Oresund

Kartu za autobus iz Malme – a za Kopenhagen rezervisao sam i platio pomoću aplikacije na telefonu. Koštala je 5 evra. Na stanici je kontrolor svojim uređajem sa mog telefona očitao informaciju da sam uredno platio kartu. Ljubazno se osmjehnuo i uputio me u autobus koji je, naravno, imao Wi – Fi i utičnice za punjenje telefona. Putovanje je trajalo nekih 40 minuta.

Iz grada smo se zaputili na 8km dugačak Oresund most, stigli do sredine moreuza između Švedske i Danske na kojoj se nalazilo vještačko ostrvo i tu se zabili u zemljinu utrobu – tunel koji je počinjao na ostrvu, prolazio ispod mora i ponovo izvirao u Kopenhagenu. Idi u tri lijepe! Kakvo arhitektonsko čudo. Taj most, čitav taj put između Malmea i Kopenhagena je u svakom smislu impresivan. Ideja je bila da se gradovi povežu samo jednim, 16km dugim mostom. Međutim, inžinjeri su shvatili da bi most morao biti jako visok zbog pomorskog saobraćaja, ali i dovoljno nizak zbog avio – saobraćaja. Ova dva izazova su savladana kompromisom – polovinu puta prelazite mostom, a drugu polovinu tunelom, kroz more. Tunel je građen na kopnu. Ogromne pravougaone cijevi, kojima se odvija saobraćaj građene su na kopnu, spuštane jedna po jedna u more i tamo povezivane u cjelinu. Pored izazova sa visinom mosta, inžinjeri su morali prevazići i činjenicu da su u dvije zemlje različiti standardi: radio frekevencije, voltaža ali i suprotna strana kojom voze vozovi (u Švedskoj lijevom stranom, a u Danskoj desnom). Zato i ne čudi što je izgradnja mosta koštala vrtoglavih 4,5 milijardi evra ili što je putarina za autobuse čak 200 evra.

Ovaj most se ubraja u najveće infrastrukturne evropske projekte i na njemu postoje četiri saobraćajne trake; dvije za vozove i dvije za motorna vozila.

Danska i Danci

Nakon što sam stigao u kišni Kopenhagen, vidio zabavni park Tivoli (koji je izgradio kralj Kristijan VIII 1843. godine, shvativši da će stanovnicima gradnjom zabavnog parka skrenuti pažnju sa politike), prošao bulevarom Hansa Kristijana Andresena, popio par skupih piva krijući se od kiše i proveo par sati u nezaobilaznoj Kristijaniji, zaputio sam se kod Eve, starije gospođe porijeklom iz Poljske koja mi je domaćin u ovom gradu. Po samom dolasku u Kopenhagen, primjetio sam mnogo veću količinu haosa nego u Malmeu. Već na samoj stanici, vidno urokani beskućnici su se raspravljali sa policijom.

Zahvaljujući Evi, već prve večeri u Kopenhagenu došao sam do određenih spoznaja o ovoj zemlji, za čije stanovnike kažu da su najsrećnija nacija na svijetu.

Eva je prije par godina došla u Kopenhagen iz Poljske, zaposlila se i dobila stan na doživotno korištenje, za koji mjesečno plaća mizernu kiriju. S obzirom na to da je samac i da će tako vjerovatno i ostati, za nju je to savšen dil. Čini mi se da ljudima ovdje nije toliko važno posjedovanje samo po sebi, samo zbog posjedovanja.

Država joj je plaćala fakultet koji je ovdje pohađala po stare dane, a kada je ostala bez posla, ta ista država joj je plaćala 80% plate koju je imala. Tu pogodnost u Danskoj možete koristiti do dvije godine. Danski zdravstveni sistem, iako poreske obveznike košta mnogo, omogućava zdravstvenu zaštitu svim građanima ove države i većina Danaca je njime jako zadovoljna.

