Vilnjus Užupis - trg Tibet

Zašto je Vilnjus “G – tačka” Evrope?

Spread the love

Već nakon pet minuta provedenih u litvanskoj prestonici počela je da me obuzima vibra koja me tokom čitavog boravka u ovom gradu neće napuštati. Ta vibra bi se najpreciznije mogla opisati prostim navođenjem činjenice kako boravak u ovom gradu na mene ostavlja utisak sličan onom kakav ostavlja čitanje tvitova Bore Drljače – sve je nekako prozračno, lagano i ispravno. Vilnjus je grad u kojem vlada nekakva bezbrižnost i opuštenost. Osjeti se nekakva pozitivna energija, neka kurcobolja šta li, radost življenja i uživanja u malim stvarima, tako nešto, otkud znam.

Iako mi je valjanje u blatu autodestrukcije jedna od omiljenih stilskih figura, nakon siromašne, polomljene i poražene Ukrajine bilo je vrijeme da krenem dalje, u nekakvo pristojnije mjesto. Litvanija i njen glavni grad Vilnjus činili su se kao dobra ideja.



Danas ova zemlja predstavlja jednu klasičnu srednje razvijenu zemlju Evropske Unije, u kojoj je životni standard osjetno viši nego u Ukrajini. Znate ono, fino, mirno i uredno mjesto, uz sveprisutne biciklističke staze i Internet, poput neke Slovenije recimo.

Vatreno krštenje

Čim sam sletio u Vilnjus počeo sam da dešavam stvari. Odmah sam stupio u kontakt sa Paulinom iz Argentine, koja me ubrzo pozvala na pivo. S obzirom na to da nisam imao plan, a samim time ni pojma šta da uopšte radim ovdje, odazvao sam se i tek nekoliko sati po dolasku, nakon prolaska kroz neobično tihe i puste ulice našao sam se sa ovom ribom. U jednom od pabova unutar starog gradskog jezgra započela je neka kul priča i ozbiljno cuganje. Ubrzo se pojavio i simpatični Britanac Geri, još jedan nemač pametnijeg posla. Sve troje smo se povezali preko hangout – a, komunikacionog kanala na couchsurfing – u.

Paulina je feministkinja iz Južne Amerike, gospođa sa očiglednim viškom kilograma i povišenom inteligencijom koja se manifestuje prije svega genijalnim smislom za humor. Prvih nekoliko sati druženja sa njom plakao sam kao dijete. Od smijeha, naravno. Paulina je stanju da čitav uži, a i širi prostor oko sebe satima obasipa nekorektnim šalama i neprikladnim seksualnim aluzijama, praćene gromoglasnim smijehom.



Geri je takođe kul tip, frilenser iz Londona koji, vođen željom da povali što je moguće više žena, putuje svijetom na svom motoru i koji, za jednog Engleza, poprilično dobro kapira stvari. Tvrdi da bi upravo u Vilnjusu mogao da ostane i živi.

Uglavnom, već tada se polako brusi karakter ovog putovanja, koje će se na kraju svesti na manje – više konstantno cuganje. U Vilnjusu, mješavini neke katoličko – gotičke i paganske vibre sa jedne i radikalnog ateizma sa druge strane, sunčani i topli dani provedeni u znaku alkoholizma zvuče kao sasvim dobra i jedina zapravo ispravna ideja.

U nekom momentu, već poprilično pijani, upadamo u Who hit John pab u blizini gradske vjećnice (u kojem ću provoditi većinu vremena tokom narednih dana). Iako unutra bleji gomila likova obučenih u crno i trešti rokenrol, nekako je iznenađujuće pitomo i tiho. Visoki i dugokosi, nekako elegantni, uzvišeni i sofisticirani, mladi litvanski rokeri i metalci zabrinjavajuće su tihi. Nas troje, barem za njihove standarde, vrištimo. Turneja po pabovima se završava sa prvim zracima sunca. Dok se prebijen vučem ka gajbi, primjećujem izostanak čak i one jutarnje drame i galame, tako uobičajene za naše krajeve. Ipak, daleko veći kulturološki šok, ali i razočarenje mi predstavlja izostanak klasičnih pekara. Ne zna se Bosanac ni napiti a da ne pojede burek na kraju žurke.

