Ulazak u Iran

Stajao sam još neko vrijeme kraj Yanar Bulag izvora i posmatrao vodu kako gori. Ova zapaljiva voda bogata je metanom. Pored toga, ili upravo zbog toga je i ljekovita. Već par minuta nakon što sam napustio ovo mjesto stigao sam i na granicu. Proveo sam sate u dugom redu ljudi koji su čekali ulazak u Iran, trpeći negostoljubive poglede mračnih i jezivih likova. Svi su iz nekog razloga histerično i u panici galamili. Jedino ja nisam imao pojma o čemu se radi. Samo sam mutavo stajao i čekao na svoj red. Ljudi su se naguravali, a oni koji su poznavali mladića iz obezbjeđenja dolazili su na pasošku kontrolu preko reda.

Čitav prizor tog haosa, galame, prljavštine i nervoze djelovao je strašno. Ako se već odluče na putovanje u Iran, ljudi najčešće u ovu zemlju stignu preko aerodroma u Teheranu i rijetki su stranci koji u Iran ulaze na ovaj način. Zapravo, bio sam jedini bjelac na čitavom graničnom prelazu. Ovaj granični prelaz nije kao bilo koji drugi, ovo je ulaz u potpuno drugu civilizaciju. Nastojao sam izgledati ozbiljno i kul, dok sam na leđima nosio torbu, a rukama u džepovima nervozno držao telefon, pasoš i novčanik, jedine tri stvari bez kojih ne bih mogao dalje.

Kada sam najzad stigao na red, azerbejdžanskim graničarima je trebalo još nekih sat vremena da se lično uvjere u to da mi nije potrebna viza za ulazak u Iran. Najzad su me pustili i izašao sam iz zemlje. Ispred mene se ukazao most preko mutne Astarachay rijeke, na kojem su se, u pravilnim razmacima postavljene, vijorile iranske zastave, a sa čije druge strane su patrolirali naoružani iranski vojnici. Prešao sam most, ljubazno se osmjehnuo vojniku, klimnuo glavom u znak pozdrava i ponovo stao u dugi red. Osjetio sam nalet adrenalina i neku, do tada nepoznatu mješavinu straha, uzbuđenja, iščekivanja, radosti, panike, ali i vjere u sebe.

Stajao sam tako u redu, okružen mnoštvom ljudi, kada je mi je mladić sa pasoške kontrole mahnuo, pozivajući me da priđem. Prišao sam mu, ostavljajući iza sebe barem trideset začuđenih ljudi.

Zamolio me da mu dam pasoš. Vidjevši da se radi o srpskom pasošu, na dobrom engleskom mi je veselo rekao kako sam prvi putnik iz Serbistana kojeg je upoznao. Znao je, naravno, da mi viza nije potrebna. Da bih ga još više odobrovoljio, rekao sam mu kako je Serbistan jedina zemlja u Evropi u koju Iranci mogu putovati bez vize i da bi trebao da je posjeti. Razmijenili smo još par ljubaznih fraza, dok mi je udarao zeleni pečat u pasoš i potom se uz osmijehe razišli. Pustio me da uđem prije svih. Ja sam u njegovoj zemlji bio gost, bijelac i to mi je osiguravalo privilegiju da sve dobijam preko reda.

Na kontroli prtljaga su me dvojica ljubaznih radnika nezainteresovano pretresla i poželjela mi dobrodošlicu u Iran. Savjetovali su me da nikako ne razmjenjujem novac od dilera koji se nalaze odmah ispred graničnog prelaza. Rekli su mi da ih ima mnoštvo i da me ne uplaši njihovo nametljivo ponašanje. Zahvalio sam se, pokupio svoj pasoš i torbu i stupio nogom na tlo Islamske republike Iran, zadovoljan zbog toga što me niko nije pitao da li sam ikada bio u Izraelu (prostoru okupirane Palestine, naravno. Riječ Izrael se ne izgovara glasno nigdje u ovom dijelu svijeta, osim u – Izraelu) i time me primorao na laganje ovih dragih ljudi.

Astara

Bez pretjerivanja, ja doslovno nisam imao pojma gdje se nalazim i šta bih trebao sljedeće da uradim. U jednom trenutku sve se promijenilo, pa čak i vrijeme. U Iranu sat prednjači za 30 minuta. Krenuo sam pješke ka gradu, ostavljajući iza sebe uzbuđene dilere koji su me pratili i glasno uzvikivali mister, mister..

