Sitna kiša padala je očigledno tokom čitave noći. Tako mi barem djeluje dok milioni svjetala San Franciska trepere pred mojim očima i odbijaju se o sitne kapljice kiše koje ispunjavaju čitav prostor, a potom onako grupisane klize niz ulice i oluke i slijevaju se u odvode iz kojih na filmski način izbija para. Iz nekoliko udaljenih izvora dopire zvuk vozila hitne pomoći ili policije, nisam siguran. San Francisko se budi.

Gledam u pravcu Union skvera, poslovnog jezgra grada, udaljenog tek nekih stotinu metara od mene, dok stojim na klizavoj metalnoj konstrukciji merdevina instaliranih na gotovo svakoj zgradi u Americi. Sa ovih mojih vidi se značajan dio grada. Boje jarko crvenog karmina na ulici ispod mene svoju snagu ćuti Mustang, sa kojeg se slijevaju hiljade sitnih kapljica kiše i reflektuju fotone sa okolnih svjetlećih reklama. Prizor koji me gotovo seksualno uzbuđuje.

Palim prvu cigaretu nakon nekoliko mjeseci pauze, povlačim dim svom snagom i potežem gutljaj prve jutarnje kafe. Ne mogu da spavam. Ne znam da li je to zbog džetlega, činjenice da dijelim postelju meku sa muškarcem ili nečeg trećeg, ali prvih nekoliko dana dočekujem upravo ovako – na terasi, zagledam u blještavilo San Franciska i horizont, iščekujući sunce.

Let

Amerika me nikada nije pretjerano privlačila. Za mene je ona sve ono što istok nije. Nikada nisam ni imao namjeru posjetiti ovu zemlju. Uostalom, veliko je pitanje da li bih ikada i dobio vizu zbog svoje sumnjive putničke istorije i pečata Libana, Irana i Palestine u mom pasošu. Pored toga, nemam toliko love, a ni vremena da je istražim onako kako želim. Na kraju krajeva, u pitanju je gotovo čitav jedan kontinent. Naravno, tu je i stari dobri srpski argument – oni su nas bombardovali.

Ipak, sticajem okolnosti, u septembru 2019. godine ukazala mi se prilika da u okviru poslovnog putovanja prisustvujem Oracle OpenWorld konferenciji u Kaliforniji i tako sam sa svoja dva velika i teška kofera prepuna predrasuda i netrpeljivosti krenuo na put u Novi svijet.

Pored toga što sam u Cirihu sreo možda najvećeg srpskog muzičkog genija, Slobodana Trkulju i sa njim stidljivo razmijenio nekoliko rečenica, sami početak ovog putovanja nije mnogo obećavao. Prvo su me, prilikom ukrcavanja u Boeing 777 proveli kroz biznis klasu i time mi pokazali da sam uprkos svemu i dalje sirotinja, koliko god licemjerno bilo govoriti za sebe da ste sirotinja dok istovremeno letite za Ameriku. Ta prva klasa neuporedivo je komotnija od obične, ekonomske, sirotinjske klase. U ekonomskoj, sa svojih 185 cm visine ne mogu normalno da sjedim u svom sirotinjskom sjedištu, tako da sam na spavanje odmah zaboravio.

Ubrzo sam se uvjerio kako je let do Amerike možda jedina stvar na svijetu koja, uz vladavinu Milorada Dodika traje vječno. Bio je to, bez ikakve sumnje, najduži dan u mom životu. Prvo sam pogledao neki film sa Klint Istvudom, zatim i “The Game” sa Majkl Daglasom, a potom i “Sommersby”. Preslušao sam čitav novi Tool – ov album, pročitao značajan dio knjige “Ja, Edička” o ruskom pjesniku migrantu u Njujorku, da bih potom uvidom u sofisticirani ekran na kojem je bio prikazan naš avion kako leti preko planete ustanovio kako smo prevalili tek nekih 40% puta.