Međusobno povjerenje između Danaca je takođe na visokom nivou. Gejevi i ostale seksualne manjine uživaju visoka prava u ovoj zemlji. Danci rade oko 34 sata sedmično (najkraće u Evropi), nastojeći da što više vremena posvete hygge – u; socijalizaciji, porodici i hobijima.

Nizak nivo korupcije i jako građansko društvo osigurava kvalitetne odnose među ljudima, rekao je o Dancima direktor Insitituta za istraživanje sreće Meik Wiking. Pomenuti institut je smješten, a gdje drugo nego u Kopenhagenu.

Pored toga, rekao je da je sreća u Danskoj proces, a ne samo stanje. Nešto na čemu aktivno radite svaki dan, izvlačeći što više možete iz malih stvari, bile one ukusan obrok, seks, ili težnja da manje radite a više vremena provodite s porodicom.

Sasvim dovoljno da Ujedinjene Nacije proglase Dance najsrećnijom nacijom na svijetu. Sreća možda nije pravi termin, s obzirom na to da i ovdje postoji visok stepen depresije, ali da su zadovoljni svojom zemljom i sistemom više je nego očito.

Rasizam

Sa druge strane, reklo bi se da je u Danskoj rasizam itekako prisutan, iako su u komunikaciji sa svima jako učtivi i ljubazni. Ipak, nije teško razumjeti njihove razloge. Slično kao i Šveđani, izgradili su gotovo savršeno društvo napornim radom i trudom, disciplinom, plaćanjem visokih poreza državi ili prosto svojim mentalitetom i razvijenom sviješću. Pored toga, Danci jednostavno nisu navikli na došljake. Do 1980. godine, 97% stanovnika Danske bili su Danci. Tada su počeli da dolaze migranti iz Jugoslavije, Turske i Pakistana. Danas je taj broj opao na 88% i Danci nisu pretjerano srećni zbog toga. Danska, kao i većina drugih evropskih razvijenih država danas je na meti brojnih migranata, prije svega sa Bliskog Istoka. Danci nisu baš otvoreni prema tome. Mnoge političke partije koje značajno figurišu u Parlamentu zagovaraju zatvaranje Danske za migrante i pooštravanje mjera kontrole i uslova za dobijanje dozvole za boravak u ovoj zemlji. Svoju politiku pravdaju činjenicom da se radi o potpuno različitim kulturama i da se ti ljudi nikada neće dovoljno integrisati u njihovo društvo.

Ti argumenti su svakako na mjestu. Bili za to krivi Danci ili oni sami, činjenica je da se većina tih ljudi nikada u potpunosti ne uklopi. Eva je rekla rečenicu koja mi je zvučala zanimljivo: Integracija izgleda ne funkcioniše. Tu tvrdnju potkrijepila je činjenicom da su za većinu terorističkih napada motivisanih religijskim fanatizmom u Danskoj (i/ili Evropi), odgovorni ljudi koji zapravo predstavljaju drugu generaciju došljaka. Dakle, ljudi koji su rođeni i odrasli u Danskoj (Evropi), odrasli na evropskim vrijednostima, ali se svojih običaja i vrijednosti nikada nisu odrekli. Zaključila je kako možda prosto ne treba da se miješamo. Kao i u Švedskoj, čini mi se da većina došljaka donosi mnogo više štete nego koristi tim društvima, ne poštujući lokalna pravila, namećući svoja, koristeći pogodnosti koje pružaju ta društva i silujući ih.