Nalazio sam se u Astari, pograničnom iranskom gradu kojeg samo rijeka Astarachay dijeli od istoimenog grada u Azerbejdžanu. Ipak, ovaj grad izgleda kao ništa što sam do sada vidio. Podsjetio me na haos Ramallah – e, palestinske prestonice. Ipak, Astara je Ramallah na steroidima. Ako mislite da je odlazak u Teheran avantura i da je taj grad lud, egzotičan, haotičan ili opasan, treba da vidite Astaru. Teheran je za slabiće i metroseksualce. Astara je prava stvar.

Potpuna neuređenost vladala je ulicama ovog grada. Svuda oko mene pojavljivali su se najčudniji likovi i pokušavali nešto da mi prodaju. Jednom od njih sam gestikulacijom trljanja prsta o prst dao do znanja da tražim mjenjačnicu. Odveo me do jedne od njih. To je bila neugledna i prljava soba popločana bijelim pločicama. Na stepenicama je sjedio mladić i prodavao novine, na čijim naslovnicama se nalazio vrhovni vođa Ali Khamenei, oko čijeg lika su bile razbacane fraze ispisane arapskim slovima. Unutra su dvojica mračnih likova pili čaj. Osmijehnuli su se i klimnuli glavom u znak pozdrava. Jedan od njih izvadio je gomilu novčanica iz džepa i pružio mi kalkulator da na njemu ukucam koliko novca želim. Upisao sam 30, ne želeći da mijenjam više novca na granici, na samom rubu civilizacije.

Dao mi je znatno više rijala nego što sam očekivao. Zaključio sam da je vrijednost iranske valute u međuvremenu opala i zadovoljno spakovao novac. Metodom izgledanja potpuno zbunjeno i ponavljanja riječi autobus uspio sam da ih upitam za lokaciju autobuske stanice.

Jedan od njih počeo je na farsiju da mi objašnjava kako da dođem do stanice. Shvativši da nisam u stanju da ga razumijem, poveo me do svog starog automobila iranske proizvodnje, a potom i dovezao do terminala. Iz njegove gestikulacija dalo se naslutiti da smo stigli na terminal sa kojeg polaze autobusi za 80km udaljen Ardabil.

Naravno, odatle ne kreću autobusi već taksiji. Nekako sam dogovorio sa taksistom da me za 400.000 rijala (oko 8 evra) prebaci do Ardabila, samog ishodišta zoroastrizma. Ovi ljudi ne razumiju niti jednu frazu na engleskom. Oni ne razumiju ni globalno poznate termine poput money, exchange, bus station. Način na koji sam dogovorio cijenu sastojao se od toga da ja vadim jednu po jednu novčanicu od 100.000 rijala, zaustavljam se kod 3 novčanice, dok on pokazuje da želi još dvije, tri. Ja vadim još jednu i ispitivački ga posmatram. Mrsko uzima 4 novčanice i sjeda za volan. Pomislio sam kako je potpuno nenormalan način na koji komuniciram sa ovim ljudima.

Samouvjereno sam sjeo u ofucano taksi vozilo, stavio slušalice na uši i pustio Tool, uveren da sam spreman da se prepustim Iranu i potpuno nesvjestan da je upravo započela možda najveća avantura koju sam ikada doživio.

Ardabil

Već nakon par kilometara vožnje sa ovim likom, zaključio sam da Libanci i Albanci, u odnosu na Irance voze kao tetkice. Iranci su definitivno šampioni u ovom sportu. Lik je po krivinama iranskih planinskih prevoja samouvjereno preticao kamione pretrpane robom. Nerijetko se iza krivine pojavljivao podjednako lud i nepredvidiv vozač, vozeći nam u susret. Uz združenu pomoć blaženog Alaha, Isusa i Marije, nekako je svaki put uspijevao da se u posljednjem trenutku izvuče iz, za mene potpuno izvjesne katastrofe. U nekoliko navrata smo se jednostavno našli u nepostojećoj, srednjoj traci na putu. Iranska saobraćajna kultura se svodi na to da svi voze ekstremno desno, ostavljajući prostora onim hrabrijim od njih da formiraju treću traku, ukoliko se prilikom preticanja nađu oči u oči sa sličnom budalom iz suprotnog smijera.

Penjali smo se po iranskim planinama, sasvim solidnim putevima, na kojima znakove ograničenja nisam ni primijetio. Srce mi je lupalo kao ludo. Bio sam uzbuđen, srećan i nekako velik u sopstvenim očima. Jebote, stigao si u Iran, autostopom, mislio sam dok su se pored nas nizala duga polja riže.

