Bože sačuvaj!

Budim se u 10h, nakon 3 sata spavanja, potpuno slomljen. Krećem za Šibenik. Partijalo se cijelu noć. Pola beneton – ekipe je zaglavilo jutros u 7 u jednom stanu. Pozdravio sam se sa Olivijom i onako nikakav spakovao se i krenuo put Šibenika, dok su ostali spavali. What was I thinking!? Kako ću ovakav da pedalam 90 kilometara!?

Čitava jedinka boli. Vozim i pokušavam da se sjetim šta se sve dešavalo sinoć. Pucaju me flešbekovi. Kroz dim cigareta i zvuk gitare razaznajem kako Splićanin objašnjava Finkinji šta je to rakija. Dio pakla koji se odvojio i postao tečnost. Upravo tako. Prokleta bila.

Tačno 3 godine ranije, sa nekom drugom beneton – ekipom sam  kroz dim hašiša, sjedeći na travi i jedući sir, hljeb i pijući vino posmatrao Ajfelov toranj kako zablista na svaki pun sat i francuske policajce koji ravnodušno, ne mareći prolaze kroz isti taj oblak dima hašiša. Pariz. Prestonica slobode. Grad operisan od fašističkih religioznih budaleština. Još jedan antonim Jerusalimu. Barem u to vrijeme. Jedina prava religija u Parizu je – umjetnost.

Split, plaža. Pjeva se, galami, pije, razni ljudi pokušavaju da se ogrebu za neobavezni snošaj. Jednom riječju – more.

Koliko neuobičajen niz događaja trebaš proći da bi došao u trenutak u kojem u splitskom klubu u 4 izjutra pitaš lika iz Argentine za ples!? I zatim plešete na sredini kluba. Da li sam to zaista uradio!? Ja ne plešem, ne vjerujem u ples, ne znam ja to. Ritam je moja privatna stvar i ne vjerujem da mu se treba nametati forma kakvu naučeni koraci nose i tako zarobljavati ritam u – šablon.

Skačemo uz mješavinu turbo-folka i jeftinog hausa u klubu na plaži. Meni i Indijcu je zadnja noć u Splitu, treba to adekvatno obilježiti. Pojavljuje se izvjesni Argentinac i bez ikakve najave upada u našu ekipu i plesom nas pokreće. Hoda od stola do stola i daje ljudima ogromnu količinu nevjerovatne energije kroz ples. Sjajnim pokretima vas podigne i onda vam na najluđi i neprimjetan način privuče osobu za koju osjeti da vam odgovara. Zatim nestaje, ostavlja vas da komunicirate pokretom. Ponovo se pojavljuje, pada na koljena, skače, klizi između vas, popravlja vam beat. Kuda god je prošao, posijao je ljubav, ritam.

Iza njega su se počeli nizati novonastali parovi. Odjednom se svi ljube. Nikad nisam vidio da neko u toj mjeri razumije ritam, da je s njim na ti, da ima takve pokrete i takva čula. Hoću da naučim da se tako krećem. Prilazim tipu i molim ga za ples, molim ga da mi pokaže. Pristaje. Plešemo nasred kluba Argentinac i ja, okruženi mladim ludim ljudima usred Splita. Kakva epizoda života.

Najzad izlazim sa krcate i užurbane magistrale i dolazim na mirnu staru cestu uz samo more. Saobraćaj je rijedak, a prizori nevjerovatni. Sa lijeve strane, par metara od mene je more, a sa desne vinogradi, maslenici, šume, brda. Sunce grije. Slušam muziku. Čija li je ovo zemlja!? Samo nekih 25 godina ranije, neki lik iz Bitolja je ovu zemlju smatrao svojom. Likovi iz Virovitice, Čajniča, Kragujevca, Podgorice, Prizrena i Maribora takođe. Nevjerovatno.

Pored fjake, dijagnostifikovano mi je još jedno stanje svijesti – jugonostalgija. Ko kaže da Jugoslavije više nema? Ko odlučuje o tome? Ko odlučuje o tome da onaj lik iz Bitolja odjednom više ne može ovu zemlju da zove svojom? On sam.

