Hovd, provincija Hovd, Mongolija, maj 2019
Odluka da izvadim telefon i napravim tu fotografiju bila je samo jedna u nizu pogrešnih odluka i definitivno nije bila prva. U svoju odbranu bih mogao reći to kako se taj bizarni prizor zaista činio vrijednim fotkanja. Mrtvi pijani Mongoli udvaraju se lokalnim gospođama i pozivaju ih na ples, dok se one kikoću i došaptavaju gledajući u mom pravcu. Počinje nekakva paklena muzika, nekakav mongolski turbo – folk i svi polako stupaju na plesni podijum gdje se u potpunoj aritmiji valjaju po podu i vješaju o svoje plesne partnerke.
Nošen blagim pijanstvom nakon nekoliko flaša lokalnog piva i potrebom za socijalizovanjem ustajem i pridružujem se veseloj ekipi. Moje tijelo proizvodi neartikulisane pokrete dok se samom sebi smijem, svjestan da me niko ne poznaje i da mogu biti šta god želim, pa čak i ono što jesam.
Vadim telefon sa namjerom da ovjekovječim ovu životnu epizodu. Istog trenutka nekoliko momaka mrkih pogleda zalijeće se prema meni. Spuštam telefon, hodam unazad sa ispruženim rukama otvorenih dlanova i nekakvim glupavim i nevinim osmijehom na licu, pokušavajući time da zadržim rastojanje i uvjerim ih kako sam samo slučajni idiot u prolazu i kako ću odmah obrisati fotografije. Ipak, krug se sužava oko mene dok se polako približavam zidu. Njihovi mrki izrazi lica lede krv u žilama. Radi se o sirovim mongolskim tipovima koji jašu konje od svoje pete godine i koje šiba sunce, snažan vjetar i surova klima tokom čitavog njihovog, izuzetno teškog života. Ništa zajedničko nemaju sa opasnim tipovima iz bilo kojeg dijela Evrope.
Očigledno svjesna ishoda ove interakcije, odjednom između mene i njih staje konobarica i odvraća im pažnju, dajući mi prijeko potreban prostor. Koristim trenutak i izlijećem van. Iz sve snage trčim prema hotelu. Osjećam kako mi se gležnjevi izvrću dok trčim po mračnom i neravnom putu prepunom blatnjavih lokvi. Ulijećem u svoju hotelsku sobu, shvatam da je opasnost prošla i tada mi kroz glavu prolazi:
Dođavola, jesam li platio!?
Jutro
Budim se rano i donosim odluku da se okrenem za 180 stepeni i krenem prema Rusiji. Ne želim da prelazim tu ogromnu distancu do Ulanbatora i gubim nekoliko dana, samo da bih vidio ovaj grad i napravio nekoliko fotografija. Naravno, ne mogu da znam šta bi sve moglo da se dogodi na tom putu, ali jednostavno ne želim nikakvu obavezu, nikakav dodatni stres, pa ni taj koji bi mi uzrokovala činjenica da moram da stignem na let u nekom trenutku. Daleko više mi odgovara ovakav tip putovanja i kretanja uopšte – spontano i bez ikakvih obaveza.
Distance između gradova u centralnoj Aziji su, barem za nas Evropljane, nezamislive. Autobus odavde do Ulanbatora vozi oko 48 sati, a i cijena avionske karte uopšte nije naivna. Pored toga, ako nastavim ka unutrašnjosti zemlje, odnosno prestonici, neću uspjeti da izađem iz Mongolije do Dana pobjede. Toga dana Rusi zatvaraju granicu i tokom naredna 72 sata neću moći da je pređem. To znači da ću morati produžiti boravak u Mongoliji, u kojoj sam se već predugo zadržao. Ušao sam u zemlju prije nekih pet dana, ali već mi polako lomi duh. Nije da nisam znao u šta se upuštam, ali činjenica je da se uopšte nisam pripremio za ovo putovanje. Mongolija nema milosti.
