Najzad odlazim iz Oša, najdepresivnijeg mjesta na svijetu. Plan je da nemam plan, pokušaću autostopom da stignem do Biškeka i usput eventualno nešto vidim. Prošlu noć proveo sam istražujući zanimljivosti ove zemlje i unoseći ih na mapu. Fora je što te tačke nisu ni u kom smislu koncentrisane.

Dosta mi pomaže Slobodan, tip koji stoji iza Hercegovina travel festa na kom sam prošle godine, među ostalim, nastupao i ja. Bio mi je to prvi javni nastup u životu. Ljubuški, Slobodan i ekipa sjajnih ljudi, domaćina i putnika ostali su mi u najboljem sjećanju. Sa Slobodanom sam ostao u kontaktu, trebali smo zajedno u Afganistan prije par mjeseci, a danas mi pomaže dragocjenim savjetima iz Kirgistana u kojem je i sam bio prije nekoliko godina i napisao odličan putopis o ovoj zemlji.

On mi je predložio da iznajmim kola, ali prije svega želim da osjetim zemlju na svoj način, da osjetim cestu pod nogama, da vidim u kakvom je stanju ta cesta i kakve su međuljudske i klimatske, vremenske prilike. Nakon što to sve uradim, eventualno ću uzeti kola. Imam sasvim dovoljno vremena, 3 sedmice.

Nekako sam prehodao do periferije grada i tu uz pomoć komunikacije na esperantu sa brojnim lokalcima uspio da nađem dijeljeni taksi i njime stignem do Uzguna. Termini kojima se gađam sa lokalcima izgledaju otprilike ovako: Uzgun maršrutka tam, taksi tože tam, skoljka, 100 som.

Sjedim na zadnjem sjedištu i nakon inicijalne ne toliko uspješne komunikacije sa ostalim putnicima čujem kako me ogovaraju i smiju se. Nemam pojma o čemu pričaju ali mi je simpatično te se i ja od srca smijem sa njima. U jednom trenutku automobil se zaustavlja i starac sa suvozačevog mjesta izražava želju da se zamijenimo za mjesta. Odgovaram kako zaista nema potrebe. On mi govori da je naprijed dosta udobnije. Nakon mog kraćeg insistiranja, starac poteže najuvjerljiviji argument: tvoje njet, moje jes, aludirajući na to da je žena pored koje sjedim njegova a ne moja. Smijemo se i razmjenjujemo mjesta.

Od tog trenutka počeo sam da se smijem. Sjebano je sve spolja i iznutra, ali i to je život. I realno, uglavnom je smiješno. To ovi ljudi najbolje razumiju. Njihove muke su nezamislive za nekoga iz Evrope, kao i njihova sposobnost da se u svemu tome smiju i zabavljaju. Život je stvarno smiješan. Posebno kada mu se ovako prepustite. A ja sam se upravo u ovom trenutku samo prepustio životu i slobodnom padu.

U Uzgunu obilazim arheološko nalazište iz 11. vijeka i potom nastavljam autostopom dalje. Za 1,5 evra vozi me neki lik u kamionetu do ulaza u Žalal Abad. Tu me kupi neki lokalni bokser sa ćerkicom i vozi do skretanja za Taškomur. Pokazuje mi fotke nekog bokserskog turnira na Filipinima. Ja se ustvari savršeno razumijem sa ovim ljudima. Na kraju nije htio da uzme novac.

Potom mi staje stariji čovjek sa suprugom i vozi me do Bazar Kordona za 1 evro. Uglavnom im ostavim duplo više od onoga što traže. Mada se često desi i da mi na kraju vožnje odbiju novac. Stopiranje u ovoj zemlji je zapravo uobičajen način prevoza. Ljudi uglavnom nemaju novca, te stoga često stopiraju. Svi vozači su manje – više taksisti.

Ovo je prava stvar, sve ono što želim od putovanja. Nisam ovako putovao godinama. Maroko ne računam uopšte u ozbiljno putovanje. Na ovaj način uspijevam da se povežem sa ljudima, da bolje upoznam njih i njihovu zemlju, njima omogućim da zarade koju kintu, a usput se i dobro zabavljam. Ponekad se i napijem, što se upravo dogodilo na narednoj dionici puta, do Taškomura.

