Dosta ljudi me pitalo kako da odu na Kosovo, pa bi red bio da napišem ponešto i o tome.
Pa vrlo lako. Barem za građane Srbije. Treba vam samo lična karta. Ukoliko ste državljanin BIH, u tom slučaju vam je potrebna viza Kosova ili šengenska viza u pasošu. Zahtjev za vizu se podnosi u Tirani. To faktički znači da su vam malene šanse da odete na Kosovo ako ste BiH državljanin. Ako dolazite iz neke druge zemlje sa našeg govornog područja, situacija je dosta lakša, budući da u regionu jedino Bosna nije priznala Kosovo.
Što se tiče prevoza, imate autobus iz Beograda do Prizrena. Srbi su još uvijek u fazonu da je to jedna ista država, te je moguće lagano busom otići u Prizren.
Ako ste bahato programersko govno, kao što je to slučaj sa autorom ovih redova, možete i kolima.
E sad, ima ta fora sa tablicama. Genijalni političari su nakon niza iscrpljujućih pregovora uspjeli da dogovore dosta bizarnu stvar – ako imate srpske tablice, prilikom ulaska na Kosovo morate da prelijepite bijele samoljepljive trake preko grba Srbije i onog plavog dijela tablice na kojem stoji oznaka države (SRB). Isto važi i za vlasnike vozila sa kosovskim tablicama kada ulaze u Centralnu Srbiju.
Što se tiče smještaja, ja lično spavam isključivo u srpskim zajednicama i enklavama ili još bolje – u manastirima. Ne zbog straha ili nečeg sličnog. Jednostavno želim svoj novac da ostavim onima kojima je najpotrebniji. Pored toga, malo šta se može porediti sa spavanjem u manastiru.
Po prelasku granice telefonom sam pozvao manastir Visoki Dečani gdje mi se javio otac Petar i rekao da ne primaju goste. Nisu ih primali ni onomad, 2015. godine. Primili su mene, zato što sam se upetljao u mrežu opstvene gluposti i našao se u takvoj situaciji. Primili su me jer su ljudi, jer su Dečani Božja kuća, sigurna kuća svakom zalutalom čovjeku. Primili su me jer su primali i albanske izbjeglice. I srpske.
Ali generalno, to nije praksa.
Činjenica da oni zapravo ne primaju goste čitavoj mojoj avanturi od prije 7 godina dala je potpuno nov smisao i težinu.
A kako izgleda Kosovo?
Pa niđe veze, realno. Dosta metafizišem kada pišem o Kosovu i uvijek pominjem neke manastire, kraljeve, tronove, Nemanjiće, česnice, krsne slave i slične motive, ali Kosovo otprilike izgleda kao banjalučko naselje Trn. Ne znam sa čime bih to uporedio u kontekstu drugih gradova, ali dosta je kiča i neukusa. Svuda kraj puta su načičkane hiljade reklama za auto – limare, pečenjare, frizere, praonice (auto larje), prodavnice laminata, namještaja i slične privredne djelatnosti. Dosta divlje gradnje, suludih kućetina izgrađenih pod uticajem bijeljinske arhitekture i generalno, dosta nekakve seljane.
Ipak, jedno je sigurno – love imaju. Čim pređete granicu u mjestu Merdare, ulazite u dijametralno suprotan svijet od onog kojeg ste upravo ostavili iza sebe. Kućetine, viletine sa urednim fasadama, tržni centri, pumpe i gomile, gomile mladih ljudi (Kosovo je “najmlađa” “država” u Evropi po prosjeku godina stanovništva). Za razliku od onih u Centralnoj Srbiji, putevi na Kosmetu su novi, održavani i u odličnom stanju. To se odnosi i na autoput koji je pored svega toga i potpuno besplatan.
Samo nekoliko kilometara prije nego što uđete na teritoriju Kosmeta svjedočite prizorima teške bijede, pustoši i atmosferi zapuštenosti i napuštenosti kojima odiše jug Srbije. Prokuplje me, na primjer, podsjetilo na neke kvartove Bejruta kroz koje sam lutao nekada ranije. Na neku Palestinu sjebanu. Taj dio zemlje toliko tužno i depresivno izgleda da je teško povjerovati da se Beograd nalazi na samo nekih 5 sati vožnje, u istoj državi.
Srbija je nenormalno centralizovana.
Imena mjesta na srpskom jeziku na putokazima po Kosmetu su uglavnom pekrižena, iako su napisana na latinici. To i ne predstavlja neki problem, budući da su imena mjesta na albanskom jeziku uglavnom izvedena iz srpskog jezika (Dobri Do je Doberdol, Belo Polje je Bellopoje, a Babin Most je Babimoc). Iako nam se jezici u potpunosti razlikuju, može se razumjeti.
Jednostavno, ta zemlja je oteta. Crkve i manastiri stari po 7 vijekova se ruše, kao i groblja – važan svjedok istorije. Ostalo je tek nekoliko imena koja vuku korijen iz srpskog jezika.
Kosovo je jedino mjesto koje sam posjetio na ovoj planeti na kojem nisam smio/mogao/želio/trebao reći ko sam i šta sam. A nisam ništa posebno. Neki lik koji putuje. Neki čovjek. Sasvim slučajno i usputno i Srbin.
Uprkos tome, malobrojni kontakti koje sam tokom ovog putovanja ostvario sa lokalcima albanske nacionalne pripadnosti su proticali bez problema i uglavnom su bili takođe protkani toplotom i nekakvim podrazumjevanim minimumom poštovanja.
Mislim, moje tablice na kolima su oblijepljene nekim bijelim trakama koje bi kao trebale da prikriju činjenicu da dolazim iz Beograda, ali naprotiv, svima je jasno odakle sam čim ugledaju kamuflirane, ali dosta upadljive tablice.
Čini mi se (i nadam se) da se polako otkravljujemo. I mi i oni. To su mi i ljudi tamo posvjedočili. Tenzije polako popuštaju i to me mnogo raduje.
Suživot na Kosovu i Balkanu generalno nema alternativu.
A kako je sve to izgledalo tokom mog posljednjeg putovanja na Kosmet, prije 4 godine, čitajte u ovoj priči:
