Norveški pisac Erland Lu, jedan od mojih omiljenih autora riješio je da kupi unicikl i o tome napiše knjigu. Knjigu je nazvao “Pregovori sa stvarnošću” i u njoj govori, logično, o uniciklu, razlikama između bicikla i unicikla, izazovima koje sa sobom nosi vožnja ovog sokoćala ali i brojnim prednostima. O tome kako ga doživljava okolina, porodica i slučajni prolaznici. Ipak, pomenuta knjiga najviše govori o brojnim padovima, povredama, ponovnim ustajanjima, svakodnevnom napretku i otkrivanju jednog sasvim novog sebe.

Preterana samouverenost rađa se u mozgu kad dugo nema nijednog pada. Stvarnost to primeti i požuri da povrati ravnotežu.
Erland Lu, Pregovori sa stvarnošću

Prvi od brojnih citata iz pomenute knjige koji će vas opterećivati u ovom tekstu jedan je od onih u kojima sam se pronašao. To sam shvatio sinoć tokom boravka u onoj birtiji u Gvadalahari.

Zadnjih 14 godina manje – više intenzivno putujem, na jedan ne tako uobičajen način. Moglo bi se reći da vozim unicikl. Ljudi koji putuju na nekakav “uobičajen” način, uz korištenje usluga agencija i pravljenje ozbiljnih, detaljnih planova u toj analogiji voze bicikl. Bicikl je predivno prevozno sredstvo, vožnja bicikla jeste oslobađajuće i lijepo iskustvo. Njome održavate zdravo tijelo i duh, a usput vodite računa i o okolišu. Ipak, vožnja unicikla nešto je sasvim drugo.

Budući da već godinama putujem na određen način, stekao sam i određeno samopouzdanje. Suvereno vladam prostorom i vremenom, ne pravim nikakve planove, stopiram po Pakistanu, Iranu, Mongoliji, naprasno mijenjam pravac i donosim impulsivne odluke koje okreću čitav tok putovanja naglavačke, za 180 stepeni. Uzdam se u sve one stvari koje nosim u sebi, prije svega u zavidno putničko iskustvo, snalažljivost, ali i relativno zdrav razum i intelekt.

Ništa od toga nije došlo preko noći. Svaki izlazak iz zone komfora vas pomalo izgrađuje, uspostavlja nove veze ismeđu neurona i podstiče rast samopouzdanja. Samopouzdanje vas gura još više naprijed, sve dalje i dalje od zone komfora. Jedan zanimljiv zatvoreni krug.

Problem je u tome što je moje iskustvo ipak na određen način izuzetno ograničeno. Uglavnom se držim istoka, islamskih zemalja, Bliskog istoka. Tu se osjećam kao svoj na svome. Razumijem kako ljudi na tim prostorima razmišljaju, razumijem kulturu i pravila. Nikada nisam imao niti jedno zaista neprijatno iskustvo, barem ne ono u koje me dovela interakcija sa drugim ljudima. Na tom dugogodišnjem putu ispriječio mi se možda tek taj jedan mrmot.

Sa zemljama poput Meksika nemam nikakvog iskustva. Svo moje iskustvo ovdje vrijedi koliko i jedan iranski rijal. Ostaje mi jedino samopouzdanje, što i nije toliko dobra stvar, budući da ćete upravo zbog pretjeranog samopouzdanja i premalo iskustva i ući u situaciju da recimo fotkate likove u lokalnoj kafani u Gvadalahari. Samopouzdanje može sa sobom da nosi i dozu arogancije. U tim situacijama, kao što to Erland lijepo kaže, obično se umiješa realnost i izbalansira stvari.

Srećom, moj (energetski) pad se sveo samo na to da smanjim talasanje, ubrzano popijem pivo i zapalim u hostel.

