Veličanstvena reka Song koja nudi svoje usluge Samarkandu koliko i Buhari, a onda netragom nestaje u pustinji, jer ni jedno more nije dostojno da primi njene vode.

Amin Maalouf, Samarkand

Ovaj citat nema nikakve veze sa Meksikom a svoje mjesto je našao tu iz prostog razloga što sam ga upravo pročitao u pomenutoj knjizi, te sam htio da ga podijelim i pokažem koliko dobre knjige me voze na ovom putovanju.

Chichen Itza

Iz Tuluma sam zapalio u Valladolid, odakle sam nakon nekoliko dana zapalio u Chichen Itzu, najpoznatije arheološko nalazište u Meksiku i jedno od najpoznatijih u čitavom svijetu, inače od 2007. godine uvršteno među “7 novih svjetskih čuda”.

To vam je suštinski ona stepenasta piramida koju neizbježno viđate na instagram fotkama likova koji su posjetili Meksiko.

Inače, ukoliko se nađete u Meksiku, korisno je znati i to da ovo mjesto možete posjetiti u apsolutno vlastitoj režiji i time uštedjeti mnogo novca. Ja sam prosto našao kolektivo taksi koji me za evro ili dva prebacio do samog ulaza u Chichen Itzu. Sa ostalim putnicima u vozilu ubrzo sam dogovorio da uzmemo jednog vodiča svi zajedno, tako da sam na kraju vodiča platio nekih 7 umjesto 60 evra. Sama cijena ulaza je takva kakva je i iznosi nekih 40 evra.

A sama Chichen Itza je prosto nevjerovatna. Stvari koje sam vidio i doživio tamo prevazilaze sva očekivanja, prije svega zbog toga što i nisam imao očekivanja, niti sam o ovom mjestu išta znao prije dolaska.

Čitavim kompleksom dominira upravo pomenuta stepenasta piramida Kukulkán, dizajnirana sa nevjerovatnom astronomskom preciznošću, koja zapravo predstavlja kalendar.

Četiri strane piramide predstavljaju 4 godišnja doba, a 91 stepenik sa svake strane predstavlja dane u godini. Na samom vrhu postoji još jedan stepenik, što ukupno čini 365 stepenika, a predstavlja dane u godini.

Pored toga, na piramidi se nalazi i “hram” kom možete pristupiti na 65. stepeniku sa sve 4 strane. Kada se pomnože ova dva broja dobija se broj 260. Ovaj broj takođe nije slučajan. On predstavlja ciklus Venere, koja je imala poseban značaj u majanskom kalendaru i mitologiji.

Tokom proljećne i jesenje ravnodnevnice, sijenka na stepenicama piramide stvara optičku iluziju zmije, koja izgleda kao da klizi niz stepenice, što simbolizuje dolazak novog doba – početak proljećne sjetve, odnosno jesenje žetve. Upravo prateći ovu sjenku, Maje su znale kada treba da započnu sjetvu i žetvu.

Inače, zmija je u majanskoj kulturi značajan simbol i predstavlja dualnost.

Pored ovog dubinskog razumijevanja astronomije (a i astrologije), drevni graditelji ovog kompleksa raspolagali su nevjerovatnim poznavanjem fizike i akustike. Naime, ukoliko pljesnete rukama u blizini piramide, eho koji se formira proizvodi zvuk sličan glasanju svete price quetzal.

Ja sam naravno bio skeptičan te mi je vodič pokazao video snimak iste te ptice, sa zvukom njenog glasanja, koji sam u potpunosti reprodukovao jednostavnim udarcem dlana o dlan.

Ostao sam potpuno nijem usljed ovog jednostavnog eksperimenta koji mi je pokazao naprednu vještinu inžinjeringa drevnih Maja, prije svega zbog toga što sam svjestan da većina današnjih ljudi, uz sva moguća naučna dostignuća nije u stanju proizvesti ni kvalitetan softver, a ne nešto ovako kompleksno poput piramide koja pjeva i zapravo predstavlja jedan sofisticiran kalendar.