Pokušavam da spavam, ali ne ide. U onom polusnu sanjam neke užasne snove. Niže se jedna za drugom noćna mora. Sanjam termine koji me užasavaju – “svjetski putnik”, “koja ti je sljedeća destinacija!?”, termin “piće”. Sanjam SARS i Dubiozu. Sanjam Drakca u mokasinama, sve ti jebem. Budim se uznemiren i pišem. Sklapam gotovo čitavu priču o Černobilu i ponovo me savladava umor. Opet polubudan sanjam, neke daleko ljepše, gotovo mokre snove. Sanjam kako su Srbi najzad postali svjesni toga da nisu najznačajniji narod na svijetu i da ne postoji globalna zavjera protiv njih. Zatim se napijam nekim dobrim vinom i nakon čitave jedne instance vječnosti najzad slijećem u Kaliforniju.

Tokom leta prošao sam kroz čitavu lepezu emocija, sačinjenu uglavnom od netrpeljivosti i nerviranja. Nije trebalo mnogo da me počnu nervirati i da zaključim kako ovi ljudi zapravo ne govore engleski. Bez obzira na to što sam čitavog života učio ovaj jezik, shvatio sam da Amere uopšte ne razumijem. Mnogo zavijaju i zvuče kao da konstantno pretjeruju i dramatizuju. Znate ono, njima je sve jebeno amazing. Potpuno nebitne i obične stvari za njih su amazing i pritom vam se keze u lice onako američki lažno. Amazing im je to što sam iz Bosne, iako misle da je u pitanju Boston. Amazing im je i to što sam iz Srbije i stalno me pitaju da li je tamo zaista toliko hladno. Naravno, oni misle da je u pitanju Sibir. Za Srbiju većinom nikada nisu ni čuli. Get educated, you fuckin’ scumbags, mislim se, dok onako iznerviran i smrdljiv nakon 13 sati leta ulazim na međunarodni aerodrom San Francisko.

Naravno da na samom ulazu u zemlju, ali i prilikom ukrcavanja u Cirihu nisu izostali dodatni pretresi i pitanja vezana za moju sklonost putovanjima ka Bliskom istoku. Naravno da sam upravo zbog toga jedino ja od ekipe dobio vizu samo na godinu dana. S obzirom na to da se nisam uzdržavao od komentara tipa “tražite od nas da pazimo vaše liftove stare 110 godina, a nemate problem sa tim da rušite našu kulturu i manastire stare gotovo hiljadu godina”, ubrzo je postalo jasno kako bih mogao biti i možda prva osoba koja će imati probleme prilikom izlaska iz zemlje.

San Francisko

Osjećaj minornosti i izgubljenosti u šumi nebodera bila je prva stvar koju sam doživio nakon stizanja metroom u sami centar grada i izlaska iz zemljine utrobe. Čak i lica ljudi djeluju drukčije od naših, evropskih lica. Izgledaju kao ona lica sa filmova – klasični Ameri. Zapad, drugi kontinent, drukčija kultura, neki drugi, novi svijet.

Ubrzo potom moja inžinjerska priroda zapaža kako su izuzetno vješti u kreiranju dobrog korisničkog interfejsa – sve je intuitivno. Sve je doslovno nacrtano ili napisano. Većina saobraćajnih znakova vam se verbalno obraća i ne ostavlja prostor za slobodno tumačenje. Ako znate čitati i ako razumijete engleski, ovdje sigurno nećete imati problema sa snalaženjem. Ulice se pretežno sijeku pod pravim uglom i numerisane su na način koji vam jasno daje do znanja da, ukoliko ste trenutno u petoj ulici, sljedeća ulica paralelna njoj se naziva prosto šesta, a prethodna – četvrta.

Uprkos tome, gomila stvari funkcioniše potpuno drukčije nego kod nas, odnosno u većem dijelu normalnog svijeta. Recimo, njihovo ignorisanje metričkog sistema i jednostavnosti života koju on sa sobom donosi. Na primjer, funte se označavaju sa lbs i iznose oko 0,45kg, a milja je nešto oko 1,6km. Tako da vam dobar dio vremena mozak ustvari vrši kojekakva konvertovanja u vidu pozadinskih procesa.