Sve se dešava spontano i u hodu. Kao i obično, raduju me spoznaje kako ne moram uopšte da imam nekakvu strukturu. Deset dana ranije u Banjaluci prisustvovao sam svirci izvjesnog Zorana iz “Prekidača” i razmišljao o tome kako me svirka ovog lika i pisanje Erlanda Lua izuzetno raduju, upravo zbog toga što je izražaj obojice ovih likova lišen bilo kakve forme i strukture. Radi se o čistoj improvizaciji i pomjeranju granica.

Dva brata, tipovi od 61 i 70 godina su riješili da me odbace sve do Taškomura za 2 evra. Ubrzo po ulasku u automobil suvozač otvara votku, sipa do pola u plasičnu čašu i daje je meni. Pita me hoću li. Hoću bolan, kako neću.

Pijemo votku i pričamo o Kirgistanu i Srbiji. Miriše mladi luk iz gepeka.

Obraćaju mi se imenom Serjoža dok potežemo votku. Sviđa im se to što želim a bogami i mogu popiti. Kažu mi da sam i ja Kirgiz ustvari. Objašnjavaju mi da su oni zapravo u sklopu mongolskog carstva pokorili i prostor današnje Srbije. Samim time i ja sam vjerovatno Kirgiz.

Sviđa mi se to. Postaviše mi ljudi dijagnozu za čas. Možda sam stvarno Kirgiz, ko zna. To nekako i ima smisla. Super mi je što su nakon samo par minuta skontali ko sam zapravo ja, budući da ja nemam pojma o tome i ništa mi uglavnom nije jasno.

Govorim im da izgledaju dosta mlađe. Krevelje se i govore da je to zbog votke.

Kupuju nekakvu hranu usput za sebe i u zasebnu kesu stavljaju nekoliko nekakvih kiflica za mene.

Počinje priča o Rusiji i Americi.

Amerika njet horošo. Rasija horošo. Volimo Rusiju, oni naša braća. Pijani smo. Kirgistan Serbija družba.

Bože, samo da ovako pijan ne kažem šta zapravo mislim o Rusima i Rusiji.

Radi me votka. Sjajno se osjećam. Čini mi se da u ovom trenutku suvereno vladam ovom zemljom.

Pitaju me vjerujem li u Boga i da li sam hrišćanin. Govore mi kako su oni muslimani i čude se kako to da ja ne vjerujem. Govore mi kako ja i nisam svjestan toga da moja duša vjeruje u Boga.

A bez vjere kak? Moraš da vjeruješ u nešto, Boga ili diavla.

Zovu me da prespavam kod njih. Na kraju mi nalaze taksi do mog smještaja, pravimo nekoliko zajedničkih fotki i rastajemo se.

Odbili su novac.

Bože kakva zemlja. Ne samo da Kirgistan nije kontaminiran masovnim turizmom nego mi se čini da nikada neće ni biti. Jednostavno previše je daleko, previše je surova klima, previše su tvrdi ovi ljudi. Kapitalizam se ovdje nikada neće primiti.

Najljepše od svega je to što me niko ne smara kao u Maroku.

Sve vrijeme osjećam potrebu da se duboko poklonim ovim ljudima.

Odustajanje

Sutradan busom odlazim do sela Arkit u blizini Sary Chelek jezera. Autobus kreće sa željezničke stanice koja služi i kao svadbeni salon.

Put vodi kroz planine načičkane krdima divljih konja.

Arkit je obavijen gustom, hladnom maglom. Kreće i kiša. Do jezera se može tek sutra i to ako bude lijepo vrijeme, što sudeći po prognozi neće biti slučaj. Provodim čitav dan u ovom pustom udaljenom selu. Vajb je užasan, kao u Ošu. Osvajaju me nježne misli o odustajanju.