Bez obzira na to, jako uživam u besciljnom lutanju mongolskom stepom i volio bih da nastavim u tom ritmu – da putujem i lutam bez neke posebne svrhe i cilja. U nekoliko navrata, lutajući tako po centralnoj Aziji, napijao sam se ispred malenih prodavnica, pretežno u pograničnom području oko gradića Takešikenžen u Kini. Tu su me svi redom fotkali, a policija mi je tokom noći tri puta upadala u hotelsku sobu i ispitivala me. Prije toga sam uspio i da se zaljubim u Kazahstanu. Proveli smo noć u drevnoj šumi divljih jabuka, kuhajući večeru na logorskoj vatri, dok su oko nas hodali divlji konji, a ispod nas svijetlio milionski Almati. Tada sam od njenog ortaka kupio i ručno rađen handpan iscrtan praistorijskim motivima iz kazanstanskih pećina. Sinoć su me umalo prebili neki tipovi, a prije nekoliko dana tip mi je prišao i veoma jasnim gestom prevlačenja kažiprsta preko svog vrata dao mi do znanja da ne treba da se zajebavam sa njima. Isti taj gest uputio mi je i njegov dvanaestogodišnji sin. Hotel u kojem sam spavao prve noći nadlijeće jato velikih i glasnih sokolova.
Prizori kojma svjedočim zaista su sve samo ne obični.
Napuštam hotel i hodam ka izlazu iz grada. Ne smeta mi ni blaga kiša, ni bolovi u leđima, niti činjenica da izgledam poput skitnice. Značajno sam izgubio na težini, tako da moje ofucane zelene i poprilično prljave hlače vise na meni. Tu je jedan lijep i skup, ali i prljav žuti đubretarac, žute nepromočive cipele, šarena torba i ta jebena kesa u kojoj nosim nešto kikirikija i nekoliko slatkih kiflica još od Kine. Ne ispuštam je iz ruku, ko zna kada ću sljedeći put doći do hrane. Drugom rukom brišem sitne kapi kiše sa displeja, dok pratim mapu i hodam ulicama Hovda na kojima gotovo i da nema nikoga, osim dvojice Mongola koji zagrljeni i naslonjeni na zid kuće sjede u blatu mrtvi pijani i spavaju.
Najzad dolazim do mosta ispod kojeg protiče široka ali plitka rijeka. Mjesto mi djeluje kao pogodno za stopiranje i tu se zaustavljam. Najbliži put do Rusije vodi preko gradića Tolbo, upravo ovim putem. Prvi grad sa ruske strane zove se Tašanta i odavde do nje me dijeli nekih 200 kilometara. Imam sasvim dovoljno vremena i čak i uz eventualne duže pauze morao bih stići do Rusije prije devetog maja.
Deveti život
Ubrzo mi staju dvije žene, tipičnog mongolskog izgleda – preplanulih lica ukrašenih nekim vedrim i nevinim seljačkim osmijehom. Ne postoji način da se verbalno sporazumijemo. Upitnim tonom izgovaram ime gradića Tolbo. One me zbunjeno gledaju, ali ja već ulazim u automobil, uvjeren kako one nemaju pojma ni šta je Tolbo ni gdje se nalazi, ali očigledno idu u mom smijeru. Tokom nekoliko dana boravka u Mongoliji uvjerio sam se u to da baš i nemaju pojma o tome šta se dešava na samo nekoliko desetaka kilometara od njih. U Mongoliji gotovo i da nema ljudi. Zemlja je 30 puta veća od Bosne, sa otprilike istim brojem stanovnika i informacije se jako sporo kreću.
Ubrzo je postalo jasno kako nisam na dobrom putu. Iako je mapa pokazivala da se krećem u pravom smijeru, odjednom je cesta potpuno iščezla i ubrzo smo se našli usred pustinje. Gospođe u toj pustoši imaju štale sa stokom i tu se put završava. Ko zna šta su pomislile ove jadne žene koje su nevino krenule da napoje stoku, kada ih je zaustavio slučajni ludak na cesti i ušao im u kola. Vratile su me u grad, sve do raskrsnice odakle se, po njihovim riječima, odvaja pravi put za Tolbo.
Opet stopiram, ali sada na drugom mjestu. Kiša i dalje pada, ali to me ne sprječava da se osjećam odlično. To je samo kiša. Imam dovoljno vremena, novca, snage i energije. Jedini problem mi predstavljaju ove zbunjujuće mape na telefonu.