Na samom početku putovanja postalo mi je jasno kako će ovo sigurno biti jedno neobično, potpuno drukčije iskustvo za mene, kao i svojevrsni izazov za moje predrasude i odnos prema zapadu. Ipak, nadam se nekakvoj mini – evoluciji. I naravno, izostanku drame. Tome se zaista najiskrenije nadam. Nemam više snage za mrmote, krvoločne galebove, oluje, ratove, kompleksne odnose i vožnje u blindiranim autobusima. Što bi rek'o Čola, “idem da odmorim”.

Vibra

Smješten sam u ulici Sutter uz sami Union Square, glavni gradski trg, u samom jezgru grada. Noću se tuda vrzmaju sumnjivi, neobični i autentični likovi sa spuštenim hlačama, skejteri, tipovi sa uređajima koji emituju glasnu repčugu i neke vrhunske ribe. Najvjerovatnije prostitutke. Zanimljivo je i nekako napeto. S druge strane, prisustvo mnogobrojnih beskućnika u kvartu i generalno u gradu ne zavisi od doba dana. U Kaliforniji postoji zakon koji beskućnicima garantuje isplatu određene sume novca na mjesečnom nivou, posebno ukoliko usvoje psa lutalicu. Nešto slično situaciji sa beskućnicima u Parizu. Pored toga, u Kaliforniji je toplo. Zato ih i ima poput mrava. Neke klinke koje prolaze pored mene ushićeno tvrde kako se ispred vrata fensi butika “bodu u venu”, ali ja ne bih išao baš toliko daleko. A i da se bodu, teško da se to nekoga tiče ili odražava na generalnu sigurnost u gradu.

Uprkos raznovrsnosti kreatura koje srećem na ulici noću i danju, ljudi mi generalno djeluju sasvim obično, poput onih koje srećem u Banjaluci. Možda zbog toga što sam očekivao daleko veći kulturološki šok od onog kojeg sam zapravo doživio. Ne vidim u njima ništa od svega onog negativnog što sam mislio, a čemu sam učen kroz efikasne metode propagande. Ovi ljudi sigurno nikoga nisu bombardovali, niti su učestvovali u odlučivanju o tome. Zapravo, većina svjetskog, a prije svega američkog stanovništva i ne zna da postoje vukojebine poput Bosne ili Srbije. Zbog toga ih i poistovjećuju sa Bostonom i Sibirom.

Uglavnom, tako mi djeluju ovi likovi – potpuno obično. Djeluju mi kao ljudi koji nemaju veze sa američkom spoljnjom invazivnom politikom. Vjerovatno je slučaj kao i kod nas – mladi ljudi, ljudi iz gradova koji sebe smatraju urbanom i modernom ekipom se furaju na apolitičnost, ateizam i nekakvu nezainteresovanost za sve osim za zabavu. Nekakav berlinski model mladog čovjeka. Ovo pišem zato što očekujem komentar tipa: “odgovorni su zato sto glasaju za takvu politiku”.

Ali nisu. Naivno vjerujem da ovi likovi koji šetaju pored Džimijevih murala i te gomile gramofonskih ploča Stinga, Lenona, Dilana, Geldofa i drugih i nose muzičke uređaje na ramenu uopšte ne glasaju i ne misle o tome. Baš kao i kod nas.

Radi se o običnim Amerikancima. Opuštenim, srdačnim, kul i ljubaznim ljudima. Sigurno susretljivijim od ljudi na sjeveru Evrope. Recimo, ako neko želi da vas pita za cigaretu, prvo će vam prići i ponuditi dolar za nju. To mi se jako dopalo. Time su me nekako baš kupili.

Zakoni postoje, strogi su i moraju se poštivati. Postoji red i čini mi se da je San Francisko daleko bezbjedniji nego što sam mislio. Pored toga, saobraćaj je izuzetno pitom i obični Amerikanac je poprilično pedantan vozač. gotovo kao i mnogi Norvežanin.