Bilo je kasno popodne kada smo stigli u Ardabil. Taksista je, po mojoj želji, zaustavio vozilo ispred prve Irancell radnje na koju smo naišli. Uletio sam unutra i pokušao da im objasnim kako želim kupiti SIM karticu. Svi su me odmjeravali znatiželjnim pogledima, ali niko nije govorio engleski. Prišao mi je mladić Amin i na lošem engleskom objasnio da će mi on pomoći i da ne brinem.

Dok je on na farsiju popunjavao hrpu papira potrebnih za kupovinu SIM kartice, pozvali su me u kancelariju da odmorim i popijem kafu. Tu sam neko vrijeme odgovarao na neobična pitanja znatiželjnih starih Iranaca o tome odakle sam, ko sam, sta sam i otkud ovdje. Jedan od njih je nevješto prevodio, a ostali su se došaptavali, u čudu me posmatrali, smješkali se, tapšali me po ramenu i upućivali mi riječi dobrodošlice u Iran.

Nakon nekih 15 minuta popunjavanja formulara, Amin me pozvao da preuzmem svoju SIM karticu, koju sam platio neka 2 evra. Objasnili su mi komplikovan sistem aktivacije i dopune i obećali da će se kartica, a time i Internet aktivirati za sat vremena. Pozdravio sam se sa svima i ubrzo napustio radnju, krećući negdje, bez cilja. Upitao sam Amina kako mogu da dođem do autobuske stanice, a on je rekao da će me rado odvesti. Zapravo je insistirao na tome, očigledno ushićen zbog ove iznenadne šanse da vježba svoj engleski i da jednom strancu predstavi svoju zemlju i narod na najbolji način.

Ispred radnje odvijao se nenormalan iranski saobraćaj, dok se u daljini čulo hodžino učenje, pomiješano sa ilahijama i kasidama. Ušli smo u polupan i stari Aminov automobil i krenuli ka terminalu.

Dolaskom na terminal, Amin je počeo nervozno da trči od jednog do drugog autobusa, tražeći prevoz za Tabriz. Preuzeo je kontrolu nad situacijom, a ja sam bio poprilično ravnodušan. Nisam imao ništa protiv toga da nekako prespavam u Ardabilu, s obzirom na to da već satima nisam konzumirao vodu, a ni hranu. Pored toga, bio sam potpuno iscrpljen. Četiri dana uzastopno stopiram po 500-600 km.

Iako nisam bio pretjerano zabrinut, ponavljao mi je da ne brinem i da će on sve srediti. Razgovarao je sa jednim vozačem koji je vozio za Tabriz. Vozač je odbijao da me vozi, a Amin se svađao s njim i ubjeđivao ga. Nisam znao zašto je odbijao. Autobus je bio potpuno prazan, ali nije primao putnike.

Za određenu novčanu nadoknadu, vozač je ipak pristao. Tada smo došli do drugog problema – falilo mi je nekih 200.000 rijala (4 evra). Nisam imao pojma koliko novca imam. Planirao sam u Ardabilu pronaći mjenjačnicu i obaviti još par sitnica u hodu, ali niko nije mogao da mi kaže gdje je i da li uopšte postoji mjenjačnica. Bankovne kartice u Iranu su neupotrebljive. Već sam bio pomiren sa tim da ostanem u Ardabilu. Međutim, Aminu je bilo očito previše stalo do toga da se pokaže kao dobar domaćin i čovjek koji rješava stvari. Na kraju mi je dao 200,000 rijala i ja sam ušao u potpuno prazan autobus za Tabriz.

Vatreno krštenje

Noć je pala nad Iranom, a ja sam u praznom autobusu klizio ka Tabrizu. Bio sam zadovoljan time što ću najzad malo odmoriti i ipak uspjeti stići u Tabriz danas. Čekao sam da mi se aktivira SIM kartica i da time dobijem prijeko potreban pristup Internetu. Negdje u Tabrizu me čekao Sadeq. Iako smo već imali dogovor da odsjednem kod njega, nismo se čuli neko vrijeme i bilo je neophodno dogovoriti detalje. Pokušavao sam da mu pošaljem SMS sa svog broja, ali moja kartica nije uopšte funkcionisala u Iranu. U potpunosti sam zavisio o toj, još uvijek neaktivnoj iranskoj kartici.