Vilnjus Who hit John - the Pub

Tokom narednih nekoliko dana provedenih u ovom pabu, a i tokom dnevnih lutanja po Vilnjusu, stekao sam utisak kako su Litvanci jako fini, tihi i nenametljivi ljudi. Svi kafići su puni, ljudi piju vino i razgovaraju, ali opet – uz upadljivi izostanak galame. Nema pijandura koje vam se unose u lice, fenomena sveprisutnog u Ukrajini. Pomalo su i rezervisani, kao i drugi sjevernjački narodi, ali i prijatni. Pored toga, svi odlično govore engleski jezik. Odlično u smislu da u govoru koriste idiome i složene fraze. Čak im je i izgovor savršen.

Ljudi lijepo izgledaju i lijepo se izražavaju. Takođe imaju i mnogo stila. Nekako su šarmantni sa tim gledanjem svog posla. Kao i u skandinavskim zemljama, i ovdje gotovo niko nema zavjese na prozorima. Niko ovdje neće narušavati vaš prostor, što je super ako želite sjediti u kafanu, piti svoje pivo, slušati rokenrol ili čitati knjigu. S druge strane, ako želite neposrednu komunikaciju sa ljudima kao što je to slučaj u Iranu, onda definitivno Litvanija nije mjesto za vas. Teško da ćete ovdje nekome tek tako ući u životni prostor, kuću ili srce. Nije vam ovo Bliski istok.



Žene su jako lijepe i nekako odmjerene. Tokom čitavog boravka u Litvaniji, mislim da nisam vidio niti jednu utegnutu, napucanu ženu sa gomilom šminke. To je svojstveno nama, Ukrajincima, Bugarima, Libancima  i drugim oblicima duhovne i monetarne sirotinje. Stil njihovih žena karakteriše značajno prisustvo crne boje. Nije im problem da pokažu noge, ali napucavanja i utezanja generano nema.

Vilnjus

Mamurluci kroz koje prolazim u Litvaniji su intenzivni i svakodnevni, ali se ne razlikuju pretjerano od klasičnih bosansko – hercegovačkih mamurluka, osim što mi boravak u ovom gradu (zbog same činjenice da sam na godišnjem odmoru) omogućava da ih neutrališem redovnijim alkoholisanjem. “Mnogo i redovno” jedina je deviza koju treba da slijedite ako želite postići ikakve rezultate. Napiti se u 9 izjutra? Pa ne možete to baš da radite u svojoj provinciji i da pritom vodite kakav – takav ozbiljan život. Sloboda koju putovanja donose omogućava mi da se ne obazirem na glupe i nametnute norme ponašanja poput “cuga se noću, ne cuga se jutrom”.

Svakoga jutra rutina je manje – više ista: budim se, a potom se probijam pješke ili biciklom kroz sunčan litvanski oktobar. Lutam po gradu, uz obavezno zastajkivanje pored svakog zanimljivog detalja, lica ili građevine, kojih Vilnjus ima u izobilju. Sve se to dešava uz određene varijacije, ali se redovno kafa pije u onom istom pabu kod vjećnice, iz kojeg sam faktički tek izašao. Potreba da se stalno dolazi u ovaj pab i ostaje do jutra nije toliko uslovljena njegovim spektakularnim kvalitetom ili cijenama. Dobar je to pab, ali više se radi o potrebi da imam svoj pab, da pripadam.

