Prihvatanje

Realno dobar mi je ovaj duks stvarno i skup je dosta, gotivim ga. Ali generalno čitav moj trenutni autfit ne ulijeva nadu u to da će mi neko zapravo stati i odbaciti me do Banjaluke.

Imam na sebi taj neki zeleni šorc dosta onako dilerski, sa velikim džepovima. Imam i cvike, velike slušalice na glavi i neke bijele patike, što je u principu regularan autfit, ali u kontekstu Donje Čađavice, u kojoj, dakle stojim i stopiram sigurno mi ne pomaže.

Pomalo izgledam kao diler spida sa početka dvehiljaditih, kao onaj neki mejdanski šošon, kao onaj prvi partijaner sa početka milenijuma, znate one preplanule mršave likove, ovisnike o relativno lakim drogama koji voze kraden bajs sa onim jeftinim full suspension fazonima i izbledjelim narandžastim šorcem koji je onako zgodan i za kupanje i za bleju na Abaciji.

Čitavo ljeto provodi na Vrbasu.

Prodaje cvike.

Uglavnom kradene.

Parfeme takođe.

Pomalo je Vultures lik. “Druže ja sam se RODIO u Banjaluci” lik.

Znaju ga svi na Mejdanu.

Pomalo ga se i plaše.

Nije preš’o Gradski pet godina.

Mitsko biće sa glavom čove i tijelom buraza.

Ukratko, niko mi nikada neće stati, sigurno. Ovi ljudi su tvrdi, tradicionalni i čestiti, nepovjerljivi prema likovima iz grada, posebno prema nama iz Banjaluke.

Mislim, nemam ja nikakvu ni torbu, ništa. Samo eto stojim tako na raskrsnici čiji jedan krak vodi za Banjaluku preko Manjače. Jasno je da sam pao s marsa, ispao sa neke źurke, neuklopljen u kontekst bujnog zelenila i netaknute bosanske prirode.

Jebi ga, izgleda da nisam baš najbolje iskonfigurisao ovaj život.

Samo nekoliko dana prije puta u Bosnu razišao sam se sa djevojkom koja je trebala da me odveze mojim kolima u Banjaluku, a potom i da odradi veći dio tog nekog lijepo zamišljenog road tripa po Bosni.

Ja ne mogu da vozim. Popušio sam neku kaznu prije nekoliko mjeseci i sada neko vrijeme ne smijem da upravljam motornim vozilom u ovoj zemlji.

Ipak, noć prije polaska, onako polupijan, zagledam u zalazak sunca iznad Zemuna, odlučio sam da ću ipak sutra da odem SVOJIM autom u SVOJU zemlju. Zakon je zakon, splet okolnosti je takav kakav jeste, ali me to neće spriječiti da odem kući svojim kolima i da usput sasvim sigurno proźivim neku suludu avanturu.

Ništa, doći ću do hrvatske granice i tu ću već naći nekoga da preveze kola u Bosnu.

I krenem ja…

Tokom vožnje javljam se u neku viber grupu u kojoj su mi ortaci iz osnovne, objašnjavam im situaciju i pitam da li može neko od njih da dođe do granice i prebaci me u zemlju.

Počinje ozbiljno trolovanje.

Ništa manje od tebe nismo ni očekivali, brate. Oduvijek sam znao da ćeš tako nekako i skončati. Tebra, samo se tebi takve stvari mogu desiti.

“On će druže kad tad pasti na tako nekoj sjebanoj stvari na nekoj sjebanoj granici… Tipa guzio trandzu od 15 godina, heroin u šupku, šverc papagaja… Tako neka sranja. I to na granici neke Burme i Kambodže gdje se glava gubi k'o ispičke. Tipa unio ćamil dopa u Katar” samo je jedan od sjajnih komentara.

Za vas koji niste iz Bosne, ovo je jedan od načina da se na lokalnom jeziku kaže: dobrodošao kući.

Dolazim na hrvatsku stranu granice, izlazim iz zemlje i tu negdje ispred samog mosta na Savi zaustavljam motorno vozilo i izlazim van. Nekoliko ljudi sa koferima se vrzma u tom međuprostoru između Evropske Unije i tamnog vilajeta Bosne.

Prilazim starijoj gospođi sa torbama i objašnjavam joj situaciju. Evo gospođo, da ne nosite te torbe i pješke ulazite u zemlju, ja sam spreman da vas odvezem sve do kuće, ali da vi vozite.

