Previše vremena i napora ulažem u to da izađem iz ovog grada. Prvo pozivam uber, potom se ukrcavam u metro, a konačno i u metrobus. U Meksiko sitiju postoji i ovaj vid prevoza, a čine ga obični autobusi, koji se kreću po vlastitoj traci, rezervisanoj samo za njih i izolovanoj od ostatka saobraćaja. Stanice ali i trake kojima se kreću ovi autobusi smještene su na sredini ulice.

Sve je to lijepo i detaljno označeno na gugl mapama. Nekada ranije pitao sam se kako je bilo drevnim putnicima da putuju bez svih tehnoloških čuda koja mi danas uzimamo zdravo za gotovo. Srećom, imao sam priliku i sam iskusiti nešto takvo onomad kada sam u iranskoj pustinji, 500km udaljen od najbližeg grada razbio telefon i potom pokušavao da stignem do Isfahana. Bože, Isfahan. Moraću da prekinem pisanje na nekoliko trenutaka samo da bih ponovo osvijestio to da sam vidio Isfahan, da sam stigao krećući se autostopom kroz surovu pustinju i to kamionom u kom se pušio opijum, a potom i proveo noć sa 40 taksista.

Elem, po izlasku iz metrobusa nailazim na opšte iznenađenje. Naime, naredni vid javnog prevoza na koji me navodi gugl mapa je zapravo minibus, odnosno maršrutka, kako ih nazivaju na istoku.

Pa ovo je zaista kraj svijeta kakvog sam poznavao i u kom sam odrastao. Pobijedili su. Kapitalizam je pobijedio, ukrotio je čak i maršrutku, poslednji vid otpora. Sputao je njeno nepredvidivo, haotično i spontano kretanje i sistematizovao je.

Ovi maleni gerilski mravi, ova okretna interventna jedinica prevoznih sredstava ukroćena je u Meksiko sitiju. Ukucaš lijepo na gugl mapama destinaciju i mape ti izbace jebenu maršrutku. I na mapi lijepo stoji naziv linije, odnosno naziv destinacije, u realnom životu ispisan rukom meksičkog vozača na komadu papira i potom nabijen na šoferšajbnu.

Maršrutke su oduvijek za mene predstavljale alternativu, teški andergraund, gerilski pokret otpora.

Na mapi stoji cijena od 8 pesosa. Uđeš unutra i vozač ti zaista naplati 8 pesosa.

Gotovo je.

Puebla

Puebla, moja naredna stanica, izuzetan je grad. Lijep na način na koji su lijepi i drugi meksički gradovi, a opet nekako posebno lijep. Lijep na način na koji kirgistanski gradovi nikada neće biti lijepi.

Mrtvi Biškek, Toktogul i jebeni Oš. Ne mogu uopšte da vjerujem da sam bio tamo. Toliko je sve sjebano i depresivno da čovjek zaista nema drugog izbora nego da se propije. Prokleti komunizam i njihov gulag mentalitet. Nek’ mi još samo jednom neko kaže da je komunizam dobra stvar.

 

U Puebli sam vidio neke zaista impresivne crkve, iako i nisam neki ljubitelj “katoličke” arhitekture. Skont’o sam da mom bosanskom majndsetu nedostaje kakav – takav pogled na džamiju. Niti jednu džamiju do sada nisam vidio i poprilično sam siguran da i neću.

Dosta sam razmišljao o tome ko je taj Jesus kome su sve ovo gradili. Zna li on da je sve ovo za njega? Da li je zahvalan na tome? Nevjerovatno je koliko je ljubavi i truda uloženo u ova arhitektonska zdanja. Kao i svuda na svijetu. Ljudi najljepše i najimpresivnije stvari prave u ime Boga. Pitam se postoji li možda nešto važnije, neko kome bi sav taj novac i građevine više značio nego nekome ko, barem u klasičnom smislu – čak i ne postoji.

Primijetio sam i gomilu vozila sa opremom i ekipom za snimanje filmova. Ubrzo sam saznao kako se radi o snimanju Netflix serije “Mal de Amores”. Svjedočio sam snimanju jedne od scena.

Vjerovatno najimpresivnija stvar koju sam vidio u ovom gradu je biblioteka.Palafoxiana, najstarija na kontinentu (na tlu obe Amerike), koja datira još iz 1646. godine, kada je biskup Juan de Palafox y Mendoza donirao 5000 knjiga i zahtijevao da biblioteka bude otvorena za javnost. Ovu biblioteku i danas krasi njen originalni izgled.