Vilnjus, sa svojih pola miliona stanovnika i nije pretjerano veliki grad, što dovodi do toga da iste kretene sa kojima ste svirali gitaru ispred paba do zore srećete nekoliko sati kasnije u kafani na drugom kraju grada. Po nekom prećutnom dogovoru, ne pozdravljate se. Desi se tu i tamo poneki kontakt očima, ali se u pravilu ne poznajete. To su oni odnosi koji se uspostavljaju, traju i grade isključivo noću. Takve susrete sam u Vilnjusu doživljavao svakoga dana.



Jedan od takvih odnosa uspostavljam sa tipom koji neodoljivo podsjeća na lik Branimira Štulica sa nekog od Azrinih albuma. Ja mu onako pijan oduševljeno pokazujem članke o Džoniju na engleskom, uvjeravajući ga kako se radi o jugoslovenskoj ikoni. On mi priča o tome kako je milion ljudi povodom obilježavanja nezavisnosti od SSSR – a kreiralo kolonu od Vilnjusa do Talina, u susjednoj Estoniji, demonstrirajući na taj način partnerstvo i bratstvo sa drugim baltičkim zemljama i slaveći slobodu i nezavisnost od Rusije. Svako vozi svoju lošu priču, ne obraćajući previše pažnje na sagovornika i sutradan se ne poznajemo. Barem do nekih 22h. Tada sve kreće ispočetka.

Ovdje je dosta hladnije nego na Balkanu, ali je sunčano, mirno, toplo i za jedan oktobar – poprilično zeleno. Ulice i parkovi prepuni su opalog lišća, a gradska arhitektura neobična je i veoma lijepa. Na mnogim građevinama fragmenti fasada su poskidani sa namjerom da se zgrade obnaže i prikažu svoje arhaično lice boje stare opeke.

Vilnjus pijaca Vilnjus Vilnjus jevrejska četvrt Vilnjus

U Vilnjusu postoji i Cat café, bar sa mačkama. Mjesto je kul, ali pomalo i bizarno. Prilikom ulaska preko obuće morate obuti kese koje se obično koriste u zubarskim ordinacijama. Pravila se sastoje od toga da možete maziti mačku, ali je ne smijete povlačiti za rep. Takođe, minimalni iznos koji morate potrošiti na ovom mjestu je 5 evra. I da, pranje ruku je obavezno prije maženja mačke. Cat cafe je prepun mačketina svih boja, rasa i veličina.

Gradske vlasti su iskoristile nekoliko marketinških trikova sa namjerom da privuku turiste u grad i promovišu ga. I u tome su jako dobri. Recimo, mnogima je poznata epizoda kada je gradonačelnik Vilnjusa oklopnim vozilom prozujao po gradu, gazeći nepropisno parkirana vozila i nanoseći time ogromnu štetu vlasnicima ovih skupocjenih limenki.



I naravno, marketinška kampanja poznata kao “Vilnjus – G tačka Evrope”. Nekome ko se očigledno dobro kapira u marketing pala je na pamet ova ideja, koja na prvi pogled i ne djeluje pretjerano efikasno, a ni kreativno. Ipak, kao i svaka druga kampanja koju karakteriše nedorečenost, i ova je bila više nego efikasna. Seksualna nota kojom je obojena ova deviza isprovocirala je stroge katoličke klerike koji su na sva zvona počeli da negoduju, ne kapirajući da to i jeste cilj svake dobre marketinške kampanje. I to je bilo to – ni na čemu utemeljena priča o Vilnjusu kao o “G – tački Evrope” vrlo brzo je eksplodirala i to nekih mjesec dana prije Papine posjete ovom gradu.

Danas su plakati koji promovišu ovu priču prisutni svuda po gradu. Glavnim ulicama često hodaju TV – ekipe i smaraju turiste pitanjima tipa “Šta je to za vas G – tačka, da li ste je pronašli u Vilnjusu i da li biste nam rekli nešto više o tome”. Ja se, iz poštovanja prema svojoj anksioznosti, više bavim time da ih nekako izbjegnem i utopim se u masi lokalaca.