Pomislio sam na to kako se ljudi na Everestu, Nepalu obično bave izučavanjem tehnika joge, meditacije ili recimo pišu knjige. Ja sam se u tom dijelu svijeta ozbiljno posvetio izučavanju tehnika odustajanja. U međuvremenu sam postao pravi stručnjak iz te oblasti, te sam jutrom odlučio da se vratim na glavnu cestu, preskočim ovo jezero i nastavim da se slobodno krećem ka Biškeku.

Prvi automobil koji se kretao ka civilizaciji me je pokupio i za dva evra prebacio do glavne ceste. Tu sam, na nekoj raskrsnici na Putu svile zaustavio tipa u nekom fensi džipu i sa njim stigao sve do Toktogula.

Tročasovna vožnja protiče ugodno, uglavnom u tišini ili uz zvuk uzbekistanskih narodnjačina, dok se oko nas izmjenjuju planine, jezera i rijeke.

Lik se zove Ulan i tvrdi da moje ime znači sir i duša. Čuo je za srpsku rakiju i čak pokušava da dovede stručnjaka iz Srbije da mu pomogne da napravi pravu Šljivu.

Na svu sreću, pri samom rastanku razgovor je otišao u pomalo neobičnom smjeru. Počeo je da me zapitkuje o tome kako mi na srpskom jeziku nazivamo razne stvari i pred sam rastanak došao je do ženskih i muških reproduktivnih organa. Budući da sam bio pomalo iznenađen takvim pitanjima, da bi mi objasnio na šta tačno misli počeo je da pokazuje rukom ka vlasititom spolovilu. Na kraju je odbio novac, a ja sam iskačući iz džipa ljubazno se zahvalio i jasno i glasno na srpskom jeziku izgovorio: “kurac”.

To je bila zadnja stvar koju sam rekao ovom ljubaznom ali neobičnom čovjeku.

Toktogul

Na putu do najbližeg smještaja susreće me stariji lik. Prilazi mi, pozdravlja me i pita odakle sam. Kaže da izgledam kao Žan Reno i poziva me na čaj kod njega kući. Ljubazno se zahvaljujem i nastavljam ka smještaju.

Pojavljujem se u hostelu bez prethodne rezervacije, cjenkam se za smještaj, dogovaram spavanje za 15 evra u lijepoj i urednoj sobi i odlazim u obilazak grada.

Plan je da prehodam nekih 6km do jezera. Prolazim kroz gradski park, obilazim spomenike iz Drugog svjetskog rata i dolazim do napuštenog zabavnog parka, gdje se klinci vješaju o ogromni panoramski točak koji ne radi već decenijama i koji usljed njihovog vješanja proizvodi glasni zvuk škripanja.

Ubrzo počinje da pada hladna kiša, te se vraćam u hostel. Usput počinjem da osjećam bol u lijevom skočnom zglobu. Stavljam kesu sa vodom u zamrzivač i dok čekam da se zaledi, nogu umotavam u jaknu natopljenu hladnom kišom.

Bol postaje sve jača.

Bolnica

Jutrom shvatam da ne mogu da hodam. Bol i otok su se tokom noći intenzivirali i moja lijeva noga uopšte više ne služi svojoj osnovnoj svrsi.

Moj unutrašnji mrak postaje sve dublji. Već po samom dolasku u Oš osvajale su me misli o tome da se odmah vratim u Beograd. Sve vrijeme mi je jako loš vajb. Malo me je autostopiranje i bleja sa ovim ljudima oraspoložilo, ali ovo me u potpunosti dotuklo. Poslednja stvar koja mi je trebala je povreda noge. Doživljavam ozbiljan energetski pad.

Odlučujem da ipak odem do tog jezera prije nego što donesem bilo kakvu odluku. Nekako se dovlačim do kapije hostela i tu hvatam taksi. Za 8 evra lik me vozi nekih 6km, do same obale jezera. Prizori su nestvarno lijepi. Na zelenim prostranstvima mirno pasu krda konja, oko kojih veselo skakuću tek oždrebljena mladunčad. Pozadinom ovog prizora preovladava ogromno i mirno plavo jezero, iza kog su se nanizali snježno bijeli planinski vrhovi. Prizori su nestvarni. Podsjeća me na Island, mada mi ovo djeluje još ljepše. Bilo bi sjajno prošetati ovuda, ali ništa od toga. Izlazim iz automobila, pravim nekoliko fotografija i vraćam se u grad.

