Sjeverni Kipar

Turska Republika Sjeverni Kipar je međunarodno nepriznata država nastala 15. novembra 1983. godine, kao posljedica turske invazije na Kipar 10 godina ranije. Povod za ovu invaziju bila je navodna zaštita ugroženog turskog stanovništva. Jedina zemlja koja je priznala ovu državu je Turska.

Sjeverni Kipar zauzima sjeverni i istočni dio ostrva Kipar, i to 37% njegove površine. Sjeverni Kipar i (“normalni”) Kipar razdvaja UN – ova neutralna zona, a obije zemlje u onoj drugoj imaju po jednu eksklavu. Glavni grad Sjevernog (a i “normalnog”) Kipra je Nikozija, odnosno Lefkozija, mada tu ulogu povremeno vrši i Kirenija. Ova država je pod međunarodnim političkim, ekonomskim, trgovinskim, saobraćajnim, vojnim, sportskim i kulturnim embargom, jer se i danas smatra samo posljedicom turske invazije na Republiku Kipar i okupacijom iste. Ipak, Sjeverni Kipar ima svoju fudbalsku reprezentaciju, poštanske marke i telekom operatera.

Zbog toga je Sjeverni Kipar u potpunosti ovisan o pomoći Turske, koja je jedina zemlja na svijetu sa kojom ova država ima saradnju. Iako je, kao i u Turskoj većina stanovništva muslimanske vjeroispovjesti, Sjeverni Kipar je zvanično sekularna država.

Na prostoru “države” Sjeverni Kipar i danas boravi oko 30000 turskih vojnika, na čijem povlačenju kiparski Grci insistiraju.

Ukoliko želite avionom da se zaputite u ovu zemlju, moraćete to uraditi preko Turske, s obzirom na to da se izvan Turske, aerodromi na Sjevernom Kipru smatraju ilegalnim. Ukoliko poželite da iz Sjevernog Kipra uđete  u “normalni” Kipar, graničari će vas upozoriti da sljedeći put uđete u zemlju legalno, odnosno preko jednog od aerodroma u južnom dijelu ovog ostrva. Kako god ušli u Sjeverni Kipar, njihovi graničari vam ne bi trebali ostaviti trag u pasošu. Ukoliko ipak požele to da urade, spriječite ih. Sjeverni Kipar je nepriznata zemlja i zbog posjedovanja pečata ove države u vašem pasošu mnoge zemlje će vaš dokument smatrati nevalidnim.

Slična je situacija sa ulaskom u Srbiju sa pečatom Kosova* u pasošu, kao i sa ulaskom u arapske zemlje sa pečatom Izraela i obrnuto.

Svaki grad na Kipru ima više naziva: grčki, turski, a nerijetko i engleski. Mnogi Englezi se nakon penzionisanja sele na sunčan i jeftin Kipar. Kipar je poznat i kao poreski i kockarski raj. Mnoštvo je kockarnica u Sjevernom Kipru, a nas su savjetovali da se u njima – hranimo. To je trik koji, navodno, koriste mnogi putnici fukare. Uđete u kazino, uplatite par evra za jednu od brojnih igara i onda žderete za dž. Navodno funkcioniše, iako nismo probali.

Stopa kriminala u Sjevernom Kipru najmanja je u Evropi. To se vjerovatno može pripisati tamošnjim strogim zakonima, koji čak i homoseksualni čin smatraju protivprirodnim bludom i kao takvog ga kažnjavaju.

Za razliku od južnog dijela zemlje gdje je zvanična valuta Evro, u Sjevernom Kipru se koriste turske Lire.

S obzirom na to da postoji mnogo sličnosti između Kipra i prostora nekadašnje Jugoslavije (u smislu komplikovane organizacije i granica), ovdje se zaista možete osjećati kao svoj na svome.

