U Nairobiju je u toku kišna sezona. Blato je svuda, u najstrožem centru grada, takozvanom Business Central District – u. Tome doprinosi i činjenica da je grad u dobroj mjeri raskopan.

Hranim se gotovo isključivo svježim voćem, kojeg ovdje ima u izobilju. Povremeno i povrćem, a rijetko i mesom. Tu u kraju, u jednoj od blatnjavih ulica u blizini stana u kom boravim otkrio sam malenu, lokalnu tržnicu voća. Svakoga dana dolazim na to mjesto i iščuđavam se svim vrstama voća koje tamo zatičem. Za većinu tih stvari nikada nisam čuo niti sam ih vidio, tako da svakoga dana kupujem nešto novo.

Prvoga dana trpim dobacivanja i prodorne poglede. Radi se o lokalnoj tržnici, na koju ne zalaze stranci, prije svega bijelci. Što se ovih ljudi tiče, ja sam novčanik koji hoda.

Zaustavljam se pored prvog štanda, uzimam nekoliko različitih voćki i pitam za cijenu. 150 šilingi, odgovara lik (1,5 USD).

– Mnogo je brate, govorim. Nije u redu da me baš toliko odereš.
– Ne, ne, odgovara, to je ta cijena.

Govorim da ću mu dati tih 150 šilingi, pod uslovom da mi obeća da će mi nakon izvršene transakcije iskreno reći koliko košta to što sam uzeo. Smiju se i dobacuju: “you are good, you are good”. Smijem se i ja. Ok, ok, govori, pristajem.

– Cijena ti je inače oko 100, nisam te puno okupao, ali eto da znaš, za ubuduće.

Sviđa im se takav pristup, čini mi se. Meni svakako da. Pomalo razbija taj podrazumijevani odnos koji se automatski uspostavi između “nas” i “njih” čim sletite na aerodrom.

Od toga dana, isti ti likovi me pozdravljaju, nude mi zaklon od kiše i preuzimaju smeće koje nosim. I drugi prodavci na pijaci su počeli da me posmatraju drukčije. Čak me upozoravaju na to da je murija u blizini i da stavim masku.

Nairobi je prepun prosjaka i beskućnika koji spavaju po brojnim zelenim površinama. Ipak, i pored toga ne može da se poredi sa Karačijem. Takođe, svuda okolo su naoružani pripadnici ličnog obezbjeđenja i policije. Duge cijevi su sveprisutne.

Ne manjka ni likova na motorima koji vas na svakom ćošku presreću i nude vožnju.

Civilizacijske tekovine poput pješačkog prelaza i kante za smeće svakako postoje u manjem broju, ali ovdje i nemaju neku svrhu. Pored slonova i drugih životinja, najugroženije vrste su pješaci i biciklisti. Guzve u gradu su konstantne i ogromne, poput onih u Kairu ili Teheranu.

Ovdje većina ljudi govori tri jezika: engleski, svahili i jezik plemena kojem pripadaju. U Keniji žive 42 plemena, od kojih je najpoznatije pleme Maasai, zbog svoje dosljednosti tradicionalnom načinu života, kojeg se većina drugih plemena uglavnom odrekla.

Ponekad i noću odem do grada, smjestim se u neki od klubova, naručim neki koktel i posmatram mlade i razuzdane Kenijce kako se provode. Budući da najčešće putujem po islamskim zemljama, pomalo mi predstavlja kulturološki šok sva ta eksplicitna fatačina i pijančenje, mada nemam ništa protiv takvog ponašanja.

Više mi bode oči svo to pretjerano i bizarno hriščanstvo. Sve te crkve “srca gospinog”, hosteli “hrišćanske omladine”, hrišćanske škole i uniformisana djeca. Shvatam, i nama ga je neko donio, i mi smo ga prihvatili, nIsmo ga mi izmislili. Ali ovdje, u ovoj sredini, među ljudima sa tako jakom vezom sa prirodom, lokalnim običajima, šamanizmom, nekako je to hrišćanstvo očigledno i ružno imputirano.

