Treba samo raditi gluposti. Random gluposti, odnosno stvari koje nisu društveno prihvatljive. Znate one stvari za koje vam čitav život govore: “nemoj to raditi, pa ne možeš to raditi…”. E baš te stvari treba raditi. Sve te “nemoj” stvari. Stvari poput iznenadnog putovanja u Nairobi.

Jer ti ljudi koji vam govore “nemoj” samo projektuju svoja sranja, svoje strahove. Niko zapravo ne zna (a ponajmanje vi) koliko ste snažni i sposobni i šta ćete naučiti kršenjem tih svetih “nemoj” zapovijesti. Jer, tako se najbolje uči i raste – izlaganjem nesigurnom, lomljenjem i zarastanjem. Tako se najbolje saznaje koliko ste snažni i sposobni – kršenjem tih društvenih zapovijesti, izlaganjem nepoznatom. Izlaganjem životu.

Elem, ja ništa ne radim “ko sav normalan svijet”, a ponajmanje putujem na taj način. U ponedjeljak sam nazvao Ambasadu Maroka, da bi mi tip koji se javio na telefon rekao kako od utorka ne izdaju vize – zbog korone. Potom sam sjeo za komp, otvorio kartu svijeta i još nekoliko sajtova i nakon dvočasovne analize odlučio da ipak otputujem u Keniju.

Oko 13h već sam zavšio proces apliciranja za vizu. Naravno da sam tokom tog procesa slagao pola stvari (stavio neko random ime i random broj telefona kao kontakt u Keniji, ali i random hotel u Nairobiju u kom ću kao biti smješten). Ko ga jebe, pomislih, pa to je Kenija, najbolje da će neko provjeravati validnost tih podataka. Pa ne vadim visu za Ameriku. Uostalom, 50 dolara košta viza. Neću propasti za tu lovu i ako me odbiju.

U utorak izjutra mi stiže obavještenje da mi je viza odobrena. Gledam letove za Nairobi i shvatam da mi je subota najpovoljnija. Kupujem kartu za subotu, 4 dana pred sam let. Završavam uplatu, stiže mi potvrda na mail, zavaljujem se u stolicu i nakon par sekundi spada mi zadovoljni osmijeh sa lica:

Jebote, sad moram da idem u fakin Keniju.

Doha

Koliko je dobar osjećaj ovako iznenadno iskakati iz zone komfora, pri punoj brzini, razmišljam dok slijećem u Katar i na displeju koji prikazuje perspektivu kamere prikačene na dno aviona posmatram neobične geometrijske oblike koje u mraku pustinje tvore svjetla Dohe.

Osvjetljene ceste presjecaju pustinju i spajaju se u brojnim kružnim tokovima, pa se opet razdvajaju u široke autoputeve. Sve izgleda kao novogodišnja jelka. Odozgo Doha djeluje kao da u njoj vlada nevjerovatna sistematičnost, što je na kraju krajeva karakteristika svakog vještačkog grada, poput Dubaija.

Dobro poznati miris pustinje, vreline, Bliskog istoka me zapanjuje dok izlazim iz aviona. Tek je 25 stepeni, ali osjeti se da je dan bio vreo. Posmatram avione vjerovatno svih svjetskih aviokompanija – iz Kanade, Bangladeša, Južnoafričke republike, Rusije, Amerike… Kakav hab, sigurno jedan od najvažnijih na planeti. Katar, mjesto koje prije pedeset godina nije ni postojalo na svjetskoj karti relevantnosti.

Naredna tri sata provodim na aerodromu, inače proglašenom za najbolji aerodrom na svijetu i čekam svoj let za Kaniju.StIžem do pola sjajne knjige “Dopler” i shvatam da neću ubrzo imati šta da čitam. Ubrzo shvatam da sam zapravo ponio Tesonovu knjigu, a Teson se, to znamo, čita brzinom od jedne stranice dnevno

Afrika

Nikada nisam svjedočio sličnom prizoru. Bio sam budan tokom čitavog leta i neposredno prije slijetanja, dok smo se još uvijek nalazili iznad oblaka, sunce je odjednom počelo da sija. Buđenje dana dogodilo se tokom jedne jedine sekunde.

Ubrzo smo se spustili ispod nivoa oblaka i tada sam po prvi put ugledao Afriku.