Doručkujem u nekom restoranu gdje me ljubazni radnici pitaju kako sam i donose mi hranu i kafu. Jedan od radnika govori engleski te mi daje svoj broj telefona i govori ako odem u bolnicu da ga nazovem i da će mi rado biti prevodilac.

Taksijem odlazim do bolnice udaljene 800 metara od amještaja. Jedva se krećem, jako me boli, ali ipak ne toliko koliko činjenica da svi misle da sam Rus.

Budući da nemam putničko osiguranje i da sam stranac u zemlji sa kojom moja zemlja jedva da ima bilo kakve diplomatske odnose, najviše me brine koliko će sve to da košta. Zdravstvene usluge su obično jako skupe ukoliko nemate osiguranje. U mojoj glavi ta cifra se kreće od 200 do 1000 evra. Zaista pojma nemam.

Ulazim u ambulantu i pokušavam da iskomunicuram svoj problem, u zemlji u kojoj mi komuniciranje daleko jednostavnijih stvari predstavlja veliki problem. Nije mi jednostavno čak ni da naručim hranu. Opisivanje simptoma i uzroka povrede koje ni sam ne znam čini mi se kao nemoguća misija.

Srećom moje stanje je poprilično očigledno, budući da ne mogu da hodam i da imam otok na skočnom zglobu.

Sestre trče oko mene, zaista se trude na sve načine da mi pomognu. Šalju me na rentgen. Zabrinuto ponavljam samo jednu frazu: skoljka dengi (u fazonu koliko će to da me košta).

Govore mi da sačekam da izračunaju.

Dvije sestre se bacaju u rješavanje ovog matematičkog problema. Vade se izvodi, integrali se, računaju se determinante i na kraju mi jedna od njih saopštava presudu: 250. Potom se nešto domunđavaju i konačno mi govore kako će sve da me košta tri puta više, budući da sam stranac – 750.

Srećom, ovo se ne odnosi na evre nego na lokalnu valutu. Sve ukupno će me koštati oko 8 evra. Živio socijalizam.

Odlično, snimaj sad sve. Daj prostatu, daj sistematski, daj sve.

Vode me na snimanje. Vadim metalne stvari iz džepova, a žena me gleda u čudu. Ne razumije zašto to radim. Govori mi da će snimak biti gotov za 10 minuta. Odlično.

U čekaonici čekam svoj snimak. Žena donosi snimak stopala i ostavlja ga da se osuši. Zapažam nekakve šarafe na snimku koji drže kosti spojenim. Isuse, da li je moguće da sam previdio da imam šarafe u stopalu? Kada se to desilo? Jesam li stao na jebeni šaraf!? Ubrzo dolazi ista ta žena, donosi snimak nekog drugog stopala i govori mi nešto u fazonu: buraz iskupiraj, nije tvoj snimak. Evo ti tvoj snimak.

Daje mi snimak i govori mi da ga držim za rub jer još nije osušen. Šalju me kod doktora. Nosim svoj snimak sa kog i dalje kaplje nekakva tečnost.

Na vratima doktorove kancelarije piše vrač. Koji kurac, pa neću valjda kod vrača sad da idem!?

Naravno, riječ “vrač” na ruskom znači “doktor”. Usput saznajem da se na ruskom jeziku za “stomak” kaže “život”. Pomišljam na to da jednotavno uđem unutra i kažem doktore boli me čitav ovaj život.

Doktorica “opšte prakse” me šalje na treći sprat kod specijaliste.