Smješten uz samu piramidu, Hram ratnika sastoji se od stepenaste piramide okružene kolonadom s reljefima ratnika, simbolizujući vojnu moć i religijsku važnost ovog lokaliteta. Na vrhu hrama nalazi se Chac Mool kip, koji se smatra mjestom žrtvovanja.

Hram ratnika takođe je izgrađen prema važnim astronomskim pravcima. Tokom ljetnog solsticijuma, Sunce se nađe tačno između dva stuba na samom vrhu Hrama.

Možda najluđa stvar o kojoj nam je vodič govorio je pok-ta-pok, ritualni i takmičarski sport od velikog vjerskog i društvenog značaja. Najveće igralište za ovu igru nalazi se upravo ovdje, u neposrednoj blizini same piramide.

Cilj ove igre je bio prebaciti tešku (čak i do 4kg) gumenu loptu kroz kameni prsten postavljen visoko na zidu igrališta i to koristeći samo kukove, laktove i koljena. Pored toga, igralo se uglavnom noću.

Bukvalno nemoguća misija.

Igra je simbolizovala kosmičku borbu između svjetla i tame, života i smrti.

Samo igralište je takođe fenomenalno i predstavlja vrhunac poznavanja zakona akustike. Naime, zvuk koji proizvedete u blizini tribina odjekuje 7 puta, dok zvuk koji proizvedete u blizini mjesta gdje je sjedio vladar ovog područja odjekuje samo jednom. Vodič tvrdi da je to postignuto specijalnim rasporedom sitnijih i većih komada kamenja kojim je izgrađeno igralište.

Ono što je najluđe od svega je to što su pobjednici, odnosno kapitani pobjedničke ekipe bivali žrtvovani nakon pobjede.

Na logično pitanje zašto bi iko htio da pobijedi u toj igri, dobio sam i logičan odgovor – žrtvovanje podrazumjeva i reinkarnaciju žrtve i predstavljalo je najveću čast.

Moju zapitanost oko toga zašto bi neko ipak podnosio toliku bol vodič je djelimično ugasio odgovorom kako im je u podnošenju fizičkog bola pomagao alkohol, u čijoj su proizvodnji takođe bili vješti i koristili ga kao anestetik. Pored ovog vida žrtvovanja, Maje su takođe žrtvovale sve žene koje su rođene u određenom mjesecu majanskog kalendara kada napune 15 godina. Dakle, rodiš se i živiš 15 godina sa jasnom sviješću da ćeš biti žrtvovana, faktički ritualno zaklana.

Na lokalitetu su urezani likovi orlova i jaguara, svetih majanskih životinja koje su bili u stanju da pripitome i koje su koristili u procesu žrtvovanja na način da je srce kapitena pobjedničke ekipe morao da pojede orao a jaguar srce mlade djevojke.

Pored svega toga, Maje su poznavale i proces izrade gume, od koje su pravili loptu, ekstrakcijom soka stabla kaučuka. Budući da je lopta bila i dosta teška, igrači su nosili oklop, a na glavi ukras koji imitira perje pomenute svete ptice quetzal.

Takođe, bavili su se numerologijom, a jedan od značajnijih brojeva bio je broj 7. Pomenuta zmija koja se ukaže tokom ravnodnevnice ima 7 rebara. Takođe pomenuta igra se odvija između dva tima sa po 7 igrača.

Nedavna naučna istraživanja otkrila su da se tačno ispod piramide nalazi cenotes. Ostalo je neodgovoreno pitanje da li su Maje (i kako) mogle znati za podzemni cenotes ili se jednostavno radi o slučajnosti.

Slučajnost je malo vjerovatna, uzevši u obzir da su Maje cenotes takođe smatrali svetim mjestima. O tome najbolje svjedoči obližnji cenote Sagrado, koji je bio mjesto vjerskih ceremonija i ljudskih žrtvovanja. U njemu se pronađeni ostaci nakita, keramike ali i deseci hiljada ljudskih kostiju.

Poput Palenque, i Chichen Itza je bila napuštena i zaboravljena tokom 500 godina, vjerovatno zbog nedostatka vode.

Danas na samom nalazištu možete da kupite razne vrste suvenira, između ostalog i malene pločice od specijalnog kamena kroz koje možete golim okom bez problema da posmatrate Sunce i druga nebeska tijela, na način na koji su to radile i drevne Maje.