Sjeverni Kipar je daleko manje popularan od južnog dijela ostrva, a samim tim i daleko šarmantiji i mirniji. Turizam nije toliko razvijen, a s obzirom na to da nije u Evropskoj uniji, sve je dosta jeftinije. Da je Sjeverni Kipar jedno mirno, šarmantno i lijepo mjesto sa prelijepim pješčanim plažama jasno je i dvjema vrstama kornjača koje polažu svoja jaja na samo nekoliko mjesta na svijetu. Jedno od tih mjesta upravo su plaže Sjevernog Kipra.

Nikozija

U Sjeverni Kipar smo ušli na prelazu u Nikoziji. Ta metamorfoza je prošla prilično glatko – pokazali smo pasoše, platili 25 evra za osiguranje i to je bilo to.

Kao što već napisah u prethodnom tekstu, Nikozija važi za jedinu podijeljenu prestonicu na svijetu. Takođe, ovo je jedini grad na svijetu sa dvije vremenske zone, s obzirom na to da su Turci odlučili da u svom dijelu neće pomijerati sat s proljeća i jeseni. Nikozija je podijeljena takozvanom “zelenom linijom”, koja se u praksi sastoji od zidova i mreža. Postoji nekoliko čekpointa ili prelaza iz jednog u drugi dio grada.

U Sjevernom dijelu Nikozije osjetan je manji broj turista i stranih brendova u odnosu na južni dio grada. Pored toga, ono po čemu je ovaj dio Nikozije prepoznatljiv su gotičke katoličke katedrale konvertovane u džamije. Za mene je to bio jedan sasvim nov prizor. Viđao sam mnoge džamije nastale modifikovanjem pravoslavnih bogomolja. Katoličke katedrale konvertovane u džamije nisam viđao. Najpoznatija od njih svakako je Selimiye džamija. Upravo je ona, uz Buyuk Han najpoznatija znamenitost sjeverne Nikozije.

 

Naravno, mnogo je i iskopina iz antičkog doba, za koje smo još u prethodnoj priči ustanovili da su lažne. I ovdje smo zatekli prizor crkve iz 5. vijeka čija izgradnja je upravo započinjala.

Obišli smo ovaj ne pretjerano zanimljiv grad za nekoliko sati i potom se zaputili ka Kireniji, vozeći zorda kao i do sada, lijevom stranom.

 

Sveti Hilarion

Nakon što napustite Nikoziju i krenete u pravcu Kirenije, sa vaše desne strane zapazićete nešto što je poznato i kao “najveća zastava na svijetu”. Naime, na uzvišenju pored auto – puta nacrtana je ogromna zastava Sjevernog Kipra. Položaj uzvišenja omogućava da se ova zastava vidi iz Nikozije, ali i iz južnog dijela Kipra, sa namjerom da prkosi i provocira.

Vozeći prema Kireniji naišli smo na trđavu Svetog Hilariona, jednu od tri najbolje očuvane tvrđave na Kipru. Odlučili smo da je obiđemo i ubrzo zaustavili zorda u njenom podnožju. Toni i Džejson su prvi savladali naporan uspon dug nekoliko stotina stepenica koje su vodile ka samom vrhu ove tvrđave, odakle se pružao nevjerovatan pogled na more, Kireniju i okolinu.

Prema predanju, Sveti Hilarion je bio jedan od 300 svetaca koji su pobjegli iz Svete Zemlje na Kipar nakon što su Arapi zauzeli Palestinu. Za vrijeme Vizantije dvorac je služio za odbranu od arapskih gusara, a potom i kao ljetna rezidencija ovdašnjih vladara.

 

Kirenia

Spustili smo se sa tvrđave i nastavili ka Kireniji, kulturnom, turističkom i ekonomskom centru, najšarmantnijem gradu Sjevernog Kipra, poznatom i kao Girne. Za ovaj grad se smatra da je osnovan neposredno nakon Trojanskog rata. U prvom vijeku Rimljani su izgradili tvrđavu oko grada, koji je zbog dobre utvrđenosti postao poznat kao grad koji nikada nije kapitulirao. Grci su u ovom gradu bili prisutni vijekovima, sve do turske invazije, nakon čega su u ovom gradu ostali i naseljavani gotovo isključivo kiparski Turci.