Nakon par sati vožnje, napravili smo pauzu u nekom lijevom mjestu. Vozač je sjeo u maleni objekat u kojem su posluživali hranu (daleko je to od restorana), a ja sam stajao vani i pušio cigaretu. Bio sam bez novca, hrane i vode, gladan, žedan i iscrpljen, a s obzirom na to da smo već bili na velikoj nadmorskoj visini, tresao sam se od hladnoće. Pomislio sam da, ukoliko nekako ne stupim u kontakt sa Sadeqom, možda i neću dočekati jutro. Bio sam u jednoj potpuno nepoznatoj i izolovanoj zemlji. Tabriz se nalazio na još većoj nadmorskoj visini i tek dolaskom u taj grad trebalo je napustiti sigurnost topline koju mi je pružao autobus. Ushićenje zbog mogućnosti dolaska u Tabriz prije ponoći polako je ustupilo mjesto strahu. Nisam raspolagao niti jednim jedinim resursom koji mi je bio neophodan.

Nastavili smo vožnju u autobusu, a moja panika je polako rasla. Uporno sam resetovao telefon, ali kartica i dalje nije bila aktivirana. Negdje oko ponoći, autobus se zaustavio nasred autoputa, u predgrađu Tabriza. Vozač se okrenuo ka meni i dao mi znak da smo stigli i da moram izaći. Nevoljno sam uzeo svoju torbu, dogegao se do vrata i napustio posljednju oazu sigurnosti i toplote.

Čim sam izašao, hladan vjetar počeo je da mi kida kosti. Pored mene su jurili automobili i kamioni, pojačavajući efekat vjetra. Sišao sam sa autoputa i počeo besciljno da lutam. Tražio sam bilo kakav zatvoren prostor u kojem bih mogao da se sakrijem od hladnoće. I dalje sam bio bez hrane i vode, sa kojima nisam stupio u kontakt tokom čitavog dana.

Nošen strahom koji je zavladao čitavim mojim bićem, besciljno sam lutao potpuno pustim predgrađem Tabriza, tražeći zaklon. Trebalo je preživjeti narednih 7 sati u stanju potpune iscrpljenosti, gladi i žeđi, u užasnoj hladnoći planinskog Tabriza. Pomislio sam kako možda neću uspjeti. Po prvi put u životu sam pomislio kako se možda neću izvući.

Shvatio sam kako sam potpuno potcijenio Iran. Iako iza sebe imam pregaženih 40 – ak zemalja, potpuno sam potcijenio Iran. Nema ovdje pekara, kafića, interneta, mjenjačnica. Doslovno ničega. Tada sam se sjetio da niko na svijetu ne zna gdje se nalazim. Nikome nisam želio reći da idem u Iran, sve dok bezbjedno ne stignem. Ako mi se nešto desi, a moglo bi, ko zna da li će i kada moji saznati. Pomislio sam na majku i tada me obuzeo potpuni bijes.

Bio sam bijesan na sebe. Potcijenio sam Iran, upetljao se u mrežu sopstvene gluposti i ponio se izuzetno neodgovorno prema sebi, svojima i prema životu samom. Počeo sam glasno da psujem. Psovao sam sve redom, na sav glas. Psovao sam Iran. Psovao sam sve religije svijeta, počinjući i završavajući sa Islamom. Jebenu teokratiju, Muhameda, zatucane Imame i njihove, još zatucanije sljedbenike. Psovao sam sebe samoga. Jebenu vukojebinu u kojoj sam se, svojom krivicom našao, a koja je i usred 21. vijeka potpuno divlja i necivilizovana.

Nije mi bilo više ni do putovanja, niti bilo čega. Samo sam želio da se javim majci, da joj kažem kako negdje partijam i super se zabavljam. I da spavam. Da spavam 50 sati.

Dalji i nedostižniji od najvećeg blaga i najsmelijeg svetskog rekorda, san je ležao negde u daljini, okean sna, a ja sam ginuo za jednom jedinom kapi njegovom.

Andrić

Htio si doživjeti pravi Iran, eto ti tvoj pravi Iran, idiote, govorio sam samom sebi. Režao sam. Samo mi je to preostalo. To režanje mi je skrenulo misli sa hladnoće, gladi i umora, i u meni proizvelo ogroman inat. Nećeš mi slomiti duh. Nećeš. Neće meni jedan glupi Iran i njegov glupi Islam slomiti duh. Neće!

I nije.

Ali mi je slomio želju i volju da ostavim cigarete. Pušio sam jednu za drugom, zavaravajući glad na taj način.

Odjednom se ispred mene ukazala velika autobuska stanica. Dovukao sam se do nje, ušao unutra i najzad odahnuo. Temperatura je bila nešto viša nego vani, nije bilo vjetra, a u unutrašnjosti se nalazilo par redova limenih klupa, na kojima je spavalo par ljudi. Pokušao sam da nađem nešto udobnije, ali i na stanici ništa nije radilo. Ni kafić, ni mjenjačnica, ništa. Bilo je oko 3 sata iza ponoći. Tri sata sam proveo hodajući, tražeći utočište i psujući Alaha.