Prije samog rastanka sa vodičem ponudio se da nam, na osnovu datuma rođenja protumači majanski horoskop. Po njegovom tumačenju, moj horoskopski znak se zove Kayab i ljudi rođeni u ovom znaku se odlikuju osjećajem slobode i nezavisnosti.

Valladolid

Valladolid mi je zapravo jedan od najdražih meksičkih gradova. Nekako je lagan, nenapadan. Nema previše turista, a klima je daleko blaža nego u Tulumu. Pored toga, niko vam ne trlja na nos svoj spektakularan fizički izgled.

Malo je i blesavo sve, a posebno činjenica da cigarete kupujem u apoteci. Doduše, nisam siguran da li je baš apoteka, ali se radi o radnjama u kojima možete igrati igre na sreću, kupiti cigarete, ljekove, ali i uplatiti loto. Meksiko je ludilo.

Lijep je gradić, lijepi su parkovi i katedrala koja dominira centralnim trgom i na kojoj se svake noći prikazuju projekcije koje prikazuju istoriju grada i Jukatan poluostrva.

U samom gradu, maltene u centru postoji i cenote, dok u samoj okolini grada ih ima na desetine. Inače ih u Jukatanu ima oko 6000.

Vidio sam taj cenote u gradu, ali me i nije pretjerano oduševio, te sam našao kolektivo taksi i njime se zaputio u Xkeken cenote, koji ustvari podrazumjeva dva cenotes.

Cenotes

Cenotes su prirodni kraški fenomeni karakteristični za poluostrvo Jukatan u Meksiku. To su prirodne jame ili pećine ispunjene slatkom vodom, koje su nastale urušavanjem krečnjačkih stijena, otkrivajući podzemne rezerve vode. Ime cenote potiče od riječi dzonot naroda Maja, što znači “sveto bunarište” ili “rupa sa vodom”. Za Maje, cenote su imale ogroman religijski značaj jer su ih smatrali ulazom u Xibalbu – podzemni svijet bogova i duhova.

Prije više miliona godina, kada je nivo mora bio niži, kišnica je polako prodirala kroz porozni krečnjak Jukatana, rastvarajući ga i formirajući podzemne rijeke i pećinske sisteme. S vremenom su se plafoni tih pećina urušavali, stvarajući cenote. Zanimljivo je da su mnogi cenote međusobno povezani složenim mrežama podzemnih rijeka, uključujući neke od najdužih podvodnih pećinskih sistema na svijetu, poput Sac Actun i Ox Bel Ha.

Takođe, teorija povezuje nastanak cenota sa udarom asteroida prije oko 66 miliona godina na mjestu današnjeg kratera Chicxulub, za koji se vjeruje da je uzrokovao izumiranje dinosaurusa. Smatra se da je taj udar oblikovao geološku strukturu Jukatana, stvarajući uslove za nastanak ovih vodonosnih jama.

Svaki cenote ima svoje jedinstvene karakteristike – od otvorenih jama do zatvorenih pećinskih bazena sa stalaktitima i stalagmitima.

Osim što su prirodni bazeni sa kristalno čistom vodom, cenote su pravi ekosistemi. Voda u njima je često hladna i prozirna zahvaljujući prirodnoj filtraciji kroz krečnjak. Mnogi cenote sadrže rijetke biljne i životinjske vrste, uključujući slijepe ribe i rakove prilagođene životu u mraku.

Proveo sam čitav dan u ta dva cenotes i odlijepio od ljepote. Čitav dan blejim u vodi i plivam između stalaktita koji se spuštaju sa svoda pećine sve do same površine vode, dok pojedini prodiru sve do dna. Kroz kristalno čistu svježu vodu najljepše boje plivaju najrazličitije ribice, a na samom ulazu u oba cenotes Maje pale tamjan, tako da čitavo mjesto odiše nevjerovatnom estetikom, mirom i skladom.

Krčma

U blizini hostela sam još prve noći zapazio i odličnu krčmu. Jednu od onih sa malenim dvokrilnim vratima, poput onog saloona u San Miguelu ili Oaxaci. Suštinski samo u takvim krčmama se i zadržavam. Ponekad i predugo.