Pretežno su protestanti, kao i njihovi kolonizatori Britanci, koji, usput rečeno, gdje god da su došli donijeli su smrt, stradanje, zlo i zatiranje identiteta.

Mislim, zamislite da dođete duboko u Afriku i zateknete crne ljude koji govore engleski, istripovani su na hrišćanstvo daleko više nego u mnogim dijelovima Evrope i mahom nose imena poput Destiny, Purity i slično.

Pored toga, kolonizatori i jesu začetnici ideje istrebljenja divljih životinja, zarad neke turbo – folk estetike. Lokalci su živjeli u harmoniji sa divljim svijetom i prirodom, sve dok ih bijeli čovjek nije kolonizovao.

Jedan kenijski šiling bezvrijedan je gotovo koliko i jedan srpski dinar, što znači da za 1000 šilingi možete kupiti 10 dolara (dolar se takođe često koristi u Nairobiju).

Rothschild žirafe

Nekoliko dana samo blejim po gradu, upijam vajb, radim i posmatram svijet oko sebe. Kupio sam i sim karticu (oko 25 dolara), tako da sam povezan na internet konstantno. Gugl mape doduše nisu pretjerano precizne, ali net mi svakako znači.

Krećem se pretežno Uberom. U matatu (mikro kombije slične maršrutkama) još uvijek nisam zalazio. Izgledaju dosta jezivo, a i nije bilo potrebe do sada. Svaki put vozač Uber vozila me upozori da zatvorim prozor ako mislim da koristim telefon tokom vožnje. Krađe telefona te vrste su veoma učestale u Keniji. Frajer vam doslovno istrgne telefon iz ruke kroz prozor automobila.

Trećeg dana po dolasku, nakon što sam napunio sve baterije i dobro se naspavao, odlazim Uberom do Centra za žirafe, plaćam ulaz 1500 šilingi (15 dolara) i ulazim.

Na ulazu mi radnica daje polovinu ljuske kokosovog oraha i govori mi da je napunim hranom, nekakvim presovanim  granulama od trave.

Nakon toga se penjem na uzdignutu platformu na kojoj me dočekuju dva dugačka vrata. Hranim ih granulama, a one dugačkim i okretnim jezicima kupe svako zrno sa mog dlana.

Dosta je zabavno igrati se sa ovim dobroćudnim i pitomim divovima, ali budući da nemam pojma o čemu se zapravo radi, nakon hranjenja žirafe prilazim onoj istoj radnici i počinjem da je zapitkujem o radu Centra.

Kaže da je Centar osnovan sa svrhom spašavanja Rothschild žirafa, koje su sedamdesetih godina zbog ljepote svog krzna dovedene na ivicu izumiranja, sa samo 120 jedinki preostalih u divljini. Pored ljepote krzna, zatvarane su i ubijane zbog vjerovanja da njihovo mlijeko liječi rak, a pljuvačka može da se koristi kao antiseptik.

Sve je počelo 1979., sa Dejzi i Merlonom, dvije žirafe koje su dovedene u Centar sa namjerom da se u sigurnom okruženju razmnožavaju. Plan je uspio i zahvaljujući naporima Centra, danas u divljini živi oko 1000 ovih nevjerovatnih bića (iako na sajtu stoji brojka od 300 jedinki).

Danas u Centru živi jedan mužjak, pet ženki i 6 mladunaca. Nakon što dovoljno odrastu, mladunci se puštaju u divljinu, u neki od brojnih nacionalnih parkova u Keniji.

Centar se gotovo u potpunosti finansira od strane posjetilaca, turista, odnosno ulaznica koje oni plate.

Pored toga, Centar se bavi i edukacijom djece o ekologiji, zaštiti životne sredine i očuvanju biljnog i životinjskog svijeta Kenije, Afrike i planete.

O tome svjedoči mnoštvo crteža koje su klinci naslikali i zakačili na zidove Centra, sa porukama o značaju očuvanja životne sredine, na način na koji to samo klinci umiju.

Svako ko je ikada posjetio ovaj Centar doprinjeo je u očuvanju ove vrste žirafa, a samim time i životne sredine.