Uglavnom, ono što smo mi još davno napravili sa Međugorjem i “bosanskim piramidama”, litvanski levati su tek sad provalili.

Vilnjus je stvarno lijep grad, bez svake sumnje. Čine ga ti lijepi i tihi ljudi sa stilom, gotičke bogomolje, ali i gomila kraft pivara, hipstera, veganskih restorana, boemskih četvrti, skejt parkova, umjetničkih galerija i drugih zabavnih sadržaja, biciklističkih staza i pazite ovo – staza za likove koji bulje u telefone dok hodaju.

Vilnjus staze za korisnike mobilnih telefona Vilnjus staze za korisnike mobilnih telefona Viljnus staze za korisnike mobilnih telefona

Pored toga, Vilnjus ima i jaku swing zajednicu. S tim da ta fraza u Litvaniji znači nešto sasvim drugo u odnosu na ostatak svijeta. Naime, radi se o fantomskoj ekipi koja pod okriljem noći postavlja ljuljačke svuda po gradu.

VilnjusVilnjus Užupis

U Litvaniji je, kao u Švedskoj ili Islandu poprilično teško doći do alkohola van barova i cuganje na otvorenom je zabranjeno, iz istih razloga kao što je to slučaj sa pomenutim zemljama – hladno je, sjever je to, nema mnogo sunčanih dana i ljudi su poprilično depresivni i suicidalni. Ipak, to ne sprječava mlade Litvance da se nađu pri samom vrhu nimalo prestižne liste nacija koje po glavi stanovnika najviše cugaju.



Za neka 2-3 evra ovdje možete koristiti jako dobar servis javnih bicikala i time u potpunosti izbjeći korištenje automobila ili javnog prevoza. Pivo u pabovima košta oko 2,5 evra, a za 4 evra možete kupiti SIM karticu sa 7GB mobilnog interneta.

Pored toga, ovdje možete šetati ulicom književnosti, vidjeti skulpturu posvećenu psima lutalicama, spomenik Frenku Zapi, Hare Krišna kuću, ali i jednu veoma posebnu republiku…

Vilnjus ulica književnosti Viljnus ulica književnosti Vilnjus ulica književnosti Vilnjus spomenik psima lutalicama Vilnjus spomenik Frenk Zapi

Užupis

U Vilnjusu se nalazi i Republika Užupis, autonomni dio grada sličan Kristijaniji u Kopenhagenu. Radi se o boemskoj četvrti koju su zaposjeli umjetnici i prije dvadesetak godina proglasili nezavisnost od Vilnjusa, a samim time i od Litvanije. Pored već pomenutog paba, dosta se cugalo i u Parlamentu ove republike. Možda zvuči neobično ali ustvari i nije, ukoliko znate da je Parlament ove republike zapravo kafana.

Viljnus Užupis Viljnus Užupis  Viljnus Užupis

Iako je Užupis nastao kao prvoaprilska šala, ova država danas ima svog Predsjednika, Parlament, ministre, kao i vojsku koju čini 12 vojnika. Pored toga ima oko 3000 stanovnika i oko 600 ambasadora širom svijeta. Ambasador može postati bilo ko, a zanimljivo je i to da možete postati ambasador bilo čega. Djevojka koja je vodila obilazak kojem sam prisustvovao inače je ambasador visokih žena, dok je debeli žuti mačak koji živi u lokalnoj knjižari, logično, ambasador književnosti.

Viljnus Užupis ambasador književnosti

Ova država ima i svoj Ustav, napisan za dva sata i preveden na 32 jezika. Jedan od članova ovog ustava jasno kaže da svi imaju pravo da umru, ali da to nije obavezno.

Viljnus UžupisViljnus Užupis UstavViljnus Užupis Ustav

Republika Užupis nastala je tokom širenja talasa slobode koji je zahvatio Evropu nakon pada Berlinskog zida, kao posljedica potrebe ovdašnjih umjetnika i hipika za slobodom. Svake godine prvog aprila, kada ova drzava slavi dan državnosti, iz lokalne česme (tzv. magična česma) na glavnom trgu teče pivo koje posjetioci mogu besplatno konzumirati. Dakle, eto vam ideje za prvoaprilsko putovanje.