Tu je Jugoslavija. Ono dobro što je predstavljala još uvijek je tu. Infrasturktura, ono što nas povezuje. Putevi, mostovi, jezik, mentalitet. Sličnosti među tim divljim i temperamentnim narodima. Nit koja nas je povezivala i danas postoji. Nit među običnim ljudima.

Dokazao sam sebi to. Dokazala mi je ona žena što mi je dala pola svog hljeba na Vlašiću, onaj gazda iz Kupresa koji kaže da sam naš. Slaven, Helenina ekipa. Oni predivni luđaci Splićani. Ili nostalgija zadarskih ugostitelja za velikodušnim Beograđanima.

Ko večera rakije, doručkuje mesni narezak na plaži.

Turkmenistanska poslovica

Vozim, divim se moru, svako malo stajem da se kupam, fotkam, pijem kafu ili pivo. Šibenik je sve bliže. Život je lijep i prost. Život se može posmatrati iz beskonačno mnogo uglova. Sjetio sam se prijateljeve teorije dok smo se izležavali na festivalu ljubavi prošle godine. Teorija se sastojala od činjenice kako je divno sjediti na festivalu, cugati, družiti se, biti na godišnjem, dok istovremeno dnevnica liježe. Da, ja sam na godišnjem, a zaradio sam istu količinu novca danas kao i u nekom radnom danu. Danas sam ubio dnevnicu, vozeći se kraj mora i uživajući u istom. Dnevnica je zarađena. Život je lijep. Stići ću i u Šibenik bez problema.

Doktor

Dokotrljao sam se do Trogira razmišljajući o glupostima i odlučio da napravim pauzu za kafu. Kao i većina tih malih primorskih gradova, i Trogir je prelijep. Kupio sam voće na tržnici i sjeo u kafić da odmorim, kada mi je prišao stariji čovjek i našalio se kako sam lijen i da zabušavam. Zamolio me da sjedne sa mnom.

Stefano. Biciklom je krenuo iz Italije, iz Rima. Upravo napustio Šibenik.  Dobro poznata priča. Saslušao sam je. Imao je dobar posao, zarađivao mnogo novca, imao gomilu stvari. Posjedovao je. Svoju vrijednost je izražavao kvantitativno, kroz posjedovanje. Muška posla. Propadajući kroz bunar života i udarajući o njegove tvrde zidove, mijenjajući oblik i istovremeno postajući sve čvrsći, poput komada plastelina, padom na dno shvatio je da ne želi više da posjeduje. Želi da živi. Da, nije to običan galeb. Nije više želio da leti samo da bi (pre)živio. Želio je da počne da živi samo da bi letio.

Počeo je da živi samo zbog leta, zbog života i njegove ljepote same po sebi. Zbog ljepote mora, prirode, ljudi koje sreće i ogromnog bogatstva koje donose iskustva na tom putovanju. Putovanju u samog sebe. Mislim da je Stefano krenuo na taj put. Našao je sve na tom putu i postao iskreno srećan. Ponio je svoj šator, na deponiji našao bicikl, uložio 50 eura u njega i krenuo. Danas posjeduje samo taj bicikl, šator, nevjerovatne priče i ogromnu mudrost. I ono nešto neprocjenjivo – sebe.

Divno. Svo vrijeme smo prekidali jedan drugog i upadali jedan drugome u riječ. Na kraju je izvadio svoju vizitku, vizitku nekog bivšeg, mrtvog čovjeka da bi mi ostavio svoje ime i na njoj napisao svoj kontakt na warmshowers – u. Pogledao sam vizitku i ispred ličnog imena vidio etiketu – dr. Doktor nauka. Doktorirao život.

Profesor doktor

Sjetio sam se jednog drugog doktora. Gostujućeg profesora koji mi je predavao na drugoj ili trećoj godini banjalučkog etf – a. Koliko je gnjeva i frustracije izazvao u meni svojom umišljenom superiornošću nad nama Bosancima i svojim polučasovnim prezentovanjem – sebe. Ponosno je 30 minuta nizao sve etikete koje je zaradio sjedeći kao jebeni mrav u nekoj studentskoj sobi u Novom Sadu, u prošlom vijeku, učeći 1000 sati na dan i zaklinjući se da će jednoga dana biti – neko. Trebalo je da me impresionira valjda. Ili da me unizi. Kao Bosanca. Kao čovjeka bez diplome i etikete. Bilo mi je teško prikrivati gađenje koje sam osjećao prema njemu. I sažaljenje nad jednim promašenim čovjekom – platformom za etikete.