Tmurno, kišno jutro u Nairobiju. Letimo iznad Nacionalnog parka Nairobi. Razaznajem nekoliko džipova i grupica životinja, iako ne mogu da prepoznam o kojim životinjama se radi. Pitam se, dok tako slobodno lutaju savanom, da li su svjesne da hiljade ljudi dolaze avionima u ovu zemlju svakodnevno, samo da bi njih vidjeli.

U pola 7 slijećemo u Nairobi. Stjuardesa nas obavještava o tome kako su u Keniji plastične kese ilegalne i da, ukoliko ih imamo, treba da ih odložimo na posebno mjesto na aerodromu, inače ćemo platiti kaznu.

Ulazim na terminal zastarjelog aerodroma u Nairobiju, bez ikakvog plana, ideje, sa samo 60 dolara u džepu i bez rezervisanog smještaja za prvi dan.

Prolazim kroz pasošku kontrolu, uzimam svoj prtljag, puštaju me preko reda i bez kontrole da prođem pored 200 crnaca koji se znoje i čekaju da ih carinik prekontroliše i najzad stupam nogom na teritoriju Kenije.

Afrika. Po prvi put u životu stupio sam na afričko tlo. Egipat naravno ne računam, budući da on samo formalno pripada Africi

Po prvi put u životu sam prešao još jednu granicu – Ekvator. Nikada ranije se nisam našao na južnoj hemisferi.

Osjećam se kao da putujem po prvi put u životu. Ništa ne znam o ovoj zemlji, o ovom svijetu. Moja oblast je istok. Bliski istok, prije svega. Ovdje gdje sam upravo stigao važe neka sasvim druga pravila, siguran sam. Mislim, kraj novembra je, a ovi likovi su u fazonu da će ljeto ubrzo da im dođe. Slave Božić usred ljeta. Ok.

Ipak, neke stvari su svuda iste. Rasizam, odnos prema bijelom čovjeku, recimo. I njegov odnos prema pripadnicima drugih rasa. Ispred samog aerodroma grupica premladih, zgodnih lokalki zanosnim pokretima tijela zavode grupicu matorih, blijedih zapadnjaka, očigledno Engleza, odjevenih u sandale sa čarapama i safari šorcevima i šeširima.

Kraljica savane

Počeo sam da preturam po raspoloživim opcijama, podigao keš na bankomatu, raspitao se o tome koliko uopšte ima smisla da idem u nacionalni park po ovoj kiši i nakon ohrabrujućeg odgovora od strane slučajnih prolaznika, taksista i službenika na aerodromu, zaputio se taksijem ka glavnom ulazu Nacionalnog parka Nairobi.

Nakon dužeg konsultovanja sa tipom na ulazu, shvatio sam da mi je najisplativije da platim 120 dolara za automobil i profesionalnog vodiča koji zna gdje se životinje nalaze i koje od njih bi mogli vidjeti danas. Naravno, potrebno je da platim i 35 dolara za ulaz u sami park.

Druga opcija je da idem sa taksistom koji me je i dovezao. To bi me koštalo 70 dolara umjesto 120, ali bih svakako morao da platim i vodiča. Pritom, maleni automobil sigurno ne bi mogao da se kreće po blatu Nacionalnog parka.

Odlučujem da platim tih 155 dolara i krenem sa profesionalnim vodičem.

Ubrzo se pojavljuje i vodič, sa samo jednim tipom u svom Land cruiser džipu. Neko vrijeme pregovaramo oko cijene i lik pristaje na to da me vozi za 70 dolara (7000 šilinga, što je čak i nešto manje od 70 dolara), kao i na to da svoje stvari ubacim u džip. Naravno, do Parka sam došao direktno sa aerodroma, sa svim stvarima.

Na samom početku vožnje objasnio nam je kako su šanse da vidimo lava veoma male, ali sve druge životinje bi mogli vrlo lako da vidimo.

Ono što je nevjerovatno u vezi ovog Nacionalnog parka je to da se on nalazi u samom gradu, udaljen svega 7km od centra Nairobija. Park je sa svih strana ograđen žicom, osim sa južne, što životinjama omogućava nesmetane migracije sve do Tanzanije i nazad.

Usput smo naišli na nekoliko bizona, dok su nam majmuni sa nebo – plavim testisima blokirali put i nisu nas pustili da prođemo dok im vodič nije dao bananu. Hranjenje divljih životinja je, naravno, zabranjeno, ali ponekad naprave izuzetak.