Tada sam zapazio da se na stanici nalazi mnoštvo soba za molitvu. Svaka informativna tabla na stanici pokazivala je pravac ka jednoj od njih. Došlo mi je da eksplodiram u tom trenutku. Mrzio sam ih iz dubine duše. Sve religije na ovom svijetu. Religije koje su možda glavni krivac za to što živimo u potpuno nenormalnom svijetu. Nakon tri sata hodanja nisam uspio naći ništa. Ni pekaru, ni hotel, ni hostel, ni kafić, klub, prodavnicu. Samo jebene sobe za molitvu.

Iz principa, bijesa i prezira nisam ni poželio da odem do jedne od njih i tamo eventualno nađem udobniji smještaj. Legao sam na ledenu limenu klupu, glavu položio na torbu i pokrio se maramom. Onom maramom koju nosim svuda sa sobom. Onu koju sam kupio u Fatihu istanbulskom i zbog koje su nas u toj četvrti radikalni muslimani zamalo fizički napali, dok su za nama dovikivali pogrdne fraze, psovali nas i pljuvali tlo ispred sebe, pokazujući prezir*.

I zaspao sam brzo i tvrdo, ali to nije bio onaj san koji sam toliko žudeo. To je bila nesvest nepotrebnog i odbačenog tela.

Andrić

Jutro

U zoru me probudila obamrlost smrznutog tijela. U novčaniku sam imao toliko novca da platim toalet. Radnik koji je naplaćivao ulaz u toalet pustio me da uđem besplatno. Toliko sam bijedno izgledao.

Dozvao sam prvog prolaznika koji je djelovao mlado i zamolio ga za pomoć. Trebao mi je internet i prevodilac. Kartica se i dalje nije aktivirala, a javni wi – fi nije postojao. Ljubazni mladić objasnio je taksisti moju situaciju, rekao mu da me odbaci do mjenjačnice, a potom i negdje u centar.

Taksista me odvezao do svog ortaka, koji mi je najzad ilegalno razmijenio 100 evra. U bilo kojoj drugoj situaciji sigurno se ne bih uputio kod ortaka nepoznatog taksiste da mi razmijeni 100 evra. Ipak, bio sam toliko bijesan, odlučan i samouvjeren, da mi niko na svijetu nije mogao niti smio ništa. Ubrzo smo se našli u centru Tabriza. Iako mi se hladnoća već uvukla u kosti, odahnuo sam jer je najzad bio dan i imao sam novca.

Bilo je već 7 sati, ali Tabriz je i dalje bio potpuno pust. I dalje ništa nije radilo. Najzad sam pronašao hotel, ušao unutra i na recepciji zamolio za wi – fi. Dok sam čitao gomilu poruka koje sam od ulaska u Iran dobio preko zajednice, hotelski kuhar mi je prišao, poklonio se i pozvao me na doručak. Toliko sam poraženo i jadno izgledao da su mi ljudi pružali milostinju. Ipak, bio sam previse umoran i gladan da bih o tome mislio. Sišao sam u kuhinju i doručkovao sa ostalim gostima. Po završetku sam poželio da mu na neki način platim, da ga počastim. On se samo opet poklonio, nasmijao i rekao da ne dolazi u obzir. Ti si gost, Bog te blagoslovio, putniče.

Među ljudima koji su mi se javili preko couchsurfinga, mreže čije je korištenje u Iranu zabranjeno, bio je i Ali. Objasnio sam mu ukratko svoj položaj, a on je rekao da ne mrdam nikuda i da će doći za 5 minuta.

Ali

Nakon nepunih 10 minuta ispred hotela se pojavio Ali, crni mladić vedrog osmijeha. Nabacio mi je pet, zagrlio me i rekao da ubacim torbu u gepek. Stisnuo je gas svoje Saipe do poda i poletjeli smo. Upitao me želim li kafu, doručak ili odmor. Bio sam premoren, ali nisam želio gubiti vrijeme na spavanje. Kupili smo kutiju prejeftinih iranskih cigareta i krenuli na kafu.

Ali živi u Tabrizu i inače je magistar ekonomije. Iako je nedavno ostao bez majke, jako je vedar i nasmijan. Ima djevojku i dosta prijatelja. Mogao sam zaključiti da je omiljen u društvu, a i među djevojkama. Ubrzo nam se pridružio i njegov prijatelj Mohamad, inače svemirski inžinjer. Obojica su već imali uspješne karijere, sa svojih 25 godina. Nije mi trebalo mnogo da shvatim o kakvim se ljudima radi. Iako im engleski nije bio savršen, obojica su bili veoma obrazovani i govorili su nekoliko jezika.