Posmatrajući lijepe i zgodne Dankinje, prefinjenog i čistog izgleda, nježnih svjetlih lica i plavih očiju i kose, primjetio sam kako ih gotovo nikada nećete vidjeti u društvu nekih likova koji nisu podjednako svjetli, prefinjeni i očigledno – Danci. Možda ljudska priroda jednostavno ne podrazumjeva miješanje. Jedan od desno orjentisanih političara u Danskoj rekao je kako nije rasistički biti svjestan razlika – glupo je ne biti. Govorio je o kulturološkim razlikama i navodio primjere iz svakodnevnice, kao što su činjenica da se u Danskoj na pješačkom prelazu čeka zeleno svjetlo čak i ako nema automobila, dok se na istoku ne posvećuje posebna pažnja semaforima, a prelazak ulice je svaki put igranje sa životom. Na istoku se glasno priča, a migranti privatnost svoga doma štite zavjesama, što je Dancima čudno i neprirodno. Danci pretežno ne koriste zavjese, jer uopšte nemaju potrebu da jedni drugima vire kroz prozor. Ukoliko na prozorima imate zavjese, pretpostavlja se da nešto gadno krijete.

Podrška deničarskim partijama u Danskoj sve je veća. Mnogo se priča o terorizmu. Evropa se mijenja. Švedska prvi put od 1958. godine kontroliše putnike na granici sa Danskom.

Razumio sam ih. Lako je sjediti u Banjaluci i tvrditi kako niste rasista i otvoreni ste prema svima, kada istovremeno živite u potpuno homogenom društvu u kojem vaša tolerancija nikada nije bila u prilici da bude ozbiljno testirana.

Kopenhagen

Sutradan je kiša stala, a ja sam se zaputio vozom ka gradu. Eva živi malo dalje od centra, u blizini Karlsberg pivare. Plan je danas obići Kopenhagen sa vodičem.

Mnoštvo ljudi jurilo je gradom na biciklima, ne obazirući se na pješake. Ukoliko pređete biciklističku traku u pogrešnom trenutku, biciklisti će se sigurno zabiti u vas. Usput, platićete kaznu od 1000 kruna (oko 130 evra).

Kopenhagen, iako najveći grad Skandinavije, jako je čist, uredan i siguran grad. Čak se u vodi luke može kupati, a voda iz česme koristi se za piće, što i nije baš čest slučaj u većim gradovima.

Ravnopravnost i seks

Dankinje, poput Šveđanki izgledaju sjajno. Vitke, nježne ali i snažne, pretežno duge, plave kose i plavih očiju, često u crnoj odjeći koja privlači dragocjenu toplotu ili eventualno u blijedom džinsu, minimalno našminkane, gotovo lepršaju na tankim, dugim nogama. Rijetki su prizori vulgarnih, utegnutih, pa čak i našminkanih žena. Da, super izgledaju, iako se čini da ovdašnji momci ne pridaju pretjerano mnogo pažnje tome. Čini mi se da ih uopšte ne zagledaju, niti im prilaze. Možda na taj način iskazuju poštovanje njih i njihovog prostora, ideju jednakosti ili ko zna šta. Dio vremena sam provodio po autobusima, vozovima i stanicama, pa sam često i viđao prizore sitnih djevojaka koje vuku ogromne kofere, bez da im iko ponudi pomoć. Otvaranje vrata ili pokazivanje bilo kakve ljubaznosti prema ženama samo zato što su žene očito nije dio danskog folklora. Ono što se kod nas smatra džentlmentskim ponašanjem, ovdje se ne posmatra tako.

Reklo bi se da je ravnopravnost polova u Danskoj apsolutna. Koliko sam shvatio, u danskom jeziku imenice su prilagođene rodovima. Država plaća dobar dio troškova odgajanja djece, a očevi obavljaju iste poslove kao i majke, osim što još uvijek ne rađaju. Kao i u Švedskoj, oba roditelja mogu da koriste porodiljsko odsustvo. Danci su otvoreni prema seksu i spadaju u najveće konzumente pornografije, dok danske TV stanice redovno prikazuju filmove ovog žanra. Danska je prva zemlja na svijetu koja je legalizovala pornografiju, daleke 1969. godine.

Velika stopa razvoda (42,7% ) u Danskoj se ne posmatra kao nešto pretjerano loše i tragično. Oni razloge za visok stepen razvoda vide pretežno u visokoj stopi sklapanja brakova iz pogrešnih razloga. Umjesto da se razvod posmatra kao tragičan raspad porodice, Danci to vide kao manifestaciju činjenice da muškarci i žene jednako zarađuju i mogu da ostvare podjednak stepen slobode i lične nezavisnosti. Takođe, postupak razvoda je prilično jednostavan i jeftin, što sigurno ne pomaže smanjenju ovog procenta.