Policija je takođe nekako susretljiva. Čim te vide kako zbunjeno i retardirano buljiš u telefon ili se okrećeš oko svoje ose i tražiš pravi smjer, odmah ti prilaze i pitaju da li vam treba pomoć. Čini mi se da se murija trudi da bude u službi građana. Svuda po gradu se nalaze posteri kojima se građani pozivaju da prijave bilo kakvu sumnjivu radnju ili divlju vožnju. I oni zaista prijavljuju takve stvari. Pretpostavljam da sa murijom imaju uglavnom korektan odnos i da generalno imaju povjerenja u svoje institucije. To je stvarno lijepo i nekako romantično. Naša murija je po tom pitanju još uvijek na nivou amebe. Kod nas te drot prvo izmlati.

Siguran sam da negdje postoje čestice tog ogromnog glasačkog tijela, ti neki užasno bijeli, tradicionalni, radikalni Amerikanci koji na vlast dovode Trampove, Dodike i Vučiće, ali oni vjerovatno sjede kod kuće i gledaju vijesti na glavnom javnom servisu. Ne kreću se toliko po ulicama i ne prolaze tek tako pored Džimijevog murala na skejtu. Ovi ovdje, čini mi se, žive u svom svijetu i malo toga van Amerike ih uopšte i zanima, osim zabave i iznalaženja načina da vam uzmu koji dolar.

Ima i budala na ulici, naravno. Tako recimo prolazi pored mene neka predobra crnkinja. Ono kao, uski šorcić, štikle, duge noge i šuta reklame po cesti, udara šakom o izloge i razbija stakla. Takvih prizora ispoljavanja svoje sjebane unutrašnjosti takođe ne manjka.

Uglavnom, da se vratimo na onaj moj mokri san iz aviona – ne postoji globalna zavjera ili “mržnja” protiv Srba i ostalih, na globalnoj sceni nevažnih naroda. Postoji sindrom male sredine i malograđanština. Ali ne u San Francisku. Ovdje sigurno ne.

Umjesto toga, ovdje postoji jedna nepodnošljiva lakoća nemanja pojma o nama.

Amerika

Nakon tek nekoliko sati sna, krećemo u intenzivan obilazak grada. Po prvi put u životu kupujem kartu za hop on – hop off autobus koji kruži pored najpoznatijih gradskih znamenitosti i turističkih atrakcija. Poprilično dosadan, ali i efikasan i brz način da se upoznate sa onim po čemu je ovaj grad najpoznatiji.

Jedna od prvih stanica je mjesto na samoj obali mora, poznato kao Pier 39. U pitanju je svojevrsni turistički cirkus. Zastave, gomila naroda, brza hrana, koka kola, hamburgeri, glasna muzika, mekdonalds, zabava, šou – totalna Amerika. Tu se nalazi i gomila nestvarno talentovanih zabavljača od kojih su neki formirani muzičari sa ozbiljnim karijerama.

Međutim, ono po čemu je ovo mjesto po meni posebno su plutajuće platforme na kojima konstantno borave deseci morskih lavova. Upravo tu, u srcu velikog grada, na obali Pacifika. Galame, svađaju se oko teritorije ili ženki, guraju jedni druge u vodu, igraju se i plivaju. Možete satima buljiti u njih i osjetiti kako vas taj prizor smiruje i ispunjava nekakvom lakoćom, toplinom, nadom i radošću. Zvuči totalno gej, znam, ali tako je. Mislim da ih nikad ranije nisam vidio u prirodi.

Nakon prolaska pored famoznog Fishermans wharf – a, svojevrsne riblje pijace, hop on – hop off busom prelazimo preko Golden gate mosta. I fora je, nema šta. Vrhovi oba ogromna, visoka stuba su zavijena u maglu, a na samom mostu duva nevjerovatno jak vjetar. To i ne čudi toliko, s obzirom na to da je sa jedne njegove strane Pacifik, a sa druge zaliv San Franciska.

Ubrzo stižemo i do hipi četvrti Haight – Ashbury, koja se nalazi odmah uz Golden Gate park, jedan od najvećih parkova na planeti. Ova četvrt poznata je po tome što se u njoj rodio hipi pokret 60 – ih godina. Kao i u svakom drugom gradu u kojem postoje slične četvrti, i ovdje sam se odmah zaljubio u nju. Mjesto je prepuno starih šarmantnih kuća, murala, smoke – šopova u kojima se prodaje pribor za konzumiranje kanabisa kao i radnji u kojima se može legalno kupiti i sam kanabis. Kao i svaki drugi hipi kvart, i ovaj odiše mnoštvom boja i simpatičnih pabova. Fasade su ukrašene likovima Hendriksa i Dženiske, a sa svih strana izbija zvuk autentičnog američkog rokenrola. Ukratko – ishodište pop kulture.