Dan se bližio kraju i bilo je vrijeme da se razmisli o prenoćištu. Nakon kraćeg obilaska stare luke i grada, sjeli smo u restoran i započeli sa uobičajenom večernjom rutinom – pivo, večera i traženje smještaja. Sve se na ovom putovanju dešavalo u hodu i nismo se opterećivali planom. Bili smo posvećeni svojoj misiji pronalaska “Đe tačke”. Nakon ispijanja onoliko piva koliko je trebalo da se pronađe smještaj u obližnjem selu preko Interneta, krenuli smo ka njemu, a tamo su nas čekali naši večerašnji domaćini, rusko – australski par.

 

Kiša je padala, a mi smo već bili pod uticajem svih tih piva. Domaćini su nam iznajmili malenu dvorišnu kuću od drveta, iza koje se nalazio bazen, mjesto za roštilj i sauna. Domaćin, Australac je sve to napravio sopstvenim rukama i čitavo mjesto je bilo savršeno za boravak sa prijateljima. Ubrzo je shvatio da se radi o ne baš tako linearnoj ekipi, pa nam se pridružio, noseći nam pivo, a za Kimberli – šampanjac.

Bio je četvrti januar, kiša je padala, a mi smo stajali pored bazena, pili pivo i prokleto se dobro zabavljali, dok je iz kućice dopirala mudrost u formi Bajaginih stihova. Osigurači su počeli da iskaču, a Džejsonu je, kao i obično, u nekom momentu pala klapna i uskočio je u bazen. Druga dvojica su mu se pridružila u hladnoj vodi, dok je Kimberli sve to u čudu posmatrala i ispijala posljednje kapi šampanjca.

Bellapais manastir

Mamurni, neispavani i umorni, nemoćni rendžeri su jutrom napustili Kireniju i zaputili se dalje na sjevero – istok ovog ostrva, sa namjerom dolaska do samog ruba. Kiša je i dalje padala, a prva stanica na ovom putu bio je manastir Bellapais. Manastir se nalazi na uzvišenju sa kojeg se pruža odličan pogled na Kireniju i more, a njegova unutrašnjost je akustična i omogućava mamurnim kretenima da lošom imitacijom pojanja pravoslavnih sveštenika ispune prostor zvukom liturgije. Ipak, ako se nađete tamo, probajte, dobra je fora..

Ovaj manastir su kirenijski biskupi i ovdašnji kraljevi koristili kao rezidenciju, dok je služio i kao utočište za hrišćane koji su bježali od invazije Arapa. Kralj Aimery de Lusignan osnovao je ovaj manastir, čije najstarije građevine datiraju još iz 1198 – 1205. godine.  Kada su Mlečani osvojili Kipar, ovaj manastir su nazvali “De la Pais” (“od mira”), pa je s vremenom manastir postao poznat i kao Bellapais. Dolaskom Osmanlija manastir je predat u ruke Grčke pravoslavne Crkve, pod čijom kontrolom je i postao ruina. Ostala je samo crkva, a kamenje od kog su građeni svi objekti danas je rasuto po okolnim selima i ugrađeno u zidine kuća lokalnog stanovništva.

Odmah pored manastira se nalazi i jedno 200 godina staro drvo, poznato i kao “Tree of Idleness”, pod kojim je Lorens Darel napisao svoju autobiografiju “Gorki limunovi Kipra”

 

Bellapais smo ostavili iza sebe i bez ikakvog plana nastavili ka sjevero – istoku. Ovaj put vodio je gotovo isključivo pored mora, što je omogućavalo da se svakih par minuta zaustavljamo i divimo prizorima mora, pješčanih plaža i divljih talasa. Oblaci su se nadvili nad moćne rendžere i njihov bijeli zord koji je ponosno jurio za odgovorom na vječno pitanje “Đe tačka”. Nepostojanje plana omogućilo nam je da se gubimo po Kipru, zalazimo u divlje i neistražene predjele ove zemlje i da tako, daleko od turističkih destinacija i popularnih prizora istražimo ovu zemlju na pravi način i vidimo pravi Kipar.