Radi se o šarmantnoj gradskoj četvrti prepunoj umjetničkih instalacija, galerija i grafita, kojom bauljaju brojni turisti, lokalni umjetnici, hipici i fukare. Od brojnih skulptura najpoznatiji su anđeo na glavnom trgu, putokaz koji pokazuje udaljenost i pravac do sličnih mjesta u svijetu, kao i Isus “bekpeker” koji pozdravlja i blagosilja sve prolaznike, pozivajući ih na otvorenost i toleranciju. Užupis je, poput Kristijanije, zamišljen kao oaza slobode i kao takav aktivno podržava slobodu Tibeta. O tome svjedoči Tibetanski trg, ministarstvo za Tibet, kao i brojne tibetanske zastave, slične onima koje krase i Kristijaniju. Ipak, za razliku od Kristijanije, konzumiranje opijata u Republici Užupis je zabranjeno. Štaviše, alkohol je zabranjen licima mlađim od 20 godina i generalno, cuganje na otvorenom se ne podržava. Zbog svoje aktivne podrške Tibetu, ovo mjesto je čak i Dalaj Lama posjetio četiri puta, čime se stanovnici ove republike naročito ponose.

Vilnjus Užupis anđeoVilnjus Užupis - trg Tibet Viljnus Užupis - trg TibetVilnjus Užupis - trg Tibet

Ova malena republika koja se prostire duž obale rijeke Vilnije nekada je bila nesigurno mjesto, prepuno mutnih likova koji su se bavili raznim ilegalnim radnjama. Tokom Drugog Svjetskog rata na ovom području bila je smještena vojska, pa je i bombardovano. Nakon toga počeli su da se okupljaju studenti i hipici, zbog blizine fakulteta. Tokom osamdesetih godina prošlog vijeka, prvi skvotovi u Litvaniji počeli su da se pojavljuju upravo ovdje. Litvanija je tih godina imala daleko veće probleme od skvotera. Naime, 1991. godine ova država proglašava nezavisnost, dok ekipa nastavlja da se okuplja na ovom prostoru i 1997. godine najzad proglašava republiku.

Prostor je prepun skulptura i raznih kreacija, od kojih su među interesantnijim one u samoj rijeci. Jedna od njih je i sirena za koju se vjeruje da, ukoliko je predugo posmatrate, ostaćete u Vilnjusu. Za jednu drugu skulpturu se vjeruje da, ukoliko je dodirnete, postajete kreativni.

Viljnus Užupis Viljnus UžupisViljnus Užupis Viljnus Užupis Viljnus Užupis      Viljnus Užupis    Vilnjus Užupis Vilnjus Užupis  Viljnus Užupis Viljnus

Zidove zgrada u kojima žive stanovnici Užupisa krase brojni grafiti, murali, kao i nekoliko digital street – art djela, poznatih i kao restart reality. Radi se o muralima koji se ne mogu u potpunosti doživjeti golim okom. Za njihovu potpunu reprodukciju potrebno je korištenje istoimene aplikacije.

Viljnus UžupisVilnjus Užupis

Vilnjus – free tour

U Vilnjusu, kao i u većini drugih evropskih gradova postoje besplatni turistički obilasci sa vodičima. Budući da sam većinu vremena u ovom gradu proveo upravo onako kako najviše volim – lutajući bez nekog cilja i plana, bilo je nekako logično da krenem na jednu od tih tura, sa namjerom da saznam i ponešto o istoriji ovog grada.