Fantastično mjesto.

Istorijski centar Pueble, kao i većine drugih meksičkih gradova pod zaštitom je UNESCO – a. Puebla je takođe jedan šaren kolonijalni gradić koji je zbog majstora izrade keramičkih proizvoda poznat širom zemlje.

Pored toga, nalazi se u blizini dva velika vulkana, Popocatépetl i Iztaccíhuatl, ali zajebi, ne mogu se sad i gore penjati.

Oaxaca

Kao što već napisah, putovanje se kreira u hodu. Po dolasku u neki grad, smišljam gdje ću dalje. U putu do narednog grada pravim nekakav okviran plan tako da uglavnom dolazim spreman, barem u onoj mjeri koja mene zadovoljava.

U Puebli sam skapirao kako me smara da nekoliko sati čekam direktan prevoz za Oaxacu, te sam se prvo uputio u Tehuacan. Sva ta komunikacija se odvija na nekom esperantu, uz korištenje ruku i nogu, ali se uglavnom sve super završi. I uglavnom stižem tačno na vrijeme za naredni prevoz. Kad god se u potpunosti prepustim Putu, sjajne stvari se dešavaju.

Ritam mi je poprilično intenzivan, jako brzo mijenjam kontekste, te se u ovom trenutku više i ne sjećam gdje se šta tačno dešavalo. Upravo zato je pisanje strava.

Uprkos tome što je voz kojim se vozim dok ovo pišem izuzetno spor, obuzima me osećaj hitnosti i tera me da pišem dalje. To je žurba nekoga ko ne želi da umre a da nije živeo. Život mi ne predstavija problem, ne jos, ali osećam topli dah vremena za vratom, svakim danom sve jače. Želim – ne, moram – da saznam šta je važno a šta nije, pre nego što bude prekasno.

Sokrat Ekspres, Erik Vajner

Oaxaca je gradić u istoimenoj saveznoj državi i budući da mi niko nije htio ili znao reći kako se ime grada izgovara prije nego što sam stigao i da sam zbog toga morao da se blamiram kao idiot po autobuskim stanicama, sada ću jednom zasvagda razriješiti tu misteriju:

Oahaka, ili Ouahaka, ukoliko želite da se ofirate sa američkim akcentom, što mene svakako zabavlja, te uglavnom pribjegavam drugoj opciji. Kad se već blamiram i djelujem kao idiot, skroz mi je kul da ljudi misle da sam Amer.

Oaxaca se razvila u blizini Monte Alban arheološkog nalazišta, glavnog zapotečkog grada, drevnog grada drevne lokalne civilizacije, čiji potomci i danas žive u ovim krajevima. Više od 400.000 ljudi u Oaxaci i dalje govori zapotečki jezik i praktikuje svoje tradicije.

Kapiram da je ovo vikipedija iznošenje fakata dosadno tako da ću reći još samo to kako je Oaxaca danas poznata kao prestonica meskal alkoholnog pića, u Meksiku popularnog u istoj mjeri koliko i tekila.

Grad je prepun turista. Po samom dolasku upao sam u nekakvu paradu koja se tokom čitavog dana lijeno i bučno razvlačila po uskim i šarmantnim ulicama ovog grada. Kao i drugi gradovi koje sam vidio, sve je šareno, lijepo i veselo.

Na mene je najsnažniji utisak ostavila, naravno, krčma. I to vrlo lokalna krčma, poput one u San Miguelu, samo sa daleko veselijom ekipom. Ali takođe sa onim vratima kao u Saloon – ima iz starih vestern filmova.

S obzirom na to da opet vrlo aktivno pušim, kada mi je konobarica rekla da izađem vani ako hoću da pušim, ali bez piva, jer je cuganje vani zabranjeno, pomislio sam samo jednu stvar: zapalite ovaj grad.

Bukvalno je nemoguće pušiti i piti u isto vrijeme, slično kao i u San Francisku.

Za šankom sam upoznao nekog super lika sa kojim sam rokao nekoliko narednih sati. Tip je lokalac i kao svaki pošteni lokalac prezire turiste i ono u šta se njegov rodni grad pretvorio zahvaljujući masovnom turizmu. Pitao sam ga šta misli o ideji stopiranja po Meksiku, ideji oko koje se lomim već danima. Kada ljudima pomenem šta sam naumio, uglavnom počnu da me preklinju da to ne činim. Ovaj tip mi je rekao nešto u fazonu brate uključi samo common sense i piči, nemaš frke. Doduše to mi je rekao nakon nekih 5 čašica meskala.