Oluja je postajala sve jača, ali nemoćni rendžeri su znali da ih zaštitnik rendžera, vikinga i fukara – Bajagina ikona okačena u zordu, štiti od svega.

Prolazili smo kroz taj nenaseljeni dio Sjevernog Kipra, ispunjen prelijepim predjelima. Znali smo da će nas samo takav, potpuno spontan i divlji način kretanja dovesti do odgovora ili barem odvesti na pravi put.

Panagia Kanakaria

U malenom, slučajnom, pustom kiparskom selu Litrangomi, vozeći se po seoskom putu naišli smo na jednu jako lijepu i staru bogomolju. Bila je to crkva Panagia Kanakaria, jedna od najstarijih pravoslavnih bogomolja na Kipru, izgrađena još u petom vijeku. Počeli smo se vrzmati oko crkve i ubrzo se pojavio stari, brkati i ljubazni Turčin, otključao crkvu i započeo priču o bogatoj istoriji ove bogomolje.

Unutrašnjost ove bogomolje je ogoljena. Stari Turčin je rekao da su freske, mozaici i malter uklonjeni jer su vandali tražili zlato, za koje je legenda govorila da se krije unutar samih zidina, odnosno ispod freski.

Nakon okupacije, Turci su uništili unutrašnjost ove crkve i dijelove mozaika prodali dilerima na crnom tržištu umjetnina. Spor oko toga dobio je međunarodnu pažnju i sud u Americi je 1989, godine donio odluku da se sve ukradeno mora vratiti kiparskoj Crkvi. Vraćeni predmeti se nalaze u Muzeju Vizantije u Nikoziji, mada je dobar dio tog materijalnog blaga nepovratno izgubljen.

Starac nam je rekao da slobodno naberemo lavande iz dvorišta crkve i da ona pomaže kod hrkanja. Tada smo shvatili da ga je sam Bajaga poslao da nam oda tu tajnu i pomogne da se izborimo sa Džejsonovim cjelovečernjim seansama hrkanja.

Đole

Nastavili smo dalje ka rubu ostrva i ubrzo se našli na takozvanoj Zlatnoj plaži, savršenoj pješčanoj plaži na kojoj kornjače polažu svoja jaja. Iako je more bilo nemirno, a oluja postajala sve jača, prizor ove plaže je bio fantastičan. Na uzvišenju iznad plaže smo popili pivo i uživali u prizorima divljeg mora neko vrijeme, a potom nastavili vožnju ka manastiru apostola Andreja.

Bio je to sami rub Kipra, kopno je bilo izuzetno usko, pa su zbog toga vremenske prilike bile jako nestabilne i promjenljive. Kratko smo se zadržali i pojurili natrag, u unutrašnjost ovog ostrva.

Narednih stotinjak kolimetara vozili smo ka Gazimaguši. Na mapi smo ustanovili da je to prvi veći grad, pa bi se u njemu, nadali smo se, mogao naći smještaj i provesti noć. Stigli smo, naručili večeru i pivo u lokalnom pabu, u kojem smo proveli sate bezuspješno tražeći smještaj u ovom gradu. Dugo nam je trebalo da shvatimo da ovaj grad pod tim (turskim) imenom nećemo naći na Airbnb – u. Noć je već bila uveliko pala, kada smo pokušali sa drugim verzijama imena ovoga grada: Maguša i Famagusta. Iako smo jedva uspjeli naći jako loš smještaj, u stanu u kojem još uvijek nisu bili završeni ni grubi građevinski radovi, i dalje nismo znali kako uopšte zvati ovaj grad. Stoga smo se odlučili da ga zovemo – Đole.

 

Probudili smo se u najneuglednijem smještaju ikada i ubrzo ga napustili, sa namjerom da obiđemo Đoleta. Kao i mnogi drugi gradovi na Kipru i Đole je poslužio kao utočište hrišćanima koji su tražili spas pod naletom Osmanlija. U 14. vijeku, Đole je postao središte krstaša i uspješno se razvijao sve do 1735. godine, kada ga je zemljotres potpuno uništio. Đole je oduvijek važio za najdublju luku na Kupru, što mu je pomoglo da postane važno trgovinsko središte i jedno od glavnih tranzitnih mjesta za robu koja se kretala od Levanta ka zapadnoj Evropi.

