Crkva Svetog groba

Milenijumske zidine Jerusalima presijavale su se na suncu, a između starih kamenih blokova izbijao je život kroz travu i mahovinu. Arapski trgovci gurali su kolica prepuna robe i na sve načine nastojali privući pažnju prolaznika i natjerati ih da baš kod njih potroše par šekela. Pločnik je bio klizav, izglačan milijardama stopa hodočasnika, kurvi, vojnika, prevaranata, trgovaca, putnika i osvajača koji su hiljadama godina pohodili ovaj sveti grad. Galama se prolamala uskim ulicama Jerusalima, kao što to radi svakodnevno, već vijekovima. Prešao sam Via Dolorosa ulicu i zastao. Bila  je to ulica kojom je Hrist koračao noseći svoj krst na leđima i hodajući ka Golgoti. Bio sam svjestan značaja i težine koji je u mom životu imao ovaj trenutak. Čekao sam ga dugo, većinu života misleći da nikada neću ovo doživjeti. Ipak, bilo je neočekivano jednostavno doći na ovo mjesto. Trebalo je samo jako željeti. Bio je to jedanaesti dan mjeseca Ševata 5776. godine ili po Hristu – 21. januar 2016. godine. Dok sam tako lutao uskim ulicama starog grada, probijajući se kroz masu nervoznih arapskih trgovaca i do zuba naoružanih izraelskih vojnika, negdje između Yafo i Damascus kapije, odjednom se ispred mene pojavila i ona – Crkva Svetog groba. Bogomolja koja za sve Hrišćane predstavlja jedno od dva najsvetija mjesta na planeti.

Horde ljudi slijevale su se u crkvu i izlazile iz nje. Stajala je ispred mene, na Golgoti, na mjestu na kojem je Hrist raspet, sahranjen i odakle je potom i vaskrsao. Crkva Svetog groba građena je od 326. do 333. godine, a sagradila ju je Jelena, majka cara Konstantina, nedugo nakon što je na ovom istom mjestu pronašla Časni Krst – dijelove krsta za koje se vjerovalo da je na njima bio raspet sam Hrist. Nije se moglo jasno definisati ni vrijeme , a ni prostor kojem je pripadala Crkva Svetog groba. Stajala je tu vijekovima, stopljena sa Jerusalimom, čineći neotuđiv dio njegovog mozaika. Nije jednostavno ustanoviti njene vremenske i prostorne granice, spoljašnje zidove, niti gdje ona počinje, a gdje završava. Kao da je izrasla iz same Golgote, natopljena plodnom i bogatom vjerom miliona ljudi, a okolne zgrade se jednostavno pomjerile, ostavljajući joj tek toliko prostora da se kako – tako smjesti.

Iako sam godinama čitao o Jerusalimu, narodu Izrailja i prostoru Palestine, području današnje države Izrael, zapravo sam jako malo znao o svemu tome, a ponajmanje o njoj. Prošao sam pored masivnih, starih, drvenih vrata i našao se u samoj crkvi. Hodao sam njome, udisao tamjan, lutao između dijelova crkve od kojih je svaki pripadao jednoj od šest hrišćanskih frakcija i bezuspješno pokušavao da se povežem sa ovim mjestom. Obišao sam Hristov grob, pećinu u kojoj je bio sahranjen i iz koje je vaskrsao, mermernu ploču na kojoj je nakon skidanja sa krsta postavljeno Njegovo tijelo, i izašao. Ličilo je na sve osim na Golgotu. Rijeke turista su tekle iz crkve i ka njoj, ljudi su se nervozno gurali, galamili jedni na druge, nosili svoje sofisticirane uređaje u rukama, a pojedine žene su u kratkim suknjama ulazile u crkvu i time pokazivale razočaravajući nivo lične i svijesti čovječanstva. Stajao sam, gledao u nju i razmišljao. Pitao sam se koliko tajni zidovi ove crkve kriju. Čini mi se da, kada bi se svo znanje i sve tajne čovječanstva kroz istoriju slile u jednu kompozitnu informaciju, teško da bi se to znanje moglo porediti sa onim što su ove zidine znale.