Pored toga što zvuči romantično, to zapravo i jeste tako. Svako može da učini mnogo za životnu sredinu, a to mnogo se sastoji od samo jedne stvari – da pođe od sebe i toga šta konkretno on može da uradi.

Mislite o tome kada bacate otpad u prirodi, kada koristite plastične kese ili kada finansijski ili na bilo koji drugi način podržavate rupe bez dna, mjesta poput Dubaija i Šarm el Šeika, mjesta koja produbljuju klasne razlike, promovišu eksploataciju, uništavanje životne sredine i najsuroviji kapitalizam. Ako imate višak novca, možda je ovo bolji način da ga potrošite.

Kerrio

Odatle sam nastavio dalje, ka Sheldrick Wildlife Trust centru, sirotištu za slonove.

Ovaj centar započeo je sa radom 1977. godine i bavi se pronalaženjem malenih slonova u divljini koji su ostali bez majčinske zaštite i njihovim udomljavanjem. Maleni slonovi postaju siročad uglavnom zbog krivolova, koji se i dalje dešava u Keniji. Uprkos svih naporima Vlade i činjenici da se broj slonova udvostručio u posljednjih 40 godina, slonovača se i dalje prodaje po visokoj cijeni i brojni slonovi i danas zbog toga umiru. Krivolovci ubiju slona, odsjeku mu kljove i ostave za sobom nekoliko tona mesa u divljini.

Slonovi se u ovom centru zadržavaju do tri godine, a potom puštaju u divljinu. Nakon što ih puste na slobodu, ne čipuju ih niti ih na bilo koji drugi način prate. Tog trenutka postaju slobodni stanovnici divljine.

Centar je svakoga dana otvoren za posjetioce u periodu od 11 do 12h i tokom tog vremena možete posmatrati kako čuvari u centru hrane mlade slonove mlijekom i lišćem. Cijena ulaznice je 1500 šilingi.

Danas se u centru nalazi 19 slonova i podijeljeni su u dvije grupe: mlađi i stariji. Pored te dvije grupe, u Centru živi i malena Kerrio, koja je previše mlada i krhka da bi se družila sa drugim životinjama i zasad boravi u izolaciji.

Sedmomjesečna Kerrio je pronađena u avgustu ove godine i u trenutku pronalaženja bila je nepokretna i nalazila se na samoj ivici života. Danas se polako ali sigurno oporavlja, postepeno se oslanja na noge i radnici u Centru tvrde da će se u potpunosti oporaviti.

Dok nekoliko radnika hrani “malene” slonove mlijekom i lišćem (jedan mali slon u prosjeku popije 24 litre mlijeka dnevno), jedan od njih se obraća posjetiocima i govori o slonovima i o Centru. Govori o tome kako je, uz krivolov, nestanak životnog staništa najzaslužniji za izumiranje slonova (ali i svih drugih vrsta), te kako je zbog toga neophodno pošumljavati, a ne uništavati šume, kako bi trebalo da se odreknemo korištenja proizvoda od plastike (prije svega plastičnih vrećica) i kako ne bi trebalo da kupujemo proizvode od slonovače, time joj dajemo na vrijednosti i indirektno podržavamo lov i ugrožavanje slonova i drugih životinja.

U Keniji se dosta govori o ekologiji i zaštiti životne sredine. Plastične kese su zabranjene. Naravno da se ipak mogu vidjeti svuda, ali Vlada na taj način šalje jednu važnu poruku, širi svijest, promoviše dobre stvari i postavlja dobre primjere drugim zemljama. Pored toga što dosta govore, čini mi se da ponešto zapravo i rade.

Slonovi su izuzetno društvena bića, u tolikoj mjeri da odrasla jedinka može i da ugine zbog stresa izazvanog samoćom/usamljenošću. Ovi divovi imaju odlično pamćenje I visoku inteligenciju.

Radnici ih hrane, druže se sa njima i pokrivaju ih kada je hladno.