Vidjeli smo impale, antilope i zebre, a u obližnjem jezeru i krokodila i nilskog konja. Nevjerovatan je osjećaj posmatrati sve ovo životinje u divljini, na slobodi. Vodič tvrdi da krokodil nakon što pojede odraslu impalu ne mora da jede ništa godinu dana. Ovaj naš samo je nijemo ležao i gušterao u travi, tik pored nas.

Potom smo stigli na Ivory burning site, mjesto na kojem se nalaze 3 velike lomače na kojima se spaljuje slonovača. Vlada Kenije zaplijenjenu slonovaču spaljuje i nastoji da edukuje ljude, da shvate da su mitovi o ljekovitim i energetskim svojstvima slonovače upravo to – mitovi. Pitao sam vodiča koliko Vlada zapravo radi na tome, a koliko je u pitanju samo politički marketing. On tvrdi da se ozbiljno radi na sprečavanju izumiranja slonova, ali i drugih vrsta.

O tome svjedoči i tabla koja se nalazi pored lomače. Na tabli su ispisani podaci o brojevima jedinki slonova u određenim periodima. Sedamdesetih godina bilo ih je oko 16000. Danas ih ima oko 34000. Od tog podatka sam zanijemio. Odavno nisam čuo ljepšu vijest. Populacija slonova od sedamdesetih do danas porasla je za više od duplo. Dosta jak utisak na mene je ostavila ta tabla, ali ne bih sada da zvučim kao neka tetkica. Što kaže ortak: “sad bi’ se rasplak'o da nisam ovakva muškarčina”.

Broj lavova samo u ovom parku porastao je sa 18 na 36 jedinki.

Dosta sam smarao vozača o krivolovu i stanju stvari sa drugim vrstama. Prema njegovim riječima, situacija se polako popravlja, ljudi postaju sve više i više svjesni potrebe da sačuvamo planetu i ugrožene vrste, mada se recimo gepardi i danas često love, najčešće od strane bogatih Arapa, iz UAE.

Vozeći se dalje kroz park zapazili smo nebrojeno mnogo raznih životinja kojima ne znam ni ime, a između ostalog i krave, u vlasništvu Maasai naroda, koji živi unutar samog Nacionalnog parka. Vodič tvrdi da ne bi trebalo da ih uznemiravamo i da Maasai znaju biti dosta zajebani. Oni i nisu pretjerano srećni zbog porasta broja lavova, budući da im isti nerijetko kradu stoku.

https://www.instagram.com/p/CW2xIP6tA_W/

 

Najednom sam ugledao nosoroga sa mladunčetom. Kada smo se zaustavili da ga bolje vidimo, ustao je i okrenuo se ka nama. Vozač je nervozno prokomentarisao kako bi bolje bilo da krenemo, budući da ova životinja može bez po muke da nam prevrne džip ako se osjeti ugroženom. A buduči da je mladunac uz nju, to bi moglo lako da se desi.

Vidjeli smo čitave porodice Maasai žirafa, ali i pumbu sa klincima kako izlazi iz zemlje.

Neobična radost me obuzima dok ih gledam slobodne i divlje, u prirodi, kao i zbog činjenice da se krivolov sve manje dešava, da su kazne ogromne i da se neke od ugroženih vrsta polako oporavljaju. Možda je kasno, ali lijepo je znati da se svijest ljudi polako mijenja na bolje.

Čak je i vodič nekako kul. Vidi se da uživa u svom poslu, iako svaki dan vozi istim stazama. Sa mnom dijeli istu dječačku ushićenost kada vidi neku životinju, iako ih je vidio milion puta.

Mnogo je lijep vajb zasad. Plašim se da bih mogao prestati biti hejter u Africi.

Nastavili smo vožnju kroz park, kada nam se na putu iznenada ispriječila lavica. Izronila je iz žbunja i stala nasred puta okrenuta ka nama, gledajući direktno u nas. Zaustavili smo kola, a ona je odlučno stajala neko vrijeme i gledala ka nama, kao apsolutni vladar savane, svih životinja, Afrike. Zanijemio sam pred snagom i suverenošću koju je emitovalo ovo biće dok nas je tako neustrašivo posmatrala.