Prije nego se u kafani atmosfera zapalila u bar je ušlo dvoje starijih Britanaca i sjeli pored mene za šank. Gospođa je odmah ušla u neku priču sa mnom i ubrzo mi rekla kako moram da obiđem Puerto Escondido, od kog sam već odustao, obzirom na to da sam saznao da je prepun turista, a i nije mi baš usput na mom putu ka istoku zemlje.

Pokazivala mi je video snimke njihove plovidbe po okeanu, na kojima se jasno vidi jato veselih delfina koji divljaju i skaču oko plovila. Naravno, pokazala mi je i video snimke kitova koje su vidjeli.

Pokušala je od vodiča da sazna razlog zbog kog delfini tako veselo skaču oko broda i okreću se u vazduhu, praveći nevjerovatne salto pokrete.

Vodič joj je jednostavno odgovorio:

Zato što mogu.

To mi se dopalo, gotovo koliko i njoj.

Sve vrijeme se u kafani dešava svirka. Isprva dva tipa sa gitarom i mini harmonikom prilaze stolovima, sviraju, a potom vas zamole za kintu. Nakon što je veče odmaklo, nastala je prava ludnica. Pojavio se čitav bend i narednih nekoliko sati su goste dovodili do ludila.

Najednom je nezamisliva gužva, ludnica, glasna muzika, znojava tijela. Svi plešu sa svima, krevelje se i muvaju. Jedan stariji gospodin prilazi jednoj po jednoj djevojci i sa njima pleše. Svi se zabavljaju na način na koji nikada nisam vidio naše ljude da se zabavljaju. Kao da sutra ne postoji.

Nevjerovatna je količina erotičnosti koju emituju ovi ljudi prosto kroz način na koji žive, plešu i ljube život. Ne razumijem kako se mi, balvani, u Evropi uopšte smuvamo bez svega ovoga. Nije ni čudo što izumiremo kao civilizacija.

Živimo tik uz sve te prelijepe žene i samo tako eto stojimo u mjestu, tapkamo jednom nogom odnosno stopalom i čekamo valjda da one nama priđu, dok život polako isparava između nas.

Moglo bi se a i trebalo mnogo toga naučiti od ovih ljudi.

Živjeti ovdje. Pa i umrijeti ovdje.

Samo nas troje Evropljana stojimo po strani i komentarišemo upravo to koliko su različiti od nas.

Takođe, prisutna je izuzetna količina kurcobolje po pitanju ličnog izgleda. Djevojke nose uske i kratke topiće, iako im nerijetko stomaci, barem po evropskim standardima baš i nisu za to. Nema šanse da vidiš žene na Balkanu u sličnom izdanju. Muškarce nema svrhe ni komentarisati.

Pored toga, djevojke nemaju nikakav problem sa tim da vam prosto priđu i započnu neku priču.

Čini mi se da se ovi ljudi samo zajebavaju, cugaju, mlate do krvi i seksaju. Žive kao da je svaki dan poslednji. Gas do daske. Srce na teren.

Slike koje u Meksiku viđam i doživljavam najlakše bih opisao korištenjem prostih termina kao što su lijepo, toplo, tekila, krv, šareno, veselo, strastveno, erotično, opijeno, znojavo.

Prljavo od života.

Rokenrol.

Ma šalio sam se, nemojte ipak zapaliti ovaj grad. Izaći ću ja da zapalim, ako treba stotinu puta.

Ono što ostaje od jednog grada, to je pogled koji je pripiti pesnik bacio na njega.

Samarkand, Amin Maalouf

Mitla

U zoru mi je osvanula ideja da odem do gradića Mitla, obiđem istoimeno arheološko nalazište i obližnji prirodni fenomen Hierve el Agua.

Lokalnim mini kombijem, poznatim kao kolektivo, stižem u središte gradića Mitla i istog trenutka se ukrcavam u vozilo u kom nekoliko stranaca već duže vrijeme čeka tu jednu osobu, ispostaviće se upravo mene. Upoznajemo se i krećemo ka Hierve el Agua.

Hierve el Agua (što znači „kipuća voda“) je jedno od najljepših prirodnih mjesta u Meksiku, poznato po svojim petrifikovanim vodopadima, mineralnim bazenima i spektakularnim pogledima. Smješteno je duboko u obližnjim brdima, a put vodi kroz prelijepu prirodu.

Nakon duže i zabavne vožnje u prikolici terenskog vozila, sa nekoliko iskusnih putnika i sasvim kul likova stižemo na cilj.