Svaki automobil koji prođe pored mene zaustavi se. Najčešće se radi o lokalcima koji samo žele da se rukuju sa mnom ili da me, onako azijski neposredno, odmjere od glave do pete. Iako je jutro, suvozači su nerijetko pijani. Izlaze, hoće da me grle, smaraju me glupostima, nazivaju me bratom i nude me votkom. Znate ono – pijani kreten koji je od jutra komiran i naporan do jaja – ne može biti dobro.
Najzad staje čovjek sa džipom. Govori mi da Tolbo jeste u pravcu u kojem stopiram, ali da tamo ne mogu preći granicu. Na lošem ruskom mi objašnjava da je granica zatvorena. Razaznajem samo dijelove njegovog izlaganja – mrmot… muž i žena mrtvi… karantin… smrt… granica zatvorena… Užasavajući strah u njegovim očima koji sam vidio očigledno je dopirao iz najtamnijih dubina njegove duše.
Shvatam da je riječ o prostom čovjeku, jednom Mongolu iz neke vukojebine koji očigledno govori o nekim glupim šamanskim praznovjerjima. Ništa neobično u Mongoliji. Tip koji me vozio do Hovda zaustavljao se nekoliko puta, objašnjavajući mi kako je brdo pored kojeg prolazimo “sveto brdo” i kako mora da se pomoli. Juče sam u Hovdu zapazio grupu ljudi kako stoje i ćute okupljeni oko komada svježe oderanog ovčijeg krzna. Kada sam pokušao da to fotografišem, počeli su da galame i prijete. Da, juče su u Hovdu dva puta poželjeli da me polome.
Kakav bolan mrmot – kontam – Pa neće me mrmot valjda ubiti. Uostalom, ako me ubije mrmot, onda majke mi i nisam za života.
Predlaže mi da pođem sa njim na drugu stranu, na drugi granični prelaz, u blizini ruskog gradića Handarajt. stotinama kilometara udaljenog od Tašante, gradića ka kojem sam krenuo, odnosno milion kilometara udaljenog od Astane. Razmisljam neko vrijeme, dok me on čeka. Na kraju odlučujem da poslušam svoju intuiciju, zahvaljujem se i odustajem. Kakvi bolan mrmoti, jesi normalan – mislim se. Noć ranije sam čitao forume i blogove o prelazu u Tašanti i sva iskustva su pozitivna. Najnormalniji granični prelaz, jelte.
Lik vidi da ne vrijedi ubjeđivati se sa budalom i ostavlja me na skretanju za Tolbo, poželivši mi sreću.
Stojim usred potpune pustoši i čekam bilo kakvo vozilo. Hladno je, nigdje nikoga. Nakon 10 minuta nailazi kamionet sa tipom i dva klinca unutra. Staju mi i voze me nekoliko kilometara, a potom skreću sa ceste u – nigdje. Jednostavno nestaju u stepi. Srećom, u džepu imam kesu čokoladnih bombona i dijelim ih klincima. Garava i zbunjena djeca uzimaju slatkiše bez riječi i nijemo me gledaju, nekim praznim i divljim očima, ne uzvraćajući mi osmijeh.
Opet stojim i čekam. Nailazi drugi kamionet, prepun ljudi. Govore mi da Tolbo jeste u mom smijeru, ali da imam još 100km do njega. U kabini nema mjesta, ali me mogu odbaciti nekih petnaest kilometara i to u prikolici, ako nemam ništa protiv. Ni govora – zadovoljno odvraćam, ulazim u otkrivenu prikolicu, sjedam na torbu i krećemo. Kiša već ozbiljnije pada, pakleni vjetar duva, ali mi kabina u kojoj sjedi njih nekoliko pruža zaklon i od kiše i od vjetra.
