Bacalar

Još jednu neprospavanu noć provodim u putu iz gradića Palenque u Bacalar, mjesto smješteno na obali jezera, za koju sam ja mislio da je zapravo obala okeana. Toliko o tome koliko se pripremam za putovanja. Jezero izgleda nevjerovatno i inače se njegovo ime može prevesti kao Jezero sedam boja.

Super je to što sam izašao iz zone povišene aktivnosti kartela. Mapu aktivnosti kartela sve vrijeme čuvam u telefonu i povremeno se osvrćem na nju. Loše je to što to otprilike znači da sam stigao u zonu masovnog turizma, fenomena koji poprilično prezirem.

Samim time iznutra se i nije dešavalo mnogo toga. Tokom ostatka putovanja kroz Meksiko uglavnom su najsnažnije utiske na mene ostavljali meksički spektakularni prirodni i tek pokoji društveni fenomen.

U Bacalaru provodim nekoliko sati. Budući da sam stigao izjutra oko 6, morao sam provesti nekoliko sati vani, dok soba u hostelu ne bude spremna. To vrijeme koristim za istraživanje i obilazak ovog gradića i jezera.

Gradić je simpatičan i to je sve što mogu reći o Bacalaru. Obalom dominira odbrambena tvrđava koja svjedoči o burnoj piratskoj istoriji, dok u gradu i danas živi dosta pripadnika majanskih plemena. Bacalar je poznat i kao “Maldivi Meksika”, prije svega zbog jezera.

Ovaj mirni gradić takođe spada u “magične gradove” (Pueblo Mágico) zbog svog kulturnog, prirodnog i istorijskog značaja.

U blizini postoji i nekoliko cenotes, ali o tome nešto kasnije.

A jezero (dužine 42km i širine 2km) je i više nego prelijepo. Boja vode je promjenljiva, pretpostavljam da zavisi od dubine i varira između stotina nijansi plave.

Budući da me lik u hostelu izvozao kao budalu i konstantno odgađao čekin, oko podne sam demonstrativno napustio hostel, pa i sam grad i zaputio se u tri sata udaljen Tulum. Odluke, prije svega one ishitrene, donosim u hodu i kao i obično, nikakav plan ne postoji.

Ako želi da potvrdi svoje mentalno zdravlje, putnik-pustinjak, kojeg su bacili na obalu reke, mora da počne da živi u trenutku. Čim počne da kuje planove skiznuće u ludilo. Sadašnjost je luđačka košulja kojom se štiti od sirena budućnosti.
Silvan Teson, U šumama Sibira

Uprkos tome, Bacalar je jako lijep gradić i svakako vrijedan posjete.

Tulum

S druge strane, Tulum bi trebalo izbjegavati po svaku cijenu. Posebno ukoliko, u kontekstu fizičkog izgleda ne spadate u neku od “jebote kakva riba/frajer” kategorija.

Naime, eksterna ljepota većine ljudi koji dolaze u ovo mjesto je besprijekorna. To sam znao i ranije, ali jednom kada se nađete u ovom gradu, velike su šanse da će vas osvajati misli i spoznaje o tome kako ste siromašni i neatraktivni.

Pored toga, meni svakako ne ide u prilog to što putujem već 20 dana i doslovno se raspadam u svakom smislu. U Tulumu vladaju paklene vrućine, nešto slično Karačiju, na obali jednog drugog, Indijskog okeana. Ja se razvlačim po gradu neispavan, izgorio po licu, umoran do te mjere da pomalo i haluciniram, ulijepljen od znoja i neke životne ali i one obične prljavštine. Torba se raspala te je nosim u rukama kao vlastito čedo. Duša mi se pocijepala još negdje između San Miguela i Oaxace. Slično je i sa pantalonama džeparicama u kojima putujem. Zarastao u kosu i bradu, maskiran u propalicu, hodajući između svih tih foto – modela razmišljam o tome kako treba pod hitno napustiti ovo mjesto.

Zaista nije fer prema ovim ljudima. Došli likovi da uživaju u ljepoti a sve vrijeme ih uznemiruju estetski i modni incidenti koje neprestano emitujem. Trebalo bi na ulazu u grad da postoji nekakva estetska policija, nešto.

Uprkos tome, gradić je daleko više kul nego što sam očekivao, obzirom na to da sam svjestan činjenice da je apsolutno kontaminiran masovnim turizmom.

Tulumom vlada nekakav lagan, hipi vajb. Gradić je krcat restoranima i brojnim noćnim klubovima ali sve je u suštini dosta lijepo, tako da bih ipak preporučio boravak u Tulumu.

Barem vama koji ste besprijekorno lijepi.

Ono malo lokalaca koje srećem po gradu su uglavnom kul, ljubazni i susretljivi ljudi, s tim da su cijene ipak nešto više nego u ostatku Meksika.

Pored toga, mislim da je jedan od mojih cimera u sobi ovisnik o kreku, prije svega zbog nekakvog sumanutog, krajnje nepredvidivog ponašanja ali i toga što noću uglavnom bleji vani a danju spava i u snu se trese, grči i proizvodi dosta neuobičajene zvuke.

Hostel je strava. U samoj unutrašnjosti nalazi se malena šuma kokosa, dok ispod stabala stoji natpis “oprez, kokosi padaju”.

Samo problemi, majke mi.

U Tulumu i okolini provodim neka tri dana. Do plaže udaljene 6km od grada se prebacujem kolektivo taksijem, a tamo satima hodam po bijelom sitnom pijesku, posmatram talase i lijepe ljude, kao u Indiji i puštam sunce da me prži. Mislim da sam malo i izgorio po leđima, odnosno na onom mjestu za koje Katara kaže kako nije oprano još od momenata kada je keva prestala da ga kupa.

Mislim da mi treba nekakav jogurt sa ukusom jagode.

Na plaži je situacija čak i dramatičnija, budući da većina tih lijepih i bogatih likova uglavnom bleji na plaži i ne dolazi često u grad.

Osim noću. Noću je najteže. Noću su klubovi po gradu prepuni prelijepih ljudi. Ne znam kako sam uspio uopšte provesti 3 dana u ovom gradu.

Moram pronaći način da se dovedem u red i ponovo izgledam relativno pristojno.

Padalo mi je na um da se propijem, da posegnem za tim svojim tajnim oružjem. To polako postaje moj odgovor na sve.

Poslednju noć u Tulumu poduzimam očajničke mjere, potežem jedno drugo tajno oružje u vidu lanene košulje boje neba, te počinjem da emitujem suvu estetiku koja zapljuskuje obale Meksika poput tropske oluje Boris.

Sutradan odlazim u obližnji Akumal, mjesto poznato po snorkelingu, odnosno bogatom i šarenom podvodnom svijetu koji možete posmatrati plutajući na samoj površini mora.

Snorkeling je inače strava, a u vodama Atlantskog okeana u blizini ovog mjesta možete vidjeti gigantske kornjače, raže i druga morska bića.

Provodim čitav dan u Akumalu. Sat vremena na snorkelingu, a ostatak vremena na samoj plaži ali i u putu iz Tuluma.

U Akumalu takođe možete platiti pivo 6 evra, ali budući da postoji lista čekanja za sjedenje u restoranu, možete iznijeti svoju sirotinjsku plastičnu čašu u koju vam sipaju pivo iz limenke i sjediti na obližnjem gradilištu pošto nigdje nema hlada jer je jebena gužva, cuclati svoje pivo od 6 evra i misliti o tome kako ste siromašni i neatraktivni.

Sve u svemu super je Tulum, ali možda najbolja stvar u svemu tome je ta što gotovo uopšte nema Rusa.