Ipak, ovo je zaista autentično mjesto. Nikakva turistička ložana. Ovdje se zaista tako živi. Mislim, čitava Amerika jeste ložana, ali ovaj mikrosvijet, ovaj ugao ulica Haight i Ashbury je, u kontekstu Amerike kao takve, sasvim ok.

Tu sam uletio i u Amoebe prodavnicu ploča i muzičke opreme i istog momenta zanijemio od prizora. Teško da sam vidio nešto takvih dimenzija. Mislim, u Americi je sve nekako ogromno, ali u ovoj radnji se nalazi vjerovatno sva muzika prisutna u svemiru. Ili barem ona poznata čovječanstvu.

I sve bih da kupim. Bukvalno bih sav novac potrošio upravo ovdje. Tu su ploče, kasete, stari ali novom dobu prilagođeni kasetofoni i gramofoni, majice, kajiševi za gitaru, trzalice, bedževi i razni suveniri.

Najzad nalazim pab sa valjda najjeftinijim pivom u gradu (tri dolara) – Hobson's choice. Sjedim tu neko vrijeme, pijem pivo, posmatram ljude oko sebe i povremeno izlazim ispred da zapalim cigaretu. U jednom od tih navrata odlučujem da iznesem pivo ispred paba da bih istovremeno uživao u njegovom i ukusu cigarete. U tom trenutku konobar iz sveg glasa počinje da galami na mene. Potom mi se izvinjava, uz objašnjenje kako su kazne za konzumiranje akohola na otvorenom prostoru u Kaliforniji ogromne.

S druge strane, marihuana je u Kaliforniji legalna. U zemlji u kojoj je sve podređeno zabavi možete uživati u svim njenim oblicima, osim istovremenog pušenja i cuganja – alkohol je zabranjen na otvorenom prostoru, a cigarete u zatvorenim prostorijama. Travu možete pušiti gdje god želite. Sve to naravno važi ukoliko imate novca. Ukoliko ga nemate, svejedno vam je gdje se nalazite, a i poimanje zabave vam je daleko skromnije.

Napadi panike u San Francisku i Americi generalno pratili su me svakodnevno. Ovaj grad, ova zemlja, pa i sama konferencija su nezamislivo ogromni i raznovrsni. Bukvano ne znam kuda bih prije u zemlji u kojoj je sve zabava i šou. Tako jedan od dana, dok ležimo na travi Giants stadiona i gledamo Nemoguću misiju na velikom ekranu, pored nas uredno prolazi Tom Kruz, pozdravlja nas i potom ulazi u helikopter parkiran na travi iza nas. Svima je jasno da je pitanju dvojnik i da je helikopter fejk. Svima osim meni.

Istog tog dana ulazim u Guitar center prodavnicu gitara. Jedan od uposlenika mi daje trzalice, kablove i govori mi da slobodno izaberem bilo koju od stotinu gitara, bilo koje pojačalo i da se zadržim koliko god želim. Ostajem tu čitavu vječnost i u orgazmičnom raspoloženju, igrajući se sa nekom veoma skupom opremom, nižem jedan za drugim rifom i davim se u savršenstvu zvuka i oblika gitara. Jedna za drugom gitara vrišti uz tremolo, wah i brojne druge efekte. Kada sam poželio da isprobam wah – pedalu, lik me odveo u zasebnu sobu sa gitarama i pojačalima i ostavio me da se igram sa svom tom opremom. Naravno da sam kupio isti taj wah.

I tako izgleda većina stvari na koje nailazim ovdje. Sve je prenapuhano, sve je blještavo, predimenzionisano i podređeno zabavi i novcu. Recimo, način na koji Larry Elisson i ostali predavači iz Amerike nastupaju na konferenciji, prezentuju stvari i prodaju priču je zaista fantastičan. Ameri se rađaju sa sjajnim osjećajem za marketing, Ili ih taj kapitalizam u kojem žive jednostavno izbrusi na taj način.