Ipak, čini mi se da su se svojim naprednim razmišljanjem poigrali sa prirodnim poretkom stvari. Čini mi se da su svojim stavovima prema ženama, ravnopravnosti i preseravanjem sa poštovanjem privatnosti doveli do toga da im muškarci, preplašeni i postiđeni gotovo i ne prilaze. Prirodni zakoni u čitavom životinjskom carstvu nalažu da se mužjaci bore za ženke, prilaze im, osvajaju ih, grade za njih najrazličitije i veličanstvene strukture i privlače njihovu pažnju na sve moguće načine.

S druge strane, čini mi se da ipak ne mogu zavarati sopstvenu prirodu. Iako se neće družiti sa njima, čini mi se da Dankinje prilično padaju na Bosance, Srbe, Argentince i ostale primitivnije oblike muževnosti, koji ne mare za sve te nametnute norme ponašanja i češće se slobodnije ponašaju, u skladu sa svojom, pomalo primitivnom prirodom. Ipak, na kraju balade, u prirodi svake ženke je potreba za mužjakom. Velikim, snažnim, dominantnim mužjakom.

Al’, kao što napisah, sve su to samo moje lične impresije i sve mi se to samo čini, a s obzirom na to da ovaj dio Internet prostora plaćam iz sopstvenog džepa, takođe mi se čini i da mogu pisati šta god poželim.

Hygge

Obilazak smo započeli na Rådhuspladsen trgu, na kojem se nalazi gradska kuća i naravno – spomenik Hans Kristijan Andersenu. Vodič je pričao o brojnim razarujućim požarima koji su pogađali grad, dok smo hodali ka Kristianborg palati, sjedištu danskog Parlamenta.

Nastavio je priču o Dancima i potvrdio Evine priče. Rekao je kako Danci imaju besplatne javne usluge, liječenje i fakultet, a čak i dobijaju novac da studiraju. Životni vijek Danaca je jako dug, a korupcija u ovoj zemlji je neznatna. Danci takođe konzumiraju mnogo piva, što prilično utiče na količinu sreće i zadovoljstva životom. Pokazao nam je statuu Mr. Jacobsen – a, osnivača Karlsberg pivare i pričao o njenom velikom značaju za Kopenhagen. Pivara je mnogo ulagala u grad, izgradivši čak i Malu sirenu, simbol Kopenhagena, a zajedno sa kompanijom Lego, izgradila je i zgradu opere u ovom gradu.

Usput se osvrnuo na Malu sirenu, rekavši kako se radi o najvećem turističkom razočarenju na svijetu. Kopenhagen je možda najpoznatiji u svijetu po njoj, a ona je u principu potpuno bezvezna skulptura. Često se dešava da je vandali oštete, a jednom godišnje zaštitnici prirode je posipaju crvenom bojom, ukazujući na problem ubijanja kitova u Danskoj (na Farskim Ostrvima).

Pričajući o razlozima zbog kojih su Danci toliko zadovoljni životom, došao je i do osnovne filozofije života Danaca, poznate kao Hygge.

Iako ne postoji doslovan prevod ovog termina na sprski, a ni engleski jezik, čitava ideja ove filozofije mogla bi se približno opisati terminima kao što su: udobnost, sreća, jednostavnost, toplota i sigurnost.

Hygge je sposobnost izdvajanja trenutka za sebe i svoje najmilije, vrijeme kada se posvetite malim, ali značajnim stvarima, vrijeme kada naprosto usporite, uživate u trenutku i budete prisutni ovdje i sada. Hygge je stanje svijesti, vrijeme za ispunjavanje sopstvenih želja. Hygge je kada sjedite kraj kamina, čitate knjigu, pijete kafu u tišini i miru, dok napolju pada snijeg ili dok gledate dobar film sa pijateljima ili voljenom osobom, u toplom domu.

