništa dirao.