Sjedim na torbi u prikolici i sa nevjericom posmatram nestvarne mongolske predjele. Baka iz kabine me gleda i pokazuje mi da navučem kapuljaču i da se čvrsto držim. Posmatram znakove pored puta na kojima su ispisani brojevi, broj kilometara očigledno. 195. Pokušavam da ustanovim da li rastu ili opadaju. 192. Super, opadaju. Sigurno predstavljaju udaljenost do granice sa Rusijom. 184. Gledam kako se polako tope. Srećan sam. Smijem se naglas i gledam divlje konje, ovce i kamile u daljini. Svaki put kada prođemo pored neke od mnogobronjnih životinjskih lešina, spadne mi osmijeh sa lica na trenutak. Pitam se šta je to pobilo ovoliki živi svijet. Glad sigurno, starost, divljina, nemilosrdna mongolska priroda. Nije mi svejedno. Koliko god lud da sam, ovo mi je deveti život. Svjestan sam njegove dragocjenosti i neponovljivosti. Dobar je to život, stvarno dobar. Moj najbolji život do sada. Smijem se, potpuno prisutan u trenutku.
Hodam
Kamionet se zaustavlja kod znaka 176. Iskačem iz prikolice, poklanjam im se i nastavljam da hodam. Oni skreću desno i ubrzo se, kao i prethodni saputnici gube u stepi. Vjerovatno negdje u toj pustoši imaju gerove. Nakon nekoliko minuta izbijam na uzvišenje sa kojeg mi se ukazuje nepregledna mongolska stepa u svoj svojoj beskonačnosti. Cesta vijuga između nasumično nabacanih brda u daljini i najzad se gubi iza jednog od njih. Teško je procijeniti, ali vjerujem da sa tog mjesta mogu da vidim sve u krugu od nekih 20 kilometara. U čitavom tom radijusu, ne prepoznajem niti jedan trag civilizavije. Prizori oko mene su podjednako spektakularni i zastrašujući. Surova priroda, beskonačnost mongolske polupustinje, snažan vjetar. I te kosti. Životinjske kosti razbacane po čitavoj zemlji. Gutam knedlu i nastavljam da hodam naprijed, prema gradiću Tolbo, dok sitna kiša neumorno pada.
Vođen nekom evropskom logikom zaključujem kako je ova saobraćajnica sigurno prometna, budući da se nalazi u odličnom stanju. Naići će već neko. Mogu ja to. Sprašio sam 500km iranske pustinje autostopom, nez mape i telefona. Ići će to. Uostalom, sad je kasno da se vraćam u Hovd pješke. Predaleko sam otišao. Barem nekih 35km.
Gledam mapu i shvatam da ovaj put nigdje nije ucrtan. Moja malena plava tačka se nalazi usred ničega, daleko od svih ucrtanih puteva. Hodam i hodam. Brojim kilometre sa znakova pored puta. Kiša počinje ozbiljnije da pada. U svom tom ništavilu vidim samo nešto što liči na most, a udaljeno je možda nekih 5km. Ok, idem do mosta. Ako me uhvati oluja ili noć, sakriću se ispod njega i ako naiđe neko vozilo, brzo ću istrčati na cestu. Međutim, niti jedno vozilo nije prošlo tokom sat vremena hoda.
Hvata me blaga frka. Hladno je, kiša pojačava, a ja sam potpuno izložen. Nema niti jednog stabla na vidiku, niti bilo kakve stijene ispod koje mogu da se sakrijem, ničega. Mongolija mi već polako mrvi volju, snagu i luđačku upornost. Naglas joj priznajem poraz. Želim van. Želim u Rusiju.
Nakon nešto više od sat vemena hoda, najzad se pojavljuje prvo vozilo na cesti. Kreće se u suprotnom smijeru, ali ne marim pretjerano za tim. Želim samo da ga pitam da li sam na dobrom putu i da li postoji ikakav vid civilizacije u smijeru u kojem se krećem. Ili ću jednostavno odustati, vratiti se u Hovd sa njim. Odatle ću da odletim u Ulanbator, pa u Peking, iz kojeg ću potom da se vratim u Kazahstan, a odatle i kući. Nije ni važno više, samo da pobjegnem odavde. Pokušavam da ga zaustavim, ali me zaobilazi. Saputnici se okreću za mnom, podrugljivo se krevelje i nastavljaju svoj put.
Ma jeb'o vam ja mater, idioti. Platio bih vam, dobro bih vam platio. Ko vas jebe.