Nakon kafe krenuli smo u obilazak grada. Ali je vozio iransku Saipu 300 na sat, a sa radija je treštalo neko smeće koje je zvučalo kao mješavina pakistanskog i srpskog turbo – folka. Objasnili su mi kako slušanje američke i prozapadne muzike u Iranu nije baš pametno. Pustio sam im neku tradicionalnu srpsku muziku, a potom i banjalučki Revolt. Njihova reakcija dala bi se opisati kao šok, strah i panika. Nikada nisu čuli nešto slično. Gledali su me iskolačenih očiju u nevjerici, dok je sa telefona prašio hard core.

Prva stanica bilo nam je jezero u jednom od parkova. Govorili su mi o Tabrizu, gradu poznatom po proizvodnji najljepših tepiha i najkvalitetnijih cipela. Tabriz je takođe poznat i po svom bazaru, koji važi za najveći natkriveni bazar na svijetu i jedan od najstarijih na Bliskom istoku.

Obišli smo džamiju “63 stuba”, koja se nalazi u sastavu bazara i čiju unutrašnjost krase, naravno, tačno 63 stuba. Posjetili smo i Qajar muzej, posvećen kulturnom nasljeđu iranske regije Istočni Azerbejdžan, čiji je najveći i glavni grad upravo Tabriz. Momci su mi objasnili da je jezik koji se govori u Tabrizu i okolini daleko bliži turskom, azerbejdžanskom jeziku nego farsiju. Kultura i tradicija takođe. Vidjeli smo još par muzeja, u kojima su gotovo isključivo radile žene i obilazak završili u velikoj i lijepoj plavoj džamiji, možda najposjećenijoj turističkoj atrakciji u ovom gradu. Radi se o džamiji iz 15. vijeka, koja je prije 300 godina stradala u velikom zemljotresu, a posljednjih 40 godina se obnavlja.

Posmatrao sam ove momke i običe prolaznike. Već tada sam shvatio da se radi o jednom potpuno drukčijem mentalitetu. Momci se ljube prilikom susreta (i to tri puta, kao i svi ostali Srbi), nerijetko se drže za ruke i jedni drugima govore nježne stvari koje su na Balkanu nezamislive (napominjem da se ne radi o gejevima – takvo ponašanje između gejeva, ponašanje koje za svrhu ima konzumiranje fizičke privlačnosti u Iranu se najstrožije kažnjava. U Iranu gejevi zvanično ne postoje). Generalno, nemaju problem sa pokazivanjem nježnosti. Ali je uzeo dvije jabuke i jednu poklonio meni. Drugu je rukama prelomio i podijelio sa prijateljem. U nekoliko navrata su mi rekli kako sam jako lijep. Moja naučena homofobičnost se nije baš snalazila prvih nekoliko sati, dok nisam shvatio da su Iranci jednostavno takvi, prisni i bliski i da se ne plaše pokazivanja nježnosti.

Dok se Ali probijao kroz ulice Tabriza vožnjom od hiljadu na sat, Mohamed me naučio arapske brojeve. Bilo je poprilično jednostavno i za par minuta sam ih savladao, što je jako korisno ako putujete u Iran i ako ne želite da vas preveslaju na svakom ćošku. Pokupili smo još jednog njegovog prijatelja i nastavili ludu vožnju po gradu. Kreveljili smo se kao nenormalni dok je on jurio ulicama.

Govorili su mi o teškom položaju ljudi u Iranu, želji za slobodom i strahu da se bore za nju. Govorili su mi kako režim niko ne voli, ali ga se svi plaše. Govorili su mi o tome kako Internet od milja zovu filternet, jer je ogroman njegov dio filtriran i za Irance zabranjen. Oni se snalaze korištenjem VPN tunela, pomoću kojih uspijevaju, znatno sporije doduše, da koriste zabranjene mreže. Govorili su mi o revoluciji koju je upravo Internet donio. Od poznatih aplikacija dozvoljeni su im samo Instagram, Telegram i Whatsapp. Couchsufing je naravno zabranjen kao i Facebook, Twitter ili bilo koja platforma na kojoj se može javno i slobodno iznositi mišljenje, kritikovati sistem ili razmjenjivati ideje i stavove, prije svega sa zapadnjacima. Kao i svaka druga vlast, i iranska (sa daleko većom dozom paranoje, naravno) ne želi narod koji misli, razmjenjuje ideje, putuje i udružuje se.