Slonovi žive u porodičnim, matrijarhalnim zajednicama u kojima glavnu riječ vodi ženka, pretežno najstarija i najveća. Mužjaci ostaju u grupi dok ne napune 15 godina, a potom se izbacuju iz grupe i dalje nastavljaju sami, ili u grupama odbačenih mužjaka. Možda se upravo zbog toga i radi o miroljubivim krdima među kojima su borbe za teritoriju rijetke, budući da uglavnom poštuju teritoriju druge porodice.

Centar se dobrim dijelom finansira od strane posjetilaca i turista, odnosno njihovih ulaznica. Pored toga, da biste podržali rad ovog centra, moguće je “usvojiti” slona, za 50 dolara godišnje.

Radi se o zanimljivoj i dobroj fori – vi platite 50 dolara godišnje i na taj način podržavate rad i opstanak Centra, a za uzvrat vam Centar šalje fotografije i mejlove sa dogodovštinama iz života slona kojeg ste odabrali za “usvajanje”. Pored toga, izdaju vam sertifikat kao usvojitelju.

U svakom slučaju, učinite dobru stvar. Ovo može da se obavi i online.

Isprva sam poželio da usvojim nekog brmbu po imenu Naleku, jer smo rođeni na isti dan. Ipak, nakon što sam čuo priču o herojskoj borbi malene Kerrio da preživi i ponovo prohoda, odlučio sam se za nju.

Toliko sam novca potrošio na razna glupa sranja. Mogu da izdvojim i 50 dolara godišnje za jedno slonče, za nešto što mi djeluje kao da zaista ima smisla. Za nešto stvarno dobro.

Na kraju krajeva, osjećam da mi je čitavog života u mozaiku koji čini moj identitet falila upravo ta jedna kockica – da budem lik koji je usvojio slona.  Možda prvi Bosanac koji je usvojio slona, što je ujedno i sjajan i obećavajući početak vica.

Kazuri beads

Kiša pada danima, ali je dosta toplo. Decembar je, ali je ljeto. Nalazim se na južnoj polulopti. Sve je nekako naopako. Ravnotežu uspostavljam time što jutrom pijem pivo, nekoliko flašica Gorštaka koje sam donio još iz Banjaluke.

Izlazim po kiši i odlazim u Karura šumu. Jutro provodim u hodanju po blatu, udisanju šumskih mirisa i posmatranju vodopada i životinjskog svijeta.

Karura šuma je, navodno, najveća urbana šuma na planeti. Nalazi se unutar granica velikog grada, a u njoj žive brojne divlje životinje. Recimo majmuni, kojih čak i na rubovima Nairobija, ali i gradskim parkovima ima u ogromnom broju. Prizori majmuna ovdje su česti kao kod nas prizori pasa. Dosta su naporni, kradu šta stignu i maltretiraju vas gdje god vas vide. Nije ni čudo da su nam oni najbliži srodnici od svih životinja.

Karura šuma je nešto poput beogradskog Velikog ratnog ostrva, sa svojim divljim svinjama i drugim vrstama životinja.

Nakon što sam napunio baterije ovom dugom jutarnjom šetnjom, krenuo sam dalje.

Odlazim do Kazuri fabrike nakita od gline. Ova fabrika poznata je po tome što zapošljava isključivo samohrane majke u teškoj materijalnoj situaciji

Koncept je započeo oko 1975. godine, od strane izvjesne Britanke, koja je ustanovila da u okruženju postoji dosta samohranih majki u lošoj finansijskoj situaciji, te je odlučila da im pruži šansu.

Vodič, jedini muškarac u ovoj fabrici koja danas zapošljava oko 300 žena poveo me je u obilazak i objasnio dosta zanimljiv proces proizvodnje: od iskopavanja gline, miješanja sa vodom, presovanja i cijeđenja, pečenja na 1000 stepeni tokom cijele noći, u posebnim pećima, preko farbanja “kamenčića”, njihovog spajanja u ogrlicu, pa sve do dobijanja konačnog proizvoda.

Ogrlice koje se ovdje proizvedu izgledaju zaista jedinstveno i njihovom kupovinom pomažete lokalnu zajednicu, samohrane majke i njihove klince.