Oko mene spustila se magla, a odozgo me pritišću niski oblaci. Gledam u svoje teške cipele i shvatam da su me i čičci koje sam nakupio trčeći za divljim konjima u Kazahstanu napustili. Sam sam.
Posmatram lešinu psa pored puta i u “CSI Mongolia” stilu zaključujem kako je bio mlad i zdrav. Ubilo ga je nešto.
Vrijeme postaje sve gore, dan se bliži kraju i vidljivost se opasno smanjila.
Iz potpune nemoći i beznađa počinjem da se obraćam Bogu. Ne marim za tim što sam licemjeran i što Mu se uvijek obraćam u ovakvim situacijama, iako tehnički ne vjerujem u Njega, a prema Njegovoj kući na Zemlji nemam nikakvog poštovanja. Obećavam Mu da ću, ako me još samo ovaj put izvuče, barem ozbiljno porazgovarati sa nekim sveštenikom, imamom, fratrom ili monahom.
Znak pored puta koji me obavještava o tome da sam upravo prehodao 7 kilometara ostavljam iza sebe i nastavljam dalje. Most je i dalje daleko. Vani postaje sve hladnije, ali se ispod svih slojeva odjeće koje imam na sebi odvija jedna prava znojava žurka, dok mi teška torba izaziva snažan bol u ramenima.
Najzad se u daljini iza jedne od okuka ukazuje maleni ger, prvi trag civilizacije. Radosno krećem ka njemu, ali me ubrzo primjećuju dva ogromna i ljutita psa i počinju da trče prema meni. Okrećem se oko sebe i tražim kamenje. Jebena Mongolija, pa ovdje nema ni kamena. Najzad nalazim nekoliko komada, uzimam ih u ruku i nastojim da ne pokažem strah i odglumim ravnodušnost prema ovoj dvojici koji bijesno laju i trče prema meni. Tada se otvaraju vrata gera i na njima se pojavljuje lik umotan u hrpu odjeće. Iako je daleko, pokušavam da ga dozovem i na neki način pokažem da „dolazim u miru“. Mašem mu desnom rukom, uvjeren kako će pozvati pse nazad i pomoći mi, ako ni zbog čega drugog, onda zbog utiska koji ostavljam – zapadnjak, turista, očigledno pun love, a u nevolji. Ipak, frajer stoji nekoliko sekundi na vratima, posmatra me kako preplašeno mašem i nešto uzvikujem dok njegovi psi trče prema meni i potom se vraća u svoj ger i zatvara vrata.
Tada shvatam da u onoj kesi koju nosim u ruci još uvijek imam nekoliko slatkih kiflica. Bacam ih psima, koji ih halapljivo gutaju i zaboravljaju na mene. Stavljam kamenje u kesu, svjestan da će mi vjerovatno opet zatrebati. Pitanje je hoću li i kada ponovo naići na kamenje. Ovdje ne možete računati ni na šta, pa ni na kamen.
Psi ostaju iza mene i tek kada je adrenalin popustio, obuzeo me još veći strah. Samo da se nekako dovučem do mosta. Sakriću se ispod i tu ću sačekati zoru. O paklenoj hladnoći, snažnom vjetru i divljim i gladnim zvjerima koja se potucaju po mongolskoj stepi ne želim ni da mislim. Previše kostiju sam vidio u ovoj zemlji. Ako i dočekam jutro živ ispod tog mosta, moje psiho – fizičko stanje biće daleko od dobrog.
Ali, nije baš da imam izbora. Pokušaću ostati razuman i nastaviti da hodam. To je jedino što mogu da uradim. Ipak, rapidno pražnjenje baterije na telefonu usljed hladnoće ne ulijeva optimizam.
Opet se obraćam Bogu, nemam kome drugom. Obećavam svašta.
U tom momentu zapažam vozilo iza sebe, negdje na onom uzvišenju sa kojeg sam i započeo hodanje. Tek drugo vozilo koje je prošlo ovim putem u protekla dva sata. Bogami, ovaj neće proći pored mene, zaustaviću ga kako znam i umijem.