Stara drvena vrata otvorena su tokom čitavog dana. Čuvar ključa crkve, Wajeeh Nuseibeh, član muslimanske porodice koja već više od 1300 godina obavlja ovu svetu i časnu dužnost i trenutna glava Nuseibeh porodice, svakog jutra, dva sata prije svitanja dolazi ispred vrata ove bogomolje i čeka da predstavnici tri glavne hrišćanske frakcije (pravoslavci, katolici i predstavnici Jermenske Apostolske Crkve), jedan po jedan, iznutra uklone oprugu kako bi otvorili rešetku i kroz nju Wajeeh – u dodali merdevine. Wajeeh zatim uzima merdevine, penje se do brave i otključava vrata ključem koji je njegovoj porodici, zajedno sa ovom svetom dužnošću povjeren prije više od 1300 godina, nakon pada Jerusalima. Sličan, ali suprotan i vrlo precizno definisan postupak se ponavlja svake večeri, dva sata prije sumraka, već više od 1300 godina. Crkva Svetog groba se zaključava, zajedno sa monasima, pripadnicima šest hrišćanskih frakcija.

Gotovo niti jedan dan tokom tih 1300 godina (osim 88 godina vladavine Krstaša) glava porodice Naseibeh nije zakazala. Ova sveta dužnost se zapravo prenosi sa brata na brata, sve dok je to moguće. Zatim prelazi na sina.

Ovaj neobični postupak je nastao kao posljedica obećanja koje je još 1191. godine osvajač Saladin dao engleskom kralju Ričardu I Lavljeg Srca. Saladin je obećao da će Crkva Svetog groba ostati netaknuta, a realizaciju tog obećanja povjerio je muslimanskoj porodici. Time su muslimani htjeli pokazati nadmoć nad hrišćanima. Ili su možda, u jeku podjela među njima, jednostavno htjeli postupiti mudro, ne pružajući hrišćanima dodatni povod za sukobe i izazivajući nestabilnosti u svom carstvu? Možda je čak mudri Saladin htio poslati važnu poruku, da ćemo sva vrata, pa i vrata Svetog groba lakše otvoriti – zajedno.

U priči o putovanju do srca Sunca pisao sam o tome kako sam na tom putu najzad i u potpunosti raskrstio sa idejom religije. Shvatio sam da su religije uzrok gotovo svih problema današnjice. Doduše, ne direktno religije, već ljudi. Ljudi koji religijska pravila interpretiraju po sopstvenoj volji, slijepo prate bizarna pravila i formu, često ne shvatajući metaforu i udaljavajući se od samog sadržaja, suštine religije (vjere). Na tom putu viđao sam samo podjele, netrpeljivost i konstantno osporavanje prava na život i slobodu, među religijskim zajednicama. U tom ludilu u kojem se već vijekovima nalazi Palestina, samo nereligiozni ljudi zapravo pokušavaju doći do kompromisa, fokusirajući se na sam život i stvari koje ga čine podnošljivijim. Stvari poput umjetnosti i nauke.

Djelovalo je apsurdno naći se na samom izvoru tri velike monoteističke religije, koje pričaju istu priču i u svojoj osnovi promovišu samo i isključivo ljubav, a biti okružen tolikom netrpeljivošću i podjelama, i to od strane upravo tih religioznih ljudi. Jerusalim je grad podjela. Grad bizarnih pravila, granica i zidova. Iako, naravno, ima i svoje oaze, simboli podjela su prisutni u svakoj pori ovoga grada. Jedan od najzanimljivijih simbola podjela su i merdevine na samoj crkvi.