Koncept je nesvjesno nastao iz potrebe da se prežive dosadni, hladni i tamni dani, ispunjeni kolotečinom. Dani koji su jako česti i teški u sjevernim zemljama. Sa tolikim brojem ovakvih dana, teško bi se preživjelo bez Hygge – a, filozofije koja je duboko utkana u život i identitet svih Danaca.

Matematika

Vodič je htio da nas nauči par riječi na danskom jeziku, pa je izabrao daleko najkompleksniju lekciju – brojevi.

Sistem naziva brojeva u danskom jeziku je neobičan koliko i sami Danci. Baza njihovog brojnog sistema nije broj 10, kao kod nas, nego 20. Pored toga, brojevi nakon broja 20 se formiraju kao i u njemačkom jeziku (umjesto dvadeset i dva, oni zapravo govore dva i dvadeset, tri i četrdeset (43)…). A potom dolazi zabavniji dio:

S obzirom na to da je baza ovog brojnog sistema 20, broj 60 se izgovara kao tri puta dvadeset, 80 kao 4 puta 20 i tako dalje.

Brojevi 50, 70 i 90 dolaze kao šlag na tortu:

Broj 50 se izgovara kao pola od 3 puta 20 ili  2 i po puta 20. Broj 70 kao pola od 4 puta 20 ili 3 i po puta 20 i tako dalje.

Dakle, broj 52 bi se izgovarao kao: 2 i pola od tri puta 20 ili 2 i 2 i po puta 20.

Matematički savršeno tačno, nema šta.

Parlament

Tačno na današnji dan, 5. juna 1849. godine, Danska je iz apsolutne monarhije prešla u ustavnu monarhiju. Ovaj dan se praznuje kao dan dolaska demokratije ili – Dan Ustava. Priču o tome vodič nam je ispričao ispred Folketinga (danskog Parlamenta), danas smještenog u Christiansborg palati. U ovoj zgradi smješten je i danski Premijer, kao i Ustavni sud ove zemlje. Smještanje institucija sva tri oblika vlasti u jednu zgradu jedinstven je slučaj u svijetu.

Kroz dobar dio zgrade danskog Parlamenta dozvoljen je prolaz turistima. Da, kroz Folketing se sloboodno možete šetati. Pojedine prostorije ove palate koristi kraljevska porodica za razne događaje. Jedna od tih prostorija je i Throne Room, koja ima izlaz na balkon na kojem se danski monarsi svečano predstavljaju naciji nakon krunisanja. Palata sadrži i toranj odakle se vidi čitav Kopenhagen, ali i susjedni Malme. Ukoliko vremenske prilike dozvoljavaju, moguće je vidjeti i Turning Torso sa ovog tornja.

Nyhavn kanal

Došli smo do Nyhavn (nova luka) kanala, vjerovatno najviše fotografisanog dijela ovog grada. Ove lijepe šarene kućice i prostor oko njih nekada su bile leglo zaraze, bluda i nemorala. Nekada je ovo područje bilo prepuno alkohola, droga i bordela, što i ne iznenađuje, s obzirom na to da je kraj bio krcat mornarima, pijanicama, umjetnicima, boemima i ostalim fukarama. Jedan od tih likova, koji je inače živio i radio u ovom neuglednom i opasnom kraju bio je i Hans Kristijan Andersen. Tu je napisao mnoga svoja djela.

Nakon Drugog Svjetskog rata, odlučeno je da se ovom kraju udahne novi život i Nyhavn kanal je najzad očišćen od brojnih nečistota. Kućice su obojene u radosne boje, čime su poprimile današnji izgled. Mnoge od njih su otkupljene od strane Grada i u njima su otvoreni skupi restorani. Postavljeni su i vezovi za brodove, na koje vlasnici lijepih brodova mogu vezati svoje ljubimce. Sve sa namjerom da se stvori lijep i Hygge ugođaj.