Među najpoznatije atrakcije ovoga grada spadaju Venecijanski zidovi koji su okruživali grad i branili ga od osvajača, crkva Svetog Nikole (koju su Osmanlije u 16. vijeku konvertovale u džamiju poznatu kao Lala Mustafa Paša džamija i uništili sve freske i mozaike u njoj), grad duhova Varosha u kojem niko ne boravi još od 1974. godine, brojne kapije, crkve, muzeji, tornjevi, džamije, templarski hramovi, palate i arheološka nalazišta.

Jedan od najpoznatijih tornjeva je Otelov toranj, koji svjedoči o tome da se radnja Šekspirovog “Otela” odvija upravo u ovom gradu. Radi se o srednjevjekovnoj citadeli čija je uloga bila odbrana grada.

Još jedna poznata džamija, nastala konvertovanjem katoličke gotičke bogomolje je i Sinan – Pašina džamija, koja je mijenjala svoju svrhu od crkve, preko džamije, skladišta za krompir i odlagališta smeća, sve do gradske vijećnice i najzad javne biblioteke, što je i danas.

U blizini se nalazi i Salamis, drevni rimski grad, koji je gotovo hiljadu godinu bio izgubljen pod pijeskom, što mu je omogućilo da preživi sve te godine i danas bude jako dobro očuvano arheološko nalazište.

Đole je prepun nalazišta i materijalnog blaga iz perioda ranog Hrišćanstva.

Prije turske okupacije, Đole je bio jedan od najznačajnijih svjetskih turističkih centara.

Nisii beach

Napustili smo Đoleta i krenuli nazad u grčki dio, odnosno Republiku Kipar. Prešli smo granicu i ubrzo se našli na prelijepoj Nissi plaži, sa najsitnijim pjeskom. Sasvim slučajno smo naletjeli na srpski par, a djevojka je, ničim izazvana, sa telefona pustila “dvadesti vek” od Bajage. Bio je to jasan znak da ih je sam Bajaga poslao, sa namjerom da nam potvrde da je Đe tačka u blizini. Podijelili smo pivo sa njima, a zeleni rendžer je po prvi put u svom 32 godine dugom životu zaplivao u moru, iako je bio tek šesti januar, a voda u moru jako hladna. Muška polovina pomenutog para mu se pridružila i tom prilikom zadobila posjekotinu noge, zapevši za komad stakla na morskom dnu. Tu je Kimberli imala priliku pokazati svoje vještine stečene na ubrzanom kursu hirurgije, polijevajući junačku ranu živanicom i tako spašavajući ovog mladića od izvjesne smrti.

Sunce smo ispratili na počinak na najbojem mjestu za to – Capo Greco, rtu prepunom litica najneobičnijih oblika (inače, prema legendi,  prebivalištu jednog morskog čudovišta). Tu smo shvatili suštinu ovog putovanja – da vrijednost Đe tačke nije u njenom nalaženju, već u vječitoj potrazi za njom. Dovezli smo se do aerodroma i tu su nam se putevi razišli. Izgrlili smo se i pozdravili. Zeleni rendžer je morao dalje, u nastavak potrage. Ostao je da čeka avion za Liban, a ostali nemoćni rendžeri su se vratili nazad u Larnaku, da bi se sutradan jutrom, na Božić, zaputili nazad na Balkan, spremni da primijene mudrosti stečene u ovoj misiji. Za mene, misija se nastavljala.

U Bejrutu me čekala Houda, prijateljica iz Libana. Otišli su, a ja sam ostao u mislima, skupljajući utiske sa ovog ludog putovanja i zadovoljno još jednom zaključio kako je sjajno imati prijatelje svuda i kako je Bajaga oduvijek bio u pravu:

Moji su drugovi biseri rasuti po celom svetu…