Stao sam na vrata da provirim unutra, te se čitava krčma okrenula ka meni i u fazonu ajde ulazi bolan. Malo mi je bilo neprijatno, a i bio sam premoren, te sam tek sutradan ušao unutra.

Sutradan mi je opet bilo malo neprijatno jer mi je pri ulasku ispao telefon i zveknuo u pod, što je izazvalo salve nekakvog dobronamjernog i glasnog smijeha. Ulazi bolan, šta ćeš piti – govore svi. Tako sam barem ja to shvatio.

A krčma ludnica totalna. Otvara se tek u 18h, zatvara u 22h, ali tokom ta 4 sata mozak vam se zapali usljed milijardi utisaka. Živa muzika, galama, dva brata blizanca rade za šankom i samo šamaraju piva, votke, meskal. Konstantno vam donose hranu koju uopšte ne naplaćuju. Pored toga, tu sam pio najjeftinije pivo u čitavom Meksiku. Hektolitri alkohola i tone hrane se potroše za ta 4 sata.

Ekipa je uglavnom vrlo lokalna, tako da kao stranac privlačite mnogo pažnje. Svi žele da vam plate pivo, da razgovaraju sa vama, a budući da ima dosta gejeva – i da vas muvaju. Sve u svemu ja sam se dosta ispričao sa likovima na španskom, a drugu noć i na nekom majanskom izgleda. Neki maleni pijani Maja lik me smarao satima iako sam mu pokušao dati do znanja da ga uopšte ne razumijem. Ipak, nakon nekog vremena sve što je govorio počelo je da poprima nekakvu strukturu i smisao.

Tu drugu noć sam proveo uglavnom sa nekim Njemcima. Potrošio sam sve pesose, tako da sam na kraju pivo plaćao srpskim dinarima. Dao sam mu nekoliko novčanica dinara, a on meni pivo.

Mjesto je fenomenalno. Konobar računa koliko ste popili na način da prosto izbroji flaše koje se nalaze ispred vas. Zbog toga svi vode računa o svojim flašama. Ako se premjestiš, jednostavno poneseš sve svoje prazne flaše sa sobom. I svi poštuju to nepisano pravilo. Nosiš svoj teret sa sobom. Pa neće se konobar valjda zajebavati sa tim. Tek kada platiš ono što si popio, on skloni flaše ispred tebe i oslobodi prostor za novu partiju.

Treće noći u kafani počela je oluja praćena snažnim pljuskom, te se na podu kafane formirala ozbiljna količina vode, a vrata su se pod udarima vjetra čitave noći klatila i udarala o zid. Sve izgleda još luđe nego prve noći, budući da svi gazimo po mješavini kišnice, piva i tekile. Konobar neumorno izbacuje vodu iz kafane dok se ona uporno vraća. Cenote, cenote – dernja se dok metlom bezuspješno nastoji da izbaci vodu iz kafane. Sve to izaziva talase glasnog smijeha.

Na kraju te treće noći počela su ozbiljna i poprilično napadna muvanja od strane 4 gej lika, te sam se nešto prije fajronta povukao i otišao sa nekim Špancem u neku drugu kafanu da se na miru muvamo u 4 oka.

Koliko god zabavno sve bilo, toliko je i naporno. Pijani likovi uglavnom vrlo brzo postanu naporni i napadni, posebno ukoliko žele da vas pojebu. Pored toga, shvatanje ličnog prostora i granica u Meksiku se dosta razlikuje od istog u Evropi. Gotovo mjesec dana sam tu i premoren sam. Konstantna je galama, konstantno vam ljudi ulaze u prostor, te nakon neka tri dana u ovom divnom gradiću najzad krećem nazad u Kankun.

Tu provodim naredna dva dana, a potom najzad krećem na dug put kući, tokom kog me animiraju knjige koja nosim sa sobom, kao i prvi obrisi Floride i Njujorka.

Jedan makedonski filozof rekao je kako ljudska duša ima oblik poluotoka. S tri strane teži pučini i avanturi, a jednom stranom kopnu i sigurnosti.
Bekim Sejranović, Tvoj sin Hackleberry Finn