Vrlo rado, sinko – odgovara ona – ali ja nemam vozačku dozvolu. Dala sam je popu. Pop je popušio kaznu i da mu ne bi oduzeli vozačku (budući da je popu mnogo važnije da može da vozi, hoda po kućama, propovijeda mir i ljubav i uzima kintu), ja sam predala svoju vozačku umjesto njega.

Pop, jebote. Šta li je pop mogao da uradi pogrešno!? Vozio pijan, garant. Kod nekog domaćina otres’o 7 rakija i jebiga, zaustavili ga. Ili prošao kroz crveno. Tako nešto, sigurno.

Pop. Ladno pop.

Nekad kada sam putovao autostopom po Pakistanu imao sam ideju da posjetim Kalashi narod, ljude koji žive uz granicu sa Afganistanom i nisu se odrekli svog tradicionalnog načina života. Na kraju nisam otišao. Nije mi ni bilo žao. Generalno me smara to da sad kao gledam te neke egzotične ljude i fotkam im lica kao neke životinje u kavezu, jer su oni eto egzotičan narod, a ja glupi zapadnjački turista.

Danas sam, evo, skont’o da je za mene zapravo najegzotičniji narod upravo ovaj moj, ovi luđaci iz Bosne. To sam počeo da shvatam tek pošto sam se odselio odavde. I skonto sam da mi svaka dobra priča počinje riječima: “bio sam u Bosni dvaes dana”.

To sam pomislio kada mi je gospođa ispričala to za popa. Tu u nekoj selendri kod Gradiške, pitaj Boga gdje. Ovi ljudi se zaista nikada nisu odrekli sebe, ni kapitalizam im ništa ne može. Lavovski se bore protiv tranzicije i dalje.

Elem, gospođa mi govori kako će po nju upravo doći neki dečko pješke i on bi mogao da mi preveze kola do Gradiške, tih nekih 300 metara.

Dolazi mladić, ali automobilom. Prilazi nam i pita o čemu se radi. Objašnjavam mu čitavu situaciju, a on samouvjereno vadi telefon i dok traži broj svog kuma, uvjerava me da će mi to biti završeno i da ništa ne brinem.

Kume, dolazi ovamo na hrvatsku stranu, imamo problem, imamo čovjeka, treba mu usluga.

Vraća telefon u džep i govori kako je kum krenuo pješice i kako bi trebalo da uđem u kolonu iza njega i da će kum da stigne za par minuta.

Polako klizimo preko mosta, dok moja nervoza polako raste. Ako kum ne dođe do momenta kada stignem na bosansku stranu i predam pasoš na kontroli, najebao sam. Tek tada ću da popušim kaznu. Pada mi na um to kako u kolima imam nož i razmišljam o tome da probijem gumu na autu i odglumim kako eto imam problema sa kolima i da sam zato zaglavio na mostu.

Sulude stvari mi padaju na um.

Ipak, samo nekih 15 metara od ulaza u Bosnu, tip u vozilu ispred mene mi daje znak sirenom i potom vidim kako mladić hoda po mostu i prilazi mojim kolima. Izlazim iz automobila i brzo prelazim na suvozačevo mjesto. Momak sjeda za volan i nastavlja da vozi.

Dragiša, drago mi je.

Tebra, mnogo ti hvala.

Niđe veze druže, ne sikiraj se.

Dosta sam se naprimao gostoprimstva po istoku, po Iranu, Libanu, Pakistanu… Ali ovi ljudi, ovi moji ljudi… Nema ovo nigdje.

Ulazimo u zemlju, parkiramo kola i pozdravljamo se. Mladić odbija da mu platim, ali pristaje na to da ga častim pivom. U međuvremenu skapiramo kako imamo neke zajedničke poznanike. Ubrzo iz Banjaluke stižu Petar i Džo svojim kolima. Petar me vozi mojim kolima, a Džo nas prati.

Vozi me materi.

Kući, u Bosnu.

Nekako praznih ruku.

Pecka

Pecka je selo udaljeno nekih 70km od Banjaluke, smješteno u jednom od najljepših dijelova zemlje. Grupica entuzijasta, predvođena uglavnom jednim čovjekom, izvjesnim Borom je ovdje prije nekoliko godina obnovila lokalnu školu i transformisala je u centar za posjetioce, poznat kao Visitor center Pecka. Ovaj sjajan projekat ima za cilj vraćanje ljudi na selo i njihovo ponovno približavanje i povezivanje sa prirodom. U sklopu svojih aktivnosti ovi ljudi pokreću stvari, kroz podršku malim lokalnim proizvođačima i njihovo motivisanje da se uopšte upuste u proizvodnju. Sva hrana koju kao posjetilac Visitor centra konzumirate tokom boravka u ovom selu dolazi isključivo od lokalnih proizvođača, odnosno stanovnika ovog sela.

