Noa i Gal

Noa i Gal su moji novi domaćini. Divni ljudi. Vegani. Religiozni, ili tačnije, spiritualni. Dani su im ispunjeni praktikovanjem joge i meditacije. Zamolili su me da ne donosim meso u njihovu kuću, zbog Košer filozofije. Recimo, posuđe korišteno za konzumiranje mesa oni više ne koriste. Moguće je to zaobići jednim specijalnim ritualom, posebnim načinom pranja tog posuđa (tri puta se pere, na neki poseban način).

Jako su zainteresovani za dijeljenje stavova o palestinsko – izraelskom odnosu. Takođe, mnogo ih zanima analogija sa Kosovom, koja je očita, i moje viđenje svega toga. Vrijeme koje smo proveli zajedno bilo je ispunjeno zanimljivim razgovorima, primanjem neprocjenjivih savjeta i mnoštva informacija od njih. Mnogo su mi pomogli. Jako sam zahvalan svim ljudima koji su mi pomogli na tom putu. Zaista, pomoć koju si mi svi nesebično pružali, u vidu smještaja, tople odjeće i hrane, prijateljskog razgovora i pozitivne energije je neprocjenjiva.

Iako je dogovor bio dvije noći, ponudili su mi da ostanem još neko vrijeme s njima. Lijepo smo kliknuli i sjajno se slagali.

Vitlejem

Izjutra sam otišao na bus za Vitlejem. Vitlejem je takođe u Palestini, ali je udaljen tek nekih 15 km od Jerusalima. Naravno, autobus vozi samo do Zida. Odatle se morate taksijem prebaciti do centra, do crkve Hristovog rođenja. Kiša pada, vjetar je nenormalan, noge su mi mokre. Srećom, Gal mi je dao kišobran, svoj duks i rukavice.

Izašao sam iz taksija po pljusku i utrčao u mjenjačnicu po novac. Ljubazni radnik mi je odmah s vrata nasuo kafu. Razmijenio mi je novac, uzeo sam svoju kafu i vratio se u taksi. Takvi su Palestinci.

Iako je crkva nevjerovatno mjesto u kojem između ostalog postoji zvijezdom ukrašen kamen na kojem se navodno Hrist rodio, prelijepe ikone, stubovi i drvorezi, ni s tim mjestom se nisam posebno povezao. Vitlejem je prepun japanskih turista koji se guraju da prvi uđu u crkvu i samo mjesto Hristovog rođenja. Galame, fotkaju i nerviraju me. Tu sam shvatio da sam i ja pomalo rasista izgleda.

Za mene su i dalje Visoki Dečani duhovni centar svijeta. Vitlejem nisam posebno doživio.

Sama pećina u kojoj se navodno Hrist rodio, nalazi se u sklopu grčke crkve. Tu postoji i katolička crkva, manastir, jermenska crkva i još neke bogomolje. Netrpeljivost prema drugim načinima obožavanja istog Boga je i ovdje sveprisutna. U katoličkoj crkvi, naravno, muzika piči sa CD-a. Neki religijski pop – rok, kao na onim bizarnim religijskim radio – stanicama po regionu.

Vitlejem je maleno mjesto. Nije bilo mnogo turista napolju, pa su me gotovo svi primjetili i željeli da me upoznaju, usluže, pričaju sa mnom. I oni su mi pričali o Zidu, OKUPACIJI i teškom životu. Svi su oni nasmijani, jako ljubazni, djeluju pošteno i čestito. Kao što već rekoh, iako u Palestini vlada bezakonje, ništa vam se loše neće desiti sa ovim ljudima.

Želja

Na moju veliku žalost, nisam uspio otići do manastira Svetog Save Osvećenog. Taksista je tražio 150KM za tu vožnju. To je manastir u kojem je živio Sveti Sava Osvećeni u petom vijeku. Rekao je da će jednog dana doći monah sa njegovim imenom, iz daleke zemlje na zapadu i da njemu daju Ikonu i njegov štap. Nakon 700 godina u taj manastir je stigao Rastko Nemanjić, poznatiji kao Sveti Sava (Srpski). Dali su mu Ikonu i štap. On je tu Ikonu donio na Svetu Goru. To je ona Ikona koju je slikao apostol Luka lično, u prvom vijeku. To je ona Ikona čija se replika nalazi na Kosmetu i ispred koje sam stajao u Pećkoj Patrijaršiji, dva mjeseca ranije. To je ona Ikona koju od tada nosim oko vrata.

Ovim manastirom su tokom 130 godina upravljali srpski monasi.

Na putu do tog manastira se nalaze i polja na kojima su pastiri čuvali ovce, kada su ugledali zvijezdu i shvatili da je rođen Sin Božji.

What is Islam?

Isti taj taksista me je odvezao nazad do zida, čekpointa. Po ulasku u taksi, skinuo je kapuljaču i pokazao pravo lice. Velika brada, kratke nogavice, kapica na glavi. Mi u Bosni, tačnije u Republici Srpskoj, takve nazivamo Vehabije, Mudžahedini. E jebi ga, nismo se tako dogovorili, druže.

Šta znaš o Islamu, upitao me je. Počeo je da priča o ljepoti te religije. O njenoj čistoti. Pitao sam ga da li igdje piše bilo šta o ubijanju nevjernika. Izvadio je Kuraan iz kasete i malenu brošuru What is Islam? Nju sam, na njegovo insistiranje, zadržao. Imao ih je pedesetak unutra. Očito to dijeli svim putnicima, klijentima. Vrši neku vrstu propagande, konvertovanja na Islam, šta znam.