Sve bi to bilo mnogo lakše kada bih ja recimo vozio bicikl, odnosno putovao kao što to radi većina svjetskog stanovništva. Mislim, većina svjetskog stanovništva uglavnom sklapa kraj sa krajem i uopšte i ne pomišlja na putovanja. Ali evo recimo, kada bih putovao na način na koji to rade obični ljudi, civili. Problem je u tome što ovaj lik nije civil. Taj civil je ostao u Beogradu.

Ovo putovanje u Meksiko takođe je vožnja na jednom točku, ali kroz šumsku usku stazu, prekrivenu kamenjem nepravilnog oblika i klizavim korijenjem.

I onda jebiga, moraš pasti. I onda ustati.

Jer pad je sramota. Uvek. Nagonski bezimo iz vidokruga svedoka kako bi poceli da misle na nesto drugo. Sramotnost pada duboko je ukorenjena. Onaj ko padne celom svetu pokazuje da je potpuno izgubio kontrolu.
Erland Lu, Pregovori sa stvarnošću

Guanajuato

Narednog jutra napuštam Guadalajaru i palim u Guanajuato, gradić smješten u istoimenoj saveznoj državi. Nemam odgovor na pitanje zašto idem tamo. Djelovalo je lijepo na fotkama, a mislim i da mi je neko rekao da je kul. Pored toga, gradić je pozicioniran istočno od Guadalajare, a to je smijer u kom ću da se krećem.

To sam sinoć odlučio, nakon što mi je neki klinac iz Berlina rekao da su mjesta na Pacifiku koja sam označio na mapi prepuna američkih hipstera, odnosno izuzetno turistička mjesta.

Divno, ne moram više da razmišljam na koju ću stranu. Samo ću krenuti na istok, prema prestonici a potom i prema Kankunu odakle letim nazad.

Gugl mape rade savršeno u Meksiku. Čak je i međugradski prevoz pokriven. Odlično, ne moram ni o tome više da razgovaram sa ljudima.

Ipak, na stanici vodim nekoliko kraćih razgovora o tome gdje, kako, kada i zašto. Sve što mi ljudi na stanici govore ja u potpunosti razumijem. Čak mi je neki tip rekao nešto u fazonu buen espanjol.

Poprilično sam siguran da ja njima ipak zvučim kao neki idiot, nekakva seljačina iz nekog lokalnog Gornjeg San Juan de Guadalupea, kada počnem da izgovaram fraze i riječi kao što su manjana, aora mizmo, kiero pagar kon mi kard, mui lehos, asta luego i slično. Ipak, to me uopšte ne brine . Zapravo me naročito zabavlja i veseli.

Nekoliko sati vožnje autobusom koristim da napravim kakav – takav plan, da izguglam ponešto o tom gradu i unesem na mapu neke zanimljive stvari i mjesta koje mi preporučuje internet i Chat GPT. Pored toga i čitam. Ponio sam gomilu knjiga sa sobom. Erlandovim knjigama me uglavnom snabdjeva Zlatana. Ona me poznaje i zna šta volim.

Onaj civil u Beogradu ne čita ništa već mjesecima. Nema on vremena za to.

Tokom vožnje bukiram i smještaj, tako da u grad dolazim sasvim spreman.

Već od prvog trenutka ljepota ovog kolonijalnog gradića me ostavlja bez daha.

Šarene zgrade i kućice rasute su po okolnim brdima, gradom dominira Univerzitet sa lijepim bijelim stepenicama, nekoliko katedrala u najluđim bojama, lijepi parkovi i zelenilo. Pored toga ispod grada se nalazi čitav sistem tunela, prvobitno igrađen zbog poplava, ali i kao posljedica rudarenja. Sa dolaskom novijeg doba tuneli su počeli da služe kao saobraćajnice, budući da su nadzemne ulice uglavnom jako uske.

Ima tu dosta i klasičnih turističkih smaračkih fora, kao što je Aleja poljubaca, odnosno maleni uski prolaz koji je toliko tijesan da ljudi sa balkona na suprotnim stranama “ulice” mogu čak i da se poljube. Ništa posebno zaista, ulica k’o ulica. Ipak, to ne sprječava gomilu ljudi da stoje satima u redu na vrelom suncu samo da bi se tu ufotkali.