Pored toga, ovi ljudi pokreću inicijative kao što su Solarna pecka, ali i promovišu ideje i koncepte kao što su recikliranje, očuvanje i zaštita životne sredine, ali i lokalni, seoski turizam.

U istom ovom selu već godinama se održava penjački festival Pecka rock climbing festival, u organizaciji Extreme penjačkog kluba, čiji sam i sam ponosni član.

Centar za posjetioce udaljen je samo 6 kilometara od izvora rijeke Sane, dok su izvori rijeke Plive i Eko – zona Zelenkovac udaljeni 15 – ak kilometara od ovog mjesta. U blizini je i planina Lisina, jedan od većih mikrorezervata za gljive. Tu se nalazi i planina Dimitor. Ni Šipovo i Janjske otoke takođe nisu daleko. Zahvaljujući svom zavidnom položaju, Centar nerijetko organizuje radionice gljivarenja i joge.

Da bi atmosfera bila još potpunija, unutrašnje zidove Pecke krase murali lokalnih umjetnika ali i stotine knjiga, a posjetioci se često odluče da se posluže nekom, pročitaju i vrate. Tu je i stari, ali dobar gramofon, s kojeg se čuju glasovi velikana kao što su Arsen Dedić, Frenk Sinatra, “Bitlsi” i drugi.

Takođe, cijelo područje ima veliki kulturno-istorijski značaj. U rimskom peridu u Gornjoj Peckoj, kroz koju je prolazio rimski put, nalazilo se naselje pod imenom Sarnade.

Kako sami kažu, Visitor centar Pecka predstavlja alternativu modernom načinu života, mjesto gdje stres nestaje, gdje se ujutru ne čuje škripa kočnica nego cvrkut ptica.

Ukoliko želite da saznate više o ovom mjestu i ovim ljudima, zapratite njihove zvanične Instagram i Facebook naloge.

Više puta sam u tekstovima pominjao ovo divno mjesto. Na primjer u tekstu o animatorima.

Pecka outdoor festival

Pecka Outdoor Festival je događaj koji objedinjuje brojne mogućnosti koje nudi Pecka i njeno bliže okruženje. Povratak selu, netaknuta priroda, sportske aktivnosti, lokalni proizvodi, edukativni programi, umjetnost, planinarenje, biciklizam i sportsko penjanje.

Imao sam u planu da posjetim sami festival ove godine. Prije nekoliko godina odlučili smo da ga podržimo učešćem na biciklističkoj vožnji od Pecke do izvora Plive

Ali eto, nemam kako. Auto bleji ispred kuće, a ja koristim to vrijeme da odradim redovno održavanje.

Iz vedra neba javlja se Srki.

Tebra, ajmo do Pecke, ja vozim. Ne mogu doduše da te vratim u Banjaluku, ali možeš sa mnom gore.

Oklijevam, nemam pojma kako da se vratim.

Tebra, prešao si Mongoliju i Pakistan autostopom, nemoj mi tu priču molim te.

Ok, kupljeno. Brzo me ubijedio.

Krivudamo impresivnim predjelima Manjače, sve do Zelenkovca. Tu me Srki iznenadi prijatnom posjetom starom kolegi koji ima vikendaju na samo stotinu metara od mjesta ne kojem će se za samo nekoliko dana održati Jazz festival usred šume, festival koji ne propuštam.

Nakon rakije sa domaćinom nastavljamo ka selu Pecka i ubrzo i sižemo.

A tamo gomila poznatih, dragih i nasmijanih ljudi. Divna atmosfera. Sjedi se na balama sijena, sluša se muzika i lagano cirka, dok se klinci igraju svuda okolo. Tu je i vještačka stijena za penjanje. Čak su i teleskop instalirali. Milina.

Prije same svirke neko od voditelja festivala poziva zainteresovane da dođu do teleskopa i posmatraju planete.

Ma kakve bolan druge planete. Ova je toliko divna i toliko još treba da je istražim da mi ne pada na um da gledam druge.

Počinje i nastup fenomenalnog Kralja Čačka. Boro nam donosi pivo. Ćaskamo, blejimo i po završetku svirke se povlačimo u kamp.