Kraljevska porodica

Dolaskom na Amalienborg trg, na kojem se nalaze četiri palate u kojima žive članovi kraljevske porodice, red je došao i na priču o njima. Danska Kraljica Margareta II stupila je na presto 1972. godine. Margareta, između ostalog, iza sebe ima i 3 fakultetske diplome (niti jedna od njih nije sa Megatrenda ili NUBL – a), tečno govori pet svjetskih jezika i uživa veliki ugled kod običnog stanovništva. Danci je jako poštuju i vole.

Za razliku od nje, njenog supruga, princa Henrika gotovo niko ne voli. Pravo ime mu je Anri i porijeklom je iz Francuske. Nikada nije dobio titulu kralja. Njegova zvanična titula bi se mogla prevesti kao kraljičin princ ili kraljičin suprug. Svo vrijeme koje su proveli u braku (45 godina), žalio se i javno i privatno na svoj nepovoljan položaj, insistirajući na jednakosti i konstatujući kako je danski zakon o monarsima seksistički, a njegova prava kao muškarca – ugrožena. Nedavno je izjavio kako ne želi biti sahranjen u istom grobu sa kraljicom. S druge strane, za 45 godina nije se udostojio da u pristojnoj mjeri savlada danski jezik, iako mu supruga govori čak 5 jezika.

Oni, njihovi sinovi, kao i svi ostali članovi kraljevske porodice su prizemni ljudi i često ih možete vidjeti kako obavljaju svakodnevne stvari po gradu, poput ostalih građana. Iako više nemaju pravu moć odlučivanja, potpisuju zakone koje izglasa Parlament, proglašavaju Vladu i više se bave predstavljanjem Danske u svijetu. S obzirom na to da taj posao obavljaju više nego dobro i na činjenicu da se radi o prizemnim, običnim ljudima, Danci nemaju problem s tim što ih za taj posao kroz poreze skupo plaćaju. Svi oni imaju svoje plate, dok pravo na penziju danas imaju samo pravi nasljednjici, umjesto svih članova kraljevske porodice, što je ranije bio slučaj.

Članove kraljevske porodice čuva kraljevska straža, koja za razliku od mnogih drugih po svijetu, ima pravo naoružanje koje čini nož, mač i prava automatska puška, sa pravom municijom, kao i ovlaštenje da u slučaju nužde koriste taj svoj mini – arsenal. Iako sa svojim smiješnim uniformama djeluju neozbiljno, radi se o visoko obučenim oficirima koji ozbiljno shvataju svoj posao i kojima ne možete prići previše blizu. Ukoliko pokušate to da uradite, u svrhu fotografisanja, vjerovatno će stražar glasno zagalamiti na vas.

Održivost

Amager Bakke je termoelektrana u Kopenhagenu, koja energiju dobija spaljivanjem otpada. S obzirom na to da Danska jednostavno dosta toga reciklira i samim time nema dovoljno smeća, isto uvozi iz Velike Britanije. Na krovu termoelektrane napravljena je ski staza, tako da usred grada možete skijati.

Ova 60 – megavatna elektrana koja bi u potpunosti trebala da se napaja spaljivanjem smeća bi trebalo da obezbjedi grijanje za 160 000 i električnu energiju za 62500 domaćinstava.

Više od 20% energije u Danskoj već dolazi iz obnovljivih izvora, a cilj je da do 2050. godine taj broj dostigne 100%. Dosta energije generišu vjetrenjače, a Danska je svjetski lider u razvoju novih tehnologija u ovom polju.

Visoku svijest ovog naroda potvrđuje i činjenica da samo Kopenhagen ima oko 400km biciklističkih staza, a 40% stanovnika ovoga grada na posao dolazi biciklom.