Kontam da su došli biciklom. Prošao sam tuda, vidio Aleju poljubaca i ogroman red ispred, okrenuo svoj unicikl i nastavio dalje.

Sutradan obilazim muzej Dijega Rivere, smješten u kući u kojoj se rodio i proveo prvih 6 godina života. Muzej je odličan, prepun priča iz života poznatog slikara i njegove supruge Fride Kalo. Tu su naravno i njegova brojna djela. Muzej je ogroman. Između momenata oduševljavanja slikama, mislio sam o tome kako je Dijegu sigurno bilo lijepo i lako raspolagati tolikim životnim prostorom, budući da je živio daleko prije ove sumanute najezde Rusa. Hajd’ sad da te vidim majstore sa tolikom stančinom u kontekstu ovih cijena kvadrata.

Osim što je rodni grad Dijega Rivere, ovaj gradić je poznat i po tome što je u njemu započeo rat za nezavisnost Meksika, ali i po bogatsvu rudama srebra i zlata. Kroz istoriju Guanajuato je proizvodio trećinu svjetskog srebra.

Posjetio sam i obližnji seks – šop u kom sam bez ikakvih poteškoća bio u stanju da razumijem svaki mogući natpis. Bio sam pomalo ponosan na sebe zbog toga.

Kad smo već kod ovih škakljivih tema, moram reći i to kako sam primijetio prisustvo neobične opsjednutosti falusima. Ljudi kupuju keramičke suvenire u obliku penisa u prirodnoj veličini, ali i poslastice, odnosno lizala istog tog oblika i veličine i onda tako hodaju po gradu i prosto puše kurac.

Nema zaista drugog načina da se ova priča ispriča.

Obišao sam i dio lavirinta tunela. Dosta neobično i lijepo iskustvo. Jednostavno uronite u tunel stepenicama smještenim nasred trga i izađete u sasvim drugi dio grada. Suštinski, grad je organizovan u dva nivoa.

Guanajuato je divno mjesto za sve, pa i za blago trovanje stomaka. Jutros sam se probudio sa bolovima u stomaku, ali za razliku od trovanja koje sam doživio u Pakistanu, ili onomad kada sam se predozirao ananasom u Thamelu, ovdje je to daleko lakše prošlo. Jednostavno sam otišao u apoteku i uz pomoć vlastitog španskog a i Chat GPT aplikacije ubrzo se snašao i kupio lijek koji me vrlo brzo vratio u vozno stanje.

Na uzanim stazama i nekim šumskim putevima katkad imam utisak da stojim u mestu dok staza hita ka meni. Kao da je ceo svet na pokretnoj traci. Ili čak kao da ja rotiram zemlju dok gazim pedale. Pokrećem svet. To nikada nisam osetio na dva točka, pa mislim da taj utisak proizlazi iz same prirode unicikla. Osećaj je divan, ali bih mogao da steknem pogrešnu sliku o sebi ako ne pripazim. Jer najverovatnije nije tako. Ne okrećem ja svet. Samo vozim u šumi. U široj perspektivi ništa ne dodajem i nista ne oduzimam. Ali u malom se dešavaju čuda.

Erland Lu, Pregovori sa stvarnošću

San Miguel

Prazan hod čekanja autobusa za San Miguel prekraćujem prisluškivanjem razgovora koji uznemireni stranac sa britanskim naglaskom vodi sa predstavnicima svoje Ambasade. Neko ga je opljačkao i ostao je bez svega. Ostavili su mu samo telefon i kamionet.

Nakon zvršetka razgovora mu prilazim i uljudno pitam o čemu se radi. Prije nego što mi je ispričao svoju priču, zahvalio se Bogu, onako za sebe, zbog toga što još neko govori engleski.