A u kampu gomila ljudi okupljena oko vatre. Peku se kobasice na štapovima, sjedi se u krug, cuga se i galami. Hladno je ali je sjajna bleja.

Odlazim do škole po pivo i tamo zatičem ekipu u sjajnom raspoloženju. Pridružujem im se. Pleše se, cuga i u nekom momentu donose gitaru i mole Nenada (Kralja Čačka) da zasvira.

Čovjek uzima gitaru i narednih nekoliko sati svira svoje sjajne stvari u sjajnim aranžmanima

Pričam Bori kako sam nekada u Dahabu posmatrao izlazak sunca i slušao njegovu stvar Istanbul.

Boro priča Nenadu o tome. Ovaj govori kako nikada nije ni bio u tom gradu. Začuđeno primjećujem kako je nevjerovatno koliko je autentično uspio dočarati čitav jedan grad. Grad poput Istanbula. Nenad je zaista vrhunski ujetnik.

Nošen ljepotom moje priče o Dahabu pristaje da mi odsvira tu stvar, nakon što se galama u prostoriji stiša. Ubrzo prostorijom zavladava apsolutna tišina. Savršena i jedina prava podloga za Istanbul.

Kakva noć. Čovjek mi je odsvirao moju omiljenu stvar.

Ostali smo u istom ambijentu i raspoloženju sve do svitanja. Srki se povukao u svoj hemok, obješen između dva drveta, a meni ustupio maleni dušek na naduvavanje u svojim kolima. Prije nego je otišao na počinak, otvorio je neprozirni dio krova na automobilu.

Evo ga tebra, sad možeš da gledaš zvijezde prije nego što zaspiš.

To Borino pivo, Nenadov Istanbul i taj Srkijev gest vjerovatno su najljepše stvari koje je neko učinio za mene u dužem vremenskom periodu.

Red Blue Hell

I ništa, stojim tu na toj raskrsnici i pokušavam da zaustavim nekoga već sat vremena. Posmatram automobile koji prolaze pored mene i ne mogu da se otmem utisku kako sa njima možda prolazi i moja posljednja šansa da ne postanem neki Goran Bare, neki Boro Zelenkovac, lik u kožnjaku koji se blago tetura dok se zahvaljuje načelnici opštine Mrkonjić Grad na podršci pruženoj Jazz – festivalu koji se održava na njegovoj vodenici.

Najzad, nakon sat vremena staje mi tip u nekom kul mercedesu, austrijskih registarskih oznaka.

– Đe ćeš – pita me.
– Do Banjaluke
– Upadaj!

Neki Mario, Hrvat, tip iz Glamoča, na privremenom radu u Austriji. Priča o Glamoču, o nekom lokalnom festivalu dok vijugamo putevima preko Manjače.

Trese neka narodnjačina u autu,. Pita me da li želim da smanji.

Ne smanjuj, bolan, ništa. Vozi me direktno u kafanu. Nedjelja, jutro, mamurluk. Dan nije ni za šta drugo nego za kafanu. Moju kafanu. Mjesecima nisam ušao u svoju kafanu, a znamo da čovjek koji nema svoju kafanu i nije neki čovjek.

Bluz momenat sličan onom momentu kada me kroz kanjon Bistrice vozio kamiondžija iz Goražda, dok je sa radija tiho dopirala Silvana i njeno Pusti me da nađem srcu lek.

Vozi me u Paprike, direktno kod Despe. Sjedam, pijem prvu kafu. Ubrzo na moj sto počinju da pristižu jedan po jedan vinjak.

Kao da nikada nisam ni otišao. Tog osmog maja 2020. u 4 izjutra, ispraćen na jedini pravi način – dubokom tišinom iznenada prekinutom sinhronizovanim učenjem trojice mujezina sa džamija koje okružuju stan u kom sam živio.

Misli o tome prekida mi dosta neuobičajen prizor crnca koji ulazi u kafanu.

Prilazi Despi i pita ga za 420.

Mi smo fini ljudi, ovo je pristojna kafana. Nema toga kod nas, ne bavimo se mi ilegalnim djelatnostima – odgovara Despa.

Crnac se ubrzo povlači iz kafane, gleda oko sebe neko vrijeme i konačno odlazi da fotka Red Blue Hell Mejdan grafit na zgradi pored kafane. Istoj onoj zgradi sa koje su prije nekoliko godina vatrogasci skinuli suicidalnog lika, dok je nas nekoliko mirno sjedilo za šankom i gledalo svoja posla.