Rekao mi je da se u cijelom Kuraanu niti jednom ne pominje nož, da se Muhamed pominje 4, Isus 40, a Mojsije 120 puta. Našao mi je dio iz Kuraana i dao mi da ga pročitam. Pisalo je nešto o pravednim ubistvima. Možda mi nije pokazao najreprezentativniji dio. Procijenite sami (33).

Zid sa palestinske strane je na tom dijelu fantastična umjetnička platforma. Hiljade sjajnih grafita, teških, duhovitih, dirljivih poruka. Obješene su i table sa pričama i svjedočanstvima turista koji su se tu prvi put susreli sa tim fenomenom Zida.

Pitao sam ga šta misli o Izraelu. Iako se izrazio kroz nešto slično poeziji, koristeći citate iz Kuraana, koje je on odlučio da tumači na svoj način, shvatio sam da su mu stavovi izuzetno radikalni. Kao uostalom, i većini religioznih ljudi koje sam sretao na ovom putovanju. Pored svega toga, jako se uzbudi i počne da galami i mlati rukama kada priča o Proroku.

Ima izać’.

Pristao je na zajedničku fotografiju. Izašao sam iz taksija i ponudio mu bakšiš. Odbio je to, iako smo se na početku vožnje cjenkali. Platiš onoliko koliko si se dogovorio, to je to. Ne prihvataju bakšiš.

Azija

Napustio sam Vitlejem, vratio se Jerusalimu i čitav ostatak dana lutao njime po pljusku, ulazio u kafiće i sušio se, i izlazio opet vani i kisnuo, čekajući Aziju. Noge su mi plivale u vodi. Azija dolazi danas iz Tel Aviva, da se vidimo. Vjetar je duvao iz svih mogućih i nemogućih pravaca i lomio mi kišobran. To me je iznerviralo u tolikoj mjeri da sam se uhvatio u par navrata kako glasno psujem sve što mi padne na um.

Nakon nekoliko sati se pojavila. U sličnom stanju u kojem sam i sam bio. Nikakva, mokra, promrzla. Prelijepa.

Proveli smo par sati u najzanimljivijem razgovoru i najtoplijem mjestu na svijetu, uživajući jedno u drugom i u sjajnoj večeri. Dođavola, koliko je lijepa!

Nomad

Postao sam stanovnik Jerusalima. Tu sam već 10 dana. Razumio sam ga. Razumio sam, najzad. Imam mjesto gdje kupujem najjeftinije cigarete u gradu. Loše su, ali izazivaju isti rak kao i one od 8 eura. Prodavac istih me već prepoznaje. Imam svoje mjesto gdje pijem najjeftinije pivo u gradu. Pebacujem se iz jednog u drugi autobus, znam tačno kuda i kako trebam. Znam par riječi na hebrejskom i arapskom. Cjenkam se. Poznajem grad. Imam svoje 4 baze, 4 sigurna mjesta gdje mogu da dođem kada poželim. Prebacujem se između tih mjesta. Imam prijatelje, ljude koji će mi u svakom trenutku izaći u susret.

Noa i Gal su se jako trudili da mi pomognu u pravljenju plana, ali ja sam izbjegavao tu dosadnu aktivnost. Kada ustanem, nemam pojma šta ću raditi taj dan, gdje ću biti, a najčešće ne znam ni gdje ću spavati. To me ne brine toliko. Svoje kratkoročne planove pravim u hodu, u roku od 10 minuta. Imam svoje sigurne zone, svoju Edoardovu torbu sa čistim vešom i peškirom.

Nakon par dana sam shvatio da mogu rasteretiti svoj budžet još više, tako što ću jesti na pijaci. Sa svake tezge koju obiđete, ljudi vas nude svojim proizvodima. Ustanovio sam da ako napravim krug, dva po toj pijaci (Mahane Yehuda), mogu potpuno zadovoljiti potrebu za hranom, besplatno. Dva dana sam se hranio tako i na taj način preživljavao.

Podsjetio sam se kako je biti sirotinja, ne moći si priuštiti gotovo ništa. Već godinama ne živim tako. Umalo da zaboravim kakav je osjećaj. Trebalo mi je ovo podsjećanje. Mokar sam, prljav, promrzao, nemam novca i nisam siguran da li ću preživjeti do leta kući. Ali sam zauzvrat bezuslovno srećan i slobodan. Prihvatam mogućnost da sam možda malo i poludio.

Banjaluke se ne sjećam. Znam da je vrhunac uzbuđenja zadnje sedmice prije polaska na put bio kada sam vidio Ognjena Tadića u gradu i konačno kompletirao naljepnice na kuponu za ostvarivanje popusta na posuđe.

Zaboravio sam posao, roditelje, kolege, prijatelje.. Tu sam, uspješno egzistiram u Jerusalimu. Prihvatio sam ga. I on je mene. Dijelim sve sa njim i njegovim stanovnicima. Dijelimo strah, oprez, ljubav prema njemu i uzbuđenje što smo tu gdje jesmo. Nevjerovatan je osjećaj samo hodati ovim ulicama. Ja sam stanovnik Jerusalima.

Ramallah

Jedan od narednih dana sam odlučio da obiđem Ramalu. Ram znači brdo, a Allah – Bog. Ramala je Božje brdo, prestonica Palestine

Tu se nalazi lijep stari grad i mauzolej Jasera Arafata. S obzirom na kišu koja nije prestajala, obišao sam samo centar i stari grad. Ovaj grad sigurno ima više prodavnica nego što ih ima cijela Bosna. Stvarno. I nema kafića, pabova. Islam.

Naveče sam se pomoću Naaminih prijatelja uspio prebaciti na planinu, u onaj isti kokošinjac i provesti još jednu divnu noć gore. Snijeg je padao. Noge su mi mokre već danima.