Međutim, njihova istorija ne djeluje pretjerano zanimljivo. Barem za balkanske standarde. Što bi rekao Čerčil, Balkan proizvodi više istorije nego što može da podnese. S obzirom na to koliko dugu istoriju imaju, i nemaju previše nekih spektakularnih krvoprolića niti bitaka. Zapravo većinu svoje istorije ova zemlja od neka 3 i po miliona stanovnika koliko ih danas ima, provela je pod nekom vrstom okupacije od strane Rusije/Sovjetskog Saveza i Njemačke. Kako to obično biva, Sovjeti su progonoli vjernike, intelektualce, zatvarali crkve, pretvarali ih u košarkaške terene i skladišta votke ili krompira, dok su se Njemci fokusirali na progon Jevreja, u sklopu kojeg su ih praktično istrijebili, likvidirajući oko 91% njihove populacije. Prije rata u Litvaniji je živjelo oko 200 000 Jevreja, koji su izgovarali svoje Sheme i čitali Tore u nekih 100 ondašnjih sinagoga. U najveću od njih moglo je da stane čak 3000 ljudi. Ruševine jevrejskog identiteta konačno su počistili Sovjeti prilikom reorganizacije grada i njegovog konvertovanja u klasični sovjetski grada, odlikovan širokim avenijama i zgradurinama poznatim i sovjetski voz.



Daleko mi je zanimljivija ta neobična zajednica swing – era ili činjenica da je Litvanija u jednom istorijskom trenutku bila i najveća zemlja u Evropi (doduše u sklopu unije sa Poljskom). Ili recimo to kako se povodom obilježavanja dana Svetog Patrika čitava rijeka Vilnia oboji u zeleno. Ili to kako je litvanski jezik jedan od najstarijih na svijetu, ali i činjenica da im je najviše brdo u zemlji niže od 300 metara. Ipak, možda je najzanimljivija religijska slika ove zemlje.

Naime, dok trenutni religijski sastav stanovništva Litvanije, sa nekih 77% katolika i 5% pravoslavaca ne iznenađuje, religijska dimenzija litvanske istorije nije nimalo dosadna. Zanimljivo je to da je u Litvaniji paganstvo i danas prisutno i da gotovo 5000 Litvanaca i dalje praktikuje pagansku tradiciju kroz staru religiju poznatu kao Romuva. Ova religija sastoji se od niza vjerovanja i običaja zasnovanih na obožavanju i slavljenju prirode kroz folklor, muziku, ples, a danas i kroz ekološki aktivizam. Zbog toga i ne čudi to što u Litvaniji postoje brojna mjesta gdje se i danas okupljaju sljedbenici Romuve i praktikuju svoje paganske obrede. Neke od zanimljivijih znamenitosti koje i danas svjedoče o paganskom karakteru Litvanaca su brdo vještica, Stelmuže hrast (stablo hrasta staro između 1300 i 2000 godina koje predstavlja vjerovatno najstarije drvo u Evropi), kao i brojna paganska stara groblja.

Litvanska paganska narav se dugo i uspješno opirala nadiranju hrišćanstva, tako da je Litvanija posljednja zemlja u Evropi koja je prihvatila Hrista. Barem zvanično. Vojvoda koji je prihvatio hrišćanstvo uradio je to samo formalno i potom nastavio da praktikuje Romuvu i prinosi žrtve Andajusu, Djevasu, Perkunasu, Teliavelisu, Žvoruni i drugima. Bio je to politički potez, motivisan željom da spasi glavu i krunu na njoj. Takvo oscilovanje između tradicije i dodvoravanja Papi polazi im za rukom sve dok Crkva ne pokrene Krstaški rat protiv Litvanije.

Nakon prihvatanja hrišćanstva, Vilnjus ubrzo postaje sami centar ove religije. Plemići se takmiče u tome ko će ljepšu i veću crkvu izgraditi. Tako je došlo do toga da samo u ovom gradu postoji 60 crkava, od kojih je 30 stacionirano u starom gradu.