A taj njihov kapitalizam je zaista sveprisutan i očigledan, čak i kroz sitnice kao što je kultura bakšiša ili recimo činjenica da Starbucks zaključa svoju wifi mrežu nakon radnog vremena. Danju je otvoren i može ga koristiti bilo koji prolaznik. Nakon zatvaranja se zaključava. Ipak, čini mi se da je sve to uređeno po nekom poštenijem principu nego kod nas. Recimo, cigarete i alkohol su nestvarno skupi, ali u centru San Franciska možete kupiti leviske za 25 dolara i dobru košulju za 12. Hrana u samoposlugama takođe nije skupa.

Nakon probavanja desetaka gitara biciklom se vozim kroz ulice načičkane lijepim kućama ka plaži sa koje se pruža savršen pogled na zalazak sunca iza Golden gate – a.

Odatle idemo u jedan od popularnih kvartova, Mission district. Sjedimo u kafani preko puta Shambala prodavnice kanabisa, a u kafani pored nas piči nekakva latino svirka. Gomila lokalne ekipe bleji po ulici i plešu u ritmu muzike koja izbija iz brojnih pabova, hipsterskih kafana i latino klubova.

Castro

San Francisko je totalno gej frendli grad. To u principu znači da je prepun pedera. Čak postoji i gej četvrt – kvart poznat kao Kastro.

Ova šarmantna četvrt, prepuna lijepih kuća okićena je duginim bojama i predstavlja sigurno utočište lokalnim gejevima. Nije da su njihova prava na bilo koji način u ostatku grada ugrožena, ali eto, ljudi imaju čitav jedan kvart za ispoljavanje svojih sloboda.

Tu su u pločniku ugravirani likovi mnogih javnih i značajnih ličnosti koje su se borile za prava gejeva ili na bilo koji način doprinjele povećanju i promociji njihovih sloboda. Pored toga, tu se nalaze i brojne prodavnice sa najbizarnijim odjevnim predmetima, pomagalima i fetiš gedžetima. Tipa, šljašteće muške gaće sa bizarnim i provokativnim porukama u području zadnjice, šareni sakoi, šeširi, mornarske kapice, čizme sa metalnim bodljama i naravno tregeri.

Na svakoj svjetiljci nalazi se zastava sa duginim bojama, a na samom ulazu u ovu četvrt nalazi se i jedna ogromna, najveća od svih.

Prolazimo pored nekog gej kluba (svi klubovi u ovom kvartu su, naravno, gej klubovi) ispred kojeg matori lik liže nekog klinca po licu. Svuda oko nas likovi se maze i sočno ljube. Meni kroz glavu prolazi jedno pravoslavno – vizantijsko “Kirie eleison”, računajući da Bog, iako tehnički ne vjerujem u njega, sigurno bolje razumije starogrčki nego srpski.

Najzad sjedamo u neki pab u kojem je pivo 3 dolara. Ubrzo, po odlasku do toaleta ukazuje mi se odvojena bašta prepuna matorih gejeva. Ali, daleko su ti likovi od onih stidljivih i skrivenih banjalučkih/balkanskih gejeva. Odjednom me hrpa matorih američkih pederčina odmjerava i dobacuje masne komentare. Vidim ja, deknuli bi oni mene opušteno. Kontam, jebote, da li je moguće. Zvuči kao noćna mora nekog teškog homofoba. Ali nije, zaista se dešava.

Vraćam se do ekipe i obavještavam ih o seksualnom uznemiravanju koje upravo doživjeh. Stojimo na samom ulazu. Najbizarnije kreature u univerzumu konstantno ulaze i izlaze, a neki od njih dobacuju neke šmekerske fore i opušteno nas muvaju.

Ulazi neki brat noseći apsolutno ženske čizme sa visokom petom, neki tip sa ružičastim čarapama navučenim sve do koljena i za njima čitav jedan karneval najbizarnijih kreatura.