Ženama nije pretjerano pametno da se u javnosti pojavljuju bez muške pratnje i čitavo tijelo im mora biti pokriveno. Tek u Teheranu moguće je zapaziti pokoji hrabri pokušaj pokazivanja dijela kose ili podlaktice. Takvo slobodno ponašanje žene smatra se provokacijom i može biti sankcionisano. Sa svojom djevojkom ne smijete u javnosti razmjenjivati bilo kakav oblik nježnosti. U Iranu nema motora, noćnih klubova, klasičnih kafića i gotovo bilo kakvog vida slobode. O alkoholu i drogi, naravno, ne smijete ni da razmišljate.

Slušao sam svu tu priču o gomili bizarnih pravila i zabrana za mlade Irance sa nevjericom. Ipak, ovi momci su se činili veoma veseli i srećni. Bilo mi je fascinatno kako Ali sa osmijehom govori pa nismo slobodni, naravno da nismo slobodni.

Tokom čitavog dana nisu mi dali da platim bilo šta. Nakon dugog insistiranja dozvolili su mi da ih častim ručkom i flašom iranske verzije koka – kole.

Nothing else matters

Oko 21h najzad smo stigli u Alijev dom. Tu nas je čekao njegov otac i mlađi brat. Stan u kojem su živjeli bio je lijepo uređen, sa prostranim dnevnim boravkom čiji središnji dio je krasio lijepi tepih. Primjetan je bio i nedostatak stola. Naime, mnogi Iranci i danas jedu na podu. Mladi brat je bio pomalo stidljiv, ali i radoznao. Pokušavao je da me pita hiljadu stvari, ali engleski mu nije baš išao.

Otac je bio klasični domaćin sa Bliskog istoka, gospodin. Podsjetio me na Houdinog oca, gospodina Džordža. Nije govorio engleski, ali zauvijek ću pamtiti način na koji je stavljao jednu ruku na svoja prsa i poklanjao mi se, dok mi je drugom rukom pokazivao smijer za kupatilo, kuhinju i sobu. Njegov sin je jutrom izašao iz kuće i 12 sati kasnije pojavio sa nekim likom iz Serbistana. Ipak, za njega to nije predstavljalo ništa neobično. Ovdje se gostima i putnicima oduvijek ukazivala velika čast. Njihova nenametljiva gostoljubivost učinila je da zaboravim na sinoćnja iskustva i da se već tokom prvih par dana bezuslovno zaljubim u Iran.

Prešli smo u Alijevu sobu. U njoj je uz zid stajala prislonjena stara i prašnjava gitara. Ali je nešto brslao dok sam ja pokušavao da je naštimam. Dok me je znatiželjno posmatrao, ispričao mi je kako niko u njegovoj kući, pa ni on ne svira. Gitaru je nabavio da bi se fotkao sa njom i pozirao. Nasmijao sam se i valjda nesvjesno započeo uvod u nothing else matters. Svako ko je ikada svirao gitaru zna da se ova pjesma, uz pjesmu mama od Van Gogh – a, prva nauči. Sa njom možete provjeriti da li vam je gitara dobro naštimana i zagrijati prste.

Ali me je gledao u čudu i pokretom ruke zamolio da ne prekidam.

Nastavio sam razlagati prstima preko žica, završio sa uvodom i započeo sa prvom strofom. Ali me je posmatrao i slušao u potpunom šoku i tiho, iskolačenih očiju ponavljao metr, metr. Ja sam se smijao i nastavljao sa sviranjem, odbijajući da pustim glas. Pogledao sam ga i vidio da su mu oči pune suza. Govorio je kako mu je to nevjerovatno. Čovjek iz Serbistana sjedi u mojoj sobi i svira gitaru. Počeo je da skače kao lud po sobi, da se udara po čelu i krevelji. Ja sam i dalje svirao i smijao se ovom ludaku. Iako je već bila gotovo ponoć, počeo je da zove svoje prijatelje, a potom je počeo da me snima. I dalje sam svirao i smijao se ovom simpatičnom ludaku, koji je očito doživljavao neku vrstu prebačaja.

Na kraju mi je rekao da nikada nije uživo čuo nekoga da svira gitaru.

Atila

Sutradan smo nastavili obilazak Tabriza. Pridružio nam se i Atila, još jedan Alijev prijatelj.