Merdevine ka raju

Vjerovatno većina vas i ne zna, niti je ikada obratila pažnju na taj detalj, ali iznad ulaza u Crkvu Svetog groba nalaze se dva velika prozora, a na zid pod jednim od tih prozora naslonjene su malene merdevine od kedrovine. Iako nisu pretjerano upadljive, to su možda najpoznatije merdevine na svijetu. Ne, to nisu bilo kakve merdevine i ne stoje tu ni slučajno, niti odnedavno. One možda simbolizuju sve ono što je pogrešno u vezi sa ovim svijetom. Ukoliko vas bude zanimalo, pokušajte pronaći bilo koju fotografiju ili sliku Crkve Svetog groba. Vidjećete da svaka od njih pod desnim prozorom prikazuje upravo ove merdevine.

Naime, nakon velike šizme koja je pogodila hrišćanski svijet 1054. godine i podijelila hrišćansku Crkvu na istočnu – pravoslavnu i zapadnu – katoličku Crkvu, došlo je i do bolne podjele imovine, kao što to i obično biva nakon svakog razvoda. U određenom trenutku, na red je došla Crkva Svetog groba i potreba da se i ona podijeli. Ostale četiri hrišćanske frakcije (Jermeni, Kopti, Sirijci i Etiopljani) nisu željele ostati kratkih rukava, pa su i one zahtjevale svoj dio. Vijekovima je dolazilo do sukoba oko i unutar same crkve, sve dok Osmanlije nisu 1757. godine uspostavile status quo, koji je potvrđen i ukazom iz 1853. godine. Tim ukazom, kompletna površina Crkve podijeljena je na 6 dijelova i nekoliko zajedničkih prostorija. Nesavršen, kao i svaki ugovor, status quo je ipak smirio tenzije i u određenoj mjeri zadovoljio apetite podijeljenih frakcija. Ipak, najinteresantniji dio ovog ugovora se nije ticao pojedinih frakcija i pripadajućih površina, već upravo – zajedničkih prostorija. Naime, status quo je obavezivao sve frakcije da sve ono što se nalazi na zajedničkoj teritoriji mora da ostane u netaknutom stanju, sve dok se sve frakcije ne slože i o najmanjoj promjeni. Sve je precizno definisano i čak i danas se shvata izuzetno ozbiljno. Posljednji put kada je pomjeren predmet u jednoj od zajedničkih prostorija, 2002. godine, između Kopta i Etiopljana došlo je do opšteg nasilja, a 11 monaha završilo je u bolnici. Prizori nasilja između Grka i Jermena takođe nisu rijetki.

Ne, nisam izgubio nit. Istovremeno sa donošenjem ovog ugovora, na crkvi su vršeni određeni radovi. Jedan od majstora koristio je merdevine na zajedničkom balkonu iznad glavnog ulaza u crkvu. S obzirom na to da su se merdevine a i sami zidar u tom trenutku našli na prostoru koji je definisan kao zajednički za svih 6 frakcija, sudbina merdevina ostala je prikovana za taj balkon kraj desnog prozora. Osim u dva slučaja, nikada ih niko nije dodirnuo niti pomjerio s mjesta. Merdevine su ostale na balkonu i danas. Niko se nikada ne bi usudio da ih pomjeri. Pomjeranje ovih merdevina u Jerusalimu bi zasigurno dovelo do sukoba religijskih zajednica, a možda i do vjerskog rata. Čak je i Papa prilikom jedne od posjeta Jerusalimu konstatovao kako su merdevine i Crkva Svetog groba simbol podjela i kako se nada da će se jednoga dana desiti Ekumena, te da će se merdevine toga dana pomjeriti. Ipak, apelovao je na svoje duhovne sljedbenike da do tog trenutka ni u kom slučaju ne pomjeraju merdevine.

Gotovo 300 godina, malene merdevine od kedrovine sa planine Liban stoje naslonjene na fasadu Crkve Svetog groba, odoljevaju zubu vremena i svjedoče podjelama u svetom gradu Jerusalimu, pričajući priču i šaljući nam svima važnu poruku.