Šibenik

Nakon 10 sati vožnje stigao sam najzad u Šibenik. Sa Josipom sam pregovarao usput. Rekla je da će me ugostiti na jednu noć. Dočekala me je ispred zgrade, pokazala stan i otišla kod komšija – prijatelja, par spratova iznad. Nakon tuširanja, pridružio sam im se i ja.

U stanu dva para, tri psa i dva klinca: Uno i Noa. Uno je Josipin sin. Srećno dijete. Ima 6 godina i izgara od igre plastičnim igračkama sa drugom Noom. Ne igraju igrice. Zapravo se druže, igraju. Uno skuplja školjke i kamenje, lišće i mrtve bube po Šibeniku. Donosi ih kući i pravi eksperimente.

Eksperimenti se svode na to da rekvizite koje pronađe obradi na odredjen nacin i – zaledi. Radoznao je. Zanima ga život, procesi, smrt. Sve ga zanima. Zanima ga kako će se plastelin ponašati kada ga zaledi. Ili recimo, mrtva kornjača, komad drveta, školjka ili list. Ili pak, plastični supermen. Josipi ne smeta što joj je zamrzivač prepun zaleđenih stvari koje smrde. Nema telefon, ne igra igrice. Po cijeli dan je u gaćama. Na moje zapažanje te činjenice i nakon prijedloga da ipak obuče nešto jer izgleda neprikladno i nije mi prijatno sjediti cijeli dan sa likom koji ima 6 godina i nosi samo gaće, on primjećuje kako se ja zapravo samo izležavam u njihovoj kući, i kako to ustvari nisu gaće nego mudante. Gaće su ono što ja nosim (kratke hlače). Takođe tvrdi da je više popizdija od bicikala u njegovoj kući.

Josipa ima i dva psa. Jedan je gluvi i slijepi pekinezer. Ima i mlađeg momka. Sa funkcionalnim čulima.

Jako prijatni i opušteni ljudi. Smijemo se, pijemo pivo, pričamo o politici, o fudbalu (!?), Šibeniku. Domaćica Jelena, Noina majka nudi večeru. Njih četvero sa svojim ljubimcima i djecom su organizovani kao neka simpatična hipi komuna. Stalno su jedni drugima u prostoru. Nevjerovatna je srdačnost i gostoljubivost koju su pokazali ti ljudi. Podsjetili su me na one drage ljude iz naselja kokošinjaca sa planine pokraj Jerusalima.

Sutradan su mi Josipa i njen momak ponudili da ostanem još jedan dan ako želim. Osjetili su da baš i nemam opcija i da sam u nezgodnom položaju. Treba da odem na NP Krka, obiđem Šibenik i još jednu noć tu prespavam, a baš i nemam gdje.

Otišao sam u NP Krka i proveo tamo cijeli dan kupajući se pored slapova i uživajući u netaknutoj prirodi tog kraja. Sutradan jutrom sam se pozdravio sa tim divnim ljudima i napustio njihovu kuću. Prije napuštanja i samog Šibenika, treba da se nađem sa Marijanom.

Marijan

Marijan je prijatelj mog dobrog prijatelja. Upoznali smo se prije 12 godina, dok je taj neobični čovjek studirao u Banjoj Luci. Marijan je poseban čovjek. Prije 12 godina vratio se u Šibenik. Sa njim se jednostavno sretnete, ako tako treba da se desi. Našao sam ga na molu zagledanog u more kako čeka mene. Jutro.

Pozdravljamo se. 12 godina je prošlo. Želio sam da se vidim s njim.