Kontam kako smo manjina i kako smo u njihovom svijetu potpuno poremećeni vjerovatno. U njihovom svijetu, biti strejt je sigurno nenormalno, out, zaostalo, čudno. Otkud znam. Ne znam ni sam više šta da mislim. Počinjem da razmišljam o tome kako se žene osjećaju, konstantno trpeći ovakve poglede i komentare. Nije im lako sigurno.

Kroz glavu mi prolaze neki tradicionalni, pravoslavni motivi. Neka porodica, neka česnica, neki prađed, baba, krsna slava, svijeća, crkva, ikona, ognjište, kuruza, Sveta Gora. U šta si se ovo uvalio, dabogda izgorio, govorim u sebi.

Volio bih da ovi pogledi i dobacivanja jednostavno prestanu, da jednostavno shvate da neću. Neću, jebote. Preispitao sam sve u svom zivotu stotinu puta pa i tu seksualnost i neću svega mi, ne zelim. Ne mogu stvarno objašnjavati da sam straight. De samo nemojte, mislim u sebi. De da budemo civilizovani, ne mogu se tući sad i galamiti. Ne mogu sad neko nasilje, ne vjerujem u to. A i većinom su neki jaki, nabildani likovi. A i isprljaću ovu pedersku bijelu košulju koju nosim.

Najzad, neokrnjenog seksualnog integriteta palimo dalje, na koncert koji su organizatori konferencije priredili povodom zatvaranja događaja. Pretrpavamo se besplatnom hranom i cugom. Svira nekakav Flo Rida koji fura dres Majkl Džordana i izvodi na binu gomilu debelih i pijanih džibera iz publike koji se potom neko vrijeme aritmično klate i krevelje dok nešto kao repuju i dok im stomačine prijete da pokidaju dugmiće na tijesnim, programerski pedantno zakopčanim košuljama. U principu, teški turbo – folk.

Bizaran dan.

OpenWorld

Pored zabave, u Kaliforniji se sve vrti oko biznisa. Prije svega, IT biznisa. Svi svjetski IT relevantni brendovi su tu. Tu je Yahoo, Youtube, LinkedIn i naravno – Oracle. Čini mi se da se sve dešava ovdje. Barem što se tiče mojih interesnih sfera.

Tih dana u San Fracisku se održavala godišnja Oracle OpenWorld konferencija. Tokom 4 dana njenog trajanja rijeke najinovativnijih i najinteligentnijih ljudi iz čitavog svijeta slijevaju se u San Francisko. Među njima su hiljade matematičara, fizičara, inžinjera i raznih doktora nauka. Tu je naravno i gomila milionera, vlasnika najvećih svjetskih kompanija i kapirala, kao i biznismena. Tu su i klinci, najnapredniji studenti i drugi genijalci koji će četvrtu industrijsku revoluciju, a i čitav svijet sa njom odvesti u ko zna kojem smjeru.

Razmjenjuju se ideje, najavljuju pravci razvoja tehnologije, a samim time i svijeta. Govori se o autonomnim, samoodrživim i samoodržavajućim bazama podataka i operativnim sistemima, pametnim gradovima, kvantnim računarima, robotici, IoT – u (Internetu stvari) i najavljuje se revolucija u načinu rada, razmišljanja i organizaciji posla. Najavljuje se gubitak 70 miliona radnih mjesta usljed razvoja tehnologije, ali i otvaranje nekih novih 130 miliona.

Predavanja drži više od 520 inžinjera, doktora robotske etike, matematike, fizike i oblasti za koje nisam ni čuo. Gomila je prezentacija, radionica, otvorenih diskusija, kao i konkretnih, tehničkih predavanja i laboratorijskih vježbi.

Recimo, ljudi iz CERN – a prezentuju na koji način su organizovali svoju unutrašnju IT infrastrukturu, korištenjem Kubernetesa i naravno Dokera. Leri Elison, generalni direktor Oracle – a govori o klaudu, pametnim automobilima i pametnim gradovima, dok kolege iz Srbije prezentuju na koji način su realizovali svoj eGovernment u klaudu.