Naime, radi se o doktoru volonteru iz Britanije. Došao je tu da liječi lokalno stanovništvo bez novčane nadoknade. Prevozio je prijeko potrebne lijekove kada ga je zaustavila policija. Nakon što su mu prislonili pištolj na glavu, oduzeli su mu ljekove i novčanik sa kreditnom karticom. Ostao je bez svega i pozvao je Ambasadu da mu nekako pomognu. Oni su mu rekli nešto slično onome što su meni doktori rekli u Kirgiziji: jebiga, nema veze, ima i drugih ljudi.

Njegova teorija je da se sve to desilo zbog toga što je među ljekovima prevozio i određene anestetike, koje su murjaci “protumačili kao drogu”.

Upitao sam ga šta mu je konkretno potrebno, na šta mi je on odgovorio da mu je prije svega potrebno gorivo, budući da je rezervoar kamioneta gotovo prazan. Rekao mi je da pun rezervoar košta 800 pesosa (40 evra). Ponudio sam mu 200 pesosa koje je nakon kraćeg oklijevanja postiđeno prihvatio i duboko se zahvalio.

Prije nego što smo započeli razgovor, dok je on razgovarao sa sluźbenicima Ambasade, meni je prišla žena koja prosi, na šta sam samo odmahnuo rukom. Pet sekundi kasnije, kada je ista žena prišla i njemu, uzeo je telefon u lijevu ruku, desnom posegnuo u džep, izvadio nekoliko pesosa i pružio joj, ne prekidajući razgovor.

Pomislio sam na to kako mu je karma zbog njegove nesebičnosti poslala mene i kako ću možda i ja sa tih 200 pesosa kupiti barem malo dobre karme. Previše ležerno se ponašam, nedovoljno sam oprezan. Trebaće mi i malo sreće.

Prije polaska na put čuo sam da se to dešava. Karteli vas suštinski i neće dirati. Njima je u interesu da turisti dolaze u što većem broju i razvaljuju se drogama po Meksiku. Policija je ovdje potencijalno najveći problem. Stvari koje policija radi mi djeluju daleko opasnije od bilo kog kartela.

Nekoliko sati kasnije hodam po San Miguelu, šarmantnom kolonijalnom gradiću. Ovaj grad takođe je igrao značajnu ulogu tokom rata za nezavisnost i poznat je po tome što je prvi proglasio nezavisnost od španske krune, odnosno postao prvi slobodan grad Meksika.

Mnogo mi prija vajb ovog gradića, moje ćutanje, tišina i mir njegovih sporednih ulica i ljepota katedrala u onim glavnim, turističkim dijelovima. Čini mi se da sam svakog trenutka svjestan radosti koja me prožima i osjećaja da sam u potpunosti živ.

Svakim novim korakom generišem ogromnu količinu radosti.

Obilazim ulicu murala, divim se lokalnoj arhitekturi i ubrzo nailazim na krčmu, odnosno saloon, sa onim malenim vratima koja se klate kada uđete. Radi se o autentičnoj staroj krčmi, poput onih u vestern filmovima. Unutra nekoliko vrlo lokalnih tvrdih likova pije alkohol i gleda svoja posla.

Isuse, pa ja ne mogu sebi da dozvolim da trijezan izađem iz ovog grada. Provodim tu nekoliko sati, pijem i razgovaram sa jednim od likova, ni sam nisam siguran o čemu i potom se pijan ukrcavam u autobus za prestonicu, Meksiku siti, poznatu kao Ciudad de Mexico ili jednostavno CDMX.

CDMX

U autobusu opet obavljam sve: bukiram smještaj i na mapi označavam stvari koje bih volio da vidim u ovom gradu. Hvata me blaga nervoza dok se približavamo ovom urbanom čudovištu. Progutaće me.

Dolazim kasno, satima se probijam do smještaja i konačno padam u duboku komu od umora.

Jutrom krećem u turneju po muzejima. Usput upijam prve utiske o ovom gradu. Kul je, nije loše, ali mi ne djeluje da se pretjerano razlikuje od bilo kog drugog velikog zapadnog grada. Berlin, Beograd, Njujork, štagod. Jednom kada vidiš Samarkand, Širaz ili Katmandu, shvatiš da su svi zapadni gradovi isti.