Gledam ga kako iz daljine polako klizi ka meni. Traje predugo. Kada mi je prišao dovoljno blizu, stajem nasred ceste i počinjem da mašem objema rukama. Maleni kombi se zaustavlja i vozač otvara prozor. Opet izgovaram ime gradića Tolbo upitnim tonom. Pokretom ruke mi kazuje kako ne ide u Tolbo nego u Ulgij. Gledam mapu i shvatam da je Ulgij još bliže ruskoj granici – posljednji mongolski grad prije Rusije. Savršeno.
Otvara mi vrata kombija. Ulazim u taj skučeni i topli prostor, prepun starih Kazaka znatiželjnih pogleda. Uzimam iz džepa gomilu novca i bez brojanja ih pružam vozaču. Iznenađeno me gleda, ali mu pokretom ruke pokazujem da je ok i potom mu se blago poklanjam. Život ti dugujem čovječe, spasio si me. Jebale te pare mislim u sebi.
Ne vjerujem. Zaustavio sam kombi koji prevozi putnike tačno tamo kuda sam krenuo. Zagušljivo je, pola dupeta mi visi sa sjedišta, jednom rukom držim svoju torbu, a drugom pridržavam neku skalameriju koja visi sa stropa ovog pretovarenog kombija i prijeti da mi razbije glavu. Ipak, od sreće jedva zadržavam suze – nema potrebe da tim starim, snažnim i sirovim ljudima sada pokazujem kako sam zapravo samo jedna evropska pičkica.
Ovi dragi ljudi počinju stidljivo da me zapitkuju i smješkaju mi se. Gledaju me nekim brižnim očima i razdragano pričaju sa mnom. Jedna djevojka natuca engleski i prevodi konverzaciju. Kada im nešto odgovorim, oni se pogledaju i počnu glasno da se smiju. Zadovoljan, srećan, presrećan, donosim ključnu odluku da sa njima nastavim sve do Ulgija.
Ubrzo počinje da pada snijeg, a zatim i snažna oluja. Pomišljam na to kako sigurno ne bih dočekao jutro ispod onog mosta. Neka me sila zaista čuva. Razmišljam o svom obećanju koje sam upravo dao, tik prije nego što se pojavio ovaj spasonosni kombi.
Zaustavljamo se usred ničega, pored trošne kućice koja ne odaje utisak da u njoj postoje ikakvi tragovi života. Ipak, radi se o nekakvoj mongolskoj verziji restorana. Unutra nekoliko starih žena sa maramama na glavama sprema skromne ali jake obroke i topli čaj. Kada sam se malo ohladio od hodanja, shvatio sam da sam potpuno mokar. Skidam duks i majicu na hladnom vjetru i brzo oblačim toplu, čistu i suhu odjeću. Kazaci me nude toplim čajem sa mlijekom, a ja ih častim slatkišima koje i dalje nosim u džepu. Nisam mogao ni sanjati da mi topla i suha odjeća i šolja toplog čaja mogu toliko radosti donijeti. Smijem se glasno bez prestanka. Ne mogu da prestanem. Toplo mi je najzad.
Vraćamo se na cestu i nakon samo nekoliko kilometara puca nam guma. Vozač i ja izlazimo i na oluji namještamo rezervnu, dok ostali ostaju u kombiju, izbjegavajući hladnoću.
Vraćamo se unutra i uživam u toploti kombija, svog duksa i jakne. Jebali me izlasci iz zone komfora – mislim se – Zašto bi iko ikada izlazio iz nje? Ko nam je prodao foru da je to dobra stvar? Jesmo li se toliko zasitili svega, pa i samog komfora, te nam je sada kul bježati od njega. Koji nam je đavo? Glupi smo. Glup sam. Zar sve moram naučiti na teži način? Zašto jednostavno ne prihvatim neke stvari, bez propitivanja? Jebalo me majeutičko porađanje znanja iz samog sebe! Komfor je do jaja. Ovo je pakao.
Najzad nas je prekrila i noć. Kroz prozor nazirem samo krupne pahulje snijega, dok uživam u toploti kombija i bezbrižnosti razgovora i smijeha sa ovim ljudima, ne sluteći kako se vrata pakla upravo otvaraju pred nama…