Na jednoj od bina, u jednoj od 4 ogromne zgrade najveći eksperti za Javu, sami kreatori Java ekosistema i programskog jezika drže cjelodnevne diskusije, govore o najboljim praksama i dijele dragocjene savjete mnoštvu inžinjera koji dolaze da ih čuju.

Mick Ebeling svoja znanja koristi kako bi omogućio slijepim i slabovidnim umjetnicima San Franciska da ponovo stvaraju, dok neki drugi lik koristi svoja znanja kreirajući inovacije koje pomažu oboljelima od dijabetesa.

Tu su predstavnici IBM – a, Canon – a, DELL – a, Youtube – a i drugih najznačajnijih brendova današnjice.

Pored toga, gomila je zabavnog sadržaja, kao što je maženje kučića, masaže, koncerti i projekcije filmova.

Zbog svega toga napadi panike ne jenjavaju ni tokom predavanja. Kao uostalom i sa svim stvarima u Americi, nemoguće je stići na bilo šta. Izložen sam prevelikoj količini informacija koje me bombarduju sa svih strana. U svakom trenutku traje barem 30 predavanja, od kojih su mnoga i više nego sjajna i korisna.

Back from Cali

Nasred jedne od najpopularnijih i najprometnijih ulica San Franciska, Market ulice, prepunoj ljudi, restorana i prodavnica robe raznih svjetskih brendova stoji mršavi Azijat i galami u megafon neka sranja o novom načinu vjerovanja u Hrista. Niko ga, naravno, ne konstatuje. Teško da u Kaliforniji egzistira Isus ili bilo ko iz njegove branše, osim u malobrojnim crkvama koje više podsjećaju na montažne zgrade i skladišta tipa Fis, Pevec i Tropik.

Uprkos tome ili možda upravo zbog toga, vajb ovog grada je fantastičan i za veoma kratko vrijeme vas u potpunosti obuzima. Ni bosanski travel blogeri nisu imuni na sve to.

Nošen istim tim vajbom, po završetku konferencije kupujem kariranu Levi'skošulju, sjedam u kola i palim u Jahnetics prodavnicu droge. Tačnije, specijalizovanu prodavnicu za prodaju marihuane i njenih raznih derivata. Na ulazu me dočekuje veseli i ljubazni mladić afroameričkog porijekla. Provjerava da li imam više od 21 godinu (?) i propušta me dalje do svog kolege koji provjerava i druge podatke iz moje lične karte. Ukoliko imate više od 21 godinu, marihuanu možete sasvim legalno da kupite u Kaliforniji. Pored toga, postoje i specijalizovani sajtovi za kupovinu i dostavu vutre.

Nježno napušen tip koji radi na pultu, konceptualno veoma sličan onom Areshu iz Isfahana objašnjava mi šta je sve to što vidim. Ne razumijem ga, ne poznajem termine na engleskom jeziku koji opisuju na koje sve načine se danas proizvodi nastali od ove biljke mogu konzumirati. U moje vrijeme “pis trave” je bila količina koja stane u kutiju šibica i koštao je 10 maraka. To je u principu bila gomila vutre. I to dobre vutre.

Lik mi objašnjava kako je uživanje marihuane u medicinske svrhe u Kaliforniji legalno još od 1996. godine. Međutim, uz godišnju pretplatu od nekih 50 dolara, bilo ko je mogao da je kupi i konzumira, u rekreativne svrhe. Od prošle godine ona je potpuno legalna. Ipak, kupovinu ove radosti u specijalizovanim radnjama možete obaviti isključivo kešom. Sistem kartičnog plaćanja definisan je na federalnom nivou, a marihuana je legalna samo u Kaliforniji. To u principu znači da na federalnom nivou taj tip robno – novčane razmjene nije priznat. Jednostavno, u šifarniku koji opisuje svrhu te razmjene ne postoji “kupovina marihuane”.

Plaćam 15 dolara za kutijicu u kojoj se nalazi savršeno smotan džoint čiste kalifornijske trave, vraćam se u kola, puštam back from Cali Majls Kenedija i uz zvuke distorzije preko San Franciscko – Oakland Bay bridge mosta krećem ka Nevadi, ostavljajući San Francisko da se kupa u posljednjim zracima kalifornijskog sunca…