Obilazim nacionalni istorijski muzej smješten na uzvišenju odakle se vidi poslovni dio Meksiko sitija. Muzej je odličan, s tim da je dosta velik i opisi su uglavnom na španskom jeziku. Naravno, prikazano je nekoliko sjajnih murala.

Malo toga sam uspio razumjeti, ali suštinu jesam: ovaj narod je kroz čitavu svoju istoriju krvario.

Palim dalje u antropološki muzej, a potom nastavljam da besciljno lutam gradom.

Ovaj policentrični megapolis, ovo čudovište od grada najveći je grad zapadne hemisfere. Teško je uopšte biti ovdje. Sunce gotovo i da ne dopire do tla kroz šumu nebodera. Od svih gradova koje sam vidio najviše me podsjeća na Menhetn.

Nema u ovom gradu ništa za mene zaista. A i ako ima, potrebno je uložiti ogroman mentalni napor da se do toga i dođe. Uopšte ne mogu da se prepustim trenutku u ovom gradu, budući da sve vrijeme pokušavam da preživim i savladam urbane prepreke i ograničenja.

Između ostalog, u gradu postoji i nešto što se zove metrobus i u njemu žene sjede u prednjem a muškarci u zadnjem dijelu. Nikada takvo nešto ne bih očekivao u Meksiku.

Stotine čuda zapažam u najmanjim jedinicama vremena. Grad odašilje milijardu utisaka svakog trenutka i to vas jednostavno preplavi.

Daleko više mi odgovaraju mjesta kao što je San Miguel, tišina i mir. Gvadalahara mi takođe odgovara svojom veličinom. Otprilike kao Beograd.

Meksiko Siti? Ma neću ga udostojiti ni pijanstva.

Nakon 24km hodanja stigao sam i do muzeja Fride Kalo. Prilazim i pitam lika gdje i kako da kupim kartu. Lik govori nešto u fazonu moraš doći tek za osam dana, s obzirom na to da je do tog datuma već sve bukirano.

Važi.

Nastavljam da obilazim šarmantnu četvrt u kojoj se nalazi i muzej. Taj dio grada je zaista jako lijep, budući da umjesto nebodera uglavnom obiluje parkovima, šarmantnim zgradama i krčmama.

U jednu od tih krčmi najzad sjedam i ja, nakon cjelodnevnog hodanja.

I ništa, sjedim tu i završavam “Pregovore sa stvarnošću”. Sve djeluje sasvim regularno. U tom trenutku činilo se kao da su sva moja očekivanja od života ispunjena i prosto nisam imao nekakvih želja odnosno nisam ni bio svjestan toga da mi nešto posebno treba. Sve što mi je potrebno tu je na stolu i u glavi.

Tako sam barem mislio, dok mi s leđa nije prišao jedan sasvim random Pablo i počeo da mi češka tjeme glave onim žičanim čudom koje se obično i koristi u te svrhe.

Lik prodaje ta sranja i u svrhu marketinga jednostavno vam priđe i počeše vam dušu.

Dvadeset sekundi kasnije trčim po prodavnicama, krčmama i apotekama unezvjereno tražeći nekoga da mi usitni novac kako bih kupio ovaj proizvod koji sam sebe prodaje. Vraćam se do stola a Pablo me vjerno čeka, sa jednim od svojih proizvoda nabijenim na glavi poput kape. Tek sam tada shvatio da on zapravo hoda po gradu sa tim čudom na glavi po čitav dan.

Kupujem spravu i uz osmijeh se rastajemo.

U tom trenutku činilo se da je upravo to poslednji djelić slagalice.

Sad zaista imam sve što mi treba.

Osam meseci kasnije, prst je i dalje malo deblji nego što bi trebalo. I boli kad odsviram D-mol na gitari, na primer. Ali nema veze. Mogu da živim s tim. Kome je potreban D-mol kad može da vozi na jednom točku?

Erland Lu, Pregovori sa stvarnošću