Marijan je posebna energija. Njega svi znaju. Neko tvrdi da je prevarant, neko da je naivčina koji previše vjeruje ljudima, neko da je entuzijasta, sanjar, genijalac. Svašta se o njemu priča. Po meni, Marijan je neshvaćen. Od strane svih, pa i mene. On je čovjek ispred svog vremena. Čovjek čije će ideje tek u budućnosti postati prihvatljive. Marijan se čak nekada kandidovao za predsjednika Hrvatske. Mislim da je htio samo da pokaže ljudima šta je demokratija i da su svi ti sistemi samo deklarativno zasnovani na iluziji demokratije.

Planirao je da od Šibenika napravi grad djece. I danas ga ta ideja pokreće, živa je. Pokreće inicijative za čišćenje brojnih šibenskih tvrđava. Pokušava da od starih kasarni napravi vrtiće i prihvatilišta za djecu ili smještaj za one kojima je potreban – slučajne putnike koji dolaze u Šibenik i beskućnike. Pokušava da u Šibenik uvede sistem dijeljenih automobila i bicikala, koje bi svi građani mogli gotovo besplatno da koriste. Sličan princip postoji u Parizu. Marijan je patriota. Lokal – patriota, hrvatski patriota. Lijepo je slušati čovjeka koji tako govori o svom gradu, svojoj zemlji i djeci koje je izrodio njegov grad. Želi da promijeni svijet. Na bolje. I uspijeva. Njegovi krugovi se šire, otvaraju i zatvaraju, a svijet se mijenja.

Htio je da mi nađe jeftin smještaj u samostanu kod časnih sestara koje poznaje. Zahvalio sam mu se i rekao da već imam smještaj. Nekoliko puta me je zamolio da tim ljudima, mojim domaćinima vratim na bilo koji način, iako ih ne poznaje. Molim te, ostavi im kunu, operi im suđe, pokloni im dio sebe. Bilo šta učini za te ljude. Zatvaraj krug, otvaraj novi. Kontroliše količinu informacija koju međusobno razmjenjujemo, povremeno nas prekidajući u razgovoru sa namjerom da usporimo. Ne možemo razmijeniti toliko informacija, treba da usporimo. Naručio je kafu sa zrnom ljubavi. Konobarica se nasmijala, a on radostan konstatovao kako je upravo otvorio novi krug. Toj ženi je izazvao osmijeh koji će ona prenositi dalje. Nakon kafe, zamolio me je da sami sklonimo posuđe koje smo koristili jer ta žena ionako ima previše posla. Žena je zaista ostala razgaljena od sreće.

Krenuli smo da obiđemo Šibenik. Prvo što je želio da mi pokaže bila je crkva zaštitnika putnika – Svetog Nikole. Želio je da se pomoli za mene i za lijepo vrijeme na putu koji me čeka. Pomolio se, a zatim uzeo Sveto Pismo sa stola, otvorio nasumičnu stranicu i pročitao kratki dio o tome kako se dobri ne boje svjetlosti, a loši da, jer se na svjetlu vidi njihova ‘rđa. Kaže da je dovoljno. Ta knjiga je prepuna mudrosti i običnom čovjeku je dovoljna jedna dnevno. I previše možda. Kaže da ne treba pretjerivati ni sa čim, pa ni sa Svetim Pismom. Ni sa informacijama koje razmjenjujemo, ni sa ljubavlju.

Dalje istražujući Šibenik, naišli smo na sestru iz samostana gdje sam trebao prespavati. Predstavio me je i zamolio ju da sestre mole za mene i za lijepo vrijeme. Obećala je da hoće. Poželjela mi je dobrodošlicu i uz osmijeh rekla da ne brinem više o vremenu, sada je to u njihovim rukama. Obećala je da će me pratiti lijepo vrijeme, iako je već bilo jako oblačno i vjetrovito.

Pokazao mi je i statuu čovjeka kojeg je predstavio kao svog pokojnog prijatelja, Šibenskog biskupa, pravednog čovjeka koji se navodno borio za očuvanje kulturne baštine, pa i pravoslavnih bogomolja za vrijeme rata. Poznavao je i Dražena Petrovića, jedno od djece koje je izrodio taj grad. Jednog od simbola Jugoslavije.