Iako Litvanci postaju veoma katolički orjentisani (o čemu svjedoči i jedna od najpoznatijih znamenitosti u Litvaniji – brdo krstova), u 19. vijeku počinju da oživljavaju svoja stara vjerovanja, tražeći u njima intelektualnu i spiritualnu inspiraciju. Neo – paganizam dovodi do buđenja nacionalne svijesti, a u XX vijeku Litvanci nastavljaju da proslavljaju paganske festivale kao što su Velines, Užgavenes i Rasa. Upravo zbog ovog buđenja i jačanja nacionalne svijesti, Sovjeti guše paganske pokrete, a mnoge Litvance zatvaraju i likvidiraju. Ipak, čak i u sovjetskim radnim logorima po Sibiru, istaknuti sljedbenici Romuve nastavljaju sa praktikovanjem svojih običaja sve do povratka u zemlju, 60 – ih godina prošlog vijeka. Tek nakon pada Sovjetskog Saveza, 1992. godine, Romuva postaje zvanično priznata kao drevna baltička religija. Tako u Vilnjusu i danas postoje mnogi spomenici koji slave neke od motiva i ličnosti ove drevne religije, kao što je skulptura Medeine, paganske boginje koja je prikazana kao naga djevojka u društvu medvjeda.

Vilnjus

Ipak, meni Litvanci ne djeluju pretjerano religiozni i čini se da imaju nekakav ležeran odnos prema crkvama. Na neke od njih stavljaju antene, pa onda zbijaju neoriginalne šale kako tako uspostavljaju direktnu i brzu komunikaciju sa Bogom, dok u nekima i dalje igraju basket. Bilo kako bilo, obnavljaju ih i vode računa o njima, više kao o kulturnom dobru, nego kao o nekom spiritualnom mjestu.



Priča o litvanskoj nezavisnosti takođe nije pretjerano zanimljiva, osim činjenice da je proslavljaju dva puta godišnje Do prve nezavisnosti stigli su 1918. godine, ali su nekako uspjeli izgubiti originalni dokument na kojem je bila ispisana Deklaracija nezavisnosti i koji je nekih 100 godina kasnije pronađen u Berlinu. Angela Merkel je ovaj dokument vratila u Litvaniju povodom proslave 100 godina litvanske nezavisnosti, uz obavezu Litvanije da ga vrati Njemačkoj nakon isteka perioda od 5 godina. Inače, Litvanija je prva zemlja koja je proglasila nezavisnost od SSSR – a 1991. godine, a 2004. godine ova zemlja ulazi u EU i NATO.

Ne toliko zanimljivu priču o litvanskoj kuhinji vodič je ispričao na daleko zanimljivijoj Hales pijaci, na kojoj se mogu nabaviti i jeftiniji, ali navodno i zdraviji i bolji lijekovi iz Bjelorusije i Ukrajine. Inače, litvanska kuhinja je sasvim solidna i čak 6 domaćih specijaliteta zaštićeno je u EU.

Alternativna umjetnička scena u ovom gradu je posebna priča. Mladi umjetnici svojim spektakularnim i angažovanim muralima i drugim djelima šalju važne poruke i kritikuju sistem. U Vilnjusu željeznička stanica izgleda kao umjetnička galerija. Tu se nalaze brojne skulpture (od kojih je najprepoznatljivija skulptura Džejms Gandolfinija – Toni Soprano), kraft pabovi, brojna pozorišta, kao i kulturni centar The Hook, o kojem je vodič ispričao gomilu nebitnih stvari. U svakom slučaju, mjesto je sjajno. Na zidu se nalazi velika kuka, a u unutrašnjosti skejt park, klub i kafana. Služio je kao kulturni centar radnika na željezničkoj stanici.