Potom je krenula ka nama, pomjerila se na svoju lijevu stranu puta i lagano prošetala pored nas. Toliko je velika i snažna da je bez problema mogla da skoči na džip i pokida nas (što je vodič i naveo kao jednu od opcija). Ali čini se da je bila sasvim ok sa nama. I mi sa njom.

Kenijski primjer pokazuje da je možda ipak moguć zdrav suživot između njih i nas. Ova ograda u Nacionalnom parku jedna je od rijetkih koja mi ima smisla. Kao da poručuje “ej, ovo vam je granica. Preko ograde živimo mi. Imamo i mi pravo na teritoriju. Ne ugrožavajte vi nas, nećemo ni mi vas”. I ovaj susret mi je to potvrdio.

Kada je prošla pored nas i zauzela lovački položaj posmatrajuči impale, vodič je prokomentarisao kako je u drugom stanju. Gledali smo je neko vrijeme bez daha kako se priprema za lov na impalu, dok su se u pozadini uzdizali neboderi Nairobija. Telefon sam stavio u džep. Odlučio sam da, ako se desi, neću taj trenutak gledati kroz displej, neću ga snimiti. Ne treba uvijek ni okinuti tu fotku.

Ipak, nije se desilo. Ona je ostala da čeka svoj trenutak a mi smo otišli

Čitav dan sam preplavljen impresijama koje je na mene ostavila njena snaga. Lavovska, ženska, majčinska, divlja.

Nikada ranije nisam vidio lava. Slobodnog lava.

Nairobi

Iz savane direktno ulijećem u džunglu Nairobija, mjesta smještenog na nekih 1800 metara nadmorske visine i nekoliko narednih dana lutam po gradu bez posebnog cilja, nastojeći da upijem vajb ovog mjesta, da ga osjetim, da se povežem sa njim. Vrijeme najviše provodim u Downtownu i Westlandsu, u kojem i stanujem, kod nekih likova sa CS – a.

 

Ala, šta je crnaca, jebalo majku – prva je i ultimativna impresija.

Dosta neobično mjesto, dosta neobična kombinacija vajbova. Crna Afrika, ali ipak bivša kolonija, prepuna crkvi koje više podsjećaju na skladišta i u kojima crnci pjevaju gospele i furaju svoj protestantizam.

Ipak, budući da pitke vode nema, ovdje glavnu riječ ne vodi ni Buda, ni Hrist ni Muhamed, nego Nestle, kao i u Pakistanu.

Najčešće me vode po nekim glupim mall – ovima “u kojima imaš sve”. Zgražavam se od takvih mjesta, od mjesta “u kojima imaš sve”. Nagledao sam ih se po arapskom svijetu i bivšim sovjetskim republikama.

Ribe mi bez problema prilaze na ulici i pitaju šta mogu da učine za mene. Ponekad na papiru pošalju svoj broj po radniku iz obezbjeđenja. Neke žele da ih sponzoriše bijelac, neke žele samo da se zabave i probaju “bijelu čokoladu”, za njih svakako egzotičnu, a ja prije svega želim da zaštitim svoje već narušeno zdravlje i ne upuštam se u bilo kakve relacije u zemlji u kojoj je 6% stanovništva zaraženo AIDS – om.

Momci u pravilu žele da me biju, da me zajebu za kintu ili barem nešto dobace na svahiliju. U principu, sve se vrti oko toga da sam bijel.

Svaka zgrada, svaka građevina je obezbjeđena fizičkim obezbjeđenjem. Čini mi se da im je to ozbiljna grada privrede – sigurnost objekata. To i ne čudi, budući da su imali terorističkih napada, a sjever zemlje i danas je jako nesiguran.

Zaštitari su, poput policije, naoružani dugim cijevima.

Ali vajb je u principu kul. Murija me najčešće na ulici opomene da stavim masku (maske su obavezne i vani), potom mi malo kenjaju o životu i tome kako bi to trebalo da znam. Ja onda njima kenjam kako kod nas u Srbiji maske malo ko nosi. A onda oni kažu: “da li bi nas počastio sa malo novca!?”. Onda ja kažem kako nemam sitnog novca kod sebe, ljubazno se osmijehnem i odem.

Dosta je prljavštine i haosa na ulica, ali i blata, budući da je sezona kiša a grad je raskopan.

Gužve su nepodnošljive, a siromaštvo sveprisutno. Ne razlikuje se pretjerano od mojih uobičajenih destinacija. Ipak, ne može ni da se poredi sa, recimo, paklom Karačija.