Ostavio sam Šibenik iza sebe i stigao u Zadar nakon par sati vožnje. Bez kise, po savršenom vremenu. Marijanove i molitve sestara iz tog samostana u Šibeniku bile su uslišene.

– Marijane, hvala ti za dobro vrijeme.
– Hvala tebi što si vjerovao.

Zadar

Vožnja do Zadra je bila najlakša. Doslovno sam imao vjetar u leđa. Skinuo sam majicu, obuo papuče i kupaći i takav vozio 50 kilometara. Savladao sam svaku potrebu da izgledam iole pristojno. Ne da mi se presvlačiti kada naiđem na lijepo mjesto. Samo se s bicikla onako bućnem u vodu. Vozim lagano, imam nekih 80 kilometara. Do sada sam odvezao nekih 500km od početka puta. Savladao sam oko 5500 metara visine. To je neka veoma ozbiljna planina, recimo. Sve je na svom mjestu. Niti jedna žica nije pukla. Nosač bisaga nije pukao. Integriteti su očuvani, pokoja nova granica je pređena i savladana. Vrijeme savršeno. Prilično oblačno, ali nema kiše. Stigao sam u grad nakon par sati lagane vožnje, obišao orgulje na plaži i vidio najljepši zalazak Sunca na svijetu. Iako i nije bilo baš sunčano, prilično je lijep prizor. Popio sam par piva u Zodijaku i zaputio se kod Brigite.

Brigita mi je domaćin u Zadru. Njemica. Plavuša. Profesorica njemačkog. Pedeset godina. Visoka. Dobro izgleda. Puna love. Da, izgleda upravo tako kako ste je zamislili.

Kada korisim couchsurfing, ne očekujem ništa, nikakav luksuz. Očekujem relativno zanimljivog sagovornika i metar kvadratni prostora za spavanje. Ipak, najčešće mi se desi da zaglavim na super opremljenoj gajbi, sa super zanimljivim ljudima. Tako je bilo i ovaj put. Brigitin stan se nalazi na zadnjem spratu luksuzne zgrade u naselju Diklo, sa nevjerovatnim pogledom na more, čitav grad i ostrva. Sjedili smo na njenoj terasi, pili vino, gledali Zadar noću i razgovarali.

Brigita je, kao što bi i očekivao od jedne pedesetogodišnje open-minded Njemice, jako iskusna, pametna i zanimljiva žena. Razgovarali smo satima o mentalitetima, putovanjima, obrazovnom sistemu u Hrvatskoj, prilično teškom položaju srpske manjine i o tome kako se sistem odnosi prema srpskoj djeci u ondašnjim školama. Pričala mi je kako su ljudi prilično zatvoreni i primitivni, kako ona pokušava da toj djeci otvori oči, pošalje ih na razmjene učenika u Njemačku, Austriju, da vide svijeta. Ali da joj sistem stoji na putu. Mogu oni pričati šta god hoće, ali Balkan je to. Isti je to zaguljeni mentalitet.

Pričala mi je o životu u Zadru i o tome koliko je lijep. I da, Zadar je zaista lijep. Nevjerovatan. Kao što je Novi Sad najljepši paun Srbije, tako bi se za Zadar moglo reći da je možda najljepši paun hrvatskog primorja.

Sutradan me je vodila po gradu, pokazivala mi znamenitosti i pričala zanimljive stvari o njima. Jurili smo zadarskim ulicama u njenom BMW kabrioletu. Sjajan dan. Eto, i to je couchsurfing.

Rastali smo se, pokupio sam Duha iz garaže i zaputio se ponovo u Zodijak. Polako se dan bliži kraju. Planiram da se vratim u Bosnu preko Plitvica. Veče pada. Taj put ka Plitvicama je prilično dosadan, dug i jako brdovit. Ideja odlaska tamo autobusom se sama nametnula, ali i dalje nemam pojma šta će se desiti sa mnom večeras. Potpuna neizvjesnot. Ali dobro se osjećam. Ne trebam ništa što nemam, a imam sve. Imam nešto novca, bicikl i ono što mi najviše fali i treba u životu – vremena. A vrijeme je dobro. I vrijeme je novac. I vrijeme je da se javim Lidiji..

[fblike]