Hierve el Agua izgleda kao zamrznuti vodopad, ali zapravo nije voda u pokretu. To su mineralne naslage (kalcijum karbonat) koje su se taložile hiljadama godina, slične Pamukalama u Turskoj.

Tu su i maleni bazeni sa tirkizno plavom vodom, bogatom mineralima, u kojima možete da se kupate, što sam naravno i učinio.

Mesto se nalazi na ivici litice, pa se odavde pruža nevjerovatan pogled na planine i doline Oaxace.

Hierve el Agua je korišten kao akvadukt. Još prije 2500 godina Zapoteci su vodu odavde koristili za navodnjavanje.

Provodimo tu nekoliko sati i potom se vraćamo. Sve vrijeme nosim sve stvari sa sobom, obzirom na to da sam čvrsto odlučio da se ne vraćam u Oaxacu, uprkos tome što svi govore da moram da se vratim ako želim da uhvatim autobus za dalje. Ipak nekako uspijevam da se rukama i nogama sporazumijem sa lokalcima koji mi najzad govore kako ne moram da se vraćam do kraja, nego samo do gradića Tlacolula, udaljenog samo desetak kilometara od Mitle, odakle mogu da uhvatim autobus za Salinu Kruz.

Stižem u gradić i umjesto u Salina Cruz odlučujem se za Tehuantepec buduci da tamo vozi prvi kombi koji nalazim.

Odatle ću već da smišljam šta i kuda dalje. Gugl mape mi pokazuju da mogu odatle da uhvatim autobus za Tuxtla Gutierrez, što po dolasku u Tehuantepec i činim.

Odlično, prevaliću ogroman dio puta danas.

Tokom vožnje ka Tuxtli shvatam kako u blizini tog grada na mapi stoji jedna od tačaka koju sam ranije označio – San Cristobal de las Casas. Pored toga nalazim i podatak o tome kako stižem u Tuxtlu oko 3, a već oko 4 izjutra kreće autobus za San Cristobal. Odlično, idem onda do kraja.

Tuxtla

U Tuxtlu stižem oko 22h i muvam se nekih sat vremena oko autobuske stanice. Noć je, mjesto je vrlo lokalnog karaktera, salijeće me nekoliko prostitutki i lokalnih pijanica.

Osjećam kako mi određena doza straha struji kroz kosti, poput blagog povjetarca. Nekako uspijevam da ga apsorbujem. Takva doza straha je dobra, održava me budnim, prisutnim u trenutku, živim.

Osećaj da ću svakog trena pasti zasenjuje sve ostalo

Pregovori sa stvarnošću, Erland Lu

Poput nakostriješene mačke, širom otvorenih očiju motrim sve oko sebe, spreman na sve.

Jer sunce je moj vodič, moje svjetlo na ovom putu. Kretanje noću uglavnom izbjegavam, iako me takvo ograničavanje poprilično smara. Kao što sam i rekao milion puta, slobodno kretanje jedini je moj imperativ.

Ali evo me, usred noći u Tuxtli. To je moja nova datost.

Dragi Gospode Bože, zašto ne ostavljaš sunce noću kad nam je najpotrebnije

Dečija pisma gospodu Bogu, Barbara (9)

Prija mi ta budnost, gotovo koliko i radost koju sve vrijeme osjećam u ovoj zemlji. Svaki osjećaj je dobar, sve dok me u osnovi čini da se osjećam živim. 

Daj svega. Samo da nije letargija, uspavanost, ništa

U svakom od ovih gradova ostavio sam dio sebe. Ostavio sam ponešto od onog civila. Gotovo sam siguran da će do kraja puta isti smrtno da strada. Raduje me to.

Mada neka i tog civila, neka živi. I on ima svoju svrhu. Poput religije, na primjer.

Mrkla noć. Probijamo se kroz meksičke šume i planine i najzad u zoru, negdje oko 5 stižem u San Cristobal.

Do sada mi je svanulo iznenađujuće malo loših i glupih ideja po kojima su moja putovanja poznata. Ne želim sada da počnem sa glupostima, tako da na stanici provodim neko vrijeme čekajući sunce.

Sa prvim zracima sunca ulazim u grad, stižem do hostela i neko vrijeme ostajem u ovom planinskom gradiću.

Jutra su pogranični gradovi svesti, Tihuana svesti. Zbunjujuća, sa blagim nagoveštajem opasnosti.

Sokrat Ekspres, Erik Vajner