Viljnus street art Viljnus street art Viljnus street art Viljnus street art Viljnus street art Viljnus željeznička stanica Vilnjus street art Viljnus street art Vilnjus Vilnjus Vilnjus Viljnus spomenik Frenk Zapi

Ipak, nije ni u Litvaniji sve sjajno. Prošle godine zemlju je napustilo oko 50000 ljudi, među kojima je najviše intelektualaca. Prosječna plata se kreće oko 600 evra, što je za njihove standarde jako malo. Ruku na srce, situacija je ipak daleko bolja danas nego u vrijeme prve Papine posjete, nedugo nakon pada Berlinskog zida. Tada su u Vilnjusu postojale samo 4 benzinske pumpe, a za potrebe Papinog prevoza Litvanija je morala iznajmiti helikopter od Poljske. Za tu priliku, Mercedes im je donirao blindirani automobil, s obzirom na to da Litvanci nisu mogli da ga priušte.

Nakon situacije sa Krimom, Litvanija je ponovo uvela vojni rok od 9 mjeseci.



Trakai

Jednog od dana provedenih u Vilnjusu, odlučio sam da posjetim Trakai, gradić udaljen nekih 30km od prestonice i jedno od omiljenih izletišta lolakaca i turista. Dok čekate voz na stanici u Vilnjusu, možete da se izvalite u udobni lejzi beg, dok se čitav hol stanice kupa u ugodnom zvuku neke lijepe kompozicije, izvođene od strane nekog slučajnog putnika na klaviru koji se nalazi odmah tu pored vas. Eto, o takvom se gradu radi. Upravo tu sam razumio opravdanost tvrdnji kako je Vilnjus G – tačka Evrope. Boravak u ovom gradu ispunjen je ovakvim čil momentima i sličnim situacijama koji vam zagriju dušu. Nažalost, ubrzo sam morao krenuti dalje, budući da je moj voz, opremljen brzom internet – vezom, prostorom za bicikla i brojnim USB i klasičnim utičnicama stigao tačno u minut i spremao se da krene.

Viljnus željeznička stanica Viljnus željeznička stanica Viljnus voz  Viljnus voz

Velikom brzinom, ali gotovo nečujno voz je poletio ka Trakaiu i već za nekih 20 minuta stigli u ovaj šarmantni gradić. Trakai je maleno romantično mjesto smješteno na obali jezera i nekoliko malenih ostrva, kroz koji se protežu ulice prekirivene lišćem i načičkane baltičkim drvenim kućicama svih mogućih boja. Ovaj gradić ima dva dvorca u kojima je vojvoda stolovao neko vrijeme, što dovoljno govori o tome koliko je Trakai lijepo i mirno mjesto. Danas je u ovim dvorcima smješteno nekoliko muzeja, u kojima je izloženo srednjevjekovno oružje i odjeća koju su u tom periodu nosili stanovnici dvora, ali i okolne seljani.

Litvanija Trakai Litvanija Trakai Litvanija Trakai Litvanija Trakai Litvanija Trakai Litvanija Trakai Litvanija Trakai Litvanija Trakai Litvanija Trakai Litvanija Trakai Litvanija Trakai Litvanija Trakai Litvanija Trakai Litvanija Trakai

Dok sam hodao ka dvorcu koji je smješten na malenom ostrvu, svjedočio sam prizorima malenih šarenih čamaca koji se blago njišu na valovima jezera, ali i grupicu klinaca na čelu sa profesorom kako horski pjevaju nešto jako lijepo, dok im oktobarski blagi vjetar razbacuje one plave vlasi kose preko nasmijanih lica.

Jednostavno i lijepo.

Litvanija Trakai Litvanija Trakai Litvanija Trakai Litvanija Trakai Litvanija Trakai

Što se mene tiče, još uvijek nisam pronašao G – tačku, ali je vrlo moguće da se zaista nalazi upravo ovdje, u Vilnjusu. U svakom slučaju, sigurno nije u Bosni. Nije da vam u Bosni nije zagarantovan seks, ali se ovdje više radi o jednom poprilično grubom koitusu, čak i za malo tvrđe likove. O G – tački u Bosni nema ni govora.

Leave a Reply