Atila se predstavio kao politički aktivista. Nije mi dugo trebalo da se povežem sa ovim likom i shvatim da se radi o čovjeku izuzetnog uma. Atila je sa svojih 18 godina svijet posmatrao na jedan izuzetno zdrav i zreo način. Pored toga, imao je istančan muzički ukus i čitavu jednu biblioteku pročitanih knjiga iza sebe. Zbog svega toga me nije ni čudio njegov poprilično oštar stav, ozbiljnost i pesimizam kojima je zračio, kao i očigledna sklonost depresiji.

Komunikaciju smo započeli pričom o muzici, izvođačima kao što su Tool, Dream Theater i Estas Tone, da bi se nakon lekcije o iranskoj istoriji našli u priči o sadašnjem vremenu i iranskoj teokratiji.

Sa dozom ozbiljne uznemirenosti i strasti govorio je o režimu, Imamu, visokom stepenu korupcije i užasnom položaju mladih i Slobode u Iranu. Govorio je o tome kako vlast niko u zemlji ne voli. Barem mladi ljudi. Govorio je kako ljudi u Iranu svejedno piju, koriste opijate, varaju svoje supružnike, konzumiraju homoseksualne odnose i ne vjeruju u Boga, ali krišom. Sve što se suzbija, izaći će na vidjelo u jednom perverznom obliku, kad – tad, tvrdio je. I on je lično mnogo patio zbog režima u Iranu. Iako se još uvijek osjeća premladim za to, moraće da se oženi, da bi sa svojom djevojkom mogao slobodno konzumirati ljubav i dijeliti krevet. Govorio mi je o tome kako se vole, ali ne smiju biti zajedno. Barem ne u mjeri u kojoj bi željeli. Država je tu da odredi u kojoj mjeri smiješ nekoga voljeti. Ipak, on ne želi da ode. Volio bi da ostane tu i bori se kako zna i umije za slobodu.

Nakon par sati blejanja po Tabrizu otišlli smo u kafić u kojem su se skupljali Alijevi prijatelji. Ali je želio da me upozna sa svima. Kada smo ušli, počeli su da se došaptavaju i ubrzo se niotkuda stvorila i gitara. Uvalili su mi je u ruke i počeli da insistiraju na tome da im sviram. Gledao sam ih potpuno zbunjen, nemajući pojma o čemu se radi. Tada mi je Ali rekao da je video koji je sinoć snimio objavio na instagramu i da su svi njegovi prijatelji saznali da je u Tabriz došao lik iz Serbistana koji svira gitaru.

Počeli su da skandiraju metr, metr. Iako mi je bilo jako neprijatno, stidljivo sam ponovio kompoziciju od sinoć. Pokrivene djevojke su se došaptavale i kikotale, dok su momci nevješto izgovarali riječi ove pjesme i sa oduševljenjem me posmatrali. Ali je opet imao izliv emocija sličan onom od sinoć, dok je Atila mirno sjedio. Priveo sam pjesmu kraju, usporio, okinuo onaj posljednji E – mol i pustio žice da na miru završe svoje vibriranje.

Sekundu nakon što je gitara umuknula, kafićem se prolomio aplauz i skandiranje. Nikada nisam doživio takvo nešto, takvo oduševljenje mojim prosječnim performansom. U mom gradu svaki drugi klinac svira gitaru. Meni je zvuka gitare po parkovima puna kapa.

Mi i ne slutimo koliko još slobode mogu da nam uzmu.

Reakcija ovih ljudi me potpuno zatekla, zbunila i rastužila. Nešto se u meni sjebalo. Spustio sam gitaru i pogledao Atilu, jedinog čovjeka koji nije aplaudirao.

Djelovao je postiđeno. Osjetio sam da ga je sramota svojih sunarodnjaka i činjenice da žive u takvom društvu u kojem je jedna obična gitara velika stvar. Graja je i dalje trajala. Neko je najzad uzeo gitaru sa stolice, odnoseći sa njom i teret njihovih pogleda sa mene. Osjetio sam da samo Atila i ja kapiramo o čemu se ovdje radi. Pogledao me je, prišao i tiho rekao:

“Revolucija će se desiti. Ja je možda neću doživjeti, ali Ona će se desiti. Bićemo slobodni ljudi opet”

(* – Radi se o marami poznatoj kao Palestinka. Ove marame zapravo predstavljaju simbol kurdske borbe za Slobodu i nosili su ih kurdski borci, boreći se za svoj komad zemlje. U Fatihu, dijelu Istanbula živi dosta radikalnih muslimana, koji su nošenje kurdske marame smatrali provokacijom. U zemlji iz koje dolazim ljudi ne pridaju značaj smislu ove marame i ona predstavlja samo modni detalj)