Specijalista uzima moj snimak i govori nešto sestri koja pomalo govori engleski. Nema lomova, kaže, ali ne uspijeva ništa drugo da mi objasni. Zovem mladića iz restorana i dajem telefon doktoru. Potom uzimam svoj telefon i mladić mi objašnjava kako je doktor rekao nešto u fazonu ništa strašno, nema lomova, biće to ok, a i ako ne bude nema veze, pa ima i drugih ljudi, nije frka ako rikneš.

Naravno, sve to ja sam učitavam i pomalo karikiram. Ali u svakom slučaju moram da mirujem i da zaboravim na planinarenja i bilo kakve aktivnosti koje podrazumjevaju hodanje.

Uzimam mast i rastezljive trake u apoteci i odlazim. Sve me koštalo manje od 10 evra i bilo je gotovo za manje od sat vremena.

Taj rentgenski snimak spakovao sam u Tesonovu “U šumama Sibira” i kada se vratim uokviriću ga i okačiti na zid u stanu. Biće to moj suvenir iz Kirgistana.

Svaki dan ko novu godinu da slavim

Odlučujem da nastavim da stopiram ka Biškeku. Biškek je ipak prestonica i tamo ću sigurno imati mnogo više opcija za sve, pa i za zdravstvenu njegu. Moglo bi se reći da idem po stručnu pomoć.

Odjednom sve stvari koje su me mučila iščezavaju. Kako kažu, zdrav čovjek ima milion želja, a bolestan samo jednu: da signe do Biškeka. To mi je zaista jedina briga – da ne povrijedim dodatno nogu i da se dokopam mjesta gdje ću moći da ležim, oporavljam se i zatražim zdravstvenu pomoć ako bude potrebe. Usljed svega toga počinjem da se mnogo bolje osjećam.

Perspektiva mi se mijenja iz korijena.

Stojim na izlazu iz grada i stopiram. Prilazi mi neki tip i govori da pođem sa njim kući i da će me on večeras odbaciti do Biškeka, besplatno. Zahvaljujem se i odbijam. Ako ne zaustavim ništa do večeras, naći ćeš me istom ovom mjestu, govorim. Lik odlazi do kombija i vraća se sa kutijom nekakvog keksa. Daje mi to i pomaže mi da utovarim torbu u kola koja sam upravo zaustavio.

Dogovaram vožnju do Biškeka za 7 evra.

Naredna dva sata vozimo se kroz nestvarno lijepe predjele, planine okovane snijegom, pored planinskih potoka koji presjecaju lijepa zelena brda.

Ipak, automobil je pretrpan ljudima, noga mi je u nezgodnom položaju a i želim da malo ostanem u ovom području i upijam svu ljepotu koje ovo mjesto emituje. Izlazim iz autobomila pored nekog mjesta za odmor, plaćam 5 evra vozaču i ostajem neko vrijeme tu.

Zaustavljam nekakav udoban kombi sa samo jednom putnicom. To mi omogućava da se izvalim na zadnje sjedište, namažem nogu kremom i zamotam je rastezljivom trakom. Usput uživam u spektakularnim prizorima koji se nižu oko nas. S pojavom signala i interneta, bukiram nekakav smještaj u Biškeku.

Bol polako popušta. Osjećam se sjajno. Sve je dobro, sve je tačno onako kako treba biti. Moje tijelo je moj hram i sada treba da brinem samo o njemu i da ga njegujem. Ništa drugo i nemam niti mi je potrebno.

Sada zaista više ništa ne moram. Pentranje po planinama otpada. Najzad imam priliku da jednostavno ne radim ništa i ne žurim nikuda. Najzad jebeno ništa ne moram.

Sa slušalica tresu Brkovi: “svaki dan ko Novu godinu da slavim”. Tako je bolan. Treba svakoga dana da sam zahvalan na svemu što imam, a prije svega na ovom tijelu i duhu koji su me iznijeli na najluđe visine i najtamnije dubine. Sad sam siguran da će ostatak putovanja biti sjajan i da ću se sigurno dobro zabaviti.

Ovi ljudi su divni, priroda je spektakularna. Imam dovoljno vremena za sve. Siguran sam da ću ubrzo stati na noge i ponovo suvereno zavladati ovom zemljom.