Paper island

Jedno od popularnijih mjesta u samoj luci u Kopenhagenu je i Paper island. Ovom ostrvu nije bio moguć pristup sve dok su se na njemu nalazile hale u kojima se skladištio papir decenijama. Nakon što su hale ostale prazne, Danci su ih pretvorili u zonu zabave za građane.

Danas se ovo ostrvo polako transformiše od industrijske zone do žive urbane zone sa kreativnim kompanijama, galerijama, umjetničkih izložbama, kafićima, restoranima i sličnim zabavnim sadržajima.

U jednoj od hala nalazi se i Copenhagen street food market. Radi se o velikoj hali prepunoj šarenih, raznolikih štandova i restorana sa svim mogućim vrstama hrane poznatih čovječanstvu.

Holokaust

Priču o Dancima i Hygge filozofiji vodič je završio pričom o Drugom Svjetskom ratu i nevjerovatnom spasavanju gotovo svih Jevreja u ovoj zemlji.

Kada su 1940. godine Njemci napali Kopenhagen, kraljevska garda pružila je neočekivano jak otpor, neuporedivo većem protivniku.

Ipak, Njemačka je okupirala Dansku, iako im tokom okupacije nisu stvarali pretjerano mnogo problema. Danski kralj, Kristijan X i Vlada su funkcionisali gotovo neometano. Pored toga, kralj je lično prkosio koliko je mogao Hitleru i Njemačkoj. Lično je skidao nacističke zastave i vraćao danske (Danska zastava je najstarija na svijetu), hodajući po gradu naoružan, bez ikakvog obezbjeđenja, pokazujući time da je još uvijek tu za svoj narod.

Iako su Danci vodili relativno pristojne živote pod okupacijom, Njemačka je zahtjevala predaju svih danskih Jevreja. Zahvaljujući danskom mentalitetu i hygge filozofiji (termin se takođe može prevesi i kao togetherness, kolektivna svjest), Danci su odbili da izdaju svoje komšije, insistirajući na tome da u Danskoj ne postoji jevrejski problem.

Vlada je godinama odbijala njemačke zahtjeve za izručenje Jevreja. Takođe, Danci nisu pristali na uvođenje rasnih zakona i Jevreji u toj zemlji su zadržali jednaka prava kao i ostali građani. Danci na visokim položajima su davali otkaze, ne želeći da potpišu smrt Jevrejima.

Na početku su ih lično skrivali i formirali mrežu za pomoć i upozoravanje. Zatim su, zajedno sa stanovnicima susjedne Švedske vršili pritisak na švedsku Vladu da primi ugrožene Jevreje. Potom su ih dva mjeseca prevozili u brodovima, čamcima i vozovima u neutralnu Švedsku, vješto izbjegavajući stroge Njemačke kontrole. S obzirom na to da je većina danskih Jevreja pripadala radničkoj klasi i nije bila pretjerano imućna, bogatiji Danci su finansirali polovinu troškova prevoza svih Jevreja u Švedsku. Malobrojne Jevreje koje je Gestapo uhapsio i trasportovao u logore (njih 470), danska Vlada je političkim pritiscima nastojala izvući iz logora i objezbjediti im hranu i njegu. U tome je aktivno učestvovao i danski Crveni Krst.

Zbog svega toga, Danska je, od svih okupiranih zemalja od strane nacističke Njemačke, zemlja sa najmanjom stopom smrtnosti Jevreja u ovom ratu. Yad Vashem je registrovao samo 102 ubijena danska Jevreja. Ova kolektivna akcija spasavanja danskih Jevreja se smatra jednom od najvećih kolektivnih akcija u svim okupiranim zemljama.

Oko 99% danskih Jevreja preživjelo je Holokaust. Dok su boravili u Švedskoj, danske komšije su im čuvale domove, a po povratku, bilo je dovoljno da obrišu prašinu i nastave sa svojim životima.

Na kraju priče, vodič nas je zamolio da ponesemo Hygge u svoje gradove, zemlje i domove i barem jednim malenim gestom pokušamo, bar na kratko